Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1635/2019-66

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Dino Španjol Varenina, odvjetnik u Rabu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (prije Hypo Alpe Adria bank d.d.), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnica Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d., u Zagrebu, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 6. svibnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3 st.3 Ugovora o kreditu broj:306-992/2005 sa sporazumom za osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 23.studenoga 2005.g., a kojom je tužiteljica kao korisnica kredita obvezana na vraćanje iznosa kredita u jednakim mjesečnim anuitetima od 308,51 CHF koji se podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju prednika tuženika na dan plaćanja počevši od 31.prosinca 2005.g.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. -a OIB: 14036333877 tužiteljici ŠŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove preplaćenog tečaja isplatiti novčani iznos od 4.148,00 € s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31.prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna boda, a od 01.siječnja 2023.g. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna boda, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, a na iznose kako slijede:

- na iznos od 3,05 € od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 5,96 € od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 0,86 € od 09.01.2009. do isplate

- na iznos od 7,81 € od 31.01.2009. do isplate

- na iznos od 1,77 € od 12.02.2009. do isplate

- na iznos od 8,51 € od 28.02.2009. do isplate

- na iznos od 2,57 € od 13.03.2009. do isplate

- na iznos od 5,84 € od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 1,16 € od 10.04.2009. do isplate

- na iznos od 6,13 € od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 1,38 € od 13.05.2009. do isplate

- na iznos od 2,50 € od 31.05.2009. do isplate

- na iznos od 0,92 € od 24.06.2009. do isplate

- na iznos od 0,41 € od 13.07.2009. do isplate

- na iznos od 0,60 € od 31.07.2009. do isplate

- na iznos od 1,82 € od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 0,97 € od 11.09.2009. do isplate

- na iznos od 1,65 € od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 0,44 € od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 0,39 € od 09.11.2009. do isplate

- na iznos od 2,56 € od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 0,54 € od 11.12.2009. do isplate

- na iznos od 4,19 € od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 3,18 € od 13.01.2010. do isplate

- na iznos od 6,30 € od 31.01.2010. do isplate

- na iznos od 4,65 € od 11.02.2010. do isplate

- na iznos od 5,73 € od 28.02.2010. do isplate

- na iznos od 4,11 € od 09.03.2010. do isplate

- na iznos od 8,77 € od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 6,61 € od 09.04.2010. do isplate

- na iznos od 8,13 € od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 7,64 € od 07.05.2010. do isplate

- na iznos od 9,03 € od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 11,13 € od 09.06.2010. do isplate

- na iznos od 17,99 € od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 14,93 € od 09.07.2010. do isplate

- na iznos od 15,92 € od 31.07.2010. do isplate

- na iznos od 11,13 € od 10.08.2010. do isplate

- na iznos od 21,75 € od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 22,23 € od 09.09.2010. do isplate

- na iznos od 18,83 € od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 17,61 € od 07.10.2010. do isplate

- na iznos od 15,59 € od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 17,89 € od 09.11.2010. do isplate

- na iznos od 20,96 € od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 23,65 € od 09.12.2010. do isplate

- na iznos od 28,20 € od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 30,58 € od 10.01.2011. do isplate

- na iznos od 22,86 € od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 23,71 € od 09.02.2011. do isplate

- na iznos od 26,27 € od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 23,74 € od 10.03.2011. do isplate

- na iznos od 24,52 € od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 20,16 € od 11.04.2011. do isplate

- na iznos od 25,94 € od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 24,02 € od 09.05.2011. do isplate

- na iznos od 38,42 € od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 28,99 € od 09.06.2011. do isplate

- na iznos od 41,78 € od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 28,48 € od 08.07.2011. do isplate

- na iznos od 52,44 € od 31.07.2011. do isplate

- na iznos od 43,71 € od 09.08.2011. do isplate

- na iznos od 47,72 € od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 28,53 € od 09.09.2011. do isplate

- na iznos od 43,55 € od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 24,80 € od 07.10.2011. do isplate

- na iznos od 44,48 € od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 20,10 € od 10.11.2011. do isplate

- na iznos od 49,06 € od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 15,16 € od 09.12.2011. do isplate

- na iznos od 56,94 € od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 12,21 € od 10.01.2012. do isplate

- na iznos od 64,98 € od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 8,09 € od 09.02.2012. do isplate

- na iznos od 70,72 € od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 2,98 € od 09.03.2012. do isplate

- na iznos od 71,02 € od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 72,87 € od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 74,13 € od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 72,00 € od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 72,56 € od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 70,97 € od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 67,58 € od 30.09.2012. do isplate

- na iznos od 71,25 € od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 73,01 € od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 71,72 € od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 64,81 € od 31.01.2013. do isplate

- na iznos od 70,68 € od 28.02.2013. do isplate

- na iznos od 71,20 € od 31.03.2013. do isplate

- na iznos od 68,89 € od 30.04.2013. do isplate

- na iznos od 61,73 € od 31.05.2013. do isplate

- na iznos od 61,55 € od 30.06.2013. do isplate

- na iznos od 63,31 € od 31.07.2013. do isplate

- na iznos od 66,13 € od 31.08.2013. do isplate

- na iznos od 70,04 € od 30.09.2013. do isplate

- na iznos od 68,02 € od 31.10.2013. do isplate

- na iznos od 69,45 € od 30.11.2013. do isplate

- na iznos od 71,07 € od 31.12.2013. do isplate

- na iznos od 58,68 € od 31.01.2014. do isplate

- na iznos od 60,41 € od 28.02.2014. do isplate

- na iznos od 59,85 € od 31.03.2014. do isplate

- na iznos od 57,93 € od 30.04.2014. do isplate

- na iznos od 57,32 € od 31.05.2014. do isplate

- na iznos od 57,59 € od 30.06.2014. do isplate

- na iznos od 59,77 € od 31.07.2014. do isplate

- na iznos od 61,60 € od 31.08.2014. do isplate

- na iznos od 61,22 € od 30.09.2014. do isplate

- na iznos od 62,80 € od 31.10.2014. do isplate

- na iznos od 63,88 € od 30.11.2014. do isplate

- na iznos od 63,25 € od 31.12.2014. do isplate

- na iznos od 63,42 € od 31.01.2015. do isplate

- na iznos od 63,42 € od 28.02.2015. do isplate

- na iznos od 63,42 € od 31.03.2015. do isplate

- na iznos od 63,42 € od 30.04.2015. do isplate

- na iznos od 63,42 € od 31.05.2015. do isplate

- na iznos od 63,42 € od 30.06.2015. do isplate

- na iznos od 63,42 € od 31.07.2015. do isplate

- na iznos od 63,42 € od 31.08.2015. do isplate

- na iznos od 63,42 € od 30.09.2015. do isplate

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 6 st.2 i 3 Ugovora o kreditu broj:306-992/2005 sa sporazumom za osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 23.studenoga 2005.g., a kojim je ugovoreno da je banka od 01.listopada 2006.g. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci prednika tuženika ovisno o skupini klijenta kojoj pripada korisnik kredita te utvrđeno da je tužiteljica suglasna i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama i sve kasnije njezine izmjene i dopune.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. -a OIB: 14036333877 tužiteljici ŠŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove preplaćene kamate isplatiti novčani iznos od 4.709,97 € s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31.prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna boda, a od 01.siječnja 2023.g. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna boda, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, a na iznose kako slijede:

- na iznos od 20,57 € od 31.10.2006. do isplate

- na iznos od 20,57 € od 30.11.2006. do isplate

- na iznos od 20,56 € od 31.12.2006. do isplate

- na iznos od 20,55 € od 31.01.2007. do isplate

- na iznos od 20,54 € od 28.02.2007. do isplate

- na iznos od 20,54 € od 31.03.2007. do isplate

- na iznos od 20,53 € od 30.04.2007. do isplate

- na iznos od 20,52 € od 31.05.2007. do isplate

- na iznos od 20,51 € od 30.06.2007. do isplate

- na iznos od 20,50 € od 31.07.2007. do isplate

- na iznos od 20,49 € od 31.08.2007. do isplate

- na iznos od 33,77 € od 30.09.2007. do isplate

- na iznos od 33,76 € od 31.10.2007. do isplate

- na iznos od 33,74 € od 30.11.2007. do isplate

- na iznos od 33,74 € od 31.12.2007. do isplate

- na iznos od 33,72 € od 31.01.2008. do isplate

- na iznos od 33,71 € od 29.02.2008. do isplate

- na iznos od 66,31 € od 31.03.2008. do isplate

- na iznos od 66,30 € od 30.04.2008. do isplate

- na iznos od 66,28 € od 31.05.2008. do isplate

- na iznos od 66,26 € od 30.06.2008. do isplate

- na iznos od 66,24 € od 31.07.2008. do isplate

- na iznos od 66,22 € od 31.08.2008. do isplate

- na iznos od 66,20 € od 30.09.2008. do isplate

- na iznos od 66,19 € od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 66,17 € od 30.11.2008. do isplate

- na iznos od 72,99 € od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 72,97 € od 31.01.2009. do isplate

- na iznos od 69,65 € od 28.02.2009. do isplate

- na iznos od 3,30 € od 13.03.2009. do isplate

- na iznos od 63,08 € od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 9,85 € od 10.04.2009. do isplate

- na iznos od 58,30 € od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 14,60 € od 13.05.2009. do isplate

- na iznos od 52,77 € od 31.05.2009. do isplate

- na iznos od 20,12 € od 24.06.2009. do isplate

- na iznos od 47,26 € od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 25,60 € od 13.07.2009. do isplate

- na iznos od 42,98 € od 31.07.2009. do isplate

- na iznos od 29,87 € od 12.08.2009. do isplate

- na iznos od 39,57 € od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 33,24 € od 11.09.2009. do isplate

- na iznos od 33,88 € od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 38,91 € od 12.10.2009. do isplate

- na iznos od 30,70 € od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 42,06 € od 09.11.2009. do isplate

- na iznos od 25,43 € od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 47,31 € od 11.12.2009. do isplate

- na iznos od 22,93 € od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 49,78 € od 13.01.2010. do isplate

- na iznos od 17,01 € od 31.01.2010. do isplate

- na iznos od 55,68 € od 11.02.2010. do isplate

- na iznos od 15,98 € od 28.02.2010. do isplate

- na iznos od 56,68 € od 09.03.2010. do isplate

- na iznos od 15,57 € od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 57,06 € od 09.04.2010. do isplate

- na iznos od 14,85 € od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 57,76 € od 07.05.2010. do isplate

- na iznos od 11,75 € od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 60,83 € od 09.06.2010. do isplate

- na iznos od 7,95 € od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 64,60 € od 09.07.2010. do isplate

- na iznos od 6,76 € od 31.07.2010. do isplate

- na iznos od 65,76 € od 10.08.2010. do isplate

- na iznos od 7,54 € od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 64,95 € od 09.09.2010. do isplate

- na iznos od 1,57 € od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 70,88 € od 07.10.2010. do isplate

- na iznos od 0,27 € od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 72,15 € od 09.11.2010. do isplate

- na iznos od 72,40 € od 09.12.2010. do isplate

- na iznos od 64,46 € od 10.01.2011. do isplate

- na iznos od 64,43 € od 09.02.2011. do isplate

- na iznos od 0,06 € od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 64,33 € od 10.03.2011. do isplate

- na iznos od 4,36 € od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 60,00 € od 11.04.2011. do isplate

- na iznos od 9,45 € od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 54,87 € od 09.05.2011. do isplate

- na iznos od 13,11 € od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 51,18 € od 09.06.2011. do isplate

- na iznos od 20,92 € od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 43,34 € od 08.07.2011. do isplate

- na iznos od 21,85 € od 31.07.2011. do isplate

- na iznos od 42,37 € od 09.08.2011. do isplate

- na iznos od 24,09 € od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 40,09 € od 09.09.2011. do isplate

- na iznos od 30,58 € od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 33,57 € od 07.10.2011. do isplate

- na iznos od 36,48 € od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 12,07 € od 10.11.2011. do isplate

- na iznos od 48,51 € od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 48,47 € od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 48,44 € od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 48,40 € od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 48,37 € od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 48,33 € od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 48,30 € od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 48,26 € od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 48,22 € od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 48,18 € od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 48,14 € od 30.09.2012. do isplate

- na iznos od 48,11 € od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 48,06 € od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 48,02 € od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 47,98 € od 31.01.2013. do isplate

- na iznos od 47,94 € od 28.02.2013. do isplate

- na iznos od 47,90 € od 31.03.2013. do isplate

- na iznos od 47,85 € od 30.04.2013. do isplate

- na iznos od 47,81 € od 31.05.2013. do isplate

- na iznos od 47,77 € od 30.06.2013. do isplate

- na iznos od 47,72 € od 31.07.2013. do isplate

- na iznos od 47,67 € od 31.08.2013. do isplate

- na iznos od 47,64 € od 30.09.2013. do isplate

- na iznos od 47,59 € od 31.10.2013. do isplate

- na iznos od 47,54 € od 30.11.2013. do isplate

- na iznos od 47,50 € od 31.12.2013. do isplate

V. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 8 st.3 Ugovora o kreditu broj:306-992/2005 sa sporazumom za osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 23.studenoga 2005.g., a kojim je ugovoreno da je banka, slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe Adria – Bank d.d.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. -a OIB: 14036333877 tužiteljici ŠŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 915,00 € s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 01.kolovoza 2020.g. do 31.prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna boda, a od 01.siječnja 2023.g. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna boda a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

VII. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5 Ugovora o kreditu broj:306- 992/2005 sa sporazumom za osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 23.studenoga 2005.g., a kojim je ugovoreno da će banka prilikom isplate kredita odbiti i troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25%.

VIII. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d.-a OIB: 14036333877 tužiteljici ŠŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 808,75 CHF s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 30.studenoga 2005.g. do 31.prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna boda, a od 01.siječnja 2023.g. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna boda a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana. .

IX. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. -a OIB: 14036333877 tužiteljici ŠŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove razlike preplaćene glavnice isplatiti iznos od 3.556,87 € s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 01.listopada 2015.g. do 31.prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna boda, a od 01.siječnja 2023.g. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna boda."

X. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. -a OIB: 14036333877 tužiteljici ŠŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi trošak ovog postupka u iznosu od 2.339,59 EUR s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana donošenja presude tj. 12. lipnja 2025., u roku od 15 (petnaest) dana, a odbija se tužiteljica sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 7.lipnja 2019. navodi da je 23.studenog 2005. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 306-992/2005 sa Sporazumom za osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a kojim je tužiteljici stavljeno na raspolaganje 64.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju prednika tuženika na dan isplate kredita na rok otplate do 30.studenog 2035. Čl.3 st.3 Ugovora tužiteljica da se obavezala vraćati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima od 308,51 CHF koji se podmiruju u kunama po srednjem tečaju na dan plaćanja počevši od 31. prosinca 2005. Čl.6 st.5 navedenog ugovora ugovoreno je da je banka od 31.listopada 2006. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci prednika tuženika, odnosno o skupini klijenata kojoj pripada korisnik kredita. Čl.6 st.3 ugovoreno je da je tužiteljica suglasna i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama i sve kasnije njezine izmjene i dopune. Tuženik da je jednostrano mijenjao kamatnu stopu i da se ona nikada nije vratila na onu utvrđenu ugovorom od 3,99 % godišnje. U razdoblju od otplate kredita da je došlo i do nekontroliranog rasta tečaja CHF što da je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta kredita. Odredbama ugovora da je određeno da je obveza otplate kredita vezana uz valutu CHF i kamatna stopa je promjenjiva bez ugovaranja poznatih parametara, bez da je tužiteljica bila upozorena na neusporedivo veći rizik vezan za valutu CHF jer taj tečaj nije pod kontrolom HNB, stranke o tome nisu pregovarale te tužiteljici nije bilo na razumljiv i nedvojben način objašnjeno što znače te odredbe, već je tuženik po načelu "uzmi ili ostavi" nametnuo odredbe. Tada je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima stavljajući tužiteljicu u nejednaki i neravnopravni položaj jer od sklapanja kredita nije znala koliko će joj biti kamatna stopa, koliko joj se uvećava, koliko će iznositi mjesečni anuitet kredita i koliko joj je ostalo glavnice za otplatu. Poziva se tužiteljica na presude Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014., presudu istog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., budući da je predmetni ugovor sklopljen 2005. pravna utvrđenja iz navedenih presuda da se odnose na ovaj ugovor. Poziva se i na odredbu čl. 502 c ZPP-a. Temeljem Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju stranke da su dana 1.ožujka 2016. sklopile Anex uz ugovor o kreditu kojim se uređuju promjene u načinu obveza u osnovnom ugovoru i u svrhu ispunjenja zakonskih obveza tuženika propisanim navedenim zZkonom. Navedenim Aneksom stranke da su promijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kao i manjak nakon konverzije. Ugovorile da su da se obveze ugovora od potpisivanja anexa podmiruju u kunskoj vrijednosti prema srednjem tečaju HNB za eur važeći na dan podmirenja. Isto tako prema jednostranom obračunu tuženika da je utvrđen manjak od 547,73 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju prednika tuženika. Tako nezakonitom obračunatom i naplaćenoj kamati tužiteljica da je preplatila iznos i da će visinu odrediti po provedenom vještačenju. Napominje da je još 10.svibnja 2019. tražila dokumentaciju od tuženika a koju on da je dostavio. Predlaže donošenje rješenja temeljem čl. 186 b ZPP-a. Predlaže i donošenje presude da sud utvrdi ništetnim pojedine odredbe predmetnog ugovora navedenih u izreci, a potraživati će i novčane iznose po provedenom vještačenju kao i parnični trošak.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, protivi se donošenju rješenja temeljem odredbe čl. 186 d ZPP-a te smatra da je neuredan tužbeni zahtjev, obzirom da smatra da je tužitelj mogao postaviti određeni zahtjev. Smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemantorne tužbe, obzirom da je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu u ovom postupku. Osporava se i da bi odredbe osnovnog ugovora bile ništetne. Smatra da je Zakonom konačno i trajno riješena problematika prednika te denomiranih u CHF i denomiranih u kunama s valutnom klauzulom u kn. U trenutku konverzije preplata da je utvrđena čl. 2 i da je iznosila 0,00 kn da je utvrđen manjak u iznosu od 547,73 EUR iz čega da jasno proizlazi da tužitelj niti u trenutku konverzije nije imao nikakvu tražbinu prema tuženiku. Tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Smatra tuženik da sukladno čl. 226 st.2 u vezi sa st. 1 Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamate kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao, da zastarijeva za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. U vrijeme podnošenja tužbe da je već bila nastupila zastara svih navodnih tražbina. Ukoliko tužitelj smatra da mu pravo na isplatu pripada s osnova instituta stjecanja bez osnove i tada da je prigovor zastare osnovan. Kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare da počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Osnovni ugovor je sklopljen 23.studenog 2005., a Anex 1.ožujka 2016. Tužitelj nakon izvršene konverzije kredita da nema prava vraćanja od tuženika bilo kakvog iznosa kojeg je platio po osnovnom ugovoru iz sklopljenog anexa da je razvidno da je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije osnovnog ugovora prvotni CHF Ugovor o kreditu nakon konverzije pretvoren je u eurski kredit i prestao je postojati, obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Više da ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi i ne mogu se utvrditi ništetnim niti se temeljem istih može tražiti plaćanje po stjecanju bez osnove. Smatra da u takva stajališta već potvrđena u teoriji sudske praske.

2.1. Tuženik osporava da bi odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, tužitelj da nema pravo pozivati se na utvrđenja presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe Udruge potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, to stoga što nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, i pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu da se ne odnosi na ugovor o kreditu.

2.2. Iz sadržaja članka 502. a, 502 b i 502c ZPP-a razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svojih djelatnosti teže vrijeđanju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik da upućuje na članak 502.c ZPP-a koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog da proizlaze zaključci da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje zaštitu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita), da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takvom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa.

2.3. U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike tog konkretnog potrošača. Činjenica pravomoćnosti presuda iz kolektivnog spora da ne znači automatski ipso iure da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U kolektivnom sporu da se nije odlučivalo o valjanosti odredaba ugovora o kreditu pa potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga da se nameće zaključak kako dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošači su neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Prilikom ocjene ništetnosti ugovornih odredaba ugovora o kreditu potrebno da je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pri tome da je osobito potrebno voditi računa o tome kako je saznanja objektivno mogao imati i sam tužitelj pri sklapanju ugovora, uključujući i okolnosti jesu li njegova saznanja o parametrima koje utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati.

2.4. Valutna klauzula sadržana da je u članku 2. i 3. ugovora o kreditu, a tuženik tvrdi da nije ništetna iz razloga: ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona, valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti članka 84. ZZP/03, valutna klauzula da ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP/03. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05,41/08) izričito da je dozvoljavao ugovaranje valutnih klauzula, u čl. 22 st.1. Ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule da proizlazi iz članka 2. ZOO- a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Na ugovaranje valutne klauzule da su stranke dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristale. Tuženik da je istovremeno nudio kredite s valutnim klauzulama u različitim valutama sa različitim uvjetima. Tužitelj da je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika. Tužitelj nije bio na bilo koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takvom valutnom klauzulom. Napominje da je ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave i što znači da je tužitelj od samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz toga proizlaze. Zaposlenik tuženika da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula, koji je njezin cilj i svrha kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koje mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Tuženik smatra potrebnim napomenuti da prosječnom hrvatskom potrošaču, a time zasigurno i tužitelju vrlo teško predbaciti da ne razumije funkcioniranja valutne klauzule. Tužitelj da ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 90-tih godina obilježenih općem gospodarskom nestabilnošću, s padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na Republiku Hrvatsku i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj otvorenoj privredi. Stabilizacijski program iz 1993 .i fiksiranih kretanja tečaja hrvatskog dinara prema Njemačkoj marki a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve su to okolnosti koje jasno upućuju na zaključak kako prosječan hrvatski potrošači zasigurno razumije relativno jednostavno obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku obračunatu po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Nadalje o valutnoj klauzuli između stranaka da se dinamično pregovaralo. Tužitelj da je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika i da nije morao uzeti nužno kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama, pa kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Valutna klauzula da ne uzrokuje niti znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita da je taj koji je odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. Primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima obvezu izvršenja protučinidbe na dugo vremensko razdoblje. Jasno da je kako u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita koji preuzima sve rizike na sebe ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamate ostvarenjem načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. Tuženik da je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja, ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost onaj iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u govorom određeni iznos anuiteta CHF. Jednakost u pravima ugovornih strana da se osigurava upravo u klauzuli kojom se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povratka protučinidbe. S obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike porasta tečaja referentne valute jasno da je kako ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje sadrže valutne klauzule ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ne može da se valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule i iz razloga članka 83. ZZP/03 koji propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima. Tako vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko jesu okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da je klauzula stvarala očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepouzdana, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi bilo moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja nastupile nakon zaključenja ugovora o kreditu, jasno je kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem kojeg bi se odredbe ugovora o kreditu koji sadržava klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Ugovaranje valutne klauzule u ugovoru o kreditu tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome da nije ispunjena niti treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba. Tuženik da je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao pa tako i onim tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama osobito u CHF. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su preplaćeni temeljem ugovornih odredaba ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija tečaja kune u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje nikakvog utjecaja nije imao tuženi, koje nije mogao nikako predvidjeti.

2.5. Ističe tuženik u odnosu na odredbu ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope (Čl. 6) da nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP/03 niti uvjeti iz članka 81. ZZP/03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna jer nije zabranjena niti protivna ni jednom pravnom propisu. O ništetnosti da bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašile najvišu dopuštenu stopu propisane u članku 26. ZOO-a. Odredba da je uočljiva, jasna i razumljiva. Ona da nije nepoštena s obzirom da je riječ o odredbi o kojoj se raspravljalo, tužitelj da je mogao birati između kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom, odredba da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik da nije samovoljno mijenjao kamatnu stopu jer su svi parametri koje utječu na promjene stope izvan sfere utjecaja tuženika. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (1. siječnja 2009) tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Rukovodio se tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu da nisu bile na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka, da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa. Navedena obveza uvedena da je tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/, u daljnjem tekstu ZID ZPK) dana 4. listopada 2012. No bez obzira na navedeno tuženik je odluke o promjenama visine kamatne stope donosio temeljem gore spomenutih objektivnih tržišnih kriterija.

2.6. Tužitelj da nije dokazao da su ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe, da mu nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, obzirom da je temeljem Anexa tuženik mu nadoknadio sve iznose koje potražuje tužbom, smatra da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja, sklapanjem Anexa da se stvorila pravna valjana osnova na temelju kojih je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem osnovnog ugovora, te valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da nisu nepoštene a ni ništetne, a da slijedom svega treba odbiti tužbeni zahtjev i potražuje nadoknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka sud je donio rješenje o prekidu postupka do okončanja postupka pred sudom Europske unije dana 12.lipnja 2021., a naknadno je doneseno i rješenje o nastavku postupka 22.listopada 2022.

4. U podnesku od 19.kolovoza 2019. tužiteljica obavještava sud da je zaprimila traženu dokumentaciju, pa uređuje tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 58.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom. U podnesku od 18. ožujka 2021. tužiteljica navodi da je u čl.8 st.3 glavnog ugovora propisano da u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno o Odluci o naknadama. Zbog neizdrživih uvjeta otplate kredita tužiteljica da je zatražila prijevremenu otplatu kredita, ali da je morala platiti naknadnu za prijevremenu otplatu u iznosu od 915,00 EUR, o tome da se nije pregovaralo i da ju nitko nije upozorio na naknadu. Osporava navode istaknute po tuženiku, a ističe da su prigovori zastare paušalni, proširuje tužbeni zahtjev na način da se utvrdi ništetnom čl. 8 st.3 Ugovora, te potražuje i iznos od 915,00 EUR. U podnesku od 4.studenog 2022. tuženik se očituje na dosadašnji tijek postupka, smatra da su tužiteljevi navodi protivni rješenju Vrhovnog suda RH, posl.br.Gos-1/19 i presudi suda EU C-567/2020. U podnesku od 27. studenog 2022. tužitelj se očituje na navode tuženika, osporava ih u cijelosti. U podnesku od 21.veljače 2023.navodi tužitelj da proširuje svoj zahtjev i na utvrđenje ništetnom i odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu, a koja je sadržana u čl.5 Ugovora gdje je određeno da se prilikom isplate kredita odbijaju i troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25 % i o toj odredbi stranke da nisu pregovarale već je nametnuta po načelu "uzmi ili ostavi". Tuženik da nije objasnio od čega se sastoji naknada za obradu kredita, a niti parametre koji bi određivali visinu naknade. Tuženik da je neosnovano po toj osnovi naplatio tužitelju iznos od 808,75 CHF. Jednostrano i samovoljno umanjenje raspoloživog iznosa, te povećanje kamatne stope i povećanja glavnice zbog povišenja tečaja CHF dovelo da je do dvostrukog povećanja kamata dovelo, a takav mehanizam da je ništetan, ponovno zadržava pravo da uredi tužbeni zahtjev nakon financijskog vještačenja. Stoga tužiteljica precizira svoj tužbeni zahtjev na način da traži da se utvrdi i da je ništetna i odredba čl. 5 potražuje i da isplatu iznose od 58.000,00 kuna ili 7.697,92 EUR, te 915,00 EUR i još iznosa od 808,75 CHF. Na ročištu održanom dana 22. veljače 2023. tuženik navodi da ukoliko sud odredi financijsko vještačenje da predlaže da se provede uz primjenu kamatne stope koja je vrijedila uz kunske kredite te da se isto provede uz primjenu kada je tečaj bio niže od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita i kada je stopa bila niža od početne ugovorene. U podnesku od 10. ožujka 2023.tuženik se očituje na podnesak tužiteljice, protivi se preinaci tužbenog zahtjeva koje se odnosi na tzv. izlaznu naknadnu i troškove kredita. Ističe prigovor zastare u odnosu na obje ugovorne odredbe. Smatra da je odredba o jednokratnom trošku koji se odbija od iznosa kredita određena, jasna, a radilo da se o iznosu od 64.700,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. Smatra da ima zakonski temelj da naplati troškove obrade kredita, trošak obrade kredita da je naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu, koja se odražava na sve troškove kredita, uključujući naknade osiguranja, depozit i ostale troškove kredita. U odnosu na odredbu čl. 8 Ugovora o kreditu također tuženik navodi da je jasna, uočljiva i da nije protivna niti jednom propisu, naknada za prijevremenu otplatu kredita da nije nikakav "izum" nju da naplaćuju banke u cijelom svijetu. Tuženik da u matičnoj banci gdje se zadužio plaća kamate, da ne može prijevremeno otplatiti kredit te da nastavlja plaćati kamatu matičnoj inozemnoj banci do kraja ugovornog odnosa, u slučaju prijevremene otplate trpi financijsku štetu. Ukoliko sud utvrdi da potraživanje nije zastarjelo, a da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita određeno u paušalu protivno potrošačkom zakonodavstvu, predlaže financijsko vještačenje. U podnesku od 23.travnja 2023. tužitelj se očituje na podnesak tuženika, smatra da su neosnovani prigovori zastare i da je osnovana preinaka tužbenog zahtjeva. U podnesku od 25.travnja 2024. tužitelj navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, što se tiče tužiteljeva potraživanja s osnove tzv. negativne razlike i niže kamatne stope od početne ističe tužiteljica da nema primjedbi na način obračuna. Smatra da tuženik nema osnove potraživati negativnu razliku s osnove manje plaćene kamate u iznosu od 380,40 EUR, sukladno nalazu precizira tužbeni zahtjev, te sada potražuje iznos koji se odnosi na razliku glavice kod izračuna konverzije zbog činjenice da nije korišten početni tečaj CHF. U podnesku od 10. svibnja 2024. tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare u odnosu na povišeni tužbeni zahtjev. U podnesku od 24. svibnja 2024.tuženik se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, smatra da je sud pogrešno odredio zadaću vještaku, predlaže da vještak dopuni vještačenje, da usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojem bih primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. U podnesku od 27. svibnja 2024. tuženik se dodatno očituje na nalaz i mišljenje vještaka, smatra da je vještak izradio izračun po pogrešnim datumima kad je anuitet naplaćen, obzirom da je ispravno bilo koristiti datume uplata i specifikacija uplata. Tužiteljica u podnesku od 9.lipnja 2024. smatra da nije došlo do nedopuštene preinake i da je neosnovan prigovor zastare, tzv. ulazna naknada i naknada zbog prijevremenog raskida ugovora o kreditu, da nisu obuhvaćene kolektivnom tužbom. Što se tiče potraživanja s osnova preplaćene glavnice u iznosu od 3.556,87 EUR, odnosno razlike u konverziji utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita i one koja je doista preostala u odnosu na početne ugovorene uvjete, smatra da se ne radi o nedopuštenoj preinaci. U podnesku od 2.siječnja 2025.tuženik i dalje ustraje kod prigovora na nalaz i mišljenje i nakon što se vještak očitovao na njegove primjedbe, navodi da specifikacija uplata nije simulirani dokument, a za anuitete koji su plaćeni prije dospijeća da nije moguće dokazati da je obveza podmirena prije nