Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 4

44320 Kutina

Poslovni broj: P-226/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužiteljice PH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ani Posavičić, odvjetnici iz Kutine, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 8. svibnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 9010755834 koji su dana 03.10.2005. zaključili tužiteljica PH i tuženica Privredna banka Zagreb d.d., i to odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 9010755834 od 03.10.2005. u dijelu u kojem je takvom odredbom tuženica povrijedila interese i prava tužiteljice tako što je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, a koja je ništetna.

II. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d. na ime više uplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplatiti tužiteljici PH iznos od 4.179,28 € zajedno sa zateznim kamatama računajući ove na iznos od:

10,29 € od 16.10.2010.,

39,10 € od 16.11.2010.,

48,95 € od 16.12.2010.,

51,93 € od 16.01.2011.,

47,30 € od 16.02.2011.,

49,17 € od 16.03.2011.,

49,09 € od 16.04.2011.,

56,20 € od 14.05.2011.,

69,25 € od 16.06.2011.,

79,80 € od 16.07.2011.,

113,81 € od 13.08.2011.,

73,06 € od 16.09.2011.,

59,21 € od 15.10.2011.,

65,34 € od 16.11.2011.,

66,92 € od 16.12.2011.,

73,44 € od 14.01.2012.,

76,60 € od 16.02.2012.,

74,29 € od 14.04.2012.,

76,04 € od 16.05.2012.,

77,96 € od 16.06.2012.,

75,54 € od 14.07.2012.,

74,89 € od 15.08.2012.,

70,20 € od 15.09.2012.,

56,14 € od 16.10.2012.,

50,58 € od 16.11.2012.,

56,42 € od 15.12.2012.,

73,40 € od 16.01.2013.,

71,55 € od 16.02.2013.,

70,79 € od 16.03.2013.,

76,30 € od 16.04.2013.,

68,49 € od 16.05.2013.,

68,12 € od 15.06.2013.,

67,02 € od 16.07.2013.,

1,42 € od 01.08.2013.,

68,14 € od 15.08.2013.,

69,97 € od 14.09.2013.,

70,51 € od 16.10.2013.,

60,66 € od 16.11.2013.,

74,66 € od 14.12.2013.,

31,50 € od 18.12.2013.,

21,93 € od 31.12.2013.,

64,36 € od 16.01.2014.,

68,48 € od 15.02.2014.,

69,90 € od 15.03.2014.,

57,69 € od 01.04.2014.,

68,69 € od 16.04.2014.,

31,39 € od 26.04.2014.,

67,09 € od 16.05.2014.,

67,19 € od 14.06.2014.,

40,66 € od 15.07.2014.,

69,98 € od 16.07.2014.,

70,68 € od 15.08.2014.,

71,67 € od 16.09.2014.,

66,40 € od 16.10.2014.,

73,21 € od 15.11.2014.,

75,32 € od 16.12.2014.,

75,53 € od 16.01.2015.,

75,93 € od 14.02.2015.,

75,61 € od 14.03.2015.,

75,60 € od 16.04.2015.,

75,57 € od 16.05.2015.,

75,57 € od 17.06.2015.,

75,56 € od 16.07.2015.,

75,55 € od 15.08.2015.,

75,67 € od 16.09.2015. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naknaditi tužiteljici PH parnični trošak u iznosu od 1.550,00 EUR sa zateznim kamatama računajući ove od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je, kao potrošač, s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu br. 9010755834 dana 03.10.2005. za adaptaciju stambenog prostora i otplatu stambenog kredita, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.875,00 CHF. Dana 16.12.2015. stranke su zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9010755834 kojim je provedena konverzija osnovnog ugovora iz valute CHF u EUR. Međutim, tužiteljica potpisom Dodatka i provedbom konverzije nije obeštećena za više uplaćene iznose koji su posljedica ugovaranja ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stope i valutnoj klauzuli u CHF, koje su ugovorene osnovnim ugovorom. Ovim Dodatkom utvrđena je preostala neotplaćena glavnica u iznosu od 17.980,52 EUR na dan 30.09.2015. Na taj je način tužiteljici odmjerena glavnica veća od glavnice koja je trebala biti utvrđena sukladno osnovnom Ugovoru o kreditu. Naime, tuženik je prilikom provedbe konverzije utvrdio glavnicu ne izuzimajući prilikom njezinog određivanja ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu te je tužiteljica po toj osnovi tuženici platila 1.871,08 EUR više. Navedena razlika u glavnicama nastala na štetu tužiteljice nedvojbeno dokazuje kako tužiteljica konverzijom kredita nije obeštećena čak ni za razliku u glavnicama. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalog, i ovdje tuženika. Postupak je vođen radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, u kojem svojstvu je i tužiteljica sklopila predmetni Ugovor. Navedenom presudom pod toč. I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013. u točki I. izreke, kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. podnio reviziju, međutim Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018 istu odbio kao neosnovanu. Temeljem ništetne i nepoštene odredbe iz članka 7. Ugovora, tužiteljica se obvezala otplaćivati iznos kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici. Ovako ugovorena valuta uz koju je vezana valuta švicarski franak, ništetna je i nepoštena, te je tužiteljica plaćala više iznose od onih koje bi plaćala da je anuitete plaćala po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način tuženiku platila 4.292,81 EUR više nego što bi platila prema početnom otplatnom planu, prema tečaju CHF kao na dan isplate kredita. Obračunom konverzije tužiteljica nije obeštećena za više plaćene iznose koje je platila temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Odredbom članka 502. c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. U posebnim parnicama sud je vezan za utvrđenja iz takve presude na koju se poziva fizička i pravna osoba. U konkretnom slučaju, tužiteljica se poziva na pravno utvrđenje iz naprijed spomenutih presuda, kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužiteljici izračun konverzije kredita nakon čega je tužiteljica potpisala Dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga. Tužiteljica je cijelu tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni Ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, s obzirom da je tužiteljica s tuženikom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) pa je prestalo njezino pravo da zahtjeva isplate temeljem osnovnog Ugovora o kreditu. Tužiteljica nema pravni interes za podizanje ove tužbe jer postupanje tuženika, koje tužiteljica smatra protupravnim, više ne postoji. Usvajanjem tužbenog zahtjeva tužiteljica bi dva puta naplatila isto potraživanje. Tužiteljica je svoje potraživanje već jednom naplatila time što joj je, skladno prisilnom propisu, preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, dok bi ga drugi puta naplatila temeljem postavljenog tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Valutna klauzula je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima u članku 22. i 26. toga Zakona. U Ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama, već u Ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz Ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, kasnije, temeljem II. Dodatka ugovoru o kreditu, u EUR. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužiteljica nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a Ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužiteljice. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Hrvatska narodna banka kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, Hrvatska narodna banka regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Tuženik ukazuje i kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Tužiteljica je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražila bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, pa se onda može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Tužiteljica se svjesno odlučila za predmetni Ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama. Dakle, iz takvog ponašanja tužiteljice može se zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze. Tužiteljica zahtjev za isplatom, temelji na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Tužiteljica svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17 i pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu s tužiteljicom tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima kao i načelima hrvatskog pravnog poretka te nije ni na koji način počinio povrede. Zaključno tuženik ističe prigovor zastare.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 9010755834 od 3. listopada 2005. (str. 7-11 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010755834 od 16. prosinca 2015. (str. 12-16 spisa), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (str. 17-24 spisa), plan otplate (str. 25-42 spisa), izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine (str. 43-51 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 24. svibnja 2019. (str. 52-55 spisa), izvadak otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. godine po ugovoru o kreditu broj 9010755834 (str. 56 spisa), sudsku praksu (str. 92-99 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomsko- financijsko poslovanje Lidije Jurković (str. 100-109 spisa) te je saslušana tužiteljica PH.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“; broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor-banka, sklopili 3. listopada 2005. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 50.875,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. U članku 7.2. Ugovora o kreditu, kojim se uređuje otplata kredita, navedeno je da se kredit u iznosu od 50.875,00 CHF i kamata iz članka 4. Ugovora otplaćuju u 204 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora. Među stranka nije sporno da je u roku otplate rastao tečaj CHF u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen. Također, među stranka nije sporno da je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

6. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. U svom iskazu tužiteljica PH navodi da je predmetni stambeni kredit uzela radi adaptacije stana u kojem živi i kredit je u cijelosti vratila. Za kredit se nije išla raspitivati u drugim bankama već je išla kod tuženika jer je PBZ smatrala svojom bankom. U vrijeme potpisivanja Ugovora o kreditu nije bila nositelj OPG-a niti član nekog trgovačkog društva. Kada je došla potpisati Ugovor o kreditu on ju je već dočekao unaprijed pripremljen i ona ga je potpisala jer je vjerovala službenicima banke, a iz istog razloga Ugovor o kreditu nije pročitala prije potpisivanja. U banci joj nisu nudili kredit u drugim valutama nego samo u CHF-u te joj je u banci rečeno da je taj kredit najpovoljniji. O pojedinim odredbama Ugovora o kreditu nije mogla pregovarati nego je Ugovor o kreditu mogla samo potpisati ili ne bi dobila kredit. U banci joj nije objašnjeno što znači valutna klauzula niti ju je tko informirao o rizicima vezanima uz ugovaranje valutne klauzule. Nije ekonomske struke i pojam valutne klauzule razumije ali na laičkoj razini. Nakon potpisivanja Ugovora o kreditu išla je kod javnog bilježnika ali joj ni tamo nitko nije pojašnjavao odredbe Ugovora niti ju je informirao o kakvim rizicima. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije rekla da joj nešto nije jasno, a pojašnjenje odredaba Ugovora o kreditu nije tražila niti kod javnog bilježnika. Nakon što joj je rata kredita porasla ne sjeća se dali se u vezi toga išla informirati u banku ali moguće je da je banku zvala. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija je potpisala jer su joj u banci rekli da će joj se nakon toga rata kredita smanjiti ali smatra da izvršenom konverzijom nije u cijelosti obeštećena.

7. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio budući da je ista jasno, razumljivo i logično iskazivala o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužiteljica je potvrdila kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogla utjecati i nije mogla pregovarati o odredbama Ugovora koje su se odnosile na valutnu klauzulu u CHF. Uz navedeno, iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da joj kao potrošaču od strane tuženika kao pružatelja usluga nije predočena informacija o rizicima koji su vezani za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu.

8. Dalje je tijekom dokaznog postupka provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomsko-financijsko poslovanje Lidiji Jurković. U nalazu i mišljenju vještak navodi da je izračunata ukupna tečajna razlika plaćenih anuiteta u iznosu od 4.079,58 EUR. U periodu kada je tečaj na dan otplate anuiteta bio manji od tečaja na dan isplate kredita nastala je negativna tečajna razlika u ukupnom iznosu od 388,28 EUR, a u periodu kada je tečaj na dan otplate anuiteta bio veći od tečaja na dan isplate kredita nastala je pozitivna tečajna razlika u ukupnom iznosu od 4.467,87 EUR. Iznos razlike neotplaćene glavnice kredita iznosi 1.664,24 EUR ili drugim riječima banka je više zaračunala glavnicu novog EUR kredita nego kada bi se u obračun uzele pretpostavke ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Banka je priznala preplatu po kreditu na dan konverzije 30.09.2015. u ukupnom iznosu od 1.952,83 EUR. Razlika potraživanja Korisnice kredita po tužbi i priznate preplate iznosi 4.179,28 EUR. Vještak zaključuje da je Korisnica kredita u konverziji samo djelomično obeštećena u odnosu na obračune razlika prema ništetnim odredbama ugovora.

9. Vještak nije pozvan da svoj nalaz i mišljenje iznese i usmeno s obzirom da tužiteljica na nalaz i mišljenje vještaka nije imala prigovora, dok su prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka prigovori pravne naravi o kojima odlučuje sud.

10. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti, s obzirom da je isti jasan, razumljiv i izrađen u skladu s pravilima struke. Osim toga vještak se u svom nalazu i mišljenju osvrnuo i na činjenicu provođenja konverzije te je dao obrazloženja svojih stajališta koja se mogu ocijeniti razumljivim, stručnim i nepristranim.

11. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje: ZZP/03), a koja je u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. – dalje: ZZP/07) kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP/14) te sadašnjoj odredbi članka 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22. i 59/23. - dalje: ZZP/22), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Prema odredbi članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici su u obveznom odnosu ravnopravni.

15. Prema odredbi članka 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

16. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

17. Prema odredbi članka 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka propisano je da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

20. Prema odredbi članka 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

21. Prema odredbi članka 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Ovaj sud mišljenja je da postupanje tuženika, u odnosu valutnu klauzulu, nije bilo nužno potrebno i dopušteno te se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao ugovorne strane.

23. Ovaj sud također smatra da je ovdje od utjecaja i činjenica da je udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i ovdje tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora i nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje valutne klauzule i ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tako je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 odbijena revizija tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.).

24. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem, proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ugovornih stranaka.

25. Opravdano se tužiteljica poziva na utvrđenja iz naprijed navedenih presuda. Imajući u vidu članak 502.c ZPP za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove te se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača isti mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP.

26. U ovom postupku tuženik nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o konkretnim odredbama Ugovora o kreditu niti da bi tužiteljica bila informirana o rizicima ugovaranja valutne klauzule.

27. Naime, u ovom postupku utvrđeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF te da se o toj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Ovdje se ukazuje na odredbe ZZP/03 i na zakonsku presumpciju prema kojoj se smatra da se pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik kao banka je odredbu o valutnoj klauzuli sadržao u članku 7. Ugovora o kreditu, koji je tužiteljici predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužiteljica tom prilikom nije mogla niti imala mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu je neodređena i nepoštena, o njoj se nije pregovaralo niti je tužiteljici dana mogućnost pregovaranja jer je ista sastavljena unaprijed, u tipskom ugovoru.

28. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi. Kod takvog ugovaranja dolazi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer ugovorena valutna klauzula unosi nesigurnost u vidu toga kakvo će biti kretanje tečaja valute CHF u odnosu prema kuni.

29. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule nije bilo dopušteno te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke Ugovora, pa je pod točkom I izreke utvrđena djelomična ništetnost odredbe članka 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva Ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), pa kako je sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takva odredba ništetna, a sukladno Direktivi EU 93/13 i ZZP nepoštene odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužiteljici vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule, a riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO).

30. U predmetnom slučaju tužiteljica i tuženik potpisali su Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9010755834 od 16. prosinca 2015., kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj:102/15. – dalje: ZID ZPK).

31. Međutim, ovaj prvostupanjski sud prije svega ističe kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim. Takvo je stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019- 36 od 4. ožujka 2020. u kojem je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Slijedom navedenog jasno je da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje ove tužbe i to bez obzira na provedenu konverziju.

32. Nadalje, treba reći da se u odredbama ZID ZPK, a niti u Dodatku, izrijekom ne spominje na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz osnovnog Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama, te se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period.

33. Odredbom članka 19. b ZID ZPK je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

34. Slijedom navedenog provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena (članak 19. c ZID ZPK) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, te je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada s obzirom da Zakon na temelju kojeg je konverzija provedena nije isključio mogućnost potrošača na ostvarenje restitucije na temelju nepoštenih ugovornih odredbi. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019.)

35. Treba reći da i vještak u predmetnom slučaju u svom nalazu i mišljenju navodi da tužiteljica nije konverzijom u cijelosti obeštećena. Stoga, kako zaštita potrošača polazi od prava potrošača na ostvarivanje potpunog obeštećenja tj. restitucije, kao i uspostave pravednog stanja u ugovornom odnosu za koji je pravomoćno utvrđeno da sadrži nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za period do konverzije kada ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja, a kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule (već ispravljanja i izjednačavanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR ), to nije ispravljena neravnoteža koja je u ugovornim odnosima između stranaka nastala uslijed nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF. Niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a koje stajalište je osnovano.

36. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Lidije Jurković proizlazi da razlika potraživanja Korisnice kredita po tužbi i priznate preplate iznosi 4.179,28 EUR. Nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 4.179,28 EUR. S obzirom da se tužbeni zahtjev tužiteljice temelji na izračunima financijsko- knjigovodstvenog vještaka, isti ovaj sud nalazi osnovanim te je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

37. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem članka 1115. ZOO od dana dospijeća svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti predmetnih ugovornih odredba pa i ništetnosti istih slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

38. U odnosu na prigovor zastare tuženika, prije svega treba ukazati da je primjena tijeka računanja zastare vezana za učinke kolektivne tužbe za zaštitu potrošača. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je 4. travnja 2012. pokrenula parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP, pa se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužiteljica osobno nije podnosila tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čanka. 502. a. stavak 1. ZPP), takva kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano s činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba s ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. Stoga se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu, te druga, prema kojoj ista, u odnosu na valutnu klauzulu, počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. (trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu). Navedeno stajalište potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva, u odnosu na valutnu klauzulu, počinje teći ispočetka od 14. lipnja 2018., kada je prvostupanjska odluka u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna. Prema članku 245. stavak 1. ZOO nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Budući da je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela 9. lipnja 2023., ista je podnesena unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

39. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu.

40. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 25.9.2023. u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 30.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 18.6.2024. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 2.9.2024. u iznosu od 200,00 EUR na ročištu 8.5.2025. u iznosu od 200,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, trošak provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1, Tbr. 9/1 i Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 1.550,00 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP.

41. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Kutina, 12. lipnja 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužiteljici po punomoćnici Ani Posavčić, odvjetnici iz Kutine

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri iz Zagreba