REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
Split
Poslovni broj: P-2077/2020-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Mati Gliboti, odvjetniku u Splitu, Domovinskog rata 27/A, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić&Anić d.o.o. u Splitu, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 6.svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Mate Glibote, odvjetnika u Splitu, i punomoćnika tuženika Tonia Marinca, odvjetnika u OD Anić&Anić d.o.o., na ročištu za objavu i uručenje presude 13.lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 070226132863 SN od 26.2.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu 1.1. u kojem je ugovoreno kako se odobrava kredit u iznosu 156.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju HNB, u dijelu 1.2. u kojem su stranke suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz ovog Ugovora, u dijelu 1.3. u kojem su stranke suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, u dijelu 1.4. u kojem se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunava u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta, članak 8., u dijelu 8.15. u kojem se utvrđuje okvirni iznos ukupne tražbine banke u iznosu 200.000,00 CHF.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 3. Ugovora o kreditu broj 070226132863 SN od 26.2.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a vrši se izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 27.393,03 EUR (slovima: dvadeset sedam tisuća tri stotine devedeset tri eura tri centa), sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatom od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
na iznos
od
30,79 EUR
10.02.08.
39,99 EUR
11.03.08.
33,12 EUR
10.04.08.
25,64 EUR
10.05.08.
25,56 EUR
10.06.08.
41,83 EUR
10.07.08.
46,16 EUR
10.08.08.
48,47 EUR
10.09.08.
65,40 EUR
10.10.08.
83,50 EUR
10.11.08.
110,91 EUR
10.12.08.
145,92 EUR
10.01.09.
151,12 EUR
10.02.09.
168,28 EUR
10.03.09.
143,35 EUR
10.04.09.
142,92 EUR
10.05.09.
133,35 EUR
10.06.09.
172,31 EUR
10.07.09.
165,41 EUR
10.08.09.
170,05 EUR
10.09.09.
163,55 EUR
15.10.09.
170,35 EUR
17.11.09.
167,73 EUR
16.12.09.
183,13 EUR
18.01.10.
191,02 EUR
10.02.10.
187,51 EUR
10.03.10.
201,28 EUR
10.04.10.
207,93 EUR
10.05.10.
227,98 EUR
10.06.10.
242,16 EUR
10.07.10.
223,79 EUR
10.08.10.
277,33 EUR
10.09.10.
117,27 EUR
10.10.10.
137,12 EUR
19.10.10.
259,38 EUR
16.11.10.
292,87 EUR
16.12.10.
299,50 EUR
18.01.11.
259,19 EUR
16.02.11.
238,96 EUR
16.03.11.
230,44 EUR
18.04.11.
253,61 EUR
17.05.11.
277,21 EUR
10.06.11.
216,41 EUR
10.07.11.
71,16 EUR
18.07.11.
37,17 EUR
10.08.11.
339,42 EUR
22.08.11.
220,51 EUR
10.09.11.
71,26 EUR
19.09.11.
153,32 EUR
10.10.11.
124,19 EUR
21.10.11.
277,28 EUR
17.11.11.
285,57 EUR
19.12.11.
298,23 EUR
27.01.12.
305,80 EUR
29.02.12.
303,66 EUR
10.03.12.
298,06 EUR
19.04.12.
307,96 EUR
04.06.12.
229,60 EUR
02.07.12.
73,98 EUR
09.07.12.
396,48 EUR
17.08.12.
198,04 EUR
22.08.12.
287,37 EUR
10.09.12.
294,49 EUR
15.10.12.
300,90 EUR
10.11.12.
298,05 EUR
10.12.12.
302,65 EUR
10.01.13.
288,97 EUR
19.02.13.
287,25 EUR
10.03.13.
301,57 EUR
15.04.13.
282,71 EUR
03.06.13.
277,74 EUR
01.07.13.
280,18 EUR
18.07.13.
173,94 EUR
10.08.13.
107,88 EUR
02.09.13.
286,72 EUR
10.09.13.
294,02 EUR
10.10.13.
81,49 EUR
10.11.13.
212,29 EUR
18.11.13.
219,84 EUR
10.12.13.
79,31 EUR
19.12.13.
30,91 EUR
10.01.14.
234,19 EUR
29.01.14.
172,70 EUR
10.02.14.
175,14 EUR
10.03.14.
173,33 EUR
10.04.14.
168,40 EUR
14.05.14.
169,15 EUR
10.06.14.
171,96 EUR
10.07.14.
177,12 EUR
10.08.14.
179,00 EUR
10.09.14.
177,52 EUR
10.10.14.
183,23 EUR
10.11.14.
184,75 EUR
10.12.14.
185,34 EUR
10.01.15.
185,70 EUR
10.02.15.
185,70 EUR
10.03.15.
185,69 EUR
28.04.15.
185,69 EUR
11.05.15.
185,70 EUR
10.06.15.
107,50 EUR
30.07.15.
78,19 EUR
01.08.15.
185,70 EUR
28.08.15.
185,70 EUR
12.09.15.
185,70 EUR
30.10.15.
185,19 EUR
27.11.15.
185,70 EUR
16.12.15.
185,69 EUR
29.01.16.
240,02 EUR
10.02.16.
234,12 EUR
10.03.16.
6.689,44 EUR 31.03.16.
IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 6.114,66 EUR/46.070,88 kn, istaknuta radi prebijanja.
V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 6.035,97 EUR (slovima: šest tisuća trideset pet eura devedeset sedam centi) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13.lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. U tužbi zaprimljenoj 30.svibnja 2019. navodi se da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio dana 26.veljače 2007. sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj:070226132863 SN, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit iskazan kao 156.000,00 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tužitelj i tuženik zaključili su 31.ožujka 2016. Dodatak br.1. citiranom ugovoru o kreditu. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak time da je otplatu kredita u istom članku Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 3. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,39% godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („sukladno odluci banke") bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog takvog protupravnog postupanja tuženika, protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. Tuženik je neosnovano naplatio i stekao iznose s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak i o jednostrano promjenjivoj kamati u ukupnom iznosu od 26.446,04 EUR/199.257,68 kuna, od čega na ime razlike anuiteta 20.235,44 EUR/152.463,90 kn, a na ime razlike glavnice 6.139,45 EUR/46.257,68 kn.
1.1. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će:
- pod točkom I. utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu 1.1. u kojem je ugovoreno kako se odobrava kredit u iznosu 156.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju HNB, u dijelu 1.2. u kojem su stranke suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz ovog Ugovora, u dijelu 1.3. u kojem su stranke suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, u dijelu 1.4. u kojem se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunava u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta, u dijelu čl. 8.15. u kojem se utvrđuje okvirni iznos ukupne tražbine banke u iznosu 200.000,00 CHF,
-pod točkom II. utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 3. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a vrši se izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.
-pod točkom III. naložiti tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju iznos od 26.446,04 EUR/199.257,68 kuna, sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate,
-pod točkom IV. naložiti tuženiku da u roku 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 31.ožujka 2025. uredio tužbeni zahtjev pod točkom III. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 27.393,03 EUR, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, te je istaknuo prigovor zastare. Nadalje, tuženik osporava da je ovaj sud vezan presudama Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, između ostaloga jer se u konkretnom slučaju radi o postupku radi isplate, a ne naknade štete kako propisuje čl.502.c. Zakona o parničnom postupku i čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača/2007. Tuženik navodi da je prije podnošenja tužbe tužitelj pristao na konverziju predmetnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, a kojim je došlo do izmjene valutne klauzule i kamatne stope, čime je ponovno uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih kamata. Time je i otpala eventualna ništenost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pod uvjetom da je i postojala, tuženik se poziva se na utvrđenja iz postupka Gos-1/2019, kao i na brojne odluke županijskih sudova u RH i Europskog suda. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja iznosa od 6.114,66 EUR/46.070,88 kn, koji je tužitelju priznat Dodatkom ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže odbaciti tužbeni zahtjev, podredno isti odbiti kao neosnovan i naložiti tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka.
3.Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj: 070226132863 SN sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama od 26.veljače 2007., solemniziranog od strane javnog bilježnika Igora Lučeva iz [adresa] pod brojem OV-3022/2007 dana 1.ožujka 2007., Dodatka br.1. Ugovoru o kreditu novog broja 151109068996 (stari broj: 070226132863) od 31.ožujka 2016., prometa po računu kredita, obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate po kreditu, novog otplatnog plana, izračuna konverzije od 13.studenoga 2015., financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za financije Darki Cecić, dopunskim vještačenjem po sudskoj vještakinji za financije Darki Cecić, te saslušanjem tužitelja.
4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
5. Predmet spora je isplata iznosa koji je tužitelj pretplatio na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi do izvršene konverzije, kao i na ime razlike neotplaćene glavnice.
6. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da su parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je predmetni kredit konvertiran u eurski, da je konverzijom utvrđen novi iznos nedospjele glavnice i pretplata priznata tužitelju, a s kojim izračunom se tužitelj suglasio.
7. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 26.veljače 2007. Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj:070226132863 SN, solemniziran od strane javnog bilježnika Igora Lučeva iz [adresa] pod brojem OV- 3022/2007 dana 1.ožujka 2007., kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 156.000,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate u svrhu kupnje nekretnine (čl.1.1. Ugovora). Nadalje, nije sporno da su se u čl.1.2. stranke suglasile da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz ugovora, da su u dijelu 1.3. stranke suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, da su u dijelu čl. 1.4. ugovorili da se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunava u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta, te da se prema čl. 8.15. utvrđuje okvirni iznos ukupne tražbine banke u iznosu 200.000,00 CHF. Nije sporno ni da je u članak 3. ugovora o kreditu ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a vrši se izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Dakle, nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, kao i da je dolazilo do promjene kamatne stope. Nadalje, između stranaka nije sporno da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. zaključile Dodatak br.1. ugovora o kreditu dana 31.ožujka 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kojim Dodatkom su utvrdili da preostala neotplaćena glavnica kredita nakon konverzije valute iznosi 83.943,98 EUR.
8. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, osnovanost prigovora zastare, kao i osnovanost prigovora tuženika istaknutog radi prebijanja.
9. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 26.veljače 2007.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).
10. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
11. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
12. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.
13. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
14. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, između ostalog, je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
16. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo šestotuženik, u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora šestotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time šestotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom šestotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora šestotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku šestotuženika.
17. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi.
18. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
19. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe čl. 1., 1.1., 1.2., 1.3., 1.4., 8.15, i 3. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.
20. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.
21. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.
22. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.
23. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim (ŽS u Rijeci, posl.br.Gž-42/2024 od 16.travnja 2024.).
24. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 1., 1.1., 1.2., 1.3., 1.4., 8.15, i 3. predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkama I. i II.
25. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
25.1. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
25.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.
25.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 30.svibnja 2019., znači da računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. pa do podnošenja ove tužbe nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.
26. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje nikakvih dokaza.
