Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1066/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. NP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. SP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje zastupa punomoćnica Anita Vrkić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Anita Vrkić i Iva Vrkić, u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Poldan, Gatara, Vizintin, Komorski, u Rijeci, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 22. svibnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb da tužiteljima 1. NP i 2. SP isplati:

- iznos od 1.147,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 16,54 EUR od 01.12.2007 do isplate

na iznos od 16,44 EUR od 01.01.2008 do isplate

na iznos od 16,74 EUR od 01.02.2008 do isplate

na iznos od 16,90 EUR od 01.03.2008 do isplate

na iznos od 17,17 EUR od 01.04.2008 do isplate

na iznos od 16,74 EUR od 01.05.2008 do isplate

na iznos od 33,01 EUR od 01.06.2008 do isplate

na iznos od 33,41 EUR od 01.07.2008 do isplate

na iznos od 32,79 EUR od 01.08.2008 do isplate

na iznos od 32,81 EUR od 01.09.2008 do isplate

na iznos od 33,16 EUR od 01.10.2008 do isplate

na iznos od 35,84 EUR od 01.11.2008 do isplate

na iznos od 34,02 EUR od 01.12.2008 do isplate

na iznos od 36,30 EUR od 01.01.2009 do isplate

na iznos od 36,63 EUR od 01.02.2009 do isplate

na iznos od 36,77 EUR od 01.03.2009 do isplate

na iznos od 36,32 EUR od 01.04.2009 do isplate

na iznos od 36,38 EUR od 01.05.2009 do isplate

na iznos od 35,70 EUR od 01.06.2009 do isplate

na iznos od 35,19 EUR od 01.07.2009 do isplate

na iznos od 35,31 EUR od 01.08.2009 do isplate

na iznos od 35,55 EUR od 01.09.2009 do isplate

na iznos od 35,51 EUR od 01.10.2009 do isplate

na iznos od 35,22 EUR od 01.11.2009 do isplate

na iznos od 35,70 EUR od 01.12.2009 do isplate

na iznos od 36,07 EUR od 01.01.2010 do isplate

na iznos od 36,61 EUR od 01.02.2010 do isplate

na iznos od 36,46 EUR od 01.03.2010 do isplate

na iznos od 37,20 EUR od 01.04.2010 do isplate

na iznos od 37,03 EUR od 01.05.2010 do isplate

na iznos od 37,30 EUR od 01.06.2010 do isplate

na iznos od 39,70 EUR od 01.07.2010 do isplate

na iznos od 39,18 EUR od 01.08.2010 do isplate

na iznos od 3,42 EUR od 01.09.2010 do isplate

na iznos od 3,37 EUR od 01.10.2010 do isplate

na iznos od 3,29 EUR od 01.11.2010 do isplate

na iznos od 3,44 EUR od 01.12.2010 do isplate

na iznos od 3,62 EUR od 01.01.2011 do isplate

na iznos od 3,49 EUR od 01.02.2011 do isplate

na iznos od 3,52 EUR od 01.03.2011 do isplate

na iznos od 3,46 EUR od 01.04.2011 do isplate

na iznos od 3,46 EUR od 01.05.2011 do isplate

na iznos od 3,71 EUR od 01.06.2011 do isplate

na iznos od 3,73 EUR od 01.07.2011 do isplate

na iznos od 3,93 EUR od 01.08.2011 do isplate

na iznos od 3,83 EUR od 01.09.2011 do isplate

na iznos od 3,70 EUR od 01.10.2011 do isplate

na iznos od 3,68 EUR od 01.11.2011 do isplate

na iznos od 3,67 EUR od 01.12.2011 do isplate

na iznos od 3,72 EUR od 01.01.2012 do isplate

na iznos od 3,76 EUR od 01.02.2012 do isplate

na iznos od 0,83 EUR od 01.02.2014 do isplate

na iznos od 0,83 EUR od 01.03.2014 do isplate

na iznos od 0,83 EUR od 01.04.2014 do isplate

na iznos od 0,81 EUR od 01.05.2014 do isplate

na iznos od 0,81 EUR od 01.06.2014 do isplate

na iznos od 0,81 EUR od 01.07.2014 do isplate

na iznos od 0,82 EUR od 01.08.2014 do isplate

na iznos od 0,82 EUR od 01.09.2014 do isplate

na iznos od 0,81 EUR od 01.10.2014 do isplate

na iznos od 0,82 EUR od 01.11.2014 do isplate

na iznos od 0,81 EUR od 01.12.2014 do isplate

na iznos od 0,81 EUR od 01.01.2015 do isplate

na iznos od 0,81 EUR od 01.02.2015 do isplate

na iznos od 0,81 EUR od 01.03.2015 do isplate

na iznos od 0,80 EUR od 01.04.2015 do isplate

na iznos od 0,80 EUR od 01.05.2015 do isplate

na iznos od 0,80 EUR od 01.06.2015 do isplate

na iznos od 0,80 EUR od 01.07.2015 do isplate

na iznos od 0,80 EUR od 01.08.2015 do isplate

na iznos od 0,79 EUR od 01.09.2015 do isplate

na iznos od 0,79 EUR od 01.10.2015 do isplate

- iznos od 5.890,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 0,21 EUR od 01.08.2007 do isplate

na iznos od 1,44 EUR od 01.09.2007 do isplate

na iznos od 0,20 EUR od 01.12.2007 do isplate

na iznos od 1,90 EUR od 01.02.2008 do isplate

na iznos od 1,24 EUR od 08.02.2008 do isplate

na iznos od 1,24 EUR od 01.03.2008 do isplate

na iznos od 4,16 EUR od 06.03.2008 do isplate

na iznos od 3,23 EUR od 01.04.2008 do isplate

na iznos od 6,06 EUR od 03.04.2008 do isplate

na iznos od 0,23 EUR od 01.05.2008 do isplate

na iznos od 3,22 EUR od 09.05.2008 do isplate

na iznos od 0,66 EUR od 01.06.2008 do isplate

na iznos od 0,46 EUR od 04.06.2008 do isplate

na iznos od 2,83 EUR od 01.07.2008 do isplate

na iznos od 1,08 EUR od 12.07.2008 do isplate

na iznos od 0,02 EUR od 01.09.2008 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 12.09.2008 do isplate

na iznos od 1,48 EUR od 01.10.2008 do isplate

na iznos od 0,96 EUR od 16.10.2008 do isplate

na iznos od 11,87 EUR od 01.11.2008 do isplate

na iznos od 8,95 EUR od 07.11.2008 do isplate

na iznos od 8,51 EUR od 01.12.2008 do isplate

na iznos od 24,15 EUR od 01.01.2009 do isplate

na iznos od 18,97 EUR od 01.02.2009 do isplate

na iznos od 7,59 EUR od 05.02.2009 do isplate

na iznos od 21,92 EUR od 01.03.2009 do isplate

na iznos od 5,72 EUR od 05.03.2009 do isplate

na iznos od 2,24 EUR od 01.04.2009 do isplate

na iznos od 22,41 EUR od 04.04.2009 do isplate

na iznos od 3,62 EUR od 01.05.2009 do isplate

na iznos od 21,61 EUR od 06.05.2009 do isplate

na iznos od 20,65 EUR od 06.06.2009 do isplate

na iznos od 1,07 EUR od 01.07.2009 do isplate

na iznos od 16,21 EUR od 08.07.2009 do isplate

na iznos od 12,83 EUR od 01.08.2009 do isplate

na iznos od 5,35 EUR od 04.08.2009 do isplate

na iznos od 19,95 EUR od 01.09.2009 do isplate

na iznos od 19,80 EUR od 01.10.2009 do isplate

na iznos od 0,55 EUR od 01.11.2009 do isplate

na iznos od 17,45 EUR od 06.11.2009 do isplate

na iznos od 0,59 EUR od 16.12.2009 do isplate

na iznos od 21,96 EUR od 20.01.2010 do isplate

na iznos od 7,75 EUR od 23.01.2010 do isplate

na iznos od 19,91 EUR od 04.02.2010 do isplate

na iznos od 11,89 EUR od 19.02.2010 do isplate

na iznos od 10,24 EUR od 20.02.2010 do isplate

na iznos od 1,33 EUR od 01.03.2010 do isplate

na iznos od 25,72 EUR od 26.03.2010 do isplate

na iznos od 3,14 EUR od 01.04.2010 do isplate

na iznos od 29,14 EUR od 22.04.2010 do isplate

na iznos od 0,82 EUR od 01.05.2010 do isplate

na iznos od 30,48 EUR od 18.05.2010 do isplate

na iznos od 2,12 EUR od 01.06.2010 do isplate

na iznos od 15,50 EUR od 27.06.2010 do isplate

na iznos od 43,41 EUR od 18.08.2010 do isplate

na iznos od 56,64 EUR od 01.09.2010 do isplate

na iznos od 7,77 EUR od 09.09.2010 do isplate

na iznos od 47,21 EUR od 01.10.2010 do isplate

na iznos od 17,56 EUR od 17.02.2011 do isplate

na iznos od 68,29 EUR od 04.03.2011 do isplate

na iznos od 44,85 EUR od 10.03.2011 do isplate

na iznos od 67,91 EUR od 07.04.2011 do isplate

na iznos od 44,56 EUR od 15.04.2011 do isplate

na iznos od 43,34 EUR od 19.05.2011 do isplate

na iznos od 50,37 EUR od 10.06.2011 do isplate

na iznos od 78,85 EUR od 01.07.2011 do isplate

na iznos od 33,68 EUR od 13.07.2011 do isplate

na iznos od 24,49 EUR od 28.07.2011 do isplate

na iznos od 62,12 EUR od 11.08.2011 do isplate

na iznos od 58,78 EUR od 10.09.2011 do isplate

na iznos od 127,21 EUR od 28.09.2011 do isplate

na iznos od 54,00 EUR od 11.10.2011 do isplate

na iznos od 49,96 EUR od 20.10.2011 do isplate

na iznos od 133,18 EUR od 22.10.2011 do isplate

na iznos od 48,30 EUR od 26.10.2011 do isplate

na iznos od 88,50 EUR od 11.11.2011 do isplate

na iznos od 45,24 EUR od 01.12.2011 do isplate

na iznos od 42,47 EUR od 03.12.2011 do isplate

na iznos od 46,82 EUR od 01.01.2012 do isplate

na iznos od 43,52 EUR od 17.01.2012 do isplate

na iznos od 2,29 EUR od 22.01.2012 do isplate

na iznos od 47,64 EUR od 01.02.2012 do isplate

na iznos od 46,10 EUR od 23.02.2012 do isplate

na iznos od 99,68 EUR od 01.03.2012 do isplate

na iznos od 0,70 EUR od 01.04.2012 do isplate

na iznos od 46,76 EUR od 06.04.2012 do isplate

na iznos od 46,13 EUR od 14.04.2012 do isplate

na iznos od 47,73 EUR od 06.05.2012 do isplate

na iznos od 47,83 EUR od 12.05.2012 do isplate

na iznos od 2,57 EUR od 01.06.2012 do isplate

na iznos od 47,20 EUR od 02.06.2012 do isplate

na iznos od 12,77 EUR od 09.06.2012 do isplate

na iznos od 33,39 EUR od 14.06.2012 do isplate

na iznos od 47,75 EUR od 12.07.2012 do isplate

na iznos od 47,86 EUR od 24.07.2012 do isplate

na iznos od 46,01 EUR od 01.08.2012 do isplate

na iznos od 49,23 EUR od 22.08.2012 do isplate

na iznos od 47,64 EUR od 04.09.2012 do isplate

na iznos od 45,89 EUR od 15.09.2012 do isplate

na iznos od 46,74 EUR od 01.10.2012 do isplate

na iznos od 43,10 EUR od 18.10.2012 do isplate

na iznos od 46,75 EUR od 06.11.2012 do isplate

na iznos od 47,02 EUR od 18.11.2012 do isplate

na iznos od 0,76 EUR od 01.12.2012 do isplate

na iznos od 47,45 EUR od 02.12.2012 do isplate

na iznos od 47,87 EUR od 04.01.2013 do isplate

na iznos od 47,59 EUR od 10.01.2013 do isplate

na iznos od 46,33 EUR od 25.01.2013 do isplate

na iznos od 43,14 EUR od 01.02.2013 do isplate

na iznos od 43,77 EUR od 19.02.2013 do isplate

na iznos od 46,42 EUR od 01.03.2013 do isplate

na iznos od 46,79 EUR od 26.03.2013 do isplate

na iznos od 46,73 EUR od 06.04.2013 do isplate

na iznos od 47,04 EUR od 27.04.2013 do isplate

na iznos od 0,61 EUR od 01.05.2013 do isplate

na iznos od 45,35 EUR od 11.05.2013 do isplate

na iznos od 43,14 EUR od 01.06.2013 do isplate

na iznos od 43,60 EUR od 11.06.2013 do isplate

na iznos od 42,22 EUR od 25.06.2013 do isplate

na iznos od 41,58 EUR od 09.07.2013 do isplate

na iznos od 42,09 EUR od 02.08.2013 do isplate

na iznos od 44,32 EUR od 13.08.2013 do isplate

na iznos od 43,75 EUR od 05.09.2013 do isplate

na iznos od 43,56 EUR od 08.09.2013 do isplate

na iznos od 41,75 EUR od 29.09.2013 do isplate

na iznos od 2,06 EUR od 01.10.2013 do isplate

na iznos od 45,62 EUR od 08.10.2013 do isplate

na iznos od 44,84 EUR od 26.10.2013 do isplate

na iznos od 90,36 EUR od 22.11.2013 do isplate

na iznos od 45,82 EUR od 01.12.2013 do isplate

na iznos od 46,07 EUR od 28.12.2013 do isplate

na iznos od 46,67 EUR od 26.01.2014 do isplate

na iznos od 46,96 EUR od 30.01.2014 do isplate

na iznos od 0,60 EUR od 01.02.2014 do isplate

na iznos od 41,59 EUR od 23.02.2014 do isplate

na iznos od 41,53 EUR od 25.02.2014 do isplate

na iznos od 46,44 EUR od 21.03.2014 do isplate

na iznos od 41,87 EUR od 08.04.2014 do isplate

na iznos od 43,34 EUR od 26.04.2014 do isplate

na iznos od 0,44 EUR od 27.04.2014 do isplate

na iznos od 40,94 EUR od 07.05.2014 do isplate

na iznos od 58,10 EUR od 24.05.2014 do isplate

na iznos od 40,48 EUR od 05.06.2014 do isplate

na iznos od 56,90 EUR od 09.07.2014 do isplate

na iznos od 44,89 EUR od 15.07.2014 do isplate

na iznos od 38,29 EUR od 30.07.2014 do isplate

na iznos od 45,54 EUR od 14.08.2014 do isplate

na iznos od 46,03 EUR od 20.08.2014 do isplate

na iznos od 39,45 EUR od 02.09.2014 do isplate

na iznos od 43,73 EUR od 28.09.2014 do isplate

na iznos od 39,18 EUR od 23.10.2014 do isplate

na iznos od 47,64 EUR od 06.11.2014 do isplate

na iznos od 43,89 EUR od 19.11.2014 do isplate

na iznos od 47,89 EUR od 23.11.2014 do isplate

na iznos od 48,24 EUR od 20.12.2014 do isplate

na iznos od 42,10 EUR od 28.12.2014 do isplate

na iznos od 2,29 EUR od 01.01.2015 do isplate

na iznos od 48,43 EUR od 16.01.2015 do isplate

na iznos od 44,47 EUR od 04.02.2015 do isplate

na iznos od 60,81 EUR od 19.02.2015 do isplate

na iznos od 23,09 EUR od 22.02.2015 do isplate

na iznos od 21,50 EUR od 01.03.2015 do isplate

na iznos od 52,88 EUR od 20.03.2015 do isplate

na iznos od 46,40 EUR od 05.04.2015 do isplate

na iznos od 59,32 EUR od 15.04.2015 do isplate

na iznos od 46,45 EUR od 01.05.2015 do isplate

na iznos od 43,59 EUR od 13.05.2015 do isplate

na iznos od 7,08 EUR od 01.06.2015 do isplate

na iznos od 82,97 EUR od 11.06.2015 do isplate

na iznos od 51,38 EUR od 01.07.2015 do isplate

na iznos od 38,67 EUR od 17.07.2015 do isplate

na iznos od 9,93 EUR od 01.08.2015 do isplate

na iznos od 45,03 EUR od 09.08.2015 do isplate

na iznos od 35,09 EUR od 12.08.2015 do isplate

na iznos od 58,63 EUR od 01.09.2015 do isplate

na iznos od 31,42 EUR od 16.09.2015 do isplate

na iznos od 17,29 EUR od 01.10.2015 do isplate

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana, a odbija se tužbeni zahtjev u dijelu sa zahtjevom za isplatu iznosa od 1.318,83 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb da tužiteljima 1. NP i 2. SP naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.058,79 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana, a odbijaju se tužitelji se preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi od 27. svibnja 2019. navode da su 1. tužitelj kao korisnik kredita, a

2. tužitelj kao sudužnik 17. svibnja 2007. sklopili sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 628-50-4107080 sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke, solemniziranom po javnom bilježniku Veri Lovrović Lečić, iz Rijeke, broj ovjere OV-496107. Visina odobrenog kredita iznosila je 68.000,00 CHF sa rokom otplate na 25 godina, a koji je banka tužitelju isplatila u kunama u iznosu i danu za koje tužitelj ne raspolaže podacima. Kredit da je podignut za kupnju nekretnine. Banka da je tužitelju ponudila sklapanje jedino predmetnog Ugovora. Dana 3. veljače 2016. tužitelj je zaključio sa tuženikom Dodatak 1 ugovora o kreditu kojim da je izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sama konverzija da nije mogla, niti može osnažiti pravomoćno utvrđene ništetne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tim više što je presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. postala pravomoćna, donijeta nakon same konverzije i zaključenja naprijed navedenog Dodatka. Da je tužitelj imao saznanja za isto ne bi nikada pristupio zaključenju spornog Dodatka i s time se doveo u nepovoljniji položaj od onih dužnika koji nisu izvršili konverziju. Predmetnim Ugovorom ugovorena da je promjenjiva kamatna stopa koja da je iznosila 4,95% godišnje. Člankom 2. Ugovora pod naslovom "Kamatna stopa" ugovoreno da je da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Tuženik da nije obavještavao tužitelja o promjenama kamatne stope tako da on nije imao mogućnosti prigovarati istima. Tužitelj da je osjetio da je došlo do promjene na način da je mjesečni anuitet rastao, međutim usmeni prigovori tužitelja da su ostali bez učinka, do nepovoljne situacije za tužitelja u smislu povećanja mjesečnih anuiteta od početnog, da je došlo uslijed dva povezana faktora, odnosno dvije ugovorne odredbe i to o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pozivaju se tužitelji na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. U presudi da je taj sud utvrdio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Poziva se i na odredbu čl. 502.c ZPP-a, odnosno ističe da je pravno stajalište iz navedene presude obvezujuće u sporovima koje pokrenu individualni potrošači. U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj se poziva na čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača i pravo Europske unije (presuda od 30. travnja 2014. br. C-26/13). Tužitelj da na temelju predmetnog ugovora, a i na temelju dobivenih informacija od tužene nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno sa odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječe na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu su bile poznate tuženiku. Tuženik da tužitelju nije učinio dostupnim sve relevantne podatke koji su mogli utjecati na njegovu odluku o sklapanju predmetnog Ugovora. Tužitelj smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna i lako razumljiva, jer su izvjesne ekonomske posljedice takve klauzule koja zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi čine trošak kredita, bile jasne i lako razumljive samo tuženiku koji ih je radi ostvarenje značajne vlastite dobiti prešutio tužitelju. Poziva se tužitelj i na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i na pravno utvrđenje iz iste da je ništetna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF. Prešućivanje informacije o tome da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF tuženik da nije poštivao svoju obvezu informiranja tužitelja o svim bitnim elementima ugovora, odnosno valutne klauzule, a što odredbu o valutnoj klauzulu čini nejasnom i nerazumljivom. Primjena valutne klauzule ni na koji način da ne može biti opravdana u odnosu na kamatu. Tužitelj da je od tuženika dobio hrvatske kune primjenom valutne klauzule i u odnosu na kamatu da dolazi do nezakonitog povećanja iznosa koji s osnove naknade za korištenje kredita dužnik mora platiti. Slijedom naprijed izloženog i obrazloženog tužitelj da ističe da su odredbe ugovora o predmetnim kreditima ništetne, a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tužitelj da ima pravo na povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnoj valutnoj klauzuli, odnosno tečajnoj razlici. Tužitelj da je pogrešno obračunao i nedospjelu glavnicu prilikom konverzije na način da je primijenio tečaj CHF na dan konverzije, što da je nezakonito jer se temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli. Morao da je izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita. Tužitelj potražuje iznos od 65.742,81 kn sa zakonskim zateznim kamatama slijedom svega naprijed navedenog, kao i parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev, te sve činjenične navode tužitelja osim izričito priznatih. Čini nespornim postojanje ugovornog odnosa između stranaka temeljem Ugovora o kreditu broj 628-50-4107080 i Dodatka broj KONV-01/2016 od 3. veljače 2016., temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju da je Trgovački sud u Zagrebu presudom posl.br. P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrdio da predstavljaju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a koja presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž– 7129/13 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž–6632/2017 od 14. lipnja 2018. Tužitelj u bitnom ponavlja navode sudova iz gore navedenih presuda koje predstavlja kao osnovu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno je potrebno naglasiti da se postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, a što je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih presuda, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. U svrhu potvrde navedenog, upućuje se na str. 54. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž–6632/17-10 od 14. lipnja 2018. gdje sud navodi: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Dakle, iz samog obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Slijedom navedenog, na tužitelju je teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Imajući na umu odredbe čl. 81 – 85 ZZK/03 u svrhu razmatranja poštenosti spornih odredaba ugovora, prvenstveno da je potrebno utvrditi jesu li jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije potrebno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretne sporne odredbe već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi. Citira tuženik dijelove odredbi u čl. 1 i 7 Ugovora. Navodi da su predmetne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive. Tužitelju je kod zaključenja ugovora predan i otplatni plan gdje su anuitetu izraženi u valuti CHF i na svakoj stranci istoga je naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, te je naglašeno o informaciji važećim tečajevima valuta na dan može dobiti korištenjem usluga telefonskog servisa RBA DIREKT pozivom telefonskog broja. Dakle, tuženik da je pisano upozorio na promjenu valute na dan dospijeća. Predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998) propisano je: „Pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate s njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.“ Imajući na umu citiranu odredbu Zakona o javnom bilježništvu kao i činjenicu da je predmetni Ugovor solemniziran, to je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Ono što je važno da je tužitelju bilo poznato nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama, te će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita, odnosno mogao je i bio u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. Stoga proizlazi da nije dopušteno ocjenjivati nepoštene odredbe. Tužitelj da je imao utjecaj na sadržaj ugovora. Tuženik da mu je nudio više opcija glede valutne klauzule, a odabrana je jedna od mogućih. Valutna klauzula da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ukazuje na odredbu čl. 9 Ugovora o kreditu i to da je tužitelj imao pravo bilo kada tijekom uredne otplate kredita zatražiti konverziju ako je smatrao da je postojeće valutna klauzula u CHF za njega nepovoljna. Važno je za naglasiti da u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne. Sporne su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope. Odredbom članka 2. i 10. Ugovora tužitelj je pristao da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je pošteno i savjesno donosio Odluke o promjenama kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja, a tužitelj nikada nije imao prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te je očito s istima bio suglasan. Navedeno nije osporeno niti u tužbi. Tuženik je mijenjao kamatne stope samo onda kada je za to imao opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u toč. VI propisano je opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Kriteriji za utvrđivanje promjene kamatnih stopa detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Upravo je temeljem tih Općih uvjeta i akata tuženika potrebno ocijeniti opravdanost i poštenost tuženika glede promjene kamatnih stopa. U trenutku zaključenja i ispunjenja ugovora nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) koji je čl. 11. a. st. 2. propisuje: „Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.“ Unatoč tome što u spornom razdoblju predmetni Zakon nije bio na snazi, tuženik je mijenjao kamatnu stopu upravo sukladno promjenama predmetnih tržišnih parametara. Naglašava se da je tuženik postupio sukladno izmijenjenoj odredbi članka 11.a st. 5. ZPK ( NN 143/13) te je smanjio kamatnu stopu na način da je od 01. siječnja 2014. godine iznosila 3,23 %. Također se ponavlja, da su tužitelju sve odredbe ugovora pa tako i odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope bili obrazloženi. Odredbom članka 83 ZZP/03 propisano je: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Prilikom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Tužitelj je svakako kao razumno dobro informiran, razumno pažljiv i oprezan potrošač mogao razumjeti i shvatiti značenje promjenjive kamatne stope, a čiji uvjeti su mu obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Tužitelj je svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope, koja je kasnije mogla biti manja ili veća, sukladno parametrima prema kojima se ona određuje. Tuženik osporava pravo tužitelja na potraživanje bilokakve isplate. Kod ocjene tužbenog zahtjeva na isplatu, potrebno je imati na umu da su stranke zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija oba kredita ugovorena u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Provedenom konverzijom je početno odobrena glavnica kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunata u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te su umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu u CHF obračunate kamatne stope koje su primjenjivane na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR. Konverzijom kredita prestala je novčana obveza tužitelja u odnosu na dio glavnice u visini od 14.969,02 EUR. Sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate su u protuvrijednost EUR po srednjem tečaju na dan uplate te su primljenim uplatama podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu. Tuženik izričito osporava da bi sporna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi u bilo kojem dijelu bila ništetna . Sve i kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženika notorno je da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate (uključujući svako povišenje kamatne stope) sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u EUR. U tom smislu ide i pravomoćna sudska praksa: „Međutim, obzirom je između stranaka predmet ugovora o kreditu Aneksom ugovoren na drugačiji način no što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora, a iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje. Svakako je potrebno ponovno naglasiti da tužitelj nije morao pristati na konverziju. Tuženik je imao zakonsku obvezu odnosno morao je ponuditi konverziju, međutim, tužitelj je nije bio obvezan prihvatiti. Tužitelj nije isticao nikakve primjedbe te je na konverziju pristao. Konverzijom su ugovorne strane stvorile potpuno novu pravnu osnovu temeljem kojeg su se tužitelj dobrovoljno, svojom voljom i tuženik sukladno zakonskoj obvezi suglasili pod kojim uvjetima, uz koju valutnu klauzulu i uz koju kamatnu stopu će iskoristiti sve do tada uplaćene novčane svote! Konverzijom su ugovorne strane trajno, konačno, jasno, transparentno uredile svoj pravni odnos u pogledu apsolutno svih uplata koje su izvršene po osnovnom ugovoru što nedvojbeno onemogućuje tužitelja da sada potražuje bilo kakve „preplate“. Potrebno je i naglasiti da je tuženik konverziju proveo u cijelosti sukladno zakonu. Sukladno članku 19. d. ZID ZPK/15 tuženik je bio dužan pribaviti mišljenje neovisnog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator konverzije izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c. ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Dakle, tužitelj nema pravo ni na kakvu isplatu sve i kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost spornih odredbi Ugovora o kreditu. U tom smislu ukazuje se i na zaključak prof. dr. sc. JP i Doc. dr. sc. KP u stručnom članku „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse.“Znači, u konkretnom slučaju činjenice su sljedeće: tužitelj nije morao pristati na konverziju, tuženik je imao zakonsku obvezu odnosno morao je ponuditi konverziju, međutim, tužitelj je nije bila obvezan prihvatiti. Tužitelj nije imao primjedbi, prihvatio je izračun i ponudu konverzije i Dodaci ugovoru o kreditu su zaključeni te proizvode pravne učinke. Konverzijom su ugovorne strane stvorile potpuno novu pravnu osnovu temeljem kojeg su se tužitelja dobrovoljno, svojom voljom i tuženik sukladno zakonskoj obvezi suglasili pod kojim uvjetima, uz koju valutnu klauzulu i uz koju kamatnu stopu će iskoristiti sve do tada uplaćene novčane svote! Konverzijom su ugovorne strane trajno, konačno, jasno, transparentno uredile svoj pravni odnos u pogledu apsolutno svih uplata koje su izvršene po osnovnom ugovoru što nedvojbeno onemogućuje tužitelja da sada potražuje bilo kakve „preplate“. Tuženik je konverziju proveo u cijelosti sukladno zakonu. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom budući se konverziji nije moglo ni pristupiti bez potvrde neovisnog revizora i njegove objave na mrežnim stranicama. U privitku se opreza radi dostavlja izvješće ovlaštenog revizora. Ukazuje se i na recentnu sudsku praksu nakon donošenja odluke VSRH u oglednom sporu. Slijedom navedenog, nakon donošenja odluke VSRH u oglednom postupku uslijedile da su odluke županijskih sudova na koje se poziva. U odnosu na posljedice eventualne ništetnosti dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da se predmnjeva da je između stranaka za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu ugovorena fiksna kamatna stopa. Nesporno je da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a praznina u ugovoru koja nastaje eventualnim utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe koji se odnosi na način promjene kamatne stope treba se ispuniti teleološkim tumačenjem ugovora, vezanih općih akata tuženika kao sastavnih dijelova ugovora i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu postojeće zakonske regulative. Usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva implicira se primjena fiksne kamatne stope, što posljedično označava neopravdano utvrđenje ništetnosti cijele odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, a što za krajnju posljedicu ima da se za potrebe izračuna visine tužbenog zahtjeva ne može primijeniti niti početna kamatna stopa od 4,95 % godišnje jer je ona bila ponuđena samo za ugovore o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom! Dakle, za pravilno utvrđenje visine tužbenog zahtjeva, a ukoliko je ništetan dio odredbe o načinu promjene kamatne stope tada je na tužitelju bio teret dokaza da preciznim parametrima (LIBOR za CHF, CDS za RH i trošak regulacije) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, pa bi se tek tada eventualno stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se uopće i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu po vlastitim odlukama suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelja. U cijelosti se osporava pravo na potraživanje s osnove tijeka kamata. Sve kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženika kao i valutne klauzule, tužitelju ne pripadaju zakonske zatezne kamate kako je to zatražio u tužbi. Tuženik nije bio nepošten budući da je isti postupao u cijelosti u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, u skladu s ugovorom, s općim uvjetima tuženika kao sastavnim dijelom ugovora te je u konačnici kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji, a sve kako je naprijed detaljno obrazloženo. Isto se odnosi na promjenu tečaja valute budući je mijenjana zbog okolnosti na koje tuženik nije mogao utjecati. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti tužbu i sve tužbene zahtjeve te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate.

3. Tužitelji se u podnesku od 6. ožujka 2022. očituju na odgovor na tužbu, osporava navode tuženika, poziva se na odluke viših sudova, protivi se dokaznim prijedlozima tuženika, osporava i prigovor zastare, predlaže zadaću vještaku.

4. U tijeku postupka sud je donio rješenje o prekidu postupka do okončanja postupka pred sudom Europske unije 16. ožujka 2022., a 31. listopada 2022. je doneseno rješenje o nastavku postupka.

5. Tuženik se u podnesku od 2. lipnja 2023. očituje na podnesak tužitelja, osporava njegove navode izuzev izričito priznatih, poziva se na sudsku praksu županijskih sudova Republike Hrvatske, ponovno obrazlaže svoje stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog provedene konverzije, ističe da je provedena sukladno Zakonu. U podnesku od 6. siječnja 2021. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, te uređuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu. Tuženik se u podnesku od 24. siječnja 2021. očituje na nalaz i mišljenje vještaka, protivi se preinaci tužbenog zahtjeva, jer da se istim povećao zahtjev za isplatu za iznos od 1.160,79 EUR i ističe prigovor zastare za navedene preinaku. Smatra da je vještak u nalazu ignorirao činjenicu da je kredit konvertiran, pa predlaže dopunu nalaza tj. da se vještak očituje o efektima konverzije tj. da li je provedena u skladu sa zakonskim odredbama, je li sve uplate uključujući i navodne preplate uračunao za namirenje kredita u EUR. Ističe da je utvrđena preplata u iznosu od 1.765,03 EUR prilikom konverzije i prestanak novčane obveze tužitelja prema tuženiku u iznosu od 15.065,82 EUR. U podnesku od 4. ožujka 2025. tužitelji se očituju na podnesak tuženika, navode i da nije mogao biti preciziran tužbeni zahtjev prije vještačenja i da je u ovom slučaju preinaka dopuštena. Ističe da tuženik nema primjedbe na nalaz vještaka, već isključivo ima prigovore pravne naravi, smatra da je zadaća vještaku bila ispravno postavljena.

6. U tijeku postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 628-50- 4107080 od 17. svibnja 2007. (list 12 – 15, 29 - 32 spisa), otplatnih planova predmetnog Ugovora (list 16 – 21, 33 - 38 spisa), prijepisa knjigovodstvene kartice (list 22 – 27, 39 - 44 spisa), izvještaja ovlaštenog revizora – nadopune od 13. siječnja 2016. (list 110 - 113 spisa), Pravilnika o obračunu kamata i naknada verzija 12/11 i 13/2011, 3/2008, 11/2011, 9/2011, 10/2011, 2007., 2008., Općih uvjeti poslovanja sa stanovništvom (list 114 - 541 spisa), izjave tužitelja o prihvatu izračuna konverzije i izračun konverzije sa otplatnim planovima (list 603 - 658 spisa), Dodatka broj KONV- 01/2016 ugovoru o kreditu broj 628-50-4107080 od 3. veljače 2016. (list 659 - 664 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope sa otplatnim planovima (list 665 - 691 spisa), saslušana je svjedokinja GP (list 796 – 797 spisa), 1. tužiteljica NP (list 797 – 798 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku trgovačkom društvu MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, za koje društvo je vještačenje obavila stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. NPH, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (list 807 – 852 spisa).

6.1. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika iz podneska od 24. siječnja 2025. kojim je predlagao dopunu vještačkog nalaza na način da se vještak očituje o efektima konverzije. Naime, tuženik je tijekom postupka predlagao financijsko vještačenje i to na okolnosti da se utvrde tzv. "negativne razlike", pa nije mogao naknadno predložiti provođenje novog vještačenja koje je imao mogućnost predložiti do zaključenja prethodnog postupka.

6.2. Tuženik je tijekom postupka umjesto prvotno predloženog svjedoka TP predložio saslušanje svjedokinje MP.

7. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 17. svibnja 2007. za iznos od 68.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (čl. 1), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke (čl. 2). Početna kamatna stopa je bila u visini od 4,95%. Nesporno je da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl. 7). Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope i tečaj CHF. Nesporno je i da su stranke sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

8. Sporna je tvrdnja tužitelja da li su u dijelovima odredbe čl. 2. i 7. Ugovora ništetne tj. u dijelu gdje je ugovoreno da se redovna kamatna stopa mijenja na osnovi jednostrane odluke banke, gdje je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je prethodno pitanje, da li tužitelj ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR, da li je potraživanje u zastari. Sporno je i da li je tuženik pogrešno izračunao ostatak glavnice kredita prilikom konverzije istog u kredit sa valutom EUR. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja.

9. Osnovan je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

10.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

10.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

10.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

10.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

10.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

10.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

10.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

10.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, te od isplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta.

12. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda tvrdnje tužitelja u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i na promjene kamatne stope su osnovane.

13. O predmetnom dijelu odredbi Ugovora se nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

13.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope, učinio dostupnim Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana. To ne utječe na sadržaj sporne odredbe ugovora, a niti se ona promijenila na način da je njezin sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ova predmetna odredba ugovora je nejasna i nerazumljiva. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

13.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.

14. Slijedom navedenog za zaključiti je da su djelomično ništetne odredbe predmetnog ugovora gdje se kamatna stopa mijenja sukladno odluci banke, te vezuje glavnica i povrat obveza uz valutu švicarski franak na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnima anuitetima plativo po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, važećem na dan plaćanja, a što predstavlja prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari.

15. Svjedokinja CP u svom iskazu navela je da ona i dan danas radi kod tuženika. I 2007. je bila voditelj poslovnice u Rijeci u kojoj je zaključen predmetni ugovor. U vrijeme kad se zaključio predmetni ugovor banka je nudila kredite vezane za valutu EUR i CHF, kunskog kredita nije bilo. Kamatna stopa u kreditima u CHF je bila niža pa je bio i niži anuitet za otplaćivati takav kredit. Zbog toga neki klijenti nisu imali kreditnu sposobnost za ovaj iznos novaca koji su tražili, ali bilo je i klijenata koji su bili sposobni i da dobiju kredit u valuti EUR no znali su se svejedno odlučiti za kredit u CHF. Dugoročno se kredit u CHF smatrao isplativijim. Oni nisu ništa posebno objašnjavali vezano za valutu CHF, a u to vrijeme kad su se nudili ovi krediti je ona bila jeftinija u odnosu na kunu naspram kredita u eurima. Što se tiče promjenjive kamatne stope oni nisu imali saznanja točno koji su sve parametri za promjenu te kamatne stope. Nisu imali saznanja da će u nekom narednom periodu valuta CHF rasti naspram kune, dapače u 2008. je i padala. Ona inače nije radila kao osobni bankar, ali ako je trebalo je kontaktirala osobno sa klijentima. Ona nije niti potpisala ovaj kreditni ugovor. Misli da nije nikada vidjela tužiteljicu. Hrvatska narodna banka je uvijek intervenirala u odnosu na tečaj eura, to nije bilo navedeno u ugovorima o kreditu. Klijenti koji su se odlučili za kredite vezane za valutu CHF mogli su promijeniti valutu kredita kasnije. Promjena kamatne stope i tečaj su regulirani internim aktima banke, ali oni u poslovnicama nemaju takve podatke i ne znaju kako će se u budućnosti mijenjati. Misli da i banka ne zna točno kakav će biti u budućnosti tečaj ili kamatna stopa. Kad se promijenio ugovor vezano za valutu EUR više nije bilo upitno kao ranije da li je klijent kreditno sposoban za valutu EUR. Misli da je to pisalo u čl. 9 ugovora. Inače i tada je mogla banka tražiti dodatna osiguranja ovisno o ostatku duga. Ne zna što bi se dogodilo ako klijent u trenutku kada traži promjenu u valuti EUR nije zaposlen, tj. da li bi se takvom klijentu dozvolilo da promijeni valutu kredita. Klijent je plaćao neku malu naknadu do 2010. a kasnije nikakvu naknadu, nije banka tražila solemnizaciju.

16. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da ona nije osobno sudjelovala u sklapanju i nuđenju predmetnog ugovora, da prema njenim saznanjima klijenti nisu mogli pregovarati o uvjetima ugovora, da im se nije objašnjavalo kako se mijenja kamatna stopa, a niti tečaj.

17. 1.tužiteljica NP u svom iskazu navela je da je trebala stambeni kredit i obilazila je sve banke, tuženik da joj je nudio najbolje uvjete. U to vrijeme je imala 25 godina, a nije ni znala da postoji kredit u valuti CHF, no upravo joj je u toj valuti ponuđen, uz obrazloženje da nije kreditno sposobna za kredit u eurima, to je bio kredit zaključen na 25 godina. U početku anuitet bio oko 1.800,00 kn, a kasnije je narastao oko 2.800,00 kn. Pokušavala je kredit promijeniti na način da bude vezan uz valutu EUR ili kunu, ali da je više puta bila odbijena od banke, rečeno joj je da nema dovoljno veliku plaću i bio je kao sada problem sa nekom hipotekom koja je ustvari bila ista nekretnina kao i u vrijeme kada je uzimala prvi ugovor. Kasnije je napravila konverziju kad je to bilo omogućeno svima. U jednom periodu kada je rata bila najveća je misli kasnila sa otplatom, nije tražila moratorij na otplatu i misli da nije ni mogla ako je bila zaposlena. Još uvijek plaća taj kredit do 2032. godine. Ne sjeća se da joj je nešto bilo objašnjeno vezano za promjenu kamatne stope kada je zaključivala ugovor o kreditu. Nije joj ništa niti bilo objašnjeno za valutu CHF samo je znala da nije kreditno sposobna za valutu EUR. Njen sudužnik SP je plaćao neke anuiteta, ona bi mu kasnije vratila. Zbog smanjenja rate je zaključila ugovor o konverziji. Ne bi bila zaključila ugovor o konverziji da je znala da je odredba o valuti ništetna. Noj je iznos za koji je tražila kredit trebao da bi platila nekretninu, njoj je taj iznos trebao, a sa manjim iznosom koji je mogla dobiti u valuti EUR ne bi mogla kupiti nekretninu koju je našla. Znala je da se tečaj bilo koje valute može mijenjati. Koliko se sjeća kad se radila konverzija osobno je otišla u banku i onda ju je napravila, a ne sjeća se da je ranije dobila od banke neke izračune. Nije imala saznanja što znači ta konverzija, već su svi to radili, pa je napravila što i svi drugi.

18. Iskaz 1. tužiteljice sud cijeni kao uvjerljiv, životan i logičan, iz njega se zaključuje da nije mogla pregovarati o odredbama kredita, a niti da je bila upozorena na rizike vezane za valutu CHF, da joj nije bilo objašnjeno kako se mijenja stopa zatezne kamate. Da bi joj se odobrio kredit trebala je prihvatiti uvjete banke, a što proizlazi i iz iskaza saslušane svjedokinje.

19. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Tuženik nije osporavao da bi tužitelj bio potrošač.

20. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli.

21. Tužitelji nisu podnijeli zahtjev radi naknade štete, već potražuju isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. Oni ustvari tvrde da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njihovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina, a ne trogodišnji. Zastara je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu su tužitelji podnijeli 27. svibnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzima u obzir datume kada su postale pravomoćne odluke iz kolektivnog spora. (Revd-1055/21-2 od 13.srpnja 2021.).

22. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije trgovačko društvo MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, za koje društvo je vještačenje obavila stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. NPH. Zadaća vještaka je bila da izračuna preplatu s osnova promjene kamatnih stopa, te preplatu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da isti u svom izračunu uzme u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (4,95%) i tečaj CHF-a na dan isplate/korištenja kredita te da vještak sačini izračun preplate po svakom anuitetu izraženo u kunama, te EUR, za period kako je i tuženo ovom tužbom (do konverzije). Vještak je u svom nalazu bio dužan iskazati preplatu koja predstavlja razliku koja je nastala uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorne kamate 4,95 % (vidljivu u ugovoru) do 31.12.2013., te daljnju preplatu plaćene kamate od 1.1.2014 godine do 30.9.2015. primjenom zakonske kamate 3,23%. Navedenu razliku treba iskazati primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze/isplate anuiteta. Potom treba izračunati tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita do 31.12.2013., odnosno primjenom zakonske kamate 3,23% od 1.1.2014 godine do 30.09.2015. Navedenu tečajnu razliku potrebno je umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća/plaćanja (da se ne bi “duplali” iznosi). Uz to, nalaže se vještaku da utvrdi razliku u EUR glavnici definiranoj od strane banke u postupku konverzije na dan 30.9.2015. prema srednjem tečaju HNB-a i stanju CHF glavnice prema realiziranoj otplati, na dan 30.09.2015, a prema CHF/HRK tečaju isplate kredita; te da obračuna negativne razlike koje su nastale zbog smanjenja tečaja i smanjenja kamatne stope.

23. Vještak u nalazu i mišljenju od 30. prosinca 2024. na temelju utvrđenja i izračuna navodi:

- za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu do 30.09.2015. godine, više plaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju je tužiteljica po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platila tuženiku i iznosa kamate koju bi tužiteljica u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,95% godišnje, a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje, iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan dospijeća ukupno iznose *1.147,51 EUR kako je specificirano u stupcu 15 Tabele br. 6,

- za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu do 30.09.2015. godine, razlike anuiteta s osnova promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita, kao razlike između anuiteta koji su tijekom otplate stvarno otplaćeni u kunama u odnosu na anuitete po početnom tečaju, umanjeno za tečajne razlike već prikazane u razlici kamate, i to pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose *5.890,53 EUR kako je specificirano u stupcu 14 Tabele br. 7,

- za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu do 30.09.2015. godine, razlike između kamata bi trebala biti plaćena banci prema početnom otplatnom planu primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu (4,95% p.a.) do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine primjenom kamatne stope 3,23% p.a. u odnosu na iznos kamate koja je plaćena obračunato primjenom CHF tečaj koji je bio važeći na dan dospijeća, odnosno negativne razlike kamate, ukupno iznose *154,72 EUR kako je specificirano u stupcu 15 Tabele br. 8,

- za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu do 30.09.2015. godine, razlike anuiteta s osnova promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita, kao razlike između anuiteta koji bi bili plaćeni po početnom tečaju u odnosu na anuitete koji su tijekom otplate stvarno otplaćeni u kunama umanjeno za tečajne razlike već prikazane u razlici kamate, i to samo negativne tečajne razlike, ukupno iznose *7,38 EUR kako je specificirano u stupcu 14 Tabele br. 9,

- u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *2.848,32 EUR, koliko je viša nedospjela glavnica konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji.

- na dan 30.09.2015. godine tuženik je tužiteljici utvrdio preplatu u iznosu *1.529,49 EUR za namirenje do 50% dospijevajućih anuiteta kredita s vk u EUR nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika.

24. Sud smatra da je nalaz sačinjen stručno, nepristrano, argumentirano, te ga prihvaća u cijelosti.

25. Tužitelji su specificirali tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, pa potražuju iznos od 1.147,51 EUR na ime više plaćene kamate. Potražuju na ime više plaćenog zbog tečajnih razlika 5.890,53 EUR, te potražuju i iznos od 1.318,83 EUR, a koji predstavlja razliku kada se od razlike utvrđene u glavnici nakon konverzije oduzme pretplata u konverziji koja je iznosa 1.529,49 EUR, dakle ukupno potražuju novčani iznos od 8.356,87 EUR. Taj tužbeni zahtjev je kada se usporedi sa prvotnim zahtjevom od 8.725,57 (65.742,81 kn) niži od ranijeg za iznos od 368,40 EUR.

26. Neosnovano tuženik smatra da bi bio dužan tužiteljima manje, obzirom da su u pojedinim periodima stopa zatezne kamate i tečaj valute CHF bili niži od početnih. Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko idu u korist potrošača, kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama koji je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Nema stjecanja bez osnove na strani tužitelja, svaki izračun anuiteta je vršio tuženik. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju utvrdi da je proizašla iz takovog ništetnog ugovora.

27. Sud smatra da je preinaka tužbenog zahtjeva svrsishodna i dopuštena u ovom postupku kako bi se razriješio odnos između stranaka u cijelosti. Preinaka se temelji na odredbi čl. 190 st. 2 ZPP-a. Tuženik je osporavao i osnovanost i visinu, pa je bilo nužno provoditi financijsko vještačenje. Tužitelj je to pravo zadržao kod podnošenja tužbe. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz Odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16 N protiv RH, Odluka br. 32540/05 Vrbica protiv RH).

28. Tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, pa je valjalo odlučiti kao u točkama I. Neosnovan je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku glavnice koja je utvrđena u konverziji, a zbog toga što se koristio tečaj CHF na dan 30. rujna 2015., a ne početni tečaj i to stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Dodatka ugovoru kojeg su stranke zaključile, pa tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu nedospjele glavnice u iznosu od 1.318,83 EUR sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.

29. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od primljenih uplata pa nadalje, naime on je u ovom odnosu nepoštena strana. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

30. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem Zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže Zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog Zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

31. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 S protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

31.1. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.

32. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 2 ZPP-a, obzirom na uspjeh tužitelja u ovom postupku, tj. da je uspio sa dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 84,21%, to znači da od postotka uspjeha tužitelja treba oduzeti postotak uspjeha tuženika (15,79%), pa je tuženik dužan platiti tužiteljima trošak u visini od 68,42%. Tužitelji su zastupani po punomoćniku iz reda odvjetnika, a njegov je trošak sukladan Tarifi HOK-a. Odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), na sastav tri podneska (6. ožujka 2022., 16. siječnja 2025., 1. ožujka 2025.) u iznosu od 600,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1), za zastupanje na pet ročišta (16. ožujka 2022., 5. lipnja 2023., 5. prosinca 2023., 12. veljače 2024., 22. svibnja 2025.) u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1), a ovi iznosi uvećani za 10% zbog zastupanja dva tužitelja u iznosu od 180,00 EUR (Tbr. 40), a ovi iznosi uvećani za PDV od 495,00 EUR. Tužitelji su imali trošak plaćanja predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 134,05 EUR, pa je dakle trošak tužitelja 3.009,05 EUR, a od tog iznosa im je dužan platiti tuženik 2.058,79 EUR. Sa preostalim dijelom zatraženog troška tužitelji se odbijaju, jer je neosnovano visoko zatražen. Ako pristupi punomoćnik na ročište za objavu odluku o tom trošku će se odlučiti zasebno. Odluka o kamati na trošak temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Opatiji 12. lipnja 2025.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti:

Pristojba za odgovor na tužbu, presudu