REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-5469/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Ivani Petrović, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: FŽŠ, rođen **.**.2003. u [adresa], državljanin Sirije, kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 60/1, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 12. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/24-06/570, URBROJ: 511-01-212-24-9 od 14. studenoga 2024.
II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.
III. Nalaže se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske isplatiti odvjetniku Milanu Baniću, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 Eura (slovima: tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/24-06/570, URBROJ: 511-01-212-24-9 od 14. studenoga 2024., odbijen je tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.
2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je rješenje doneseno uz povredu načela materijalne istine (čl. 8. ZUP) i načela savjesne i brižljive ocjene dokaza (čl. 9. ZUP). Smatra da se odluka o nepriznavanju azila i supsidijarne zaštite temelji na činjeničnom stanju koje je u suprotnosti s izvedenim dokazima. Smatra da tijelo nije pravilno ocijenilo vjerodostojnost iskaza niti postojanje osnovanog straha od progona. Ističe da je sirijski državljanin, rođen 2003. u [adresa], da je zbog rata s obitelji izbjegao iz Sirije, boravio u [adresa] gdje je bio žrtva napada, te strahuje od povratka u Siriju zbog mogućnosti progona i zatvaranja jer nije služio vojni rok i boji se režima. Ističe da je osporeno rješenje doneseno bez sveobuhvatnog utvrđivanja relevantnih činjenica. Tužitelj smatra da treba biti ponovno saslušan radi pojašnjenja svog straha i okolnosti. Smatra da nisu primijenjeni kriteriji vrednovanja straha propisani UNHCR Priručnikom. Smatra da tuženo tijelo nije primijenilo načelo "sur place" (čl. 24. ZMPZ) niti smjernice EU relevantne za ocjenu zaštite u zemlji podrijetla (čl. 26. ZMPZ). Smatra da je pobijano rješenje neobrazloženo, nejasno i nezakonito jer tužitelju nije razvidno zašto mu nije priznat azil ni supsidijarna zaštita, iako prema njegovim navodima ispunjava sve zakonske uvjete. Tužitelj traži usvajanje tužbe, poništenje osporavanog rješenja, priznavanje azila, odobrenje besplatne pravne pomoći i naknadu troškova postupka.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom smatra da je tužba neosnovana u cijelosti i predlaže njezino odbijanje. Smatra da su sve činjenice pravilno i potpuno utvrđene, a primijenjene su relevantne odredbe Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Zakona o strancima. Ističe da tvrdnje o napadu nožem u Turskoj i rasizmu nisu potkrijepljene dokazima, a njegova obitelj i dalje boravi u [adresa] bez takvih problema. Ističe da se od vremena donošenja rješenja promijenila situacija u Siriji - režim JŽŠ je srušen, ratni sukobi su prestali, a izvješća ukazuju na masovne povratke bez represije prema povratnicima. Ističe da je tužitelj primarno želio azil u Njemačkoj i zatražio zaštitu u Hrvatskoj tek po odbijanju u toj zemlji, iz oportunističkih razloga. Ukazuje da je tužitelj indiciran kao povezan s terorističkom organizacijom ISIL, čime predstavlja sigurnosnu prijetnju Hrvatskoj i EU.
4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 10. lipnja 2025. održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika.
4.1. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja jer je tužitelj samovoljno napustio Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u koje se nije vratio niti je poznato gdje se tužitelj trenutno nalazi.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:
- da je tužitelj naveo da se zove VŽŠ, rođen **.**.2003. u [adresa];
- da njegov identitet nije potkrijepljen važećim identifikacijskim dokumentima, već samo preslikom rodnog lista bez potvrđene autentičnosti;
- da je tijekom postupka tužitelj pokazao poznavanje jezika i okolnosti u zemlji podrijetla;
- da je tužitelj naveo da je Siriju napustio 2015. godine zbog ratnih zbivanja;
- da tužitelj nije naveo da je osobno bio progonjen zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini;
- da tužitelj nije bio mobiliziran, niti je sudjelovao u vojnim operacijama;
- da je tužitelj naveo da nikada nije bio maltretiran niti diskriminiran u zemlji svoga podrijetla, kao niti članovi njegove obitelji;
- tužitelj je naveo strah od zatvora zbog neodrađenog vojnog roka;
- tužitelj je izjavio da je od 2015. do 2023. boravio u [adresa] pod privremenom zaštitom i da je napustio Tursku zbog navodnog napada 2021. kada su ga zaustavile tri osobe i tražile da preda mobitel i novac te navodnog porasta rasizma prema F;
- tužitelj nije dostavio dokaze o napadu (npr. medicinska dokumentacija, policijski zapisnik);
- da je tužitelj Tursku napustio tek dvije godine nakon navodnog napada;
- da je tužitelj izjavio da mu Hrvatska nije bila ciljana zemlja, već Njemačka, gdje mu živi stric;
- da je tužitelj podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj tek po povratku iz Njemačke temeljem Dublinske uredbe;
- da je tužitelj samovoljno napustio Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite 7. siječnja 2024., neposredno nakon iskaza namjere.
7. Tuženik je tužiteljeve navode o identitetu i državljanstvu uvjetno prihvatio kao vjerodostojne s obzirom na poznavanje jezika i okolnosti u zemlji podrijetla.
7.1. Tuženik je tužiteljeve navode o mogućem progonu u slučaju povratka, odnosno strah od zatvora zbog neodrađenog vojnog roka, nije ocijenio kao osnovan strah od proganjanja jer nema dokaza da bi bio meta političkog progona, postoje mehanizmi legalnog izuzeća od služenja vojnog roka (nagodbe, novčana naknada), a tužitelj nije naveo niti dokazao druge okolnosti koje bi ga izdvajale iz šire skupine vojnih obveznika.
7.2. U analizi izjave tražitelja o mogućem pritvaranju zbog činjenice da nije odslužio redovan vojni rok, tuženik ističe da te tvrdnje nisu potkrijepljene izvješćima, a da se prema dostupnim izvješćima može zaključiti da se politička i vojna situacija u Siriji primirila. Tuženik ističe da je tužitelj naveo da nikada nije bio maltretiran niti diskriminiran u zemlji svoga podrijetla, kao niti članovi njegove obitelji. Stoga, tuženik tu materijalnu činjenica nije prihvatio kao vjerodostojnu.
7.3. U analizi izjave tužitelja vezane za napad nožem u Turskoj od strane domaćeg stanovništva kao oblik netrpeljivosti prema F, tuženik ističe da te tvrdnje nisu potkrijepljene dostupnim izvješćima, da je tužitelj naveo da posjeduje medicinsku dokumentaciju vezano za navedeni napad nožem zbog kojeg je, kako je naveo, odlučio napustiti Tursku, ali istu nije priložio spisu zbog čega nije moguće dokazati njegove navode. Tuženik ističe da činjenica da je Tursku napustio dvije godine nakon navodnog napada nožem ne ide u prilog njegovim tvrdnjama da je upravo taj događaj razlog njegovog napuštanja zemlje boravišta. Izjave tražitelja vezano za navedeni napad ocijenjene su kao neuvjerljive u smislu razloga da su posljedica antiimigrantskog raspoloženja u Turskoj prema F, jer napad, prema tužiteljevom opisu, odgovara situaciji razbojništva, a ne ciljanom progonu. Tuženik zaključuje da sve navedeno upućuje da u slučaju tužitelja nema djela proganjanja niti progonitelja. Tuženik nije prihvatio tu materijalnu činjenicu kao vjerodostojnu.
7.4. Tuženik je ocijenio da tužiteljevo ponašanje u vidu samovoljnog napuštanja Prihvatilišta 7. siječnja 2024., neposredno nakon iskaza namjere, ukazuje na zlouporabu instituta međunarodne zaštite.
8. Tuženik je utvrdio da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznanje statusa azilanta jer nije utvrđeno da osnovano strahuje od proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja u zemlji podrijetla, sukladno članku 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17. i 33/23.). Također je utvrdio da ne ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu jer nije utvrđeno postojanje stvarnog rizika od ozbiljne nepravde (smrtna kazna, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje, ili opće nasilje) po povratku u zemlju podrijetla, sukladno članku 21. Zakona.
9. Tužitelj svojim tužbenim navodima nije doveo u sumnju tuženikovu procjenu vjerodostojnosti njegovih tvrdnji, kao i tuženikovu procjenu budućeg rizika.
10. Ovaj Sud se slaže s ocjenom tuženika da zahtjev za međunarodnu zaštitu treba odbiti s obzirom na nedostatak vjerodostojnih i konkretnih dokaza o proganjanju, kao i ocjenu da će se po povratku tužitelj neće suočiti sa proganjanjem ili ozbiljnom nepravdom.
11. Sud primjećuje da se od vremena donošenja osporavanog rješenja promijenila situacija u Siriji - režim JŽŠ je srušen, ratni sukobi su prestali, a izvješća ukazuju na masovne povratke.
12. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.
13. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).
14. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći Sud je utvrdio da tužitelj nema imovine - novčanih sredstava, dohotka i primitaka, niti stvari veće vrijednosti, slijedom čega je istom u točki II. izreke presude odobrena besplatna pravna pomoć u skladu sa člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik).
15. Budući je pravnu pomoć pružio odvjetnik Milan Banić, u točki III. izreke presude naloženo je tuženiku da joj isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.). Naime, odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 1.) te trošak zastupanja na ročištu u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 2.), a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 250,00 eura, odnosno ukupno 1.250,00 eura.
U Zagrebu, 12. lipnja 2025.
Sudac:
Ante Drezga
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. Odvjetnik Milan Banić, [adresa] Zagreb, Ilica 60/1
2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Ilica 335, [adresa] Zagreb
3. U spis
