Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Kžzd-39/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću za mladež sastavljenom od suca Azre Salitrežić, kao predsjednika vijeća te suca za mladež Vlaste Šimenić-Kovač i suca Vesne Osmanović, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Mee Ribić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. IM, OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog kaznenog djela iz čl. 172. st. 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. IM podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Kzd-64/2024-8 od 29. siječnja 2025., na javnoj sjednici vijeća održanoj 13. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba opt. IM kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Kzd-64/2024-8 od 29. siječnja 2025., opt. IM proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – povredom dužnosti uzdržavanja, opisano u čl. 172. st. 1. i 2. KZ/11, a kažnjivo po čl. 172. st. 2., sve u vezi čl. 51. KZ/11, pa mu je za navedeno kazneno djelo na temelju čl. 172. st. 2. KZ/11 na štetu ošt. ZM utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, na temelju čl. 172. st. 2. KZ/11 na štetu ošt. HM utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci te je na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a potom mu je uz daljnju primjenu čl. 56. st. 2. i 3. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci neće izvršiti ako opt. IM u vremenu od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 6. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22, 36/24 – dalje: ZKP/08), opt. IM oslobođen je plaćanja troškova kaznenog postupka.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio opt. IM putem branitelja Ivana Jukića, odvjetnika iz Osijeka zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kazni. Predlaže da drugostupanjski sud u cijelosti usvoji žalbu optuženika i ukine pobijanu presudu te predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno moli da ga se obavijesti i pozove na sjednicu vijeća.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U skladu s čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku.

5. Za 13. lipanj 2025. zakazana je javna sjednica vijeća o kojoj su uredno obaviješteni zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku, opt. IM te branitelj optuženika Ivan Jukić, odvjetnik iz [adresa], koji je podneskom od 12. lipnja 2025. obavijestio sud da neće pristupiti na sjednicu vijeća jer se nalazi na službenom putu. Na sjednicu vijeća nije pristupio zamjenik Županijskog državnog odvjetnika, kao ni optuženik, pa je sjednica vijeća na temelju čl. 475. st. 3. ZKP/08 održana u njihovoj odsutnosti.

5.1. Sjednica vijeća započela je izlaganjem žalbe opt. IM od 9. travnja 2025. koju je podnio putem branitelja Ivana Jukića, odvjetnika iz Osijeka, a koju žalbu i žalbeni prijedlog je izložio sudac izvjestitelj.

6. Žalba opt. IM nije osnovana.

7. Iako se opt. IM žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, navedenu povredu obrazlaže time što mlt. ZM nije nikad podnijela zahtjev za izravnu naplatu prema Financijskoj agenciji, zbog čega prvostupanjski sud nije mogao utvrditi kako optuženik nije uzdržavao navedenu mlt. ošt. ZM i u kojem iznosu, za ukazati je da takvi žalbeni navodi predstavljaju žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će se ovaj sud očitovati u nastavku ove drugostupanjske odluke, pri razmatranju žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. U žalbi zbog povrede kaznenog zakona optuženik ukazuje da je za vrijeme dok je radio uzdržavanje dobrovoljno plaćao ili pak prisilno putem Financijske agencije te da bi kazneno djelo moglo egzistirati samo ako bi bio u mogućnosti plaćati uzdržavanje a da on to nije činio tri ili više mjeseci, a što ovdje nije slučaj jer su zajednička djeca naizmjenično živjela kod njega i majke, kao i da je u ponovljenom postupku provedeno vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Dajani Vuković iz kojeg proizlazi da je svoju obvezu preplatio za 7.350,05 kn, "da predmetno kazneno djelo čini onaj koji ima mogućnosti, a ne izdržava, te ujedno nema objektivnih razloga da ne izdržava" te da iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da optuženik ima obvezno-pravni zahtjev na ime stjecanja bez osnove prema uzdržavanoj osobi. Takvim žalbenim navodima optuženik u suštini osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a time i zaključka prvostupanjskog suda. Međutim, ispušta iz vida da prvostupanjski sud svoju odluku donosi na temelju činjeničnog stanja koje sam utvrdi, a ne na temelju činjeničnog stanja kakvo optuženik smatra da je trebao utvrditi.

9. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ukazuje da "nije postupao s neizravnom namjerom" jer je u dokaznom postupku utvrđeno nekoliko objektivnih razloga zbog kojih svoju obvezu uzdržavanja nije mogao redovito ispunjavati, a ponajprije iz tog razloga jer je majka i z.z. mlt. ošt. RM tek u studenom 2016. dala Financijskoj agenciji podatak o tekućem računu i to pogrešan jer je i sama u to vrijeme bila u blokadi. Nadalje, smatra da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir razdoblje u kojem su ZM (od siječnja 2017. do rujna 2017.), a HM (od lipnja 2017. do travnja 2018.) živjele kod optuženika te da stoga u vremenskom razdoblju od 19 mjeseci nije bio u obvezi uzdržavanja pa da bi u tom dijelu njegova obveza morala biti umanjena, što matematički iznosi više od 20.000,00 kn. Također, upire da za mlt. ZM z.z. mlt. ošt. RM (ZM) nije podnijela zahtjev za izravnu naplatu pa stoga nije moguće utvrditi i razdvojiti obvezu kako je to utvrdila vještakinja u svom nalazu, pri čemu je opće poznato da svaki ovrhovoditelj mora podnijeti zahtjev za izravnu naplatu prema financijskoj evidenciji na temelju ovršne isprave. Iz tih razloga smatra da nije moguće utvrditi imali li uopće optuženik obvezu plaćanja uzdržavanja u odnosu na kćer mlt. ZM, pri čemu je nesporno da na strani optuženika postoji nepodmireno dugovanje, no isti je plaćao ili mu je ustezano s plaće koliko je to bilo u mogućnosti.

9.1. Ispitujući prvostupanjsku presudu u povodu istaknutih žalbenih navoda optuženika, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne okolnosti i za svoja utvrđenja dao detaljne i jasne, logične i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9.2. Naime, nesporno je da je opt. IM znao i bio svjestan da je na temelju presude Općinskog suda u Osijeku br. P Ob-323/2015-16 od 6. svibnja 2016. koja je postala pravomoćna i ovršna 24. svibnja 2016. bio u obvezi za svoju djecu ZM i HM doprinositi mjesečno po 1.000,00 kuna/132,72 eura počevši od 23. ožujka 2016., kao i da je kroz inkriminirano razdoblje bio zaposlen kod više poslodavaca u Republici Hrvatskoj gdje je ostvarivao plaću, a kasnije i u Njemačkoj gdje je radio. Međutim, kada se ima u vidu da je prisilna naplata u odnosu na HM započela tek početkom 2017., do kojeg vremena je nastao dug u iznosu od 726,09 eura, a da je do tada optuženik za svako dijete platio tek po 199,08 eura, da se uzdržavanje za dijete HM nakon toga konstantno provodilo prisilnom naplatom, dakle, ne voljom samog optuženika, a da to što je zbog pogreške majke i zz. mlt. ošt. RM koja je podnijela samo jedan prijedlog za ovrhu na ime dva ovrhovoditelja (ZM i HM) temeljem tog prijedloga mogao naplaćivati iznos uzdržavanja za samo jedno dijete - HM, pri čemu je optuženik znao da mu se s plaće usteže samo dio uzdržavanja za jedno dijete, a nije na bilo koji način reagirao da bi doprinosio uzdržavanju i drugog djeteta, ZM, iako je to objektivno bio u mogućnosti jer je bio zaposlen i ostvarivao primanja, sve navedene okolnosti upućuju da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kada je optuženika proglasio krivim zbog dva kaznena djela povrede uzdržavanja na štetu mlt. HM i ošt. ZM. Pri tome je potpuno promašen žalbeni navod optuženika da sud nije uzeo u obzir vrijeme za koje su njegove kćerke živjele kod njega jer je u tom dijelu državni odvjetnik na raspravi još 26. studenog 2018., kao i 18. siječnja 2024. izmijenio činjenični opis. Napose, to što je nakon perioda inkriminacije platio dugovani iznos uzdržavanja za obje kćeri koji je čak, prema nalazu i mišljenju financijsko- knjigovodstvenog vještaka, i preplatio, nije od utjecaja za opstojnost kaznenog djela, već može imati utjecaja kod odabira vrste i visine kazne.

9.3. Stoga, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, a onda na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno i primijenio kazneni zakon kada je opt. IM proglasio krivim za dva kaznena djela povrede uzdržavanja iz čl. 172. st. 1. i 2. KZ/11.

10. Kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (a optuženik je uložio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja), sukladno odredbi čl. 478. ZKP/08 u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi, ovaj sud je i u tom dijelu ispitao pobijanu presudu nalazeći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti od kojih zavisi vrsta i mjera kazne, pa da je tako pravilno kao olakotnu okolnost cijenio da je optuženik tijekom postupka isplatio dužni iznos uzdržavanja za svoju djecu koji je u konačnici i pretplatio, a kao otegotno dosadašnju osuđivanost u dva navrata i to zbog kaznenog djela protupravne naplate iz čl. 330. st. 2. i 3. KZ/97 te kaznenog djela zapuštanje i zlostavljanje djeteta ili maloljetne osobe iz čl. 213. st. 2. KZ/97, za koja su mu izrečene uvjetne osude. Stoga, polazeći od stupnja krivnje, ličnosti optuženika te svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, a krećući se u granicama zapriječene kazne za predmetno kazneno djelo (za kazneno djelo iz čl. 172. st. 1. i 2. KZ/11 zapriječena je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina), pravilno je prvostupanjski sud opt. IM za dva kaznena djela počinjena na štetu djeteta ZM i djeteta HM utvrdio kazne zatvora u trajanju od po sedam mjeseci, a onda primjenom odredbi za stjecaj osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Smatrajući da nije neophodno da se kazna zatvora na koju je osuđen izvrši te da optuženik i bez izvršenja kazne ubuduće neće činiti nova kaznena djela, imajući pri tome u vidu ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela kada je podmirio dužnu uzdržavanje, pa čak ga i preplatio, protek vremena od počinjena kaznenog djela (sedam godina) u kojem vremenu se nije pojavljivao kao počinitelj novih kaznenih djela, i ovaj sud drži da se svrha kažnjavana može ostvariti i uvjetnom osudom s rokom provjeravanja od dvije godine. I u tom dijelu za svoju odluku prvostupanjski sud dao je provjerljive, iscrpne i argumentirane razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih opt. IM pobija presudu prvostupanjskog suda, a niti je ovaj drugostupanjski sud ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. ZKP/08 utvrdio neku od povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je na temelju čl. 482. ZKP/08 kao u izreci ove presude.

Osijek, 13. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Azra Salitrežić