REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj: P-897/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru – Stalna služba u Križevcima po sucu Miroslavu Lovrekoviću, rješavajući u pravnoj stvari tužiteljice JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Vukoviću odvjetniku u Križevcima, protiv tuženika NOVE HRVATSKE BANKE d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, koju zastupa punomoćnik Jurica Barbarić odvjetnik iz Vinkovaca, radi ništetnosti i isplate, nakon javne i glavne rasprave zaključene 6. svibnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 13. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 209851 solemniziranog kod Javnog bilježnika, sklopljenog između prednika tužitelja JH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i to pok. ZH, kao korisnika kredita i tuženika NOVA HRVATSKA BANKA d.d., Zagreb, Vašavska 9, OIB: 78427478595 pod ranijim nazivom društva VOLKSBANK d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade prijevremenu otplatu, a koja odredba glasi: „11.2. Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknade Kreditora“. II Nalaže se tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d., Zagreb, Vašavska 9, OIB: 78427478595 da tužitelju JH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 514,48 EUR / 3.876,32 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 18.1.2011. godine do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1.8.2015. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana

III Nalaže se tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d., Zagreb, Vašavska 9, OIB: 78427478595 da tužitelju JH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.125,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude tj. 13. lipnja 2025. godine pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu dana 8. veljače 2023. godine u kojoj navodi da su pok. prednik tužiteljice ZH i tuženik pod ranijim nazivom tvrtke društva VOLKSBANK d.d. sklopili su dana 16.7.2007. godine Ugovor o kreditu broj 209851 (dalje: Ugovor), a koji Ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio, stavio na raspolaganje i isplatio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 29.543,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Odredba čl. 11.2. Ugovora djelomično je nepoštena i ništetna ugovorna odredba. Naime, odredbom čl. 11.2. Ugovora određeno je: “Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknade Kreditora“. Ista ugovorna odredba je ništetna, jer je u suprotnosti sa odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a), a kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije roka, korisnik kredita mora platiti štetu davatelju kredita, ako je do štete došlo. Budući da tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ne trpi nikakvu štetu, jasno je da je takva odredba ništetna. Tuženik svoje akte ili Odluke o naknadama nikada nije uručio tužitelju ili ga na bilo koji način upoznao sa sadržajem istih. Isto tako, tuženik nikada tužitelju nije prezentirao niti parametre za određivanje visine naknade niti je iste unio u Ugovor o kreditu koji se morao sklopiti u pisanom obliku. Tuženik je tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3.876,32 kuna. Tužitelj naglašava kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, neovisno o tome radi li se o odredbama o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika ili pak o odredbama koje se odnose na naknadu naplaćenu za prijevremenu otplatu kredita. Zbog navedenog, jasno je kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate iste naknade nepoštena i ništetan ugovorna odredba. Tužitelj podnosi ovu tužbu te predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita te isplatu pretplaćenog iznosa s osnove, plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 514,48 eura/3.876,32 kune. Potražuje trošak.

2. U odgovoru na tužbu od 13. ožujka 2023. godine tuženik navodi da prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11.4. Ugovora o kreditu br. 219437, sklopljenog 16.7.2007., (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 114/22., dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Tuženik ovim putem, dodatno pojašnjava navode nepostojanja mjesne nenadležnosti suda iz naslova, te u tom pravcu dostavlja i dodatnu sudsku praksu. Naime, ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl. 70. ZPP-a) ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti. Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tuženik također dostavlja odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. prema kojoj postojanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti determinira mjesno nadležan sud u prvom stupnju. Nadalje, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu. Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja od 9.2.2023. (dalje kao: „Tužba“), te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga:

a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene;

c. Naknada za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna suprotno navodima tužitelja;

d. O visini tužbenog zahtjeva.

Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 9.2.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2007., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za tužiteljeva potraživanja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za prijevremenu otplatu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takvih naknada. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. O samom Ugovoru o kreditu tuženik će se očitovati u dalje u podnesku, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu pasale. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj je u obrazloženju tužbe obrazlaže tvrdnju o ništetnosti tzv. izlazne klauzule, tj. naknade za prijevremenu otplatu kredita, uz zahtjev za isplatu. Tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane u članku 14. Članak 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužitelja:

(i) plaćati ugovorene kamate; i

(ii) iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, (iii) a što je i izričito predviđeno odredbama sadržanim u članku 10. Ugovora. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342.-350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela. S ovakvim se stajalištem složila i pravna znanost, pa tako J i dr. u Komentaru Zakona o obveznim odnosima (studeni 2014.) kaže: „Temeljni učinak i svrha ugovornih odnosa jest ovlast (pravo) vjerovnika zahtijevati od dužnika ispunjenje obveze, te dužnikova obveza ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“. Točno je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, u skladu s odredbom iz članka 1024. stavka 4. ZOO-a. Međutim, takva zabrana nipošto ne znači da Banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala. Sukladno članku 1046. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi. Radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom može nastati tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik financijska institucija - banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom pravnom režimu. Ne može se ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao bankarske institucije. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Naime, posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Ne bi se moglo ni ustvrditi da će tuženik prijevremeno primljeni iznos jednostavno reinvestirati i tako anulirati spomenutu narušenu strukturu bilance. Tuženik posluje na tržištu kao i svaki drugi pravni subjekt te sklapa pravne poslove ovisno o trenutnoj ponudi i potražnji. Gornja tvrdnja mogla bi se opravdati u fiktivnom slučaju u kojem bi pravni entitet koji je tuženiku omogućio sredstva koja su tuženiku bila potrebna za kreditiranje tužitelja također bio stranka Ugovora. Tada bi se prijevremenom uplatom od strane tužitelja automatski zatvorila i navedena tuženikova obveza. Međutim, u stvarnosti će tuženik morati na otvorenom tržištu pokušati reinvestirati navedeni prijevremeno vraćeni iznos kako bi bilancu vratio u početno stanje sklada i izbjegao zakonske sankcije. Sve navedene radnje koje bi tuženik nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti tuženiku će izvjesno uzrokovati štetu. Tuženik 2008. godine, kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu u postotku od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz članka 345. stavka 3. ZOO-a. Slijedom navedenog, suprotne tvrdnje tužitelja o tome da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna neosnovane su. Također, s obzirom da je sukladno Tarifi iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva, također je neosnovana. Nadalje, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Pogrešno tužitelj tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, jer Odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora od 20.7.2004., a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita (dalje u tekstu: Odluka). Odluka je interni akt tuženika je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Tuženik napominje da aktualna sudska praksa ne priznaje ništetnost tzv. „izlazne naknade“. Tome u prilog govori i presuda Županijskog suda u Puli posl.br. Gž- 311/2018 od 3. rujna 2018. u kojoj je sud u bitnom odlučio da je: „sud prvog stupnja pogrešno ocijenio ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biti poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačena u samom ugovoru, jer je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva, kad se ugovorom navodi izvor odnosno Odluka o tarifi naknada, na temelj koje će se naknada obračunati. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl.272 ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.“ Isto stajalište je potvrđeno presudom Županijskog suda u Bjelovaru posl.br. Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019. u kojoj je u bitnom sud odlučio „da ne nalazi da se odredba točke 12.1. Ugovora mogla podvesti pod neku od nepoštenih odredbi Ugovora iz čl.81.ZZP-a te da se radi o odustatnini u smislu odredbe čl.306. ZOO-a koju nije zabranjeno ugovoriti jer je prijevremenom otplatom kredita tužitelj u određenom vremenskom periodu, a prije isteka vremena na koji je kredit odobren odustao od ugovorenog slijedom čega je i obvezi platiti ugovorenu odustatninu. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tuženik na ročištu od 24. ožujka 2025 navodi da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva utvrđeno potvrdom dostavljenom od strane tužitelja ali osporava visinu naznačenog vrijednosti predmeta spora odnosno način na koji je tužitelj odredio visinu jer isti treba odgovarati visine kondematornog tužbenog zahtjeva, odnosno visini od 514,48 eura.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica u dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor, kartica prometa, izračun prijevremene otplate /list 4-13/ te je saslušana tužiteljica /53/.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Sadržaj isprava među strankama nije bio sporan te se posebno ne izlaže.

7. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu Poslovni broj: P-668/2021-34. potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, da li je navedeni Ugovor sklopljen između stranaka ništetan, odnosno da li su da li su pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, da li tužitelj ima status potrošača, da li je tužitelj postupao savjesno pri zaključenju ugovora o kreditu i da li ima pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje, bez isticanja kondemnatornog zahtjeva na isplatu plaćenih naknada.

8. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu dana 16. srpnja 2007. godine na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača /"Narodne novine" br. 96/03 – dalje ZZP/03 čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima pa je tako člankom 81. st. 2. i 3. bilo propisano da se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje člankom 83. ovog zakona propisano je da se prilikom ocjene da li je neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe. Također čl. 87. propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo je da je isti sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o pojedinim ugovornim odredbama nije raspravljao već je ugovor u naprijed pripremljen od strane banke.

10. Tužiteljica JH saslušana kao stranka iskazivala je: "Moj pok. suprug ZH i ja smo zajedno odlučili da kupimo vozilo za naše osobne potrebe, te je moj suprug kao jedan pedantan čovjek istražio koji kredit bi bio najpovoljniji i zaključio da bi najpovoljniji kredit bio u CHF u Volksbanci d.d. Zagreb predniku banke tuženika. On je dogovarao sa službenikom banke sklapanje kredita, ja sam bila prisutna ali se nisam miješala pročitao je ugovor prije potpisivanja neke pojedinosti su mu bile nejasno ali mu službenik nije posebno objasnio nejasnoće već je bilo ako hoćeš kredit moraš prihvatiti sve uvjete "uzmi ili ostavi". Kada me se pita st. 11. čl. 2. Ugovora "Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i odluci o kamata i naknade kreditora" mogu reći da ta odredba nije bila jasna mojem suprugu niti meni, nije nam uručena Odluka banke o naknadama kreditora, pa zbog toga nismo niti mogli izračunati kolika bi bila ta naknada. Kako je moj suprug otplaćivao kredit, rate su sve više i više rasle tako je rata kredita skoro dosegla visinu mirovine mog supruga zbog čega smo odlučili zatvoriti kredit, ja sam osobno podigla kredit vezan uz kune i zatvorili smo kredit, ali da bi zatvorili kredit bili smo prisiljeni platiti i naknadu za zatvaranje kredita. Na posebno pitanje pun. tuženika da li je moj suprug uočio predmetnu odredbu o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita odgovaram da se stvarno ne sjećam, mislim da je ali nije tumačenje dobio nikakvo o tome, a iz odgovora službenika banke se i dalje nije moglo utvrditi na što bi se to odnosilo. Nije mogao mijenjati predmetnu odredbu ugovora, rečeno nam je da ukoliko želimo dobiti kredit da morao prihvatiti uvjete kredita. Mislim da je bio svjestan da je potpisivanjem ugovora prihvatio i odredbe o naplati naknade ali nije imao izbora. "

11. Dakle, iz iskaza tužiteljice je očito da stranke nisu pregovarale o cjelokupnom sadržaju ugovora te je položaj pokojnog supruga tužiteljice, koja je nesporno kao nasljednik iza supruga aktivno legitimirana u ovom postupku, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio "slabiji" i to s obzirom da je on kao prosječni građanin pristupio sklapanju pravih pravnih poslova bez posebnog znanja o financijsko-bankarskom aspektu ugovorenih odredbi u odnosu na ugovorenu obvezu tužitelja plaćanja svih naknada i troškova sukladno uvjetima i odluci o kamata i naknade kreditora, dok su odredbe Ugovora koje se odnose na navedenu naknade bile prema mišljenju ovog suda šture i iz istih se ne može zaključiti na što bi se trošak istih odnosio, niti visina naknade, to sud smatra da pokojni suprug tužiteljice nije mogao pregovarati o visini i namjeni sporne naknade, pa plaćanje iste prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo.

