REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5279/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Domagoju Rukavini, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Špehar&Špehar&Rukavina iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po Sanji Porobiji, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 7. svibnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnika tužitelja odvjetničku vježbenicu ŽC i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetnice Silvije Crnogaća Ćorušić, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 12. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3208050241/06 sklopljenog između tužitelja UC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB:92963223473 koja glasi: Članak 2. KAMATE I NAKNADE, Stavak 4. Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 345,72 EUR s zateznim kamatama tekućim na iznos od 22.12.2006. godine pa do isplate po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 401,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 11.12.2006. sklopljen Ugovor o kreditu br. 3208050241/06, a prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 81.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno tuženikovoj Odluci o Tarifi, pa tako i naknade za obradu zahtjeva, bez da je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u toj visini, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Ističe da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Smatra da je tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem ne može utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da posljedično tome, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane. Ističe da je tuženik naplatio prilikom isplate kredita dana 21.12.2006. naknadu u iznosu od 345,72 EUR, pa tužitelj predmetni iznos potražuje ovom tužbom s zateznim kamatama od 22.12.2006. pa do isplate, sve uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da u cijelosti osporava osnov i visinu zahtjeva, ističe prigovor zastare te smatra da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Navodi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koja je tužitelju naplaćena bila valjano ugovorena te dozvoljena Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite. Ističe da se radilo o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te propisana Općim uvjetima poslovanja tuženika. Smatra da predmetna ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu neravnotežu između stranaka te da ista uopće ne podliježe testu (ne)poštenosti. Tuženik ističe da je ta naknada bila među strankama ugovorena te da ista nije dovela do ravnoteže u smislu prava zaštite potrošača. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 11.12.2006. (list 5), dodatak ugovora (list 14), potvrdu od 25.7.2024. (list 22), iskaz tužitelja (list 62).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnim dio članka 2. Ugovora o kreditu te naloži tuženiku isplata naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno potrošačko pravo.

6. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu dana 11.12.2006., a kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 81.100,00 CHF, kao i to da je člankom 2. Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno tuženikovoj Odluci o Tarifi. Nije sporno niti to da je naplaćena tužitelju ulazna naknada u iznosu od 345,72 EUR, jer tu činjenicu priznaje sam tuženik u odgovoru na tužbu, a nesporna je bila i visina zahtjeva. Sporno je da li se radi o ništetnoj odredbi, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade.

7. Člankom 2. Ugovora o kreditu određeno je da ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko navedenih naknada sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni kredit podigao za kupnju kuće u kojoj živi do danas i koju je uvijek koristio isključivo za osobne potrebe. U to vrijeme bio je zaposlen kao menadžer u tvrtki Lidl Hrvatska, firma koju je ranije imao osnovanu tada je bila u mirovanju, a kasnije ju je ponovo aktivirao, no u svakom slučaju sjedište te firme nikada nije bilo na adresi predmetne kuće već na adresi [adresa], niti je predmetna kuća ikada korištena za obavljanje bilo kakve poduzetničke djelatnosti. Kada je sklapao kredit dobio je bunt papira, većinu toga nije uopće razumio na što se odnosi, službenicu je pitao vezano za naknade i troškove koje je pisalo da treba platiti, a ona je rekla da je to tako za sve korisnike kredita i da se to podrazumijeva. Nije mu bilo jasno, ali nije imao izbora, a naknade su pisale sitnim slovima, kao i dosta drugoga u kreditu što nije razumio. U konačnici je kredit konvertirao i na kraju ga u potpunosti otplatio. Iskazuje da je bankara pitao što sve treba platiti i zašto to treba platiti, a odgovor je bio da se radi o franšizi koju svi moraju platiti koji uzimaju kredit. Ne sjeća se da li je pitao bankara o kojem iznosu naknade se radi, što je utvrdio tek kasnije kada su mu ga skinuli s računa. Da je znao o kojem iznosu se radi ne bi pristao sklopiti taj ugovor, kao što ga ne bi sklopio niti da je znao druge okolnosti koje su se kasnije dogodile. Ugovor je sklopio unatoč određenim nejasnoćama jer je imao povjerenje u banku, a visina rate u to vrijeme mu je odgovarala, te se ne sjeća da li je od bankara tražio tarifu o naknadama koja se spominje u ugovoru.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju.

10. Stoga iz tako provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu, već samo ističe da je naknadu za obradu kredita bio ovlašten naplatiti.

11. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati, jer to potvrđuje okolnost da je takav "gotovi" ugovor bio prezentiran tužitelju neposredno prije solemnizacije kod javnog bilježnika, a nakon što je procjena vrijednosti nekretnine već bila sačinjena.

12. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

13. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

15. Prema mišljenju suda predmetna odredba (članak 2. Ugovora o kreditu) je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, pri čemu je doduše trebalo izvršiti uvid u Odluku o Tarifama navedenu u ugovoru, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

16. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

18. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

19. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 5. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

20. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

21. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO). ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

22. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

23. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini koja odgovara naplaćenom iznosu) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

24. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

25. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

26. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelju pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju članka 2. Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 2. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

27. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 2. Ugovora o kreditu (točka I. izreke presude).

28. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, slijedom čega je valjalo presuditi kao u točki II izreke.

29. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

30. U odnosu na prigovor tuženika o tome da u ovoj pravnoj stvari nije dokazano svojstvo potrošača, valja reći da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta iz članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača i to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužitelj fizička osoba, te nije sporno da je odredbama predmetnog Ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja kuće u kojoj tužitelj živi do danas, pa sud ne vidi razloga, a niti ih tuženik konkretno ističe, zašto se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa čak niti konkretno tvrdio, slijedom čega sud smatra da tužitelj ima pravo uživati zaštitu koju potrošačima pruža Zakon o zaštiti potrošača, kao i pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu.

31. Slijedom navedenog, a kako je visina zahtjeva među strankama bila nesporna, to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u toč. II izreke, pri čemu tužitelju pripada i pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja, a po stopi propisanoj čl. 29 ZOO-a.

32. Konačno, sud smatra i da tužitelj ima pravni interes za ovu tužbu bez obzira što se radi o konvertiranom kreditu, s obzirom da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. (\"Narodne novine\" broj 102/15 - dalje ZID ZPK/15) intencija zakonodavca bila rješavanje problema kredita vezanih u CHF na kvalitetan i zakonit način, a da pri tome težina i teret svih nastalih obveza ne padne na potrošače, odnosno na korisnike kredita. Nadalje, odredbama ZID ZPK/15 uređena je konverzija kredita u CHF u kredite u EUR, odnosno konverzija kredita u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredite u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, zbog čega je sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženje dužnika u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na banku.

33. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, a ulazna naknada koja je predmetom ovoga postupka u Dodatku se uopće ne spominje, kao niti se spominje u ZID ZPK/15.

34. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava u odnosu na vjerovnika.

35. Slijedom navedenog sud smatra da na strani tužitelja postoji pravni interes, a i osnov potraživati navedenu naknadu od tuženika, te je presuđeno kao u izreci.

36. Na kraju, a vezano za prigovor tuženika glede vrijednosti predmeta spora, koji prigovor je tuženik stavio na pripremnom ročištu, valja istaknuti da je sud isti našao osnovanim te je odredio vrijednost predmeta spora u visini od 345,72 EUR. Naime, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uz zahtjev na isplatu istaknuo i deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, međutim ne radi se o samostalnom deklaratornom zahtjevu, već o vrsti deklaratornog zahtjeva koji služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata navedene naknade zapravo jedino što je tužitelju životno i realno bitno, a ne to da li se radi o ništetnoj odredbi. Stoga se u takvom slučaju vrijednost predmeta spora ima računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu (tako i VSRH Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

37. Stoga je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, odnosno zasebno označavanje vrijednosti predmeta spora za svaki od zahtjeva te njihovo kasnije pribrajanje samo tome i služe, jer je naknada troška za zbrojene zahtjeve dvostruka, a dokazni postupak je isti.

38. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr 7/1) 50 bodova, sastav podneska od 25.11.2024. (tbr. 8/1) 50 bodova i zastupanje na ročištu 7.5.2025. (tbr. 9/1) 50 bodova, ukupno 150 bodova odnosno 300,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 75,00 EUR i pristojbe na tužbu i presudu od po 13,27 EUR pa ukupan trošak tužitelja iznosi 401,54 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.

39. Na tako utvrđeni trošak valjalo je dosuditi zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza naknade toga troška dospijeva s danom donošenja presude, sve u smislu čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Zagrebu 12. lipnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu 13,27 EUR

2. tuženiku po punomoćnici