Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-172/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji toga suda Ines Hečimović, u pravnoj stvari tužitelja TA (Oib: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, F. Rusana 4, protiv tuženika BANKE KOVANICA d.d. (Oib: 33039197637) iz Varaždina, Ulica P. Preradovića 29, zastupanog po punomoćnici Ivani Radeljak, odvjetnici u Zagrebu, Masarykova 13, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključenja glavne javne rasprave 15. svibnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 33006029154 od 3. ožujka 2006. godine zaključenog između tužitelja TA iz [adresa], Oib: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika BANKA KOVANICA d.d., Varaždin, Ulica Petra Preradovića 29, Oib: 33039197637, kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3.50% (slovima: tricijelihpedesetposto) na iznos odobrenog kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 901,55 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koje teku od 12. lipnja 2025. kao dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog postupka u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 901,55 EUR i zatraženog iznosa od 1.608,81 EUR.

IV. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret sredstava Državnog proračuna tužitelju naknadi trošak delegacije u iznosu od 49,80 EUR u roku od 15 dana.

V. Odbija se trošak delegacije u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 49,80 EUR i zatraženog iznosa od 645,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 3. ožujka 2006. zaključio Ugovor o kreditu br. 33006029154, solemniziran u uredu javne bilježnice Marije Kustić iz [adresa] pod brojem OU-227/2006, kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 100.000,00 kuna, uz valutnu klauzulu, odnosno vezanje glavnice kredita uz tečaj EUR, s rokom otplate od 84 mjeseca, da je člankom 6. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3.50% na iznos odobrenog kredita, da je navedenom odredbom tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit, da je tužitelju predmetna naknada naplaćena u iznosu od 481,76 EUR, da tuženik tužitelju nije pojasnio u čemu se sastoji naknada za obradu kredita, da je ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu za obradu kredita kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna, da je predmetni ugovor tzv. tipski ugovor jer je otisnut na obrascu unaprijed pripremljenom od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora pa predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbenog zahtjeva, u bitnome ističući da predmetna ugovorna odredba nije nepoštena, da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, da je sud, ukoliko ocjeni da je predmetni ugovor potrošački, dužan uzeti u obzir je li sporna odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), da je tužitelj sam inicirao sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, da je prije sklapanja istog bio valjano i transparentno informiran o svim troškovima i naknadama, da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom točno određenog kreditnog zahtjeva pa stoga ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a kamoli značajnu neravnotežu, da je plasiranje kredita završni čin kojem prethode brojne i obimne evaluacije, analize i provjere koje obavljaju stručni djelatnici tuženika (primjerice, banka provjerava i analizira sva zaduženja i obustave o kojima je klijent obavijestio banku, platne liste, odnosno odreske mirovine, provjerava i analizira poslodavca podnositelja kreditnog zahtjeva i ostalih sudionika, jesu li sada ili su bili ranije korisnici kredita u istoj banci te jesu li su kredit uredno otplaćivali, a kad je dokumentacija potpuna i provjerena, slijedi izračun kreditne sposobnosti), da je stoga ugovorna odredba o predmetnoj naknadi objektivno opravdana i pravno valjana jer je potpuno jasna, lako razumljiva i uočljiva, da je tužitelj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj svih ugovornih odredbi pa tako i predmetne odredbe, da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora, kao diplomirani pravnik, bio zaposlen na radnom mjestu voditelj odsjeka za naplatu prihoda, da je imao obvezu pažljivo pročitati ugovor te tražiti pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, da je predmetni Ugovor solemniziran u uredu javnog bilježnika, da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, da tužitelj do ovog postupka nije prigovorio plaćanju predmetne naknade pa tuženik iz svih navedenih razloga predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu sa depozitom uz valutnu klauzulu broj: 33006029154 od 3. ožujka 2006. (stranice 5-8), u Zahtjev za kredit broj: 005453, broj partije: 33006029154 od 2. ožujka 2006. (stranice 33-34), u Izjavu od 2. ožujka 2006. (stranica 35), u Obračun naknade po Ugovoru o kreditu od 3. ožujka 2006. (stranica 37), pročitan je raspravni zapisnik od 29. travnja 2025. (stranice 78-79), a izvršen je uvid i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Nesporno je da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu sa depozitom uz valutnu klauzulu broj 33006029154 od 3. ožujka 2006. za iznos od 100.000,00 kuna prema kupovnom tečaju za devize banke koji na dan Ugovora iznosi 13.764,62 EUR, da je glavnica kredita vezana uz tečaj EUR, a ugovoren je rok otplate od 84 mjeseci i nepromjenjiva kamatna stopa od 8,95% godišnje.

5. Nesporno je i to da je čl. 6. Ugovora propisano kako se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,50% na iznos odobrenog kredita.

6. Nije sporno niti da je tužitelj potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača/03. Ovo stoga što je tijekom postupka iskazao da je predmetni kredit podigao za osobne potrebe, pri čemu se zbog proteka vremena nije mogao sjetiti je li novčana sredstva dobivena kreditom potrošio za zatvaranje nekog drugog kredita, putovanja ili nabavu namještaja. Pri tome je potrebno napomenuti da je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije potrošač, a tuženik, koji je u odgovoru na tužbu tužitelju zanijekao svojstvo potrošača, tijekom postupka svoje tvrdnje ničime nije dokazao te sud smatra da se radi o prigovoru paušalne naravi.

7. Sporno je, je li nepoštena, a samim tim i ništetna, odredba čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je propisana obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

8. Iz Potvrde tuženika od 3. prosinca 2024. (stranica 3) proizlazi da je na ime sporne naknade tužitelj tuženiku platio iznos od 481,76 EUR.

9. Za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavne su odredbe:

- čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03 (dalje u tekstu ZZP/03) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- čl. 81. st. 2. ZZP/03 koji propisuje kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca;

- čl. 81. st. 3. ZZP/03 koji propisuje ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

- čl. 81 st. 4. ZZP/03 koji u slučaju kada trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;

- čl. 83. ZZP/03 prema kojem prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor;

- čl. 84. ZZP/03 prema kojem nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10. Tijekom dokaznog postupka sud je u svojstvu svjedoka saslušao djelatnicu tuženika EA (stranica 91), koja nije sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, no s obzirom da u Banci Kovanica d.d. radi od 2004., pojasnila je da naknada za obradu kredita, osim davanja informacija klijentu o dokumentaciji koju treba donijeti banci za razmatranje kreditnog zahtjeva, obuhvaća i prikupljanje te kontrolu dostavljene dokumentacije, obradu i slanje iste kreditnoj komisiji koja odlučuje hoće li klijentu biti odobren kredit. Drugim riječima, djelatnik banke piše prijedlog kreditnoj komisiji, radi telefonsku obradu podataka klijenta sa njegovim poslodavcem. Klijenti su popunjavali i vlastoručno potpisivali tablicu o kreditnim zaduženjima u drugim bankama, no, koliko joj je poznato, nije traženo da dostave potvrde banaka, izuzev ukoliko je nešto od kredita bilo zatvoreno ili pred zatvaranje.

11. Sud je o okolnostima sklapanja predmetnog Ugovora i spornoj naknadi saslušao i tužitelja (stranica 92), iz čijeg uvjerljivog iskaza proizlazi da je u banku tuženika prvotno došao radi informiranja o dobivanju kredita i dokumentaciji koja je banci potrebna da bi odlučila o odobravanju kredita, a po dostavljanju dokumentacije i dobivanju obavijesti da je kredit odobren, došao je u banku radi potpisivanja te ga je dočekao unaprijed pripremljen obrazac Ugovora, tzv. tipski, da mu je bilo prezentirano da predmetnu naknadu mora platiti radi odobrenja kredita, da mu nije točno rečeno koji su to troškovi koje je banka imala obrađujući kredit, da mu nije dana mogućnost pregovaranja niti o jedno ugovornoj odredbi pa tako ni o predmetnoj naknadi za obradu kredita, da je Ugovor bio ovjeren u uredu javnog bilježnika koji mu je pročitao sadržaj istog i pitao da li ga razumije, no niti on mu nije pojasnio spornu ugovoru odredbu niti razloge za što se ona plaća, odnosno koje troškove banka pokriva tim iznosom. Ne spori da je pročitao Ugovor prije potpisivanja, no da mu ugovorne odredbe nisu bile previše uočljive jer su pisane posebnim izričajem i pismom.

12. Sud vjeruje tužitelju kada tvrdi da mu nitko u banci nije ništa posebno objašnjavao o ugovornim stavkama pa tako i o spornoj ugovornoj odredbi o obvezi plaćanja jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,50% na iznos odobrenog kredita, prije svega jer je i sam priznao da nije ništa posebno pitao – bilo mu je jasno da mora ugovor prihvatiti takav kakav jest, inače mu kredit neće biti odobren.

13. Upravo zbog toga, sud nalazi da je tuženik u slučaju konkretnog ugovora o kreditu, tužitelju ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužitelj nije mogao utjecati, koristeći činjenicu da tužitelj, diplomirani pravnik zaposlen na poslovima voditelja Odsjeka naplate u Gradu Bjelovaru, evidentno nema dovoljno financijskog znanja za preispitivanje ugovornih odredbi, kao i činjenicu da se obratio banci radi dobivanja kredita jer mu je novac bio neophodan za privatne svrhe. Ovaj sud smatra da unatoč tome što je tužitelj osoba s visokim obrazovanjem koja radi na poslovima naplate, to samo po sebi ne znači da ima specifično znanje potrebno za detaljnu analizu bankarskog ugovora i dalekosežno sagledavanje efekata pojedinih ugovorni odredbi, odnosno ugovora u cjelini.

14. Tuženik se kao banka ne može ekskulpirati obrazloženjem da je tužitelj imao dovoljno informacija o spornoj ugovornoj odredbi, da mu je na istu ukazano, da tužitelj nije prigovarao sadržaju ugovora te se potpisom istog suglasio sa svim ugovornim odredbama pa tako i sa spornom odredbom o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Prije svega, tuženik ove navode ničime nije dokazao, potom i zbog toga što je evidentno da tužitelj nije imao dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa. Tuženik nije dokazao da je tužitelju objasnio sve parametre o kojima je ovisila visina predmetne naknade, odnosno parametre zbog kojih istu uopće mora platiti i to baš u visini od 3,50 % iznosa kredita, odnosno u njegovom slučaju u iznosu od 481,76 EUR.

15. Ne može se smatrati da je tužitelju pojašnjena ugovorna odredba o naknadi ako mu na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za njega znači te ako mu nije specificirana, odnosno prikazana u konkretnim iznosima svaka stavka navodnog troška koju je tuženik eventualno imao odlučujući o njegovom kreditnom zahtjevu i realizirajući isti.

16. Ne smatra se pojašnjavanjem ugovora ako se sa klijentom raspravlja samo o visini kredita i broju rata ili ako se u ugovor unose samo njegovi podaci, a ostatak sadržaja ugovora je od strane banke unaprijed pripremljen.

17. Ne smatra se pojašnjavanjem niti eventualno navođenje u ugovoru da su opći akti tuženika sastavni dio ugovora te da je tužitelj sa istima upoznat. Također niti dostupnost letaka u banci sa svim informacijama o ugovoru o kreditu pa tako i spornoj ugovornoj odredbi, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem. Tužitelj, unatoč pravničkom obrazovanju, prema vlastitom iskazu nije doista razumio zašto plaća predmetnu naknadu.

18. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem kada banka daje klijentu u ponudu kredit, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.

19. Upravo takav odnos tuženika prema tužitelju kao klijentu i klijentima općenito, ukazuje na dominantan i nepošten odnos banke prema drugoj ugovornoj strani, korištenje svoje pozicije moći prema osobi koja ne raspolaže dovoljnim bankarskim znanjem da sagleda dalekosežne posljedice ugovora o kreditu na svoje financije kroz dugogodišnje razdoblje, pri čemu obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ovisi o tužitelju / klijentu nepoznatim i nejasnim parametrima.

20. Protivno stajalištu tuženika da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ovaj sud je mišljenja da je naknada u visini od 3,50 % iznosa kredita previsoka te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer nisu jasno definirani i prikazani po stavkama stvarni troškovi koje je tuženik u obradi kredita imao te proizlazi da se isti razlikuju slučaja do slučaja. To u praksi znači da što je veći iznos odobrenog kredita, veći je i iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ovakva ugovorna klauzula nije logična niti jasna, jer nije razvidno zašto bi, primjerice, operativni i materijalni troškovi o kojima je u svom iskazu govorila svjedokinja EA, u vidu davanja informacija klijentu o dokumentaciji koju treba donijeti banci za razmatranje kreditnog zahtjeva, prikupljanje i kontrola dostavljene dokumentacije, obrada i slanje iste kreditnoj komisiji, bili ukupno veći samo zato što je veći iznos odobrenog kredita. Upravo takvo stanje neravnoteže i različitosti visine troškova za obradu i odobravanje kredita stvoreno je obračunavanjem naknade za obradu kredita u visini od 3,50% na iznos dobivenog kredita. Neosnovano se tuženik poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju koje govore da ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača. Ovo stoga što trošak kredita mora biti specificiran, obrazložen po stavkama, a za svaku stavku mora biti vidljiva njena visina koja se mora moći provjeriti po objektivnim parametrima, što ovdje nije bio slučaj.

21. Nadalje, i Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

22. Neosnovano tuženik tvrdi da je sporna ugovorna odredba jasna te da je tužitelj razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita. Naime, niti svjedokinja EA, unatoč dugogodišnjem radnom iskustvu kod tuženika, nije mogla objasniti sudu razloge zbog kojih je tuženik naplaćivao predmetnu naknadu baš u postotku navedenom u čl. 6. predmetnog Ugovora, nego je samo navela da je tako odlučila Uprava banke, a vezano za kreditnu liniju.

23. Slijedom iznesenog, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba predmetnog ugovora o kreditu o obvezi plaćanja jednokratne naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja se plaća prije korištenja kredita, da je ista nepoštena, što znači da je u tom dijelu Ugovor ništetan, sukladno odredbi čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača/03.

24. Međutim, tužitelj u ovom postupku traži samo utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, no ne i da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a sud temeljem čl. 2. st. 1. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva postavljenih u postupku.

25. U odnosu na navode tuženika da tužitelj ranije nije pokretao druge postupke radi utvrđivanja ništetnosti drugih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora, potrebno je ukazati da se temeljem čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ne gasi pravo na isticanje ništetnosti, što znači da ne zastarijeva i nije uvjetovano rokom podnošenja.

26. Tužitelj u ovom predmetu nije postavio restitucijski zahtjev, no radi sveobuhvatnosti raspravljanja treba ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO/95 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

27. Time je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog, i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

28. Kako u predmetnom slučaju ne postoji pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, ništetnost istih se utvrđuje na drugi način, u ovom postupku.

29. Ukoliko tužitelj u novom parničnom postupku postavi restitucijski tužbeni zahtjev temeljen na odluci donesenoj u ovom predmetu, petogodišnji zastarni rok neće teći od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, njegovog ispunjenja, niti od plaćanja predmetne naknade, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove odluke o ništetnosti (isto stajalište izrazio je Županijski sud u Zagrebu u presudi broj Gž-2047/2022-2 od 8. studenog 2022).

30. Slijedom iznesenog, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno te na temelju rezultata dokaznog postupka, sud je usvojio tužbeni zahtjev, odlučivši kao u izreci.

31. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. istog zakona.

32. Vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,23 EUR.

33. Odvjetniku uz navedenu vrijednost predmeta spora pripada nagrada u visini od 100 bodova, a vrijednost boda prema Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje u tekstu OT-a) iznosi 2,00 EUR.

34. Tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. OT-a), trošak sastava podneska od 14. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT-a), trošak zastupanja na ročištu 29. travnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2 OT-a), trošak zastupanja na ročištu 15. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT-a), što ukupno iznosi 700,00 EUR.

35. Na taj iznos obračunava se PDV po stopi od 25% koji iznosi 175,00 EUR. Tužitelju pripada i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, slijedom čega se dobiva ukupan iznos od 901,55 EUR.

36. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 10. prosinca 2024. kojim obavještava sud o plaćenoj sudskoj pristojbi jer isti nije nužan u postupku, trošak sastava podneska od 2. svibnja 2025. jer njime u bitnome ponavlja navode iz podneska od 14. veljače 2025., trošak pristupa na ročište za objavu presude jer istom nije pristupio, traženi trošak sudskih pristojbi na presudu jer nije dostavio dokaz da je iste platio te trošak dopisa upućenog tuženiku od 25. studenog 2024. koji također nije bio nužan za postupak jer je zatraženi podatak od tuženika mogao pribaviti sud, na prijedlog tužitelja.

37. Temeljem čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24) u tzv. delegiranim spisima strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata.

38. Naknada troškova iz stavka 4. ovoga članka isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom (čl. 11. st. 5. Zakona o sudovima).

39. Punomoćnik tužitelja je postavio zahtjev za naknadu troškova izbivanja iz pisarnice u iznosu od 450,00 EUR plus PDV te trošak prijevoza za sebe i tužitelja (četiri puta po 16,60 EUR plus PDV, odnosno trošak puta za jednu osobu u jednom smjeru 8,30 EUR plus PDV, s tim da je tužitelj sudu pristupio jednom, a punomoćnik dva puta). Navedeni trošak opravdava priloženim cjenikom tvrtke Čazmatrans Nova d.o.o. (stranica 98).

40. Sud nalazi da zahtjev punomoćnika tužitelja za izbivanje iz pisarnice nije osnovan jer putovanje iz [adresa] do Virovitice ne traje duže od tri sata, što je utvrđeno provjerom na web stranici HAK-a (https://map.hak.hr), dok je u cijelosti osnovan trošak javnog prijevoza, koji za punomoćnika iznosi 33,20 EUR, a za tužitelja 16,60 EUR, te da na isti ne treba obračunavati PDV.

41. Time je trošak delegacije osnovan u iznosu od 49,80 EUR (napominje se da je tužitelj pogrešno zbrojio trošak pod stavkom C) troškovnika koji iznosi 499,80 EUR, a ne 599,40 EUR, kako to navodi tužitelj).

42. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci presude.

U Virovitici 12. lipnja 2025.

Sutkinja:

Ines Hečimović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužiteljice – odvjetnik Predrag Kralik, Bjelovar

2. Punomoćnica tuženika – odvjetnica Ivana Radeljak, Zagreb

3. Za RH – ODO u Virovitici, Građansko – upravni odjel (toč. IV. i V. tužbenog zahtjeva)