Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

32270 Županja

Veliki kraj 48

Poslovni broj: P-94/2024-42

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Damiru Varga, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. svibnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Damira Varge, te u odsutnosti tuženika, a koja presuda je donesena i objavljena 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 772281, sklopljenog 1. prosinca 2006. između tužitelja VH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, u dijelu u čl. 2., 2.1. predmetnog ugovora koji glasi: "… promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.", u čl. 2., 2.4. glasi: "Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora", u čl. 4. glasi: " Kredit se ugovara u valuti, …", u čl. 8., "… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za devize."

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju VH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 748,23 eura (slovima: sedam stotina četrdeset osam eura i dvadeset tri centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

-4,63 eura počevši od 15. travnja 2008.do isplate,

-4,48 eura počevši od 15. svibnja 2008.do isplate,

-4,54 eura počevši od 13. lipnja 2008. do isplate,

-4,49 eura počevši od 15. srpnja 2008. do isplate,

-4,47 eura počevši od 14. kolovoza 2008. do isplate,

-4,48 eura počevši od 15. rujna 2008. do isplate,

-4,65 eura počevši od 15. listopada 2008. do isplate,

-4,84 eura počevši od 14. studenog 2008. do isplate,

-4,61 eura počevši od 15. prosinca 2008. do isplate,

-7,78 eura počevši od 15. siječnja 2009. do isplate,

-7,81 eura počevši od 17. veljače 2009. do isplate,

-7,64 eura počevši od 23. ožujka 2009. do isplate,

-7,63 eura počevši od 15. travnja 2009. do isplate,

-7,64 eura počevši od 15. svibnja 2009. do isplate,

-7,56 eura počevši od 15. lipnja 2009. do isplate,

-7,57 eura počevši od 17. srpnja 2009. do isplate,

-7,50 eura počevši od 17. kolovoza 2009. do isplate,

-7,59 eura počevši od 15. rujna 2009. do isplate,

-10,20 eura počevši od 15. listopada 2009. do isplate,

-10,29 eura počevši od 16. studenog 2009. do isplate,

-10,27 eura počevši od 15. prosinca 2009. do isplate,

-10,51 eura počevši od 15. siječnja 2010. do isplate,

-10,65 eura počevši od 15. veljače 2010. do isplate,

-10,62 eura počevši od 15. ožujka 2010. do isplate,

-10,77 eura počevši od 15. travnja 2010. do isplate,

-11,04 eura počevši od 17. svibnja 2010. do isplate,

-11,03 eura počevši od 16. lipnja 2010. do isplate,

-11,46 eura počevši od 16. srpnja 2010. do isplate,

-11,40 eura počevši od 16. kolovoza 2010. do isplate,

-12,06 eura počevši od 15. rujna 2010. do isplate,

-11,68 eura počevši od 15. listopada 2010. do isplate,

-11,77 eura počevši od 15. studenog 2010. do isplate,

-12,18 eura počevši od 15. prosinca 2010. do isplate,

-12,35 eura počevši od 14. siječnja 2011. do isplate,

-12,07 eura počevši od 15. veljače 2011. do isplate,

-12,33 eura počevši od 16. ožujka 2011. do isplate,

-12,17 eura počevši od 15. travnja 2011. do isplate,

-12,44 eura počevši od 16. svibnja 2011. do isplate,

-13,02 eura počevši od 15. lipnja 2011. do isplate,

-13,69 eura počevši od 15. srpnja 2011. do isplate,

-14,41 eura počevši od 16. kolovoza 2011. do isplate,

-13,27 eura počevši od 15. rujna 2011. do isplate,

-12,94 eura počevši od 14. listopada 2011. do isplate,

-12,91 eura počevši od 15. studenog 2011. do isplate,

-12,96 eura počevši od 15. prosinca 2011. do isplate,

-13,31 eura počevši od 17. siječnja 2012. do isplate,

-13,39 eura počevši od 15. veljače 2012. do isplate,

-13,27 eura počevši od 16. ožujka 2012. do isplate,

-13,27 eura počevši od 16. travnja 2012. do isplate,

-13,32 eura počevši od 15. svibnja 2012. do isplate,

-13,42 eura počevši od 15. lipnja 2012. do isplate,

-13,30 eura počevši od 16. srpnja 2012. do isplate,

-13,30 eura počevši od 14. kolovoza 2012. do isplate,

-13,05 eura počevši od 14. rujna 2012. do isplate,

-13,23 eura počevši od 15. listopada 2012. do isplate,

-13,34 eura počevši od 15. studenog 2012. do isplate,

-13,27 eura počevši od 17. prosinca 2012. do isplate,

-13,17 eura počevši od 15. siječnja 2013. do isplate,

-13,14 eura počevši od 15. veljače 2013. do isplate,

-13,11 eura počevši od 15. ožujka 2013. do isplate,

-13,34 eura počevši od 15. travnja 2013. do isplate,

-13,00 eura počevši od 15. svibnja 2013. do isplate,

-13,00 eura počevši od 14. lipnja 2013. do isplate,

-12,97 eura počevši od 15. srpnja 2013. do isplate,

-12,98 eura počevši od 14. kolovoza 2013. do isplate,

-13,07 eura počevši od 13. rujna 2013. do isplate,

-13,16 eura počevši od 24. rujna 2013. do isplate,

-13,19 eura počevši od 24. listopada 2013. do isplate, i

-14,23 eura počevši od 26. studenog 2013. do isplate,

i to sve po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. uređenoj sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate, Uredbama o visini stope zatezne kamate i Zakonu o kamatama, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate propisane člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stopa HNB uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.227,32 eura (slovima: dvije tisuće dvije stotine dvadeset sedam eura i trideset dva centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

-5,61 eura počevši od 17. srpnja 2009. do isplate,

-8,72 eura počevši od 17. kolovoza 2009. do isplate,

-10,72 eura počevši od 15. rujna 2009. do isplate,

-6,92 eura počevši od 15. listopada 2009. do isplate,

-5,67 eura počevši od 16. studenog 2009. do isplate,

-8,35 eura počevši od 15. prosinca 2009. do isplate,

-10,64 eura počevši od 15. siječnja 2010. do isplate,

-13,15 eura počevši od 15. veljače 2010. do isplate,

-12,48 eura počevši od 15. ožujka 2010. do isplate,

-16,80 eura počevši od 15. travnja 2010. do isplate,

-15,40 eura počevši od 17. svibnja 2010. do isplate,

-17,64 eura počevši od 16. lipnja 2010. do isplate,

-29,87 eura počevši od 16. srpnja 2010. do isplate,

-27,06 eura počevši od 16. kolovoza 2010. do isplate,

-37,19 eura počevši od 15. rujna 2010. do isplate,

-31,88 eura počevši od 15. listopada 2010. do isplate,

-27,49 eura počevši od 15. studenog 2010. do isplate,

-40,14 eura počevši od 15. prosinca 2010. do isplate,

-48,05 eura počevši od 14. siječnja 2011. do isplate,

-40,55 eura počevši od 15. veljače 2011. do isplate,

-43,38 eura počevši od 16. ožujka 2011. do isplate,

-39,62 eura počevši od 15. travnja 2011. do isplate,

-40,05 eura počevši od 16. svibnja 2011. do isplate,

-56,07 eura počevši od 15. lipnja 2011. do isplate,

-57,03 eura počevši od 15. srpnja 2011. do isplate,

-70,18 eura počevši od 16. kolovoza 2011. do isplate,

-64,19 eura počevši od 15. rujna 2011. do isplate,

-56,72 eura počevši od 14. listopada 2011. do isplate,

-55,91 eura počevši od 15. studenog 2011. do isplate,

-55,26 eura počevši od 15. prosinca 2011. do isplate,

-58,63 eura počevši od 17. siječnja 2012. do isplate,

-61,79 eura počevši od 15. veljače 2012. do isplate,

-62,36 eura počevši od 16. ožujka 2012. do isplate,

-60,11 eura počevši od 16. travnja 2012. do isplate,

-61,57 eura počevši od 15. svibnja 2012. do isplate,

-62,51 eura počevši od 15. lipnja 2012. do isplate,

-60,89 eura počevši od 16. srpnja 2012. do isplate,

-61,34 eura počevši od 14. kolovoza 2012. do isplate,

-60,29 eura počevši od 14. rujna 2012. do isplate,

-57,29 eura počevši od 15. listopada 2012. do isplate,

-60,18 eura počevši od 15. studenog 2012. do isplate,

-61,70 eura počevši od 17. prosinca 2012. do isplate,

-60,78 eura počevši od 15. siječnja 2013. do isplate,

-55,13 eura počevši od 15. veljače 2013. do isplate,

-59,99 eura počevši od 15. ožujka 2013. do isplate,

-59,68 eura počevši od 15. travnja 2013. do isplate,

-58,63 eura počevši od 15. svibnja 2013. do isplate,

-52,75 eura počevši od 14. lipnja 2013. do isplate,

-52,62 eura počevši od 15. srpnja 2013. do isplate,

-54,06 eura počevši od 14. kolovoza 2013. do isplate, i

-92,28 eura počevši od 26. studeni 2013. do isplate,

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.616,65 eura (slovima: dvije tisuće šest stotina šesnaest eura i šezdeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. od 12. lipnja 2025. do isplate, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku 15 dana, dok se tužitelj odbija sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa u ovoj točki, a do ukupno zatraženog iznosa troška od 2.881,58 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je sa pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. zaključio Ugovor o kreditu broj: 772281, i to 1. prosinca 2006., temeljem kojeg ugovora mu je odobren kredit u iznosu od 19.958,00 CHF u protuvrijednosti u kunama na rok otplate od 84 mjeseca u kojem je ugovorena valutna klauzula i uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa jednostranim Odlukama o kamatama i naknadama prednika tuženika koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,10% godišnje, i koji kredit je tužitelj u cijelosti otplatio. Početno ugovoreni mjesečni anuitet iznosio je 283,02 CHF, međutim, tijekom otplate kredita anuiteti su se zbog povišenja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na HRK značajno povećavali. Tužitelju nisu pojašnjeni parametri i razlozi zbog kojih bi eventualno došlo do povećanja kamatne stope. Tužitelju je dostavljana samo jednostrana obavijest prednika tuženika o povišenju kamatne stope i iznos novog, višeg anuiteta. Tužitelj smatra da je takav način postupanja i promjene kamatne stope ništetan, s obzirom da se ista mijenjala bez, tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Tako povišenje kamatnih stopa temeljem ništetne ugovorne odredbe po tužitelju je imalo za posljedicu stjecanje novčanih sredstava bez pravne osnove na strani tuženika, budući je ista pravna osnova naknadno utvrđena ništetnom. Pri tome se tužitelj poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je između ostalog potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom se između ostalog utvrđuje da je i tuženik Sberbank d.d. Zagreb (ranije Volksbank d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je stoga ništetna. Ista presuda je potvrđena i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Osim što smatra ništetnom odredbu Ugovora o kreditu o načinu promjene ugovorene kamatne stope, tužitelj smatra da je ništetna i odredba Ugovora o kreditu a kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, pozivajući se pri tome također na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., a kojim presudama je također utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci u cijelosti informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, tužitelj tužbom najprije zahtjeva da se utvrde ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje reguliraju način promjene kamatne stope i valutu uz koju je vezana glavnica, a da se potom tuženika obveže da mu temeljem odredbe 323. u svezi sa čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima vrati sve ono što je primio na temelju tako ništetnih ugovornih odredbi. Po tužitelju je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno da se ima uzeti da je početno ugovoren anuitet u kunskoj protuvrijednosti po onom tečaju koji je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita, te je na taj način tužitelj prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijevao da mu tuženik temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli isplati iznos od ukupno 45.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos .

2. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je svojim podneskom od 7. listopada 2020. (list 99 do 103 spisa), kao i usmeno na glavnoj raspravi od 27. listopada 2020., uredio tužbeni zahtjev na način da je zahtijevao da mu tuženik temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope isplati iznos od 5.637,32 kn, a temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 16.781,99 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U odgovoru na tužbu tuženik je učinio nespornom da su tužitelj i pravni prednik tuženika 1. prosinca 2006. sklopili predmetni Ugovor o kreditu broj: 772281, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Želimira Mirića iz Vinkovaca na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 19.958,00 CHF.

3. Podneskom od 31. ožujka 2025. (list 189 do 199 spisa), a nakon što je financijsko-knjigovodstveni vještak dopunio svoj nalaz i mišljenje, u smislu da je nakon stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku, izrazio obračunate kunske vrijednosti u protuvrijednosti eura, tužitelj je u skladu sa navedenim nalazom i mišljenjem uredio i postavio tužbeni zahtjev na način da temeljem ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope potraživao ukupni iznos od 748,23 eura, a temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ukupni iznos od 2.227,32 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa preplate do isplate.