12. Sud smatra da su se pregovori stranaka prije sklapanja predmetnog ugovora sveli samo na podatak o iznosu kredita, visini rate kredita i trajanju otplate kredita, dok se pokojni suprug tužiteljice u svemu ostalom oslonio na informacije koje je dobio od strane zaposlenika tuženika, banke. Isti je očito imao potpuno povjerenje u banku i oslonila se na zaposlenika tuženika.

13. Dakle, sud prihvaća iskaz tužiteljice da mu nije bilo omogućeno da pregovara o visini i obvezi plaćanja navedene naknade.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima poslovni broj: 26 Gž-324/2020-3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502a st. 1. ZPP-a.

15. Obzirom na sve naprijed izneseno sud smatra da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika, a vezane za plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštene i prema tome ništetne, jer se o njima nije posebno pregovaralo i tužitelj nije bio dovoljno informiran o rizicima ugovaranja istih, te je došlo do znatne neravnoteže u odnosima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača ovdje tužiteljice. Obzirom na navedeno sud je utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje glase„11.2. Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknade Kreditora“.

16. Nesporno je da je kao korisnik kredita naveden pokojni suprug tužiteljice ZH kao fizička osoba, da je u ugovoru navedeno osobno motorno vozilo koje je predmet kredita, iz čega jasno proizlazi da je on bio potrošač, pa sud smatra da to ne treba dokazivati na bilo koji drugi način jer to njegovo svojstvo jasno proizlazi iz ugovora o kreditu.

17. Nadalje, ovaj sud smatra da je prigovor zastare neosnovan jer je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

18. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti, a koju je sud utvrdio u izreci ove presude u odnosu na ugovorne odredbe vezane naknadu za prijevremenu otplatu kredita i naknadu prijevremenu otplatu kredita, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vračanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako tuženik nije osporavao visinu, već sam osnov utuženog potraživanja, to je dužan tužiteljici isplatiti iznos od 514,48 eura/3.876,32 kune na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos tekućim od 18. siječnja 2011. pa do isplate.

19. Obzirom je tužitelj tužbom stavio deklaratorni zahtjev u točki I. tužbe za koju se sudska pristojba sukladno Zakonu o sudskim pristojbama utvrđuje minimalni iznos VPS-a od 1.327,23 eura i kondemnatorni zahtjev na isplatu u visini od 514,48 eura/3.876,32 kune, zbog čega je primjenom odredbe čl. 37.st.1. ZPP-a. vrijednost predmeta spora zbroj tužbenih zahtjeva i to nenovčanog na utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, te zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa, a koji su utemeljeni na istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi.

20. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a. Tužitelj koji je u cijelosti uspio u parnici u ovoj parnici osnovano od tuženika potražuje trošak parničnog postupka koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT) i Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 (pročišćeni tekst), 125/11, 112/12 i 157/13, dalje ZSP) odnosi na trošak sastava tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 16. kolovoza 2023. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), ), trošak sastava podneska od 25. studenog 2024. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), ), trošak sastava podneska od 25. ožujka 2025. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu 28. rujna 2023. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 21. svibnja 2024. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu 24. ožujka 2025. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 6. svibnja 2025. u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova (Tbr. 9. t.3. i 54 OT), što iznosi 850 bodova x 2,00 EUR/bod, 1.00,00 eura, trošak PDV 25% u vrijednosti od 425,00 eura, tako da ukupan trošak tužitelja u ovom postupku iznosi 2.125,00 eura. Ovaj trošak tužitelju je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja odnosno od 13. lipnja 2025. godine pa do plateža.

21. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci.

U Križevcima, 13. lipnja 2025.

Sudac

Miroslav Lovreković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).