REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-1594/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužitelja TD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Robert Šoštarić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. svibnja 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP-a, 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 028-50-3097788 zaključenog dana 14. listopada 2005. godine između tužitelja UD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, u dijelu u kojem se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezna glavnica za CHF.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. istog Ugovora o kreditu broj 028-50-3097788 zaključenog dana 14. listopada 2005. godine između tužitelja UD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, u dijelu kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), važećom na dan dospijeća, odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih anuiteta vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru, te stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

III. Utvrđuju se da je ništetna odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 028-50- 3097788 zaključenog dana 14. listopada 2005. godine između tužitelja UD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, u dijelu koji se odnosi na ugovorenu kamatnu stopu koja iznosi 4,95 % godišnje i koja je "…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora", pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da isplati tužitelju UD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 1.702,53 EUR preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

- 1,74 EUR (slovima: jedaneuroisedamdesetčetricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2005. godine,

- 0,06 EUR (slovima: šestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2005. godine,

- 4,38 EUR (slovima: četrieuraitridesetosamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2008. godine,

- 7,24 EUR (slovima: sedameuraidvadesetčetricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2008. godine,

- 9,29 EUR (slovima: deveteuraidvadesetdevetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2009. godine,

- 10,22 EUR (slovima: deseteuraidvadesetdvacenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2009. godine,

- 7,66 EUR (slovima: sedameuraišezdesetšestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2009. godine,

- 8,15 EUR (slovima: osameuraipetnaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2009. godine,

- 4,24 EUR (slovima: četrieuraidvadesetčetricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2009. godine,

- 1,35 EUR (slovima: jedaneuroitridesetpetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2009. godine,

- 2,12 EUR (slovima: dvaeuraidvanaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. srpnja 2009. godine,

- 3,64 EUR (slovima: trieuraišezdesetčetricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2009. godine,

- 3,51 EUR (slovima: trieuraipedesetjedancent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2009. godine,

- 1,97 EUR (slovima: jedaneuroidevedesetsedamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2009. godine,

- 4,85 EUR (slovima: četrieuraiosamdesetpetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2009. godine,

- 7,16 EUR (slovima: sedameuraišesnaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2009. godine,

- 10,45 EUR (slovima: deseteuraičetrdesetpetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2010. godine,

- 9,70 EUR (slovima: deveteuraisedamdesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2010. godine,

- 14,16 EUR (slovima: četrnaesteuraišesnaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2010. godine,

- 13,32 EUR (slovima: trinaesteuraitridesetdvacenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2010. godine,

- 14,96 EUR (slovima: četrnaesteuraidevedesetšestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2010. godine,

- 29,25 EUR (slovima: dvadesetdeveteuraidvadesetpetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2010. godine,

- 26,31 EUR (slovima: dvadesetšesteuraitridesetjedancent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. srpnja 2010. godine,

- 35,29 EUR (slovima: tridesetpeteuraidvadesetdevetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2010. godine,

- 32,19 EUR (slovima: tridesetdvaeuraidevetnaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2010. godine,

- 27,19 EUR (slovima: dvadesetsedameuraidevetnaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2010. godine,

- 37,72 EUR (slovima: tridesetsedameuraisedamdesetdvacenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2010. godine,

- 51,12 EUR (slovima: pedesetjedaneuroidvanaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2010. godine,

- 41,64 EUR (slovima: četrdesetjedaneuroišezdesetčetricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2011. godine,

- 44,96 EUR (slovima: četrdesetčetrieuraidevedesetšestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2011. godine,

- 40,73 EUR (slovima: četrdeseteuraisedamdesettricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2011. godine,

- 41,49 EUR (slovima: četrdesetjedaneuroičetrdesetdevetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2011. godine,

- 59,45 EUR (slovima: pedesetdeveteuraičetrdesetpetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2011. godine,

- 61,20 EUR (slovima: šezdesetjedaneuroidvadesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2011. godine,

- 76,21 EUR (slovima: sedamdesetšesteuraidvadesetjedancent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. srpnja 2011. godine,

- 68,50 EUR (slovima: šezdesetosameuraipedesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2011. godine,

- 60,05 EUR (slovima: šezdeseteuraipetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2011. godine,

- 59,16 EUR (slovima: pedesetdeveteuraišesnaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2011. godine,

- 58,51 EUR (slovima: pedesetosameuraipedesetjedancent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2011. godine,

- 62,53 EUR (slovima: šezdesetdvaeuraipedesettricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2011. godine,

- 66,04 EUR (slovima: šezdesetšesteuraičetricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2012. godine,

- 66,51 EUR (slovima: šezdesetšesteuraipedesetjedancent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. veljače 2012. godine,

- 64,08 EUR (slovima: šezdesetčetrieuraiosamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2012. godine,

- 65,72 EUR (slovima: šezdesetpeteuraisedamdesetdvacenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2012. godine,

- 66,84 EUR (slovima: šezdesetšesteuraiosamdesetčetricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2012. godine,

- 64,96 EUR (slovima: šezdesetčetrieuraidevedesetšestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2012. godine,

- 65,45 EUR (slovima: šezdesetpeteuraičetrdesetpetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. srpnja 2012. godine,

- 64,04 EUR (slovima: šezdesetčetrieuraičetricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2012. godine,

- 60,98 EUR (slovima: šezdeseteuraidevedesetosamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2012. godine,

- 64,24 EUR (slovima: šezdesetčetrieuraidvadesetčetricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2012. godine

i to sve do 31.12.2007. godine po stopi uređenoj čl.1., stavak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 153/04.), a od 01.01.2008. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023. godine pa do isplate sve po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da nadoknadi tužitelju UD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 783,18 EUR (slovima: sedamstoosamdesettrieuraiosamnaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2025. pa do isplate sve po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 110,40 EUR (slovima: stodeseteuraičetrdesetcenti) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 12. lipnja 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 028-50-3097788 dana 14. listopada 2005. godine i to na iznos kredita od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom u članku 2. određena je kamatna stopa u visini od 4,95 % godišnje, promjenjivo, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i s rokom otplate od 84 mjeseca. Tužitelj podnosi ovu tužbu slijedom okolnosti da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, slijedom čega je cjelokupno postupanje tuženika prilikom zaključenja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću i nepoštenu poslovnu praksu. Tuženik je primijenio nepoštenu poslovnu praksu, te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazio zbog nesporne okolnosti da je profesionalno novčarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jednostranoj promjeni kamatne stope, obračunu zatezne kamate, naknade za troškove kredita te prijevremene otplate kredita, te tako doveo tužitelja kao financijskom (bankovnom) poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora. Presudom koja je pravomoćna i ovršna posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine Trgovački sud u Zagrebu je utvrdio da su poslovne banke, među kojima je i tuženik u ovom predmetu Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne (ništave) i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora poslovne banke među kojima i tuženik kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), i to ovdje tuženik od 01. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da su u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne (ništave) i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora poslovne banke među kojima i tuženik kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na ovaj način tužitelj je pretrpio značajnu štetu i u pogledu razlike u tečaju zbog ništetne (ništave) odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i u pogledu ništetne (ništave) odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a tuženik je stekao bez osnove. U smislu sadržaja istaknutog pod točkom 2. ove tužbe tužitelj TD je oštećen od tuženika u odnosu na ništetne (ništave) i nepoštene ugovorne odredbe čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli za novčani iznos od 1.702,53 EUR, a koji iznos potražuje u povrat i to sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u točki IV. izreke ove presude. Tužitelj TD obratio se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. i mirnim putem svojim Odštetnim zahtjevom po Ugovoru o kreditu broj 028-50-3097788 i to na dan 9. siječnja 2023. godine nastojeći tako prije pokretanja ovog sudskog postupka mirno riješiti spor, međutim tuženik je na isto odgovorio negativno svojim dopisom od 18. siječnja 2023. godine. Stoga predlaže usvojiti tužbeni zahtjev te donijeti presudu kao u izreci, uz naknadu parničnog troška tužitelju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva te je sadržajno istaknuo da utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača nisu primjenjiva na ovaj ugovorni odnos, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi valjana, da se o pojedinim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tužitelj u cijelosti informiran o svim elementima ugovora, te je istaknuo prigovor zastare. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je pročitao i izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 9-13 spisa), otplatnu tablicu (list 15-17 spisa), otplatni plan (list 18-21 spisa), kontrolni ispis (list 22 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 23-27 spisa), dopis (list 28 spisa), dopis (list 29 spisa), ponudu (list 49-53 spisa), pregled kretanja tržišnih parametara (list 54 spisa), saslušao tužitelja kao stranku (list 58-59 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,95% godišnje koja je tijekom otplate promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca. Sporno jesu li djelomično ništetne (ništave) odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete te valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu. Također je sporno je li u konkretnom slučaju, da li ugovor vremenski potpada pod razdoblja utvrđena kolektivnom zaštitom, nastupala zastara tražbine za postavljeni tužbeni zahtjev, ima li tužitelj status potrošača je li se o uvjetima ugovora pregovaralo i je li tuženik pošteni stjecatelj.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne (ništave) ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne (ništave) i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

7. U konkretnom slučaju, neprijeporno je da Ugovor o kreditu broj br. 028- 50-3097788 zaključen 14. listopada 2005. stoga se na njega mogu primijeniti utvrđenja iz presude presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019.

8. U vezi utvrđenja da su ništetne (ništave) i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju u ugovoru o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika valja reći da se na predmetni ugovor o kreditu mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. Iz sadržaja tužbe proizlazi da tužitelj ne traži isplatu na ime preplate više plaćenih anuiteta temeljem predmetnih ništetnih (ništavih) odredbi vezanih uz odredbe o kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

9. Ukazuje se na čl. 12. ZPP koji određuje da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. To u konkretnom slučaju znači da pitanje djelomične ništetnosti (ništavosti) odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu ili kao prethodno pitanje ili kao samostalan tužbeni zahtjev.

10. Ističe se da Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001 – dalje ZOO 91) u čl. 110. određuje da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Slijedom navedenog tužitelj može tražiti da se pitanje djelomične ništetnosti (ništavosti) čl. 1., 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 110. ZOO 91.

11. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

12. Nadalje je valjalo raspraviti pripada li tužitelju status potrošača. Valja reći da tuženik u odgovoru na tužbu nije izrijekom osporio tužitelju status potrošača već je u toč. 1. odgovora na tužbu osporio činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

13. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:

''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?

U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''

14. Ukazuje se da čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP), određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem i proukom ugovora o kreditu koji je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je zaključen ugovor o namjenskom kreditu, a da je u čl. 3. ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja vozila.

15. Nadalje, u čl. 6. ugovora navedeno je da se radi o stambenom kreditu za ostalo bez počeka.

16. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu dana 8. svibnja 2025. proizlazi da, nakon što mu se predočava ugovor o kreditu koji prileži na listovima 9-13 spisa, navodi da je to ugovor koji je zaključio s tuženikom. To je bio namjenski kredit za adaptaciju njegovog obiteljskog stana. Tražio je kredit za adaptaciju svog obiteljskog stana i prvotno je bio klijent PBZ-a, međutim PBZ nije nudio takove kredite za adaptaciju stana te se zato išao raspitivati u druge banke i došao je do tuženika gdje su mu rekli da nude takav kredit, ali da mora postati njihov klijent. Zbog toga je postao njihov klijent i otvorio račun kod tuženika. Želio je podići kredit u EUR, no kada je došao tražiti kredit su mu rekli da mu nude bržu realizaciju kredita ako će biti kredit u CHF. Rekli su i da je niža kamata kod kredita u CHF i onda je pristao. Nije pregovarao oko uvjeta ugovora. Nakon što je obrađen njegov zahtjev za kredit, zvali su ga iz banke na mobitel da dođe u banku po ugovor i da ode to ovjeriti kod javnog bilježnika i točno su mu rekli kod kojeg bilježnika da ode. U banci mu nitko nije objasnio što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa niti su mu dali kakve letke, brošure niti su bili kakvi plakati gdje bi se navedeno objašnjavalo. Nije mu niti javni bilježnik ništa od toga objasnio. Sav novac od kredita potrošio je na adaptaciju stana. Novac je isplaćen njemu na račun, a on je kupovao materijal i plaćao majstore. Taj stan je u Ulici Đure Crnatka 22a u Zagreb, a na toj adresi je bio prijavljen i u trenutku zaključenja ugovora i sada. Čitavo vrijeme živi na toj adresi, a živio je i prije zaključenja ugovora. U tom stanu živi s obitelji. Taj stan ne koristi za bilo kakve gospodarske svrhe, nema niti trgovačko društvo niti obrt koje bi imalo sjedište u tom stanu niti tamo obavlja poslovnu djelatnost. Čitav stan koristi za obiteljske svrhe i ne iznajmljuje niti daje u zakup niti jedan dio tog stana. Potrošio je sav novac za adaptaciju, a bilo mu je i premalo. Još je morao prodati i dionice koje je imao da bi pokrio sve troškove. Na posebno pitanje pun. tuženika je li pročitao ugovor o kreditu prije potpisivanja, odgovara da se ne sjećam. Na posebno pitanje pun. tuženika je li mu ponuđen koji drugi ugovor, npr. u eurima, odgovara da je on inzistirao na ugovoru u EUR, ali je osobna bankarica bila toliko uporna i inzistirala na ugovoru u CHF pa je na to pristao. Na posebno pitanje pun. tuženika je li pokušao iskoristi mogućnost iz čl. 9 Ugovora o kreditu o promjeni valute, odgovara da nije. Na posebno pitanje pun. tuženika tko je plaćao rate kredita, odgovarao sam da sam ja plaćao.

17. Sažimajući u bitnom iskaz tužitelja proizlazi da je kredit pribavio za adaptaciju stanja gdje živi sa svojom obitelji, da u predmetnom stanu nije obavljao gospodarsku djelatnost, da nije pregovarao o uvjetima ugovora i nitko ga nije informirao o niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli.

18. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti imaj neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.

19. Činjenicu da se ne sjeća je li pročitao ugovor o kreditu sud smatra neodlučnim kao i je li koristio mogućnost iz čl. 9 ugovora jer kako iz iskaza sadržajno proizlazi da mu djelatnici tuženika nisu pročitali ugovor niti su mu isti rastumačili i upozorili ga na sadržaj ugovornih odredbi.

20. Naime, tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužitelju osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

21. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.

22. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP, koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

23. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ZOO 91 jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 14. listopada 2005. Odredbom čl. 46. st. 1. ZOO 91 propisano je da se ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 50. st. 1. ZOO 91 predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Prema odredbi čl. 47. ZOO 91 kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

24. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne (ništave) odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredbe čl. 1. i čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu).

25. Naime, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Povrh toga, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP), a tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 46. st. 2. i čl. 50. st. 1. ZOO. U odredbama čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom toga, utvrđeno je kako predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužitelju je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Trebalo mu je omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu), pa je postupanje tuženika suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetne (ništave). Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

26. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne (ništave) u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna (ništava) odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

27. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO 91, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 108. ZOO 91 propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih (ništavih) ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ujedno je tuženik ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih (ništavih) ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO 91.

28. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

29. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

30. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

31. Valja reći da stranka ne mora dokazati svoje navode sa stupnje potpune izvjesnosti već sa stupnjem dovoljne životne uvjerljivosti, što tuženik nije dokazao tijekom parnice.

32. Kao što je naprijed navedeno tuženik je učinio nespornim visinu tražbine (list 55 spisa) zato nije izveden dokaz financijskim vještačenjem.

33. Budući da je visina tražbine bila nesporna utvrđeno je i da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne (ništave) ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 1.702,53 eura.

34. Na te iznose dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u t. IV. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, a na temelju odredbe čl. 214. ZOO 91, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22;156/22 i 155/23.'')

35. Članak 210. ZOO-a, određuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim (ništavim), to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.

37. Naime, ništetnost (ništavost) kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništavost. Ništavost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne (ništave) od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu (ništavu) odredu koristio.

38. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

39. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 361. ZOO-a.

40. Kao što je naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne (ništave) ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne (ništave) i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

41. Kao što je naprijed navedeno Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne (ništave) ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kakav je bio ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka 14. listopada 2005. a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu s tog osnova teče zapravo od tog datuma.

42. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti (ništavosti) ugovornih odredbi u CHF.

43. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:

„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

44. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj

ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

45. Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

46. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti (ništavosti) ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev- 2245/2017-2).

47. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog (ništavog) ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti (ništavosti) ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost (ništavost) ugovora.“

48. Ako je ništetnost (ništavost) ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost (ništavost) u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti (ništavosti) sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

49. Zaključak iz točke 55. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

50. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

51. Tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku s osnovi ništetnih (ništavih) odredbi o valuti postavio u roku od 5 godina od pravomoćnosti gore navedene predmetne odluke, s obzirom da je tužbu kojom zahtijeva povrat onoga što je tuženik stekao po osnovu ništetne (ništave) odredbe podnio ovome sudu elektronskim putem 12. lipnja 2023. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

52. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 371. ZOO.

53. Temeljem iznesenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev kojim je utvrđena djelomična ništetnost (ništavost) i naložena isplata kako je to naprijed izneseno i odlučiti kao u izreci presude pod toč.I., II., III. i IV.

54. Punomoćnik tuženika je na ročištu dana 16. siječnja 2025. odustao od saslušanja svjedoka DD, a na ročištu dana 8. svibnja 2025. odustao od saslušanja svjedoka OD te se ukazuje se da su stranke na ročištu dana 8. svibnja 2025. navele da predlažu glavnu raspravu zaključiti temeljem stanja spisa, dakle razvidno je da su time odustale od bilo kakvih daljnjih dispozicija glede dokaznih prijedloga.

55. U odnosu na navod tuženika da je kamatu formirao na temelju tržišnih parametara valja reći da isto nije dokazao. Nastavno se ukazuje da je niti predmetni ugovor o kreditu ne sadrži formulu i parametre koji bi povezali kamatu s tržišnim parametrima, dakle ugovor ne sadrži odredbe koje bi pokrijepile taj navod tuženika. Obzirom da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo djelomično odbiti, a djelomično odbiti, sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, te dokaza koji nisu posebno obrazloženi, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

56. Ukazuje se da je tužitelj je u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom.

57. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 12. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 16. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife i trošak pristupa na ročište 8. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, odnosno ukupno 600,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (150,00 EUR) iznosi 750,00 EUR. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, odnosno tužitelju je priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 783,18 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu i odlučeno kao u točki V. izreke.

58. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki III. Izreke.

59. Tužitelju nije priznat trošak sastava pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 71,79 EUR, budući da je tužitelj platio pristojbu na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, koji trošak mu je priznat, dok tužitelj nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu stoga takav trošak tužitelju nije niti neće nastati pa isti ne može ići na teret tuženika. Slijedom navedenog valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za preostali iznos troška od 110,40 EUR s pripadajućim kamatama pa je odlučeno kao u toč. VI. izreke presude.

60. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 12. lipnja 2025.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.