REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P 3750/19-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Josipu Mrkliću, odvj. u Splitu protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. ZAGREB, OIB: 02535697735, Radnička cesta 50, zastupanog po pun. iz odvj. društva Matulić i Bilić u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 29. travnja 2025. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 12. lipnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9011745867 od 1. kolovoza 2006. g., koji je solemniziran 3. kolovoza 2006. g. pod brojem OU-737/06 pred javnim bilježnikom Slobodanom Zlokićem u Splitu, koji su sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke.

II.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 9011745867 od 1. kolovoza 2006. g., koji je solemniziran 3. kolovoza 2006. g. pod brojem OU-737/06 pred javnim bilježnikom Slobodanom Zlokićem u Splitu, koji su sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, u dijelu kojim je ugovoren povrat obveza iz Ugovora uz valutnu klauzulu.

III.Dužan je tuženik u roku 15 dana isplatiti tužitelju na ime razlike u iznosima anuiteta ukupan iznos od 534,85 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-1,82 EUR teče od 29. veljače 2008. g. do isplate,

-2,56 EUR teče od 31. ožujka 2008. g. do isplate,

-1,34 EUR teče od 30. travnja 2008. g. do isplate,

-1,07 EUR teče od 31. svibnja 2008. g. do isplate,

-1,47 EUR teče od 30. lipnja 2008. g. do isplate,

-0,68 EUR teče od 31. srpnja 2008. g. do isplate,

-0,73 EUR teče od 31. kolovoza 2008. g. do isplate,

-1,19 EUR kn teče od 30. rujna 2008. g. do isplate,

-5,08 EUR teče od 31. listopada 2008. g. do isplate,

-2,46 EUR teče od 30. studenog 2008. g. do isplate,

-5,26 EUR teče od 31. prosinca 2008. g. do isplate,

-5,69 EUR teče od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

-5,88 EUR teče od 28. veljače 2009. g. do isplate,

-5,29 EUR teče od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

-5,38 EUR teče od 30. travnja 2009. g. do isplate,

-4,61 EUR teče od 31. svibnja 2009. g. do isplate,

-3,96 EUR teče od 30. lipnja 2009. g. do isplate,

-4,10 EUR teče od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

-4,48 EUR teče od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

-4,44 EUR teče od 30. rujna 2009. g. do isplate,

-4,08 EUR teče od 31. listopada 2009. g. do isplate,

-4,75 EUR teče od 30. studenog 2009. g. do isplate,

-5,25 EUR teče od 31. prosinca 2009. g. do isplate,

-6,04 EUR teče od 31. siječnja 2010. g. do isplate,

-5,83 EUR teče od 28. veljače 2010. g. do isplate,

-6,86 EUR teče od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

-6,63 EUR teče od 30. travnja 2010. g. do isplate,

-7,10 EUR teče od 31. svibnja 2010. g. do isplate,

-10,20 EUR teče od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

-9,53 EUR teče od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

-11,32 EUR teče od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

-10,75 EUR teče od 30. rujna 2010. g. do isplate,

-9,53 EUR teče od 31. listopada 2010. g. do isplate,

-11,88 EUR teče od 30. studenog 2010. g. do isplate,

-14,81 EUR teče od 31. prosinca 2010. g. do isplate,

-12,79 EUR teče od 31. siječnja 2011. g. do isplate,

-1,08 EUR teče od 7. veljače 2011. g. do isplate,

-328,91 EUR teče od 7. veljače 2011. g. do isplate,

i to po stopi:

-koja se u periodu od 29. veljače 2008. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.076,54 EUR kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 12. lipnja 2025. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. g. ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da je dana 1. kolovoza 2006. g., kao korisnik kredita, s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011745867, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 4.670,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita i taj iznos isplatio. Tužitelj da je predmetni kredit isplatio 28. veljače 2011. g. Odredbom čl. 4. tog Ugovora da je ugovorena promjenjiva kamata sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,17%. U odredbi čl. 6. Ugovora da je utvrđeno da je tužitelj dužan otplaćivati kredit u anuitetima u kn te da pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta i plaća tako izmijenjene anuitete. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli da je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je donesena presuda broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. te se navedena utvrđenja iz te presude. Navedena presuda da je, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača ugovaranjem promjenjive kamatne stope, potvrđena od strane Visokog trgovačkog suda RH presudom broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i od strane Vrhovnog suda RH presudom i rješenjem broj Revr-249/14 od 9. travnja 2015. g. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano uz valutnu klauzulu u CHF presuda Trgovačkog suda u Zagrebu da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U tužbi su navedena i utvrđenja iz presude Europskog suda u predmetu C 186/16. Stoga da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nerazumljive, nepoštene i ništetne jer, protivno načelu savjesnosti poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja. Iz isprava kojima je tužitelj raspolagao da je vidljivo da je tuženik od 31. kolovoza 2007. g., kad je povećao kamatnu stopu na 6, 17 %, pa tijekom slijedećih godina drastično mijenjao visinu kamatne stope suprotno navedenim načelima. Tužitelj da je bio prisiljen u razdoblju od 31. kolovoza 2007. g. do 28 veljače 2011. g. plaćati iznose bitno veće od ugovorenih te je oštećen za minimalno 1.133,11 kn na ime preplaćenih kamata te za iznos od 4.050,79 kn na ime tečajnih razlika. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe čl. 4. te u dijelu u kojim je ugovoren povrat obveza uz valutnu klauzulu Ugovora o kreditu broj 9011745867 od 1. kolovoza 2006. g. te tuženiku naložiti isplata ukupnog iznosa od 5.183,90 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu uz isticanje prigovora zastare i prekluzije. Ukazano je da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 8. veljače 2011. g. pa da se radi o prekluziji iz odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku da bi se trebalo raditi o parnici radi naknade štete, a u konkretnom slučaju da ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove. Nadalje, da je Zakonom o obveznim odnosima izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tuženik da nikada nije mijenjao kamatnu stopu proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija već primjenom točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a, da nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Tuženik da je temeljem jasnih zakonskih odredbi bio ovlašten ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja nikad nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Nadalje, da je Zakonom o obveznim odnosima i to baš čl. 22. izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Predmetni Ugovor o kreditu da je, osim toga, potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Tužitelj da se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima, te je prije sklapanja ugovora dobio sva tražena pojašnjenja i informacije. U cijelosti je osporena visina potraživanja, budući da iz tužbe nije vidljivo na koji je način tužitelj došao do utuženog iznosa. Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove istaknut je prigovor zastare.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 19. prosinca 2024. g. te je tužitelj, osim utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, zatražio isplatu iznosa od 534,85 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 9011745867 od 1. kolovoza 2006. g., otplatne tablice s prikazom efektivne kamatne stope od 1. kolovoza 2006. g., plana otplate, obračuna razlike kamata, tabelarnog prikaza anuitetskog otplatnog plana s obračunom razlika kamata i anuiteta i Općih uvjeta poslovanja s građanima u primjeni od 1. studenog 2004. g. Sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku za financije i računovodstvo Anti Mrčeli koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 23. rujna 2024. g. i pisanu dopunu od 11. prosinca 2024. g.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 9011745867 od 1. kolovoza 2006. g. koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu te, po mišljenju tužitelja, predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa od 534,85 EUR s pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF i povećavanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao preplatu u tom iznosu.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 1. kolovoza 2006. g. sklopljen Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 4.670,00 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,17% godišnje, da je odredbom tog čl. određeno da je kamata promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila te da je tužitelj 28. veljače 2011. g. u cijelosti otplatio kredit.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 28. veljače 2011. g. kada je tužitelj uplatio zadnji anuitet).

Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je kojom je utvrđeno da je tuženik pod 2) Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb-u ovoj parnici tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredbu čl. 4. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO) pa su, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 4. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,17%.

S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 4. koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, utvrđena ništetnom to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 5,17%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika tužitelju naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.

Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja je nastupila.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je i odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF trebalo utvrditi ništetnom, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 81. st. 1. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

I temeljem ništetnih dijelova odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti CHF, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je platio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku za knjigovodstvo i financije Anti Mrčeli, koji je u pisanom nalazu i mišljenju od 23. rujna 2024. g. naveo da:

- je dospijeće prvog anuiteta bilo 30. rujna 2006. g., a da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 7. veljače 2011. g. pa da je utuženo razdoblje od 30. rujna 2006. g. do 7. veljače 2011. g.,

-je u tablici broj 1 usporedio iznose anuiteta u CHF i kn koji su plaćeni tuženiku s iznosima anuiteta u CHF i kn koji su trebali biti plaćeni tuženiku u promatranom razdoblju te je u stupcu 10. iskazao razlike anuiteta iskazanih u CHF koje predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje, a u stupcima 11. i 11. a razlike anuiteta iskazanih u kn i EUR, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi ugovornih kamata, glavnice i tečajnih razlika,

-je izračunao razlike anuiteta, u kojima su sadržane razlike ugovornih kamata, glavnice i tečaja, za razdoblje od 30. rujna 2006. g. do 7. veljače 2011. g. odnosno do dana otplate kredita u cijelosti u ukupnom iznosu od 4.029,82 kn odnosn 534,85 EUR.

U odnosu na pisani nalaz i mišljenje tužitelj je u podnesku od 6. studenog 2024. g. prigovorio da vještak nije izračunao preplatu po kamatama za utuženo razdoblje pa da je u izračunu, uz iznos razlike anuiteta potrebno izračunati i razliku kamata po predmetnom kreditu.

Sud je, u skladu s odredbom čl. 261. st. 2. ZPP-a, odlučio provesti dokaz pisanom dopunom nalaza i mišljenja odnosno obnovom vještačenja po istom vještaku, a radi odgovora na prigovore tužitelja, te je vještak u dopuni od 11. prosinca 2024. g., prije svega, naveo da se izračun razlike kamata već nalazi u izračunu razlike anuiteta jer da se svaki anuitet sastoji od dijela iznosa kamata i dijela glavnice anuiteta.

Postupajući po nalogu suda da je posebno obračunao razlike anuiteta, ugovornih kamata i tečaja u kn i EUR te zaključio da je za razdoblje od 30. rujna 2006. g. do 7. veljače 2011. g. odnosno do dana otplate kredita u cijelosti:

-razlika anuiteta iskazanih u kn iznos od 4.029,82 kn odnosno 534,85 EUR,

-razlika kamata iskazanih u kn iznos od 946,25 kn odnosno 125,59 EUR te

-razlika samo po osnovi tečaja iskazanih u kn iznos od 3.083,58 kn odnosno 409,26 EUR.

Tužitelj je u podnesku od 19. prosinca 2024. g. konačno uredio tužbeni zahtjev u skladu s dopunom nalaza i mišljenja, respektirajući objašnjenje vještaka da je u ukupnom obračunu razlike anuiteta uključeno u tužbi razdvojeno traženje na ime razlike u iznosima kamata i anuiteta, i zatraživši isplatu iznosa od 534,85 EUR s pripadajućim kamatama.

Tuženik nije imao primjedbi i prigovora na matematički izračun vještaka.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 12. lipnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje sudskog vještaka Mrčele i dopunsko objašnjenje iz dopune nalaza i mišljenja kao stručno, objektivno i precizno, sud je u cijelosti prihvatio obračun vještaka i uređeni zahtjev tužitelja te je tuženiku trebalo naložiti isplatiti tužitelju ukupan iznos glavnice od 534,85 EUR, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća i radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Treba napomenuti da je tužitelj zatražio isplatu glavnice od ukupno 534,85 EUR, a da je zateznu kamatu zatražio na pojedine iznose koji zbrojeni daju 534,83 EUR, što je sud prihvatio jer tužitelj uvijek može tražiti manje od onog što mu pripada.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a., a sud je u izreci stopu kamate do 31. srpnja 2015. g. odredio po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj u parnici.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 19. lipnja 2023. g. i 6. studenog i 19. prosinca 2024. g. i zastupanja na ročištima od 27. lipnja 2024. g. i 29. travnja 2025. g. po 50 bodova (ukupno 300 bodova).

Ukupan broj bodova trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/32). Iznos koji se dobije na opisani način (300,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV, zatraženu pristojbu tužbe (26,54 EUR) te trošak koji je tužitelj platio za vještačenje (300,00 EUR) i tako dobiti iznos od 1.076,54 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki IV. izreke presude.

Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu radi objave i uručenja presude jer, po ocjeni suda, taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju nije priznat ni trošak sudske pristojbe presude jer tužitelj neće biti pozvan na plaćanje te pristojbe, a budući da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi kao tužitelj u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja mu, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

U Splitu, 12. lipnja 2025. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).