Poslovni broj: P-372/2025-9

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužiteljice AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tužiteljice RU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćniku Hrvoju Vukadinu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Sanja Vukina, odvjetnik iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. svibnja 2025. godine u prisutnosti I-tužiteljice osobno, punomoćnika tužitelja Sabine Vukadin odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika EU, odvjetničke vježbenice, 12. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 53409/06 od dana 12.10.2006. godine koji su sklopili RU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnik kredita, te AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao sudužnik i tuženik OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 kao kreditor, na način da je ništetan čl. 5. „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva:

3% ( slovima: triposto) na iznos razlike između odobrenog kredita i postojećeg kredita što iznosi EUR-321,28 (slovima: tristodvadesetjedaneuridvadesetosamcenta). Naknada se naplaćuje jednokratno od iznosa odobrenog kredita.“

II. Nalaže s tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužiteljima RU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], solidarno isplati iznos od 321,28 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13.10.2006. godine pa do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže s tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužiteljima RU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 21. siječnja 2025. godine navodi da su tužitelji i prednik tuženika SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. sklopili ugovor o kreditu broj 53409/06 dana 12.10.2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu) po kojem je tužitelju pod 2. odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.000,00 EUR. Tužitelj pod .1 je bio jamac platac u kreditu te je dio rata kredita uplatio 1. tužitelj dio 2. tužitelj. Sukladno članku 120. ZOO-a jamac koji je isplatio vjerovniku njegovu tražbinu može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun. Iz tog razloga tužitelji potražuju da tuženik predmetno potraživanje iz ove tužbe isplati solidarno tužiteljima. Člankom 5. Ugovora o kreditu ugovoreno je: Čl. 5. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3% ( slovima: triposto) na iznos razlike između odobrenog kredita i postojećeg kredita što iznosi EUR-

321,28 (slovima: tristodvadesetjedaneuridvadesetosamcenta). Naknada se naplaćuje jednokratno od iznosa odobrenog kredita. Tuženik je zaista i naplatio predmetnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 321,28 EUR i to dana 13.10.2006. godine. Predmetna naplata naknade temeljem Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba koja je ništetna iz razloga kako će biti niže obrazloženo. Člankom 269. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je u stavku 2. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva dok je u članku 270. ZOO propisano da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Banka u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije objasnila parametre koji utječu na visinu troška za predmetnu naknadu i što konkretno u predmetni trošak ulazi. Također, predmetna naknada temelji se na neodređenoj odluci Banke, dakle radi se o jednostranom aktu tuženika. Predmetna ugovorna odredba nedvojbeno je nepoštena jer s njom tuženik, osim kamata koje redovito dobiva kao naknadu za sklapanje ugovora, naplaćuje još neku fiktivnu i ničime u stvarnosti odredivu naknadu za obradu zahtjeva i dokumentacije kredita tužitelja. Predmetni trošak za obradu kredita ne postoji, tuženik nije imao nikakve troškove prilikom obrade tužiteljevog kredita, administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično ili da je imao bilo kakav gubitak na ime rizika poslovanja zbog obrade kredita tužitelja, te je dakle ugovornom odredbom u biti tuženik sebi omogućio dodatnu naplatu nepostojećih troškova obrade kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Predmetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita unesena je u Ugovor o kreditu samo kako bi tuženik dodatno od tužitelja naplatio naknade za sklapanje kredita koju već naplaćuje sa samim ugovornim kamatama temeljem kredita koje kamate su u stvari cijena kredita. Takvim postupanjem došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je tuženik u stvarnosti dva puta naplatio naknadu, jednom s predmetnom naknadom za obradu kredita i drugi put s redovnim kamatama temeljem Ugovora o kreditu. Predmetna odredba bi bila ništetna prema odredbi članka 102. u svezi odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14). Nadalje, ta odredba je unesena u Ugovor o kreditu u sklopu unaprijed formuliranog obrasca, tipskog ugovora, koji je pripremio tuženik na čiji sadržaj tužitelj na niti jedan način nije mogao utjecati. Sukladno članku 323. ZOO posljedica ništetnosti ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Sukladno članku 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Sukladno članku 1115. ZOO nepošten stjecatelj je dužan vratiti stečeno od dana stjecanja (točka 2. tužbenog zahtjeva). S obzirom da je tuženik sastavio predmetni tipski Ugovor o kreditu s nepoštenom ništetnom odredbom, tuženik je dužan tužitelju platiti bez osnove stečenih iznos kako je gore određeno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja. Isto stajalište o gore navedenom zauzima i niz drugostupanjskih sudova čija praksa je nepromijenjena već dugi niz godina, kao Županijski sud u Vukovaru u svojoj odluci Gž-1837/14-2 od 05.11.2014. godine, Županijski sud u Splitu u svojoj odluci Gž-2359/2017-2 od 23.11.2017. godine, Županijski sud u Slavonskom Brodu u svojoj odluci Gž-1277/17-2 od 02.11.2017. godine, Županijski sud u Varaždinu u svojoj odluci Gž-877/2018 od 14.05.2020. godine. U odnosu na vrijednost predmeta spora, tužitelj ističe da se, sukladno članku 19. Zakona o sudskim pristojbama, smatra da vrijednost predmeta spora kod tužbi na utvrđenje iznosi 1.327,22 EUR (točka 1. tužbenog zahtjeva). Sukladno članku 36. ZPP-a ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (točke 1. i 2. tužbenog zahtjeva). Slijedom gore navedenog, tužitelj ističe da je taj način odredio vrijednost predmeta spora iz ove tužbe.

Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovu i visinu svih tužbenih zahtjeva, kao i osnovu, visinu i tijek zateznih kamata, te predlaže da Sud odbije sve tužbene zahtjeve iz niže prikazanih razloga. Tužitelji su dana 12.10.2006. godine s tuženikom sklopili Ugovor o kreditu br. 53409/06 s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u valuti EUR (u tekstu: „Ugovor o kreditu“).Tužitelji su svoje tužbene zahtjeve postavio na način da svakom novčanom zahtjevu za isplatu prethodni deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti (deklaratorni preambul). Tuženik podnosi prigovor protiv tako postavljenog VPS-a sukladno čl. 40. ZPP-a. Naime, tuženik smatra kako svaki deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti u ovom postupku se treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu. Stoga se VPS deklaratornog preambula ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu. Posljedično se i svi troškovi trebaju odrediti prema VPS-u određenom bez uzimanja u obzir deklaratornih nenovčanih zahtjev na utvrđenje ništetnosti (tzv. deklaratornog preambula). Ovakvo stajalište je potvrđeno u Presudi i Rješenju VSRH, posl.br. Rev 349/2020 od 7 prosinca 2021. godine koje navodi: „12.2. U odnosu na nenovčani protutužbeni zahtjev (na utvrđenje) tuženik nije odredio vrijednost predmeta spora (dalje: VPS), niti je tužitelj tražio od suda da u odnosu na taj dio protutužbenog zahtjeva tuženik odredi VPS, ili da ga odredi sud, sukladno odredbi čl. 4. st. 4.Tužitelji uz tužbu nisu dostavili dokaz iz kojeg bi bilo moguće utvrditi jesu li uopće tužitelji ili su i treće osobe vršile uplate na ime dospjelih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje tužitelji nisu osobno uplatili.

Opreza radi, tuženik ističe da ukoliko se tokom spora učini nespornom činjenica da su tužitelji platili ulaznu naknadu u iznosu naznačenom u tužbi, utoliko tuženik ističe da nije potrebno provođenje financijskog vještačenja, kako se ne bi nepotrebno gomilali troškovi postupka. Tuženik ističe da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, tužitelji su dužni u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelji tužbom navedeno ne dokazuju. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

Također, budući da tužitelji nisu potrošači na predmetne tražbine se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora, odnosno primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu.

Tužitelji su navodnu uplatu ulazne naknade izvršili po sklapanju ugovora, dakle 2006. g., a tužbu su podnijeli 21.01.2025. g., odnosno nakon isteka roka od pet godina od uplate, posljedično su zastarjele sve tužiteljeve tražbine zahtijevane predmetnom podnesenom tužbom.

Predmetno tumačenje nije protivno, već je u skladu s, pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Ovakav stav potvrđuje i Presuda VTS-a, posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. čiji relevantni dio citiramo niže: „6. Međutim, prilikom odlučivanja o kondemnatornom tužbenom zahtjevu kojim je tužitelj tražio povrat preplaćenog iznosa ugovornih kamata (kojeg je isplatio tuženiku prema višoj stopi ugovorne kamate od one koja je određena/odrediva člankom 3. Ugovora), ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim tuženikov materijalnopravni prigovor zastare tog potraživanja. Naime, prvostupanjski sud smatra da tužiteljevo potraživanje restitucijskog zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima započinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora; pri tome se prvostupanjski sud poziva na pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. (na kojeg se i tužitelj pozivao na pripremnom ročištu od 19. svibnja 2020.; str. 167. i 178. spisa) i poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., pa stoga budući da je ništetnost odredbe članka 6. Ugovora utvrđena (tek) predmetnom prvostupanjskom presudom, to prema ocjeni prvostupanjskog suda zastara nije nastupila. Međutim, takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda je pogrešno.

Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. taj je sud zauzeo (objedinjeno) pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe dok se pravno shvaćanje prihvaćeno na (ranijoj) sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosi na zastaru restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Ovaj sud napominje da je u potpunosti upoznat s (oba) pravna shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, no, smatra da i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (takoi Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, što u ovom predmetu i nije sporno.

Nadalje, premda je, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima) može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.

Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornim tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku).

Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora”

– dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.

Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.

Pri tome, ovaj sud napominje da takvim tumačenjem instituta zastare u ovom predmetu nije došlo do povrede prava tužitelja da zahtijeva ispunjenje obveze u smislu članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima odmah nakon što je tuženiku isplatio svaki pojedini iznos ugovorne kamate koji je viši od onog ugovorenog člankom 3. Ugovora o kreditu broj sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Naime, kao što to tuženik osnovano ističe u žalbi (ali i tijekom prvostupanjskog postupka), tužiteljeva uprava je dužna voditi poslove društva tužitelja s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika u smislu članka 430. u vezi članka 252. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima, a što između ostalog znači da je tužiteljeva uprava mogla (barem) odmah nakon svake tuženikove jednostrane izmjene kamatne stope zatražiti od tuženika objašnjenje razloga zbog kojih je tuženik povećao stopu ugovorne kamate te koristiti pravne institute koje tužitelju kao ugovornoj strani stoje na raspolaganju – tako je na primjer, tužitelj sukladno odredbi članka 347. stavka 1. točke 6. Ovršnog zakona mogao zatražiti od suda da privremenom mjerom zabrani protivniku osiguranja-tuženiku da poduzima radnje jednostranog povećanja ugovorne kamate iz članka 6. Ugovora kojima bi se nanijela šteta predlagatelju osiguranja- tužitelju kao i da prema članku 347. stavku 2. Ovršnog zakona sud privremenom mjerom uredi sporni odnos između strankama tako da tužitelj do okončanja postupka radi opravdanja te mjere (na primjer, postupka vođenom povodom deklaratorne tužbe za ništetnost ugovorne odredbe članka 6. Ugovora ili za ništetnost odluke tuženika o povećanju stope ugovorne kamate) plaća ugovornu kamatu u visini ugovorenoj člankom 3. Ugovora. Osim toga, upravo zato što je tužitelj kao sudionik u obveznom odnosu trebao u ispunjavanju svoje obveze postupati barem s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno članku 10. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (premda ovaj sud smatra da je trebao postupati i s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu članka 10. stavka 2. istog Zakona), tužitelj je prilikom svakog pojedinačnog plaćanja ugovorne kamate po stopi višoj od one iz članka 3. Ugovora morao znati da to plaća temeljem tuženikove jednostrane promjene stope ugovorne kamate, a što je protivno prisilnim propisima. Upravo zbog navedenog, tužitelj je prilikom svakog pojedinog plaćanja morao znati da plaća ugovornu kamatu po stopi višoj od one ugovorene člankom 3. Ugovora pa je stoga najkasnije slijedećeg dana nakon dana obavljene uplate mogao zahtijevati vraćanje preplaćenog iznosa ugovorne kamate. Slijedom navedenog, budući dasukladno članku 215. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima zastarni rok za povratom svakog tog višeg iznosa ugovorne kamate započinje teći prvog dana poslije dana kad je tužitelj kao vjerovnik mogao zatražiti povrat više uplaćene ugovorne kamate, a koji je (petogodišnji) rok protekao znatno prije pokretanja ovog spora 14. ožujka 2022., to je tužiteljevo potraživanje u cijelosti zastarjelo. Zbog toga, kao i zato što je tuženik još u odgovoru na tužbu sukladno odredbi članka 214. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima istaknuo materijalno pravni prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, to je neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 28.034,53 EUR / 211.226,14 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Podredno, premda to nije od utjecaja na ovaj spor, ovaj sud napominje da čak i u slučaju kada tužiteljevo potraživanje ne bi bilo zastarjelo, tužitelj ne bi mogao potraživati zatezne kamate koje na pojedinačna potraživanja teku od dospijeća do isplate prema stopi propisanoj za potraživanja proizašla iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava, nego prema stopi propisanoj za ostala potraživanja. Naime, neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopljen između stranaka trgovački ugovor u smislu članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (jer je sklopljen između trgovaca i jer je sklopljen u obavljaju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jedne stranke-tuženika), tužiteljevo potraživanje u ovom sporu se ne temelji na tom ugovoru nego (kako je ranije navedeno u ovoj odluci) na stjecanju bez osnove budući da je tuženik naplatio ugovorne kamate bez valjane pravne osnove, to jest na temelju ništetne odredbe članka 6. Ugovora (i svojih odluka o promjenama stope ugovorne kamate).

Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo uvažiti kao osnovanu i preinačiti točku II. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku. Stoga, budući da tužitelji nisu dokazali svoje svojstvo potrošača, predmetnu tužbu treba odbiti iz svih gore navedenih razloga.Tužitelji tvrde kako je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu (dalje: „Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva“) koja ima sljedeći sadržaj: „NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita što iznosi EUR=321,28 (slovima: tristotinedvadesetjedaneuroidvadesetsedam centa), a naplaćuje se jednokratno od iznosa odoborenog kredita“Najprije tuženik ističe kako tužitelji nisu dokazali da su zaista i platili naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

Prvo, tuženik napominje kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva.

Tuženik navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer je predmetna odredba: pisana velikim podebljanim slovima i stoga je uočljiva u samom Ugovoru o kreditu, pisana na način iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, odnosno predmetna odredba sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše ista je određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga predmetna odredba je jasna i razumljiva, sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelje upozorio na obveze koje za njih proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelji su pred javnim bilježnikom izričito izjavili da otklanjaju bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelji su isto tako pred javnim bilježnikom izjavili da prihvaća pravne posljedice koje za njih iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njihovoj stvarnoj volji.

Stoga, tuženik ističe da tužitelji nisu dokazali postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelji nemaju ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno. Kako takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi (kao što je slučaj u ovom postupku), sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a. Drugo, ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zaista i dopušten, tuženik navodi kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta: (i) da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (ii) da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, (iii) da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga, uzimajući u obzir uvjete za utvrđenje nepoštenosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, Tuženik ističe kako sud treba utvrditi: da je predmetna Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, činjenica što predmetna ugovorna odredba postoji u Ugovoru o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zašto bi položaj tužitelja bio slabiji, odnosno zašto tužitelji nisu mogli sklopiti Ugovor o kreditu koji ne sadrži Odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, okolnosti iz kojih proizlazi „prouzročenje značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja“.

Treće, tuženik opreza radi ističe kako niti VSRH, niti VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna.

Stoga, tužiteljevi zahtjevi usmjereni na utvrđenje ništetnost Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, posljedično i zahtjev za isplatu nastalu uslijed ništetnosti, treba odbiti.Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužiteljima naknaditi parnični trošak tuženiku sukladno troškovniku niže zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na cjelokupni parnični trošak teku od dana donošenja prvostupanjske odluke nadalje.

Tuženik ovime, ujedno, upućuje zamolbu sudu da mu prije zaključenja prethodnog postupka, dozvoli podnijeti sudu i tužiteljima pisani podnesak kojim će se dodatno očitovati na tužiteljeve navode i po potrebi dostaviti relevantne materijalne dokaze koje zbog iznimno velikog broja zahtjeva i tužbi koje je zaprimio u vrlo kratkom periodu nije mogao pribaviti iz arhive i u dodijeljenom mu roku za podnošenje odgovora na tužbu dostaviti sudu. Također, tuženik upućuje zamolbu sudu da mu u fazi glavne rasprave dozvoli podnošenje barem jednog pisanog podneska kojim će se očitovati na nalaz i mišljenje vještaka i eventualni podnesak tužitelja.

Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu (list 7-9 spisa), dopis tuženika (list 10 spisa), otplatni plan (list 11-13 spisa), ispis naloga (list 14 spisa) i saslušanjem I-tužiteljice AU na ročištu 12.05.2025. godine (list 35-36 spisa).

Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 53409/06 te je utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor dana 12.10.2006. godine. Svrha tog kredita je bio kupnja osobnog vozila te je tuženik dostavio na raspolaganje tužitelju iznos od 12.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Tim kreditom je bila određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00 % koji iznos je tužitelj morao platiti prilikom prvog korištenja kredita.

U svom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 12.5.2025. godine I-tužiteljica AU je iskazala kako je predmetni kredit podignut kao nenamjenski sa tim da nema točna saznanja za što je II-tužiteljica koristila dio novčanih sredstava, sudjelovala je u otplati tog kredita. Nema posebnih znanja iz ekonomije, bankarstva i sl. U banci je nisu upozoravali za što služi naknada kreditnog zahtjeva i nisu joj rekli što će s tim novcem biti podmireno. Ugovor o kreditu je sastavila banka i stavila i klauzulu o naknadi. Ne sjeća se da su joj išta govorili o toj naknadi, ne sjeća se da je povodom ovog kredita išla kod javnog bilježnika. Sam ugovor o kreditu je pročitala. Ne sjeća se na koji joj je načni naplaćena ova naknada. Nije bila mogućnost pregovarati o odredbi vezano uz naknadu. Koliko se sjeća II-tužiteljica je primljeni novac koristila za osobne potrebe. Sudjelovala je u otplati tog kredita obzirom da II-tužiteljica nije mogla uredno podmirivati obveze. Ne sjeća se zašto se je II-tužiteljica odlučila za Splitsku banku. Pročitala je ugovor i razumjela ga koliko je mogla sa svojim znanjem. Ne sjeća se da li je tražila od banke dodatna pojašnjenja. Ne sjeća se da li se informirala o naknadi prije zaključenja ovog ugovora o kreditu. Ne zna dali su joj u banci preporučali i neku drugu vrstu kredita. Ne zna da li je i prije dizala kredit ili bila jamac. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radila je u privatnoj firmi, a za II-tužiteljicu ne zna gdje je radila u to vrijeme.

Iz svega naprijed navedenog sud je utvrdio da su predmetni kredit tužiteljice realizirale kod tuženika kao nenamjenski kredit, te da stoga isti kredit ima sva obilježja potrošačkog kredita. Iz iskaza prvo tužiteljice proizlazi da tuženik nije tužiteljice obavijestio o navedenoj naknadi kao niti o svrsi ugovaranja iste i što će tom naknadom biti podmireno. Isto tako je sud utvrdio da je sta naknada bila jednostrano unesena od strane tuženika u Ugovor te da se o njoj nit nije pregovaralo.

Tužitelj u tužbi navodi da mu je tzv. ulazna naknada naplaćena dana 13.10.2006. godine u iznosu od 321,28 EUR. Tuženik je navedene činjenice učinio nespornim na ročištu održanom dana 19. ožujka 2025. godine te je takvo suglasno očitavanje stranaka prihvatio i ovaj sud.

Slijedom svega naprijed navedenog sud je utvrdio visinu tužbenog zahtjeva iz tč. II. istog u iznosu od 321,28 EUR te da je taj iznos tuženik naplatio tužitelju dana 13.10.2006. godine.

Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita od 3 % sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C- 26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 5 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 5 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 321,28 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.10.2006. godine, odnosno od dana kada je taj iznos tužitelju naplaćen pa do isplate.

Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO- a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.). Vrijednost predmeta spora iskazana po tužitelju je prihvaćena sukladno odredbi čl. 137 st. 1 ZPP-a, a sve imajući u vidu da uz zahtjev za isplatnom postoji i zahtjev usmjeren na utvrđenje.

Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 20.01.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 07.03.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr.8/1), trošak pristupa na ročišta od 19.03.2025. i 12.05.2025. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 800,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti pripadajući PDV u iznosu od 200,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 EUR te na presudu od 66,36 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.099,54 EUR te je taj trošak dosuđen tužitelju na teret tuženika.

Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 31. ožujka 2025. godine pa do isplate.

Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 12. lipnja 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.