4. O istaknutom tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda pravomoćno je odlučeno rješenjem Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-954/2019-16 od 11. prosinca 2020.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporavao tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističući između ostaloga da je potraživanje tužitelja u zastari. Smatra da ukoliko bi se zahtjev tužitelja kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, da bi tada zastarni rok iznosio 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, a s obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 1. prosinca 2006., to je po tuženiku potraživanje tužitelja u cijelosti zastarjelo. Ukoliko bi se postupak i zahtjev tužitelja kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tuženik smatra da bi se tada trebao primijeniti zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za 5 godina. Po tuženiku je protekao kako trogodišnji tako i petogodišnji rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa koje tužitelj zahtjeva. Nadalje, ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, tada bi se po tuženiku trebao primijeniti zastarni rok iz čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Osim naprijed navedenog prigovora zastare tuženik ističe da utvrđenja iz parnice "Potrošač" nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi se ista presuda koja je donesena u kolektivnom sporu primjenjivala, da niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovoga suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda. Smatra da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovode do neravnoteže među strankama. Također tuženik smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Posebno se tuženik protivio metodi temeljem koje tužitelj postavlja svoj zahtjev za isplatu. Razlog zašto tuženik smatra da ne postoji mogućnost automatske primjene utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača je u tome jer je istom presudom utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, već u svakom pojedinačnom postupku, po tuženiku treba dokazati dali su utvrđenja iz parnice "Potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Smatra da tužitelj u svojoj tužbi nije niti pokušao dokazati da se u pogledu načina promjene kamatne stope i valutne klauzule radi o odredbama po kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovode do neravnoteže među strankama. Po tuženiku da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da kumulativno budu ispunjene određene pretpostavke i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik smatra da tužitelj nije ponudio niti jedan dokaz kako bi se moglo utvrditi da su ispunjene gore naprijed potrebne pretpostavke, pa stoga osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i nema mjesta primjeni odredbi Zakona o obveznim odnosima, a koje reguliraju stjecanje bez osnove. Stoga je tuženik predlagao da se tužitelj u cijelosti odbije sa tužbom i tužbenim zahtjevom.

6. Tužitelj se protivio svim navodima tuženika iz odgovora na tužbu.

7. Presudom Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-954/2019-16 od 11. prosinca 2020. utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu i to u dijelu čl. 1., 2., 2.2., čl. 2., 2.2., čl. 4. i čl. 8., naloženo je tuženiku Sberbanka d.d. da tužitelju na ime povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati ukupni iznos od 5.637,32 kn, a temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati ukupni iznos od 16.781,99 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na svakomjesečni iznos preplate od dospijeća do isplate, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime prouzročenog parničnog troška isplati iznos od 9.125,00 kn, te je odbijen tužitelj sa tužbenim zahtjevom radi utvrđenja ništetnim čl. 11. toč. 4. kojim je ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ugovora o kreditu primjenjuju odluke o kamatama i naknadama kreditora, Opći uvjeti poslovanja kreditora i ostali opći akti kreditora, a također odbijen je i tuženik prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

8. Protiv navedene presude tuženik je izjavio pravodobnu žalbu u povodu koje je Županijski sud u Varaždinu presudom i rješenjem poslovni broj Gž-815/2022- 2 od 16. studenog 2023. uvažio žalbu tuženika, preinačio prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke presude u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetan dio čl. 1. Ugovora o kreditu i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, dok je ukinuo presudu u preostalom dijelu toč. I. izreke, kao i u točkama II. do IV. izreke, te je u tom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz održavanje glavne rasprave, dok je u nepobijanom dijelu presude u toč. V. izreke presude i rješenju sadržanom u presudi utvrdio da isto ostaje neizmijenjeno, a također je ukinuta i odluka o troškovima postupka. Drugostupanjski sud u ukidbenoj odluci daje uputu da će prvostupanjski sud provesti predloženi dokaz saslušanjem tužitelja i utvrditi jesu li sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te da li je tužitelju u fazi pregovora prije zaključenja ugovora o kreditu pružena točna i potpuna informacija u pogledu značaja i posljedica kod ugovaranja promjenjive kamatne stope i u pogledu ugovaranja glavnice vezane uz valutu CHF, a nakon što sasluša tužitelja prvostupanjski sud će ponovno utvrditi relevantne okolnosti pod kojima je došlo do zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, te će ponovno ocijeniti sve već do tada u postupku izvedene dokaze i donijeti novu na zakonu osnovanu odluku 9. U ponovljenom dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: Ugovor o kreditu broj: 772281 od 1. prosinca 2006. s lista 5 do 10 spisa, uvidom u članak mr.sc. ŽH s lista 37 do 43 spisa, uvidom u informativni otplatni plan po kreditu s lista 57 i 71, Tablicu za izračun efektivne kamatne stope s lista 58 do 60, prometnu karticu po kreditu s lista 61 do 69, uvidom u obavijesti o promjenama anuiteta po ugovoru o kreditu sa listova 73 do 75, te je proveden dokaz dopunskim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Ivanu Šnajder, saslušanjem navedenog vještaka, te saslušanjem tužitelja kao stranke, dok drugih dokaza nije bilo.

10. Ponovno ocjenjujući provedene dokaze u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022; u daljnjem tekstu: Zakona o parničnom postupku), sud je našao da je tužba osnovana, te je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen.

11. Nesporno je da je tužitelj podigao kredit kod Volksbanke d.d. Zagreb; da je pravni slijednik Volksbanke d.d. Zagreb bila Sberbank d.d. Zagreb; da je pravni slijednik Sberbanke d.d. Zagreb bila Sberbank d.d. u sanaciji Zagreb; da je pravni slijednik Sberbank d.d. u sanaciji Zagreb bila Nova hrvatska banka d.d. Zagreb.; da je pravni slijednik Nove hrvatske banke d.d. Zagreb sada Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, te da je stoga tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku.

12. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: 772281 od 1. prosinca 2006. nesporno je utvrđeno da su ovdje tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Volksbank d.d. zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, a temeljem kojeg ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 19.958,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, da se tužitelj kao korisnik kredita obvezao odobreni iznos vratiti uz valutnu klauzulu i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,10% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje je nesporno da je rok otplate ugovoren na 84 mjeseca te da je isti kredit u cijelosti otplaćen.

13. Uvidom u obavijesti o promjenama kamatnih stopa nesporno je utvrđeno da je tuženik tijekom razdoblja otplate kredita u više razdoblja mijenjao visinu kamatne stope i to na više u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, pri čemu se u istim obavijestima poziva na to da se kamatna stopa mijenja zbog promjene visine kamatnih stopa na financijskom tržištu te da je zbog promjene visine kamatne stope došlo i do promjene visine anuiteta.

14. Uvidom u prometnu karticu po predmetnom kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom razdoblja otplate kredita mijenjao iznos koji je tužitelj u obvezi plaćati, tako da je od iznosa anuiteta koji je u početku otplate iznosio oko 1.320,00 kn isti anuitet, kako zbog promjene kamatnih stopa, tako i zbog povišenja tečaja znao iznositi i do 1.850,00 kn.

15. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

16. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019.

18. Sporno je među parničnim strankama dali je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu, i to konkretno dio članaka 2., 4., 8., a kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu od CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita , da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, te u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u sklada sa Odlukom o kamatama i naknadama kreditora.

19. Sporno je nadalje dali je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te dali je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

20. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način primjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 1. prosinca 2006.

Prema odredbi čl. 81. st. 1 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Prilikom ocjene dali je određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, a sve sukladno odredbi čl. 83 ZZP/03.

21. Odredbom čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači i ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

22. Analizirajući spornu odredbu čl. 2. toč. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

23. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istoga, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kako bi korisnik kredita mogao procijeniti dali ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

24. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

25. Ovako formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku sukladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

26. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog Ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u koji se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba čl. 2. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

27. Upravo zbog tog razloga je odredba čl. 2.2.1. i 2.4. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1 ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno čl. 87. st. 1 ZZP/03, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

28. Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu.

Nesporno je da je prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući da je prema zauzetom stavu Suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017. jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 94. ZZP/03 treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa time potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

29. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je donesena presuda poslovni broj P- 141/12 od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja" odnosno na isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razlika korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih uz CHF najpovoljnija.

30. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to dijela članka 4. i 8. predmetnog Ugovora o kreditu, a kojem se tužitelju odobrava kredit u iznosu od 19.958,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, te u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja.

31. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

32. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kako takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

33. Cijeneći sve naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule i to za tuženika u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., to je primjenjujući sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku presudu donesenu u tom sporu na ovaj konkretni slučaj odlučeno kao u točki I. izreke ove presude. S obzirom da su utvrđene ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u svezi sa čl. 1111. istoga Zakona, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih pravnih odredbi.

34. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Ivanu Šnajderu dipl. oec. u Županji.

35. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tuženik u tri navrata mijenjao visinu kamatne stope svojom odlukom te da je pri tom preračunavao i visinu anuiteta u otplati kredita. Pored toga, tečaj CHF se svakodnevno mijenjao te je tijekom otplate porastao za skoro 50% u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj. Zbog toga se, tijekom otplate kredita, uplate vršene od strane tužitelja značajno razlikuju od uplata koje bi bile da nije došlo do promjene kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na prvotno ugovoreno.

Zaključno je mišljenje vještaka da je tužitelj izvršio pretplatu po zaključenom ugovoru o kreditu uslijed promjene kamatnih stopa i to u sveukupnom iznosu od 5.637,32 kn, a zbog promjene tečaja u iznosu od 16.781,99 kn, pri čemu je vještak iste iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju.

36. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je stoga svoj tužbeni zahtjev i specificirao sukladno istome nalazu.

37. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, ali je prigovarao načinu na koji je određen zadatak vještaku, odnosno da nije bilo mjesta utvrđivanju preplaćenih iznosa kao razlike između anuiteta po ugovoru o kreditu i plaćenih anuiteta u skladu sa kasnijim izmjenama kamatne stope i mijenjanju tečaja CHF u odnosu na kunu.

38. Iz prigovora tuženika na nalaz i mišljenje vještaka proizlazi da tuženik ustvari prigovara nalogu suda kojim je odredio zadatak vještačenja na način da se prilikom utvrđivanja visine eventualne pretplate temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope primjeni početno ugovorena kamatna stopa i tečaj na dan korištenja kredita.

39. Radi otklanjanja primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, isti vještak je i usmeno saslušan na glavnoj raspravi od 27. listopada 2020. (list 104 do 106 spisa).

40. Tom prilikom vještak je i nadalje u cijelosti ostao kod svojeg pismenog nalaza i mišljenja navodeći kako je isti nalaz i mišljenje izradio sukladno nalogu suda na način da je izračun pretplaćenih iznosa utvrdio uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan uplate.

41. Budući da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22 i 88/22), sud je odredio izvođenje dokaza dopunskim financijsko-financijskim vještačenjem, te je naložio vještaku da je obvezan sačiniti izračun preplata koje je utvrdio u svom pisanom nalazu i mišljenju od 14. rujna 2020., a koje su utvrđene u kunama, u eurima sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.

42. U dopunskom nalazu i mišljenju (list 171 do 181 spisa) financijsko- knjigovodstveni vještak je utvrdio da preplate temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ukupno iznose 748,23 eura/5.637,32 kn, a preplate temeljem ništetnih odredbi vezanih za valutnu klauzulu ukupno iznose 2.227,32 eura/16.781,99 kn, s tim da je vještak u svom dopunskom nalazu i mišljenju obračunao i dospijeće svakog pojedinog iznosa preplate u eurima. Vezano za obračun preplate temeljem ništetnih odredbi vezanih za valutnu klauzulu vještak je utvrdio i postojanje tzv. "negativnih razlika" (kada je tečaj eura bio niži u odnosu na ugovoreni), te je sačinio svoj nalaz i mišljenje na način da je izrazio i tzv. "pozitivne razlike" i tzv. "negativne razlike", te je umanjio tzv. "pozitivne razlike" za tzv. "negativne razlike".

43. Na navedeni dopunski nalaz i mišljenje tužitelj je imao primjedbi, dok tuženik nije imao primjedbi.

44. Vezano za primjedbe tužitelja financijsko-knjigovodstveni vještak se očitovao podneskom od 6. veljače 2025. (list 188 spisa) u kojem navodi da je u svom nalazu i mišljenju, kao i u dopuni nalaza i mišljenja vještačio sam cjelokupno vrijeme korištenja i otplate kredita; također je imao u vidu i slučajeve kada je tužitelj plaćao manje nego što bi platio da nije bilo promjene visine kamatne stope odlukom tuženika, kao niti promjene prvotno ugovorenog tečaja; preplate po promjeni tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj u periodu od 15. travnja 2008. do 15. lipnja 2009., umanjio je za manje plaćene iznose - slučajeve kada je tužitelj plaćao manje nego što bi platio da nije bilo promjene visine kamatne stope niti promjene tečaja; da su navedeni iznosi manje uplaćenog vidljivi kao negativni iznosi u stupcu prikazanom u Privitku 2.; da prema prethodno navedenim uvjetima vještačenja - cjelokupno vrijeme korištenja i otplate kredita, te uzimajući u obzir i slučajeve kada je tužitelj plaćao manje nego što bi platio da nije bilo promjene visine kamatne stope niti promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovorene ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja iskazanog u vještačenju od 14. rujna 2020., kao i kod dopune vještačenja od 10. siječnja 2025. ( a i iznosi preplate su jednaki u oba vještačenja; a ukoliko sud odredi drugačije utuženo razdoblje, ili utvrđivanje samo preplaćenih iznosa, po istome će i postupiti u drugačijem izračunu.

45. Na ovako dodatno obrazloženi dopunski nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno istom, podneskom od 31. ožujka 2025. (list 189 do 193 spisa) postavio i specificirao tužbeni zahtjev.

46. Radi provjere da li je konačno postavljeni tužbeni zahtjev usklađen sa nalazima i mišljenjima vještaka danim tijekom ovoga postupka, sud je saslušao navedenog vještaka na raspravnom ročištu od 21. svibnja 2025. (list 196 do 198 spisa) te je isti naveo da vezano za primjedbu tužitelja po podnesku od 4. veljače 2025. da vještak nije u potpunosti postupio po nalogu suda, budući da tužitelj smatra da nije izvršio obračun kuna u eure za razdoblje od 15. travnja 2008. do 15. lipnja 2009., kao i da ti obračuni nedostaju, da kao što je vještak naveo u podnesku od 6. veljače 2025. (list 188 spisa) u svom nalazu i mišljenju imao je u vidu cjelokupni period korištenja i otplate kredita, kao i slučajeve kada je tužitelj plaćao manje nego što bi platio da nije bilo promjene kamatne stope i tečaja CHF. Vezano za konačno postavljeni i usklađeni tužbeni zahtjev tužitelja od 31. ožujka 2025., izjavio je da je isti pregledao, da je on u potpunosti suglasan sa njegovim nalazom i mišljenjem, te dopunom, te da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom izvršio umanjenje tzv. "pozitivnih razlika" za tzv. "negativne razlike", vještak je u cijelosti ostao kod svojih pisanih nalaza i mišljenja, te dopune, kao i svog očitovanja s raspravnog ročišta od 27. listopada 2020. (list 105 spisa).

47. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, te njegovu dopunu i sva očitovanja sud je prihvatio kao stručan i objektivan jer u istome nema nejasnoća, niti proturječnosti, a tuženik nije predlagao provođenje dopunskog ili novog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

48. Prilikom određivanja vještačenja i davanja naloga vještaku radi izračuna eventualne pretplate temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, sud je dao zadatak vještaku da istu pretplatu utvrdi uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,10%. S obzirom na to da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na način primjene redovne kamate odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se Ugovor o kreditu održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

49. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema stavku 2.istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost od samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila niti uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

50. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odlukama o kamatnim stopama kreditora, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

51. S obzirom na to da su stranke Ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,10%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 5,10% sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koje su utvrđene ništetnim je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti.

52. U odnosu na predmetni Ugovor o kreditu nije došlo do nikakvog mehanizma promjene kamatne stope po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tuženik bio ovlašten u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do konačne otplate kredita obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 5,10%. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije niti bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor. Nadalje, niti zakoni koji su određivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i 125/07), te Zakona o potrošačkom kreditiranju proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju bilo propisivanjem visine kamatne stope za određena razdoblja, propisivanjem najviše stope redovne kamate za određena razdoblja ili nekom drugom normom.

53. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamatnih stopa, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznatu i ugovorenu kamatnu stopu od 5,10% (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/2018 od 19.ožuja 2019.).

54. Upravo iz tog razloga neosnovan je prigovor tuženika u pogledu načina određivanja zadatka vještaku s obzirom da je utvrđeno da je način izmjene tako ugovorene promjenjive kamatne stope bio ništetan, ovo je jedini odrediv postotak kamatne stope koji je bilo moguće primijeniti.

55. Identično se odnosi i na nalog temeljem kojeg je vještak utvrđivao pretplatu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli gdje je uzeo u obzir tečaj CHF u odnosu na kunu u vrijeme isplate kredita kao jedini poznati parametar.

56. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog povećanja kamatnih stopa platio više i to u iznosu od 748,23 eura, to je stoga i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude, te je tuženik obvezan da mu vrati isti novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos počev od plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, s time da je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata ("Narodne novine" broj: 72/02 i 153/04), i prema odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu: Zakona o obveznim odnosima).

57. Nadalje, kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu platio više i to u iznosu od 2.227,32 eura, to je stoga temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima tuženik obvezan da mu naknadi vrijednost postignute koristi, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude, a osim toga tužitelju su priznate i zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose koje teku od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, a visina kamata je određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata ("Narodne novine" broj: 72/02 i 53/04) i prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

58. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i određeno je da iste teku od dana izvršenog plaćanja svakog pojedinog anuiteta, budući da se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

59. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara suprotno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u pogledu te tužbe, dakle, od 13. lipnja 2014., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 13. lipnja 2014., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

60. Pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj P-954/2019-16 od 11. prosinca 2020. odlučeno je o dijelu tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu, i to konkretno čl. 11.4., na način da je isti sud odbio, a sve to iz razloga, jer između ostalog takva odredba Ugovora o kreditu nije bila predmet razmatranja i ocjenjivanja u postupku koji je vođen povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, a na koje presude se tužitelj poziva u ovom konkretnom slučaju.

61. Iako iz odluke Vrhovnog suda RH (presuda poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.) nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, no unatoč tome poštujući stav Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br.U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022. da okolnost obavještavanja tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, nije bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu, sukladno uputi iz drugostupanjske ukidbene odluke, saslušan je tužitelj kao stranka, a na okolnost informiranosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu.

62. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje su dane i dobivene prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinite i uvjerljive, odnosno da je tužitelj kao zainteresirana osoba za podizanje kredita nije upoznat, niti sa generalnim uvjetima zaključenja svake pojedine vrste kredita, da nije upoznat ni sa pojmom značenja promjenjive kamatne stope, ni sa pojmom valutne klauzule. Iz iskaza tužitelja očito je da je tužitelju od strane tuženika nije objašnjen niti opći pojam značenja valutne klauzule i promjenjive kamate, odnosno da mu nije ništa tumačeno, osim što je naveo da mu je samo spomenuto da će mu kamatna stopa biti promjenjiva, da je ugovor bio sačinjen na unaprijed pripremljenom obrascu koji je sačinio tuženik, te da nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj istog.

62. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da isti nije posebno upozoravao tužitelja na značenje valutne klauzule kod ugovaranja kredita vezanog uz valutu CHF, odnosno da isti nije bio posebno upozoren da u slučaju eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu Republika Hrvatska putem svojim ovlaštenih institucija ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu nego samo na euro, a što je onda po stavu ovog suda dovelo do toga da tužitelju nije predočena eventualna rizičnost takvog kredita vezanog uz valutu CHF. Iz iskaza tužitelja također je potvrđeno da je ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da dakle nije bio podložan nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na sadržaj odnosno na odredbe istog, jer je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je on potpisao ugovor o kreditu koji mu je predan od strane tuženika, da na isti nije imao mogućnost stavljati primjedbe, niti je imao mogućnost raspravljanja o sadržaju ugovora, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac-ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj, niti je u dovoljnoj mjeri informiran o spornim odredbama vezanim za valutnu klauzulu u CHF i za promjenjivu kamatnu stopu.

63. Tužitelj je dokazao i status potrošača, a stav je suda da je tuženik sa tužiteljem zaključio potrošački ugovor i da se stoga može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

64. Ovo iz razloga, jer prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 97/03) i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona, određeno je da potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

65. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu, a i iz iskaza samog tužitelja, nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba, koji je tada bio zaposlen kao željezničar, te nije bio vlasnik obrta, OPG-a ili trgovačkog društva, niti se bavio bilo kakvim samostalnim ili slobodnim zanimanjem, da je kredit podignut kao namjenski kredit za kupovinu rabljenih automobila, a iz čl. 3. Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je isti podignut kao namjenski kredit za kupovinu automobila. Dakle, iz samih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da namjena kredita nije bila nikakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti ili neke druge namjene. S obzirom na navedeno tužitelj ima status potrošača i kao takvom mu pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita.

66. O troškovima postupka odlučeno je na temelju čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23: u daljnjem tekstu: Odvjetničke tarife), kao i uzimajući u obzir da tužitelj nije uspio samo u razmjeno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a da zbog toga nisu nastali posebni troškovi. Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Odvjetničke tarife), troškovi zastupanja na 5 ročišta (od 16. lipnja 2020., 27. listopada 2020., 19. rujna 2024., 3. travnja 2025. i 21. svibnja 2025., Tbr. 9. toč. 1. Odvjetničke tarife.), trošak sastava 3 obrazložena podneska (od 27. svibnja 2020., 7. listopada 2020. i 31. ožujka 2025., Tbr. 8. toč. 1. Odvjetničke tarife), svaka radnja po 100 bodova, što ukupno čini 900 bodova, te pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 225 bodova, što ukupno čini 1125 bodova, a što preračunato u eure, imajući u vidu vrijednost odvjetničkog boda, iznos 2.250,00 eura.

Tužitelju je priznat i trošak plaćenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 199,08 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 91,25 eura. Umjesto zatraženog iznosa troška sudske pristojbe na presudu od 91,25 eura sud je tužitelju dosudio iznos od 76,32 eura, budući da je tužitelj svojim podneskom od 7. listopada 2020. specificirao tužbeni zahtjev tako da vrijednost predmeta spora sada iznosi 2.975,55 eura, a sudska pristojba na presudu s obzirom na ovu vrijednost predmeta spora iznosi upravo 76,32 eura.

67. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročišta za objavu presude od 11. prosinca 2020. i 12. lipnja 2025. u iznosu od 250,00 eura uključujući pripadajući porez na dodanu vrijednost, ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na e-oglasnoj ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa čl. 155. st. 2. Zakona o parničnom postupku i odredbom Tbr. 9. toč. 3. Odvjetničke tarife na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e- oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju Odvjetničke tarife naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć.

68. Stoga tužitelju pripada trošak u ukupnom iznosu od 2.616,65 eura, a koji iznos mu je i dosuđen, a ne u iznosu od 2.881,58 eura kako je to zatražio, pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

69. Temeljem čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, tužitelju je na dosuđeni parnični trošak priznato pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadu ove kamate.

U Županji 12. lipnja 2025.

Sudac:

Helena Zetić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Damiru Varga, odvjetniku u Vinkovcima,

2. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte