Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-178/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Jurici Tončiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika: 1. Konzum plus d.o.o. Zagreb, M. Čavića 1/a kao pravnog sljednika Mercator H d.o.o., Ljudevita Posavskog 5, Sesvete, OIB:10045107278, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Kosu, odvjetniku u Zagrebu i 2. Triglav osiguranje d.d. Zagreb, A.Heinza 4, OIB:29743547503, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & partneri d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi prvotuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-150/2016-44 od 28. svibnja 2018., na sjednici vijeća 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba prvotuženika Konzum plus d.o.o. Zagreb i potvrđuje se u odnosu na prvotuženika presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-150/2016-44 od 28. svibnja 2018. u točki I. izreke, osim u dijelu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 398,17 eura za razdoblje od 12. veljače 2016. do 27. svibnja 2018, te u točki III. izreke za iznos od 1.459,45 eura sa zateznim kamatama.

II. Djelomično se prihvaća žalba prvotuženika Konzum plus d.o.o. Zagreb i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženika u točki I. izreke u dijelu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 398,17 eura za razdoblje od 12. veljače 2016. do 27. svibnja 2018., te u točki III. izreke za iznos od 141,52 eura (preko iznosa od 1.459,45 eura do iznosa od 1.600,97 eura) sa zateznim kamatama, te se sudi:

"Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate na iznos od 398,17 eura za razdoblje od 12. veljače 2016. do 27. svibnja 2018. te za naknadu troškova postupka u iznosu od 141,52 eura sa zateznim kamatama."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženika Konzum plus d.o.o. Zagreb za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je 1. i 2. tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 33.000,00 kn/4.379,85 eura[1] sa zateznim kamatama od 12. veljače 2016. do isplate. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za iznos od 4.000,00 kn/530,89 eura sa zateznim kamatama kao neosnovan. Točkom III. izreke naloženo je prvo i drugotuženicima solidarno nadoknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 12.062,50 kn/1.600,97 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žalbu podnosi prvotuženik, pobijajući točke I. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, zaposlene kod prednika 1. tuženika, za naknadu neimovinske štete zbog ozljede zadobivene na radu 24. siječnja 2014.

6. U postupku je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tužiteljica ozlijeđena na način da je prilikom zatvaranja željeznih vrata – kapije poslovne jedinice u kojoj je bila zaposlena, zadobila prijelom dijafize desne palčane kosti. U odnosu na prigovor tuženika da je tužiteljica predmetne zgode obavljala radnju koja nije unutar njezinog radnog mjesta te da nije imala uputu ni nalog poslodavca da to učini, prvostupanjski sud je na temelju sadržaja iskaza saslušanih svjedoka, radnika prvotuženika utvrdio da su u kritično vrijeme odluku o pomaganju zaštitaru u zatvaranju ograde, koji je redovno obavljao taj posao, donijeli svi zaposlenici bez ikakve prethodne sugestije ili naloga od strane nadređene ŽT, te nastavno zaključio da su radnici tu odluku donijeli zbog osjećaja odgovornosti prema poslodavcu jer da se predmetna vrata na kraju radnog vremena uvijek moraju zatvoriti. Stoga je zaključio da je tužiteljica, iako to nije bila njena dužnost, sudjelovala u poslovima koji su bitni za poslodavca, pri pomicanju ograde kako bi se zatvorile i zaštitile poslovne prostorije i time zaštitila imovina poslodavca, pa da to upućuje na njezinu odanost prema poslodavcu jer je u tom trenutku pružila više nego što je dužna na temelju ugovora o radu. Stoga prvostupanjski sud nije prihvatio prigovor tuženika da je tužiteljica isključivo odgovorna za svoje ozljeđivanje. Pored toga, prvostupanjski sud nije našao ni da bi tužiteljica doprinijela nastanku ozljeđivanja, cijeneći da je zajednički s ostalim djelatnicima gurala ogradu kako bi se oslobodila u klizavim uvjetima te stoga da nije ni imala kontrolu nad pomicanjem te ograde u trenutku kada joj se ruka proklizala i završila između ograde i stupa i potom pukla u guranju ograde od strane ostalih. S druge strane, prvostupanjski sud je imao na umu da je prvotuženik propustio ispuniti svoju dužnost koju propisuje odredba iz čl. 33. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13- dalje:ZR) da postrojenja mjesta rada i pristup mjesta rada organizira na način koji osigurava zaštitu života i zdravlje radnika jer u konkretnoj situaciji nije čistio od snijega ogradu dvorišta pa da su taj propust predmetne zgode ispravljali radnici među kojima je bila i tužiteljica. Stoga je zaključio da prvotuženik odgovara za predmetnu štetu tužiteljici na temelju odredbe čl. 103. ZR-a i čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12 -dalje:ZZR).

