REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Osijeku
Stalna služba u Belom Manastiru
31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53
P-838/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobaš, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9.6.2025. godine u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 13.6.2025.
p r e s u d i o j e
I/. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl.3 st.1. Ugovora o kreditu br. 198-50-4394483, sklopljenog dana 19.09.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 20.09.2007. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi iz Osijeka pod brojem OV-19.535/07, u dijelu odredbe koji glasi
„ 3,30 (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita..“
II/. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 411,37 EUR ( slovima: četristo jedanaest eura i trideset sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 25.09.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III/. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 900,00 EUR ( slovima: devetsto eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 13.6.2025. godine pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primijenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da je dana 19.9.2007. godine sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 198-50-4394483, potvrđen dana 20.9.2007. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka pod brojem OV- 19.535/07 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 21.233,75 CHF prema srednjem tečaju kreditora - tuženika na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 254,96 CHF. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 3,30 % jednokratno, od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 24.9.2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 3.099,48 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi 411,37 eura. O ugovornoj odredbi za tzv. "ulaznu naknadu" nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Stoga tužitelj smatra da je tuženik kao nepošteni stjecatelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a dužan takvu nepripadajuću imovinsku korist vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te predlaže da sud donese presudu kao u izreci ove odluke.
2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika prvenstveno ističe prigovor zastare te osporava činjenične navode tužbe i pravna tumačenja tužitelja. Smatra u potpunosti neosnovanim tvrdnje tužitelja kako je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna odnosno da tužitelj ima pravo na povrat navodno naplaćenog iznosa. Smatra da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena te kao takva i ništetna. Tvrdi da je tuženik prije zaključenja ugovora svaku odredbu objasnio tužitelju te da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te istog obveže na naknadu parničnog troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 198-50-4394483 sklopljen između stranaka 19.9.2007., te ovjeren kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić
- Musa iz Osijeka, pod brojem OV-19.535/07 od 20.9.2007. (list 5-9 spisa), uvidom u financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju (list 10-14 spisa), uvidom u potvrdu RBA od 23.7.2024. (list 15 spisa) i čitanjem zapisnika ovog suda od 6.5.5025. (list 98 spisa) te saslušanjem tužitelja ŽŽ na ročištu od 9.6.2025.( list 102-103 spisa).
4. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 198-50-4394483 sklopljen između stranaka 19.9.2007., te ovjeren kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić - Musa iz Osijeka, pod brojem OV-19.535/07 od 20.9.2007. (list 5-9 spisa) sud je utvrdio da je u članku 3. istog Ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.
5. Uvidom u potvrdu RBA od 23.7.2024. (list 15 spisa) razvidno je da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva ( ulazna naknada ) za predmetni Ugovor o kreditu naplaćena prilikom isplate / korištenje kredita dana 24.9.2007. godine u iznosu od 3.099,48 HRK.
6. Saslušanjem tužitelja ŽŽ na ročištu za glavnu raspravu dana 9. lipnja 2025. ( list 102-103 spisa) sud je utvrdio da je isti tijekom 2007. godine odlučio kupiti novi osobni automobil marke Škoda Fabia, te je otišao u auto kuću Škoda u Osijek. Interesirao se o uvjetima kreditiranja, pa su mu tamo rekli da oni surađuju sa RBA bankom jer da ta banka ima najpovoljnije uvjete. Rekli su mu da oni u auto kući sve mogu riješiti, a također su mu preporučili kredit u CHF valuti navodeći da je to najpovoljniji i najbolji kredit. Tužitelj nije niti morao ići u RBA banku, jer je to sve auto kuća rješavala. Osobni automobil je kupio za osobne potrebe jer je bio zaposlen u firmi Vojtek u Belom Manastiru te je svakodnevno putovao na posao. U to vrijeme nije imao otvoren OPG, niti je bio član uprave trgovačkog društva ili poduzeća. Tužitelj je cijeli Ugovor pročitao prije nego što ga je potpisao. Bilo mu je bitno koliko će plaćati, jer je bio ograničen s novcima. Sjeća se da mu je prva mjesečna rata iznosila 1.196,00 kuna, a najviša oko 2.000,00 kuna kada je švicarac otišao gore. Kada je pročitao ugovor, vidio je da mora platiti nekakvu naknadu pa je upitao u auto kući kakva je to naknada, a oni su mu rekli da se ona mora platiti i da svi imaju takve ugovore te da ugovor može prihvatiti ili ne prihvatiti. Nisu mu objasnili na što se odnosi ta naknada i koji su troškovi unutar naknade. Koliko se sjeća, naknadu je platio u okviru mjesečnih rata kredita. U auto kući nije tražio da se odredba o naknadi izbriše ili smanji jer su oni rekli da ta odredba mora biti, a u banku nije niti išao. Kada je pročitao ugovor i kod javnog bilježnika je pitao što predstavlja ta naknada, ali to mu nisu znali objasniti. Htio je promijeniti neke ugovorne odredbe, ali nije mogao, rekli su mu da je ugovor takav po načelu "uzmi ili ostavi".
7. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.
8. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.
9. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZPP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.
10. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).
11. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži o pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
12. Na ročištima od 6.5.2025. i 9.6.2025. punomoćnik tuženika izričito je izjavio da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.
13. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.
14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva već je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ( Rev-673/23 od 13.2.2024). Stoga je takva odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 te je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena dana 24.9.2007. godine u iznosu od 3.099,48 HRK, a što sada iznosi 411,37 eura. Stoga je odlučeno kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.
15. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH ( Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije.
16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava podneska od 20.11.2024. u iznosu od 200,00 eura, troškove zastupanja na ročištima od 6.5.2025. i 9.6.2025. u pojedinačnom iznosu od 200,00 eura, kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura ili ukupno 900,00 EUR. Zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu sud nije mogao dosuditi jer tužitelj nije niti platio sudske pristojbe pa takav materijalni trošak nije niti nastao, a osim toga punomoćnik tužitelja nije određeno naveo iznose zatraženih troškova. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.
Beli Manastir, 13.6.2025.
S u d a c :
Suzana Nađ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, a putem ovog suda.
Dostaviti:
1.Tužitelju putem punomoćnika
2.Tuženiku putem punomoćnika