27. Izveden je i dokaz saslušanjem tužitelja, koji u svom iskazu navodi da je prije sklapanja kredita bio klijent Splitske banke d.d., da je predmetni kredit sklopio kod tuženika, koji mu je ponudio kredit u valuti CHF i EUR, s tim da mu je sugeriran kredit u valuti CHF, jer će mjesečna rata tog kredita biti manja za oko 600,00 kn -700,00 kn (79,63 EUR-92,91 EUR), uz napomenu da se radi o stabilnoj valuti. Novčani iznos bio mu je potreban radi kupnje nekretnine, što je nakon dobivanja novčanih sredstava kredita i realizirao, tako što je kupio prizemnu kuću. U tom trenutku nije znao da će promjenom tečaja valute CHF-a dolaziti i do promjene njegove mjesečne rate. Nakon pribavljanja potrebne dokumentacije, tuženik je pripremio tekst ugovora, koji je tužitelj prolistao, ali nije pročitao. Išao je kod javnog bilježnika ovjeriti ugovor, te ga je bilježnik pitao da li mu je banka sve objasnila, tako da ni bilježnik nije ništa posebno objašnjavao. Prije sklapanja ugovora nitko od strane zaposlenika tuženika tužitelja nije upozorio na rizik ugovaranja kredita u valuti chf, dok je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu znao da je banka ima pravo mijenjati. Tužitelj je i prije dizao kredite, ali mu banka nije dala nikakva objašnjenja o toj vrsti kamate, nije stekao dojam da je u poziciji da nešto mijenja ili s bankom dogovora bilo što drugačije nego je to u ugovoru o kreditu. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio obrtnik, vlasnik poslovnog udjela ili trgovačkog društva, već osoba u radnom odnosu kod tvrtke Renofix siver, s plaćom od oko 1.592,67 EUR/12.000,00 kn. Početna rata je iznosila 504,35 EUR/3.800,00 kn, bila je ista nekih godinu dana od sklapanja ugovora, da bi zatim počela rasti i došla do iznosa od 796,34 EUR/6.000,00 kn, što je dovelo tužitelja i obitelj u jako tešku situaciju. Tuženik je ponudio tužitelju novi kredit prije 4-5 godina, te je dijelom novčanih sredstava iz tog kredita zatvorio kredit koji je predmet ovog spora. Obračun i tekst konverzije pripremio je tuženik, očekivao je da će nakon konverzije doći do smanjenja rate, što se na kraju i dogodilo, tako da je ista iznosila negdje malo više od 530,89 EUR/4.000,00 kn. Sam tekst ugovora o konverziji je pročitao, letimično prošao, tuženik mu je priznao nekakvu pretplatu, ali tužitelju nikakav iznos nije vraćen, već su mu na ime toga bile umanjenje mjesečne rate. Kupljenju nekretninu nije nadograđivao, iznajmljivao niti koristio u nekakve poslovne svrhe.
28. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupnja nekretnine, kako to tužitelj navodi u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužitelja se ima smatrati potrošačem.
29.Tuženik osporava pravo tužitelju na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.
30. Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji financijske struke Darki Cecić i dopunskim vještačenjem po istoj vještakinji, na čiji nalaz i mišljenje stranke nakon dopune nisu imale primjedbi, a sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.
31. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Darka Cecić navodi da je na osnovi analize podataka i izračuna prikazanih u nalazu, za cijelo vrijeme od početka otplate kredita do dana konverzije tj. u razdoblju od 10. travnja 2007. do 10. ožujka 2016. utvrdila da pozitivna razlika anuiteta nastala uslijed povećanja kamatne stope na više od ugovorene te povećanja tečaja u odnosu na početni iznosi sveukupno 145.495,72 kn/19.310,57 EUR (Tablica 3), da negativna razlika anuiteta u kunama iznosi ukupno
-1.018,30 kn/-135,14 EUR (Tablica), da razlika između preostale neotplaćene glavnice koliko je trebala iznositi prema početnom otplatnom planu od one glavnice koju je tuženik ponudio na dan konverzije 31. ožujka 2016. iznosi ukupno 44.886,53 kn/5.957,47 EUR pretplate od strane tužitelja. Tuženik je konverziju predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR napravio u skladu s čl. 19.c st. 1. - 3. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), odnosno tuženik je ispravno proveo konverziju, a tuženik je svaku uplatu u kunama po predmetnom kreditu preračunavo u CHF/EUR prema tečaju srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Utužene pretplate po kreditu u ovom predmetu nisu vraćene tužitelju od strane tuženika jer se priznati iznos preplate utvrđen u konverziji na dan 31.ožujka 2016. u iznosu od 46.070,88 kn/6.114,64 EUR na dan potpisivanja Dodatka I. Ugovora o kreditu odnosi na razliku do tada plaćenih anuiteta između izvršenog otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u CHF i usporednog otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u EUR. Konverzijom je uspostavljeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u EUR, ali ne i ekonomska ravnoteža između tuženika kao banke i tužitelja -korisnika kredita kao potrošača.
32. U pisanoj dopuni nalaza i mišljenja, sudska vještakinja Darka Cecić očitovala se na primjedbe tužitelja da je u nalazu zanemarena činjenica da je od 1.siječnja 2014. bila propisana kamatna stopa od 3,23% prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju, pa je od tog datuma i dalje prikazano kao da je vrijedila početna kamatna stopa, a nije. Sudska vještakinja smatra da je metodološki ispravno da se izračun ima temeljiti na primjeni ugovorenog anuiteta sa kamatnom stopom od 4,39% za cijelo vrijeme otplate do konverzije, s obzirom da je aprecijacija tečaja uklonjena. Vještakinja je u dopuni dala varijantu izračuna razlike po predmetnom kreditu u kojoj se početno ugovoreni otplatni plan mijenja na način da se od početka otplate kredita do 1. siječnja 2014. primjenjuje kamatna stopa od 4,39%, a od 1. siječnja 2014. kamatna stopa od 3,23% propisana Zakonom o potrošačkom kreditiranju. U razdoblju otplate kredita od 10. travnja 2007. do 10. ožujka 2016. primjenom početne kamatne stope od 4,39% do 1. siječnja 2014., a od 1. siječnja 2014. primjenom kamatne stope od 3,23%, pozitivna razlika anuiteta nastala uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja u odnosu na početni iznosi sveukupno 155.991,16 kuna/20.703,59 EUR, negativna razlika anuiteta iznosi ukupno -1.018,30 kuna/-135,14 EUR, dok razlika između preostale neotplaćene glavnice koliko iznosi prema prilagođenom početnom otplatnom planu od one glavnice koju je tuženik ponudio na dan konverzije 31. ožujka 2016. iznosi ukupno 50.401,57 kuna/6.689,44 EUR.
33. S obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom. Upravo na temelju provedenog financijskog vještačenja sud je nedvojbeno zaključio da tužitelj nije u potpunosti obeštećen zaključenjem Dodatka ugovoru, odnosno izvršenom konverzijom. Naime, iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje za financije Darke Cecić proizlazi da je tužitelj na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj u utuženom razdoblju pretplatio ukupan iznos od 55.991,16 kuna/20.703,59 EUR, dok je razlika između preostale neotplaćene glavnice koliko iznosi prema prilagođenom početnom otplatnom planu od one glavnice koju je tuženik ponudio na dan konverzije 31. ožujka 2016. iznosi ukupno 50.401,57 kuna/6.689,44 EUR. Dakle, iz financijskog vještačenja nedvojbeno proizlazi da tužitelj provedenom konverzijom ugovora o kreditu nije obeštećen odnosno da konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka. Naime, tužitelj je od dana otplate kredita do dana konverzije preplatio ukupan iznos od iznos od 20.703,59 EUR na ime ništetnih odredbi ugovora, te mu je neotplaćena glavnica trebala biti manja za 6.689,44 EUR od iznosa koji je tuženik obračunao, ili ukupno 27.393,03 EUR, koji iznos tužitelj potražuje od tuženika u ovom postupku.
34. U konkretnom slučaju valjan je sporazum o konverziji sklopljen između tužitelja i tuženika, te kao takav proizvodi pravne učinke između parničnih stranaka. Predmet Dodatka ugovora jest ispunjavanje zakonske obveze tuženika prema uvjetima propisanim ZID ZPK-a/2015, kojim se mijenjaju odredbe osnovanog ugovora o kreditu i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te sporazum o raspolaganju pretplatom, kako je i navedeno u čl.1.Dodataka ugovoru. Konverzijom je osnovni ugovor o kreditu u valuti CHF (realiziran u HRK) izmijenjen u kredit u valuti EUR uz redovnu kamatnu stopu, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje sudske vještakinje za financije nedvojbeno je utvrđeno da konverzijom tužitelj nije došao u pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da je bio korisnik kredita u euro, jer je vještakinja za financije utvrdila postojanje pretplate kako po osnovi ništenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i u pogledu razlike u izračunu neotplaćene glavnice. Ovo je posljedica toga što ni tuženiku u trenutku izrade obračuna konverzije nije bilo poznato da će dvije godine kasnije postati pravomoćna naprijed citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule. Dakle, sklopljenom konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka, odnosno između tužitelja i tuženika.
35. Tužitelj je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 31.ožujka 2025. uredio tužbeni zahtjev pod točkom III. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 27.393,03 EUR zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Na taj način tužitelj je preinačio tužbu na način da je povisio svoje potraživanje za iznos od 946,99 EUR, čemu se tuženik usprotivio. Međutim, prema pravnom stajalištu zauzetom na sjednici Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26.studenoga 2021. dopuštena je preinaka nakon provedenog financijskog vještačenja u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima. U odnosu na zastaru preinačenog dijela tužbe treba navesti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet pravni stav da se zastara prekida već podnošenjem tužbe, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
36. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
37. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.
38. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj pretplatio na ime valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kao i zbog razlike u izračunu neotplaćene glavnice u sveukupnom iznosu od 27.393,03 EUR, zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.
39. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja iznosa od 6.114,66 EUR/46.070,88 kn, odnosno iznosa koji je tuženik priznao tužitelju u konverziji na ime izvršenih pretplata. Istaknuti prigovor radi prebijanja je procesni prigovor, do kojeg tek treba doći odlukom suda sukladno čl.338.st.3.ZPP-a. Povodom prigovora radi prebijanja sud je dužan, ako su za to ispunjene pretpostavke, u izreci presude utvrditi postojanje ili nepostojanje tražbine istaknute radi prebijanja. Da bi se izvršio prijeboj, prigovor mora biti određen i tuženik je dužan dokazati osnovu i visinu svog potraživanja. Jedna od osnovnih pretpostavki kod prigovor prijeboja, bilo materijalnopravnog bilo građanskopravnog, jest postojanje istovrsnih i dospjelih potraživanja između parničnih stranaka. U konkretnom slučaju tuženik u prijeboj stavlja potraživanje tužitelja, odnosno iznos od 6.114,66 EUR/46.070,88 kn, koji je tužitelj pretplatio tuženiku na temelju ugovora o kreditu, i koji iznos pretplate je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije u svrhu otplate budućih anuiteta. Prema tome, tuženik nije dokazao da ima potraživanje prema tužitelju koje bi moglo biti predmet prijeboja, već u prijeboj stavlja tražbinu tužitelja (!?). Dakle, tuženik nije dokazao da ima potraživanje koje bi moglo biti predmet prijeboja s tražbinom tužitelja, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom IV.
40. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva.
41. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koja je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu od 27.393,03 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 250 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 25.listopada 2024. i 31.svibnj 2025. po 250 bodova za svaki podnesak (250x2), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 24.listopada 2022., 21.studenoga 2023., 3.prosinca 2024., 1.travnja 2025. i 6.svibnja 2025. po 250 bodova za svako ročište (250x5), i za pristup ročištu za objavu odluke - 50 bodova, odnosno ukupno 2 050 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 4.100,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 5.125,00 EUR. Na taj iznos tužitelju treba priznati trošak financijskog vještačenja u ovom postupku u iznosu od 600,00 EUR, i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 310,97 EUR, tako da je tužitelju priznat ukupan trošak u iznosu od 6.035,97 EUR.
41.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 500,00 EUR iz razloga što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 51/23) mijenjana toč.20. članka 11.st.1. Zakona o sudskim pristojbama, prema kojoj su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, dakle u ovom sporu.
41.2. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom V.
U Splitu, 13.lipnja 2025.
SUTKINJA:
Sanja Bikić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- tužitelju putem punomoćnika,
-tuženiku putem punomoćnika,
-u spis.