7. Provedenim medicinskim vještačenjem po vještaku dr. Žarku Rašiću prvostupanjski sud je utvrdio da je liječenje tužiteljice završeno odnosno da je stanje stabilizirano 12. veljače 2016. nakon vađenja osteosintetskog materijala, da je tužiteljica trpjela bolove jakog intenziteta, 4 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, a da su bolovi slabijeg intenziteta trajali tijekom 60 dana. Nadalje, da je tužiteljica trpjela primarni strah (tj. strah koji se javlja u samoj situaciji neposredne životne ugroženosti i istovremenog ozljeđivanja) jačeg intenziteta i kraćeg trajanja, sekundarni strah (tj.strah koji nastaje uslijed tjelesnih ozljeda i mogućih posljedica i komplikacija) jačeg intenziteta u trajanju od kumulativno 3 dana, srednjeg intenziteta u vremenu od kumulativno 7 dana, a manjeg intenziteta u trajanju od kumulativno 20 dana, te da je kasni oscilirajući strah trajao kumulativno 45 dana. Utvrđeno je da je zadobivena ozljeda dovela do smanjenja životnih aktivnosti trajno od 8% koje se očituje u ograničenoj pokretljivosti desnog lakta i desnog ručnog zgloba u lakom stupnju, bolovima u području desne podlaktice pri dužem radu desnom rukom, te da zaostali ožiljak u području desne podlaktice predstavlja naruženje lakog stupnja. Tužiteljici da je bila potrebna tuđa pomoć i njega nestručne osobe u trajanju sumarno 60 dana po 2 sata dnevno te još 30 dana po 1 sat dnevno za uobičajene kućanske poslove (kuhanje, peglanje, spremanje), pomoć pri odlasku u trgovinu i sl..

7.1. Cijeneći nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, prvostupanjski sud je utvrdio da je zadobivanjem ozljeda u predmetnom štetnom događaju tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te je primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje: ZOO) ocijenio da tužiteljici pripada pravo na naknadu neimovinske štete po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 9.000,00 kn, pretrpljenog straha u iznosu od 8.000,00 kn, smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 7.000,00 kn te po kriteriju naruženosti iznos od 6.000,00 kn, dok u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete u iznosu od 4.000,00 kn odbija kao neosnovan. Pored toga, prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljici primjenom čl. 1095. st. 2. ZOO-a pripada naknada imovinske štete na ime troškova tuđe pomoći i njege u iznosu od 3.000,00 kn, uzimajući cijenu sata te pomoći u iznosu od 20,00 kn.

7.2. Na dosuđeni iznos naknade neimovinske i imovinske štete prvostupanjski sud je dosudio zatezne kamate od kada je završeno liječenje tužiteljice, pozivom na čl. 1103. ZOO-a.

8. Prvostupanjski sud je odluku o parničnom trošku donio sadržajno pozivom na odredbu čl. 154. st. 3. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15-dalje Tarifa), te je tužiteljici odmjerio troškove postupka u cijelosti.

9. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijane presude nije počinjena koja od tih procesnih povreda pa ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te ju je moguće ispitati, nema proturječnosti niti nedostataka. Naime, žalbeni prigovori koji se odnose na naznačenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka svode se na osporavanje zaključaka prvostupanjskog suda u odnosu na odgovornost poslodavca za štetu, međutim, protivno tvrdnjama žalitelja, utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda o tome nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza te su valjano obrazloženi.

10. Prvostupanjski sud je pravilno analizirao sve provedene dokaze i utvrdio sve bitne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke i to činjenično utvrđenje je u cijelosti prihvatljivo ovome sudu.

11. Prvostupanjski sud je pravilno u primjeni odredbe čl. 103. st. 1. ZR-a i čl. 15. st. 1. ZZR-a utvrdio da tuženik kao poslodavac odgovara za predmetnu štetu tužiteljici.

11.1. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZR-a propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

11.2. Odredbom čl. 15. st. 1. ZZR-a propisano je da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu, a sukladno stavku 2. poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati. Razlozi za oslobođenje od odgovornosti za naknadu štete u slučaju objektivne odgovornosti propisani su odredbom čl. 1067. ZOO-a te se sukladno st. 2. poslodavac može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, a sukladno st. 2. može se osloboditi odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. Prvotuženik nije dokazao da bi tužiteljica bila isključivo odgovorna za nastanak štetnog događaja, odnosno da je doprinijela nastanku istog.

11.3. Protivno žalbenim tvrdnjama, ovaj sud prihvaća zaključak suda prvog stupnja da ne postoji odgovornost tužiteljice za nastali štetni događaj jer okolnost da predmetna radnja zatvaranja ulaznih vrata poslovnih prostorija poslodavca ne bi predstavljala izravno obavljanje poslova za koje je zadužena tužiteljica (prodavač), u ovom slučaju ne znači da do ozljeđivanja ozljeda tužiteljice nije došlo na radu odnosno u vezi s radom. U vezi toga, pravilno je prvostupanjski sud cijenio da je tu radnju tužiteljica poduzimala zajedno s ostalim radnicima na kraju radnog vremena i to zbog objektivnih okolnosti uzrokovanih lošim vremenskim prilikama, snijegom i ledom, zbog čega automatsko zatvaranje vrata nije bilo moguće, već je bilo potrebno uložiti ljudski napor da se vrata zatvore. Prvotuženik u žalbi neosnovano prebacuje odgovornost na tužiteljicu smatrajući da je tužiteljica imala mogućnost ne sudjelovati u zatvaranju ograde i neosnovano otklanja svoju odgovornost za naknadu štete jer je prvostupanjski sud pravilno cijenio da je poslodavac propustio u takvim uvjetima postupiti sukladno čl. 33. ZR-a i održavati ulaz u poslovni prostor koji je bio zakrčen snijegom. U vezi toga 1. tuženik neosnovano prigovara da je prvostupanjski sud propustio provesti vještačenje po vještaku zaštite na radu na okolnost je li poslodavac proveo sve mjere zašite na radu jer je prvostupanjski sud pravilno odlučio ne provoditi taj dokaz i ocijenio ga suvišnim, jer rezultati provedenih dokaza opravdavaju zaključak prvostupanjskog suda o postupanju 1. tuženika protivno čl. 33. ZR-a. Stoga je neosnovana daljnja žalbena tvrdnja da poslodavac nije ničim utjecao na postupanje tužiteljice (kao i ostalih radnika) koja je pomagala u zatvaranju vrata zbog samog propusta tuženika da održava i osigura ulazni prostor. Tužiteljica je naime kao odgovorna i lojalna radnica pristupila zatvaranju vrata poslovnih prostora poslodavca zajedno s ostalim radnicima pa činjenica da se u tom trenutku ozlijedila jer joj je proklizala ruka zbog leda može predstavljati rizik samo za poslodavca, kraj pravilnog utvrđenja da na strani tužiteljice nije bilo postupanja koje bi ukazivalo na njen doprinos nastanku štete.

12. Prvotuženik u žalbi nadalje dovodi u pitanje visinu dosuđene pravične novčane naknade tužiteljici za pretrpljenu neimovinsku štetu, smatra da je previsoko dosuđen iznos naknade neimovinske štete i da nije u skladu s Orijentacijskim kriterijima VSRH.

12.1. Protivno tim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je sukladno odredbi čl. 1100. ZOO-a vodio računa o utvrđenim kvalifikatornim okolnostima iz stavka 2. citiranog članka cijeneći težinu i karakter zadobivenih ozljeda, činjenicu da je tužiteljica bila podvrgnut operativnom zahvatu, dob tužiteljice (rođena 1982.) , te pravilno utvrdio pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti po kriteriju fizičkih boli u iznosu od 9.000,00 kn, straha u iznosu od 8.000,00 kn, naruženosti u iznosu od 6.000,00 kn i duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 7.000,00 kn. Isto tako, pravilno je u primjeni čl. 1095. ZOO-a i po slobodnoj ocjeni odmjerio naknadu imovinske štete s osnove troškova tuđe pomoći i njege u ukupnom iznosu od 3.000,00 kn.

13. Pravilno je prvostupanjski sud u primjeni čl. 1103.. ZOO-a utvrdio tijek zateznih kamata na naknadu neimovinske štete, međutim pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost primjene materijalnog prava utvrđeno je da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio zatezne kamate na iznos naknade imovinske štete s osnova troškova tuđe pomoći i njege od završetka liječenja jer je visina naknade štete utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja pa tužiteljica primjenom odredbe čl. 1089. st. 2. ZOO-a ima pravo na kamate od presuđenja do isplate zbog čega je presudu suda prvog stupnja valjalo preinačiti u tom dijelu i odbiti zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos naknade imovinske štete od 3.000,00 kn/ 398,17 eura za razdoblje prije presuđenja. Naime, kako se ovdje radi o nenovčanoj imovinskoj šteti njezino se dospijeće sukladno odredbi čl. 1086. i čl. 1089. st. 2. ZOO-a vezuje uz presuđenje (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3562/2019-2 od 22. studenog 2022., Rev 638/2020-2 od 12. siječnja 2021., Rev 3116/1994-3 od 24. studenog 1994).

14. Nadalje, osnovano se u žalbi prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 3. ZPP-a na način da je tužiteljici u cijelosti priznao parnični trošak jer je tužiteljica u sporu djelomično uspjela te joj sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a pripada razmjerni dio troškova postupka prema postignutom uspjehu u sporu od 90%. Prvostupanjski sud je pravilno u primjeni čl. 155. ZPP-a i Tarife odmjerio troškove tužiteljice s osnove zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ukupnom iznosu od 10.312,50 kn, što uvećano za trošak sudskih pristojbi od 350,00 kn daje iznos od 10.662,50 kn i sukladno uspjehu u sporu iznosi 9.596,25 kn, čemu treba pridodati u cijelosti trošak vještačenja od 1.400,00 kn pa ukupno tužiteljici pripada trošak u iznosu od 10.996,25 kn, odnosno iznos od 1.459,45 eura, dok je za iznos do 12.062,50 kn/1.600,97 eura zahtjev tužiteljice u odnosu na 1. tuženika trebalo odbiti kao neosnovan.

15. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

16. Prvotuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer je u ovom stadiju postupka uspio u odnosu na sporedna potraživanja s osnova troškova postupka i tijeka zatezne kamate u vezi čega nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

17. Presuda suda prvog stupnja u toč. II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 12. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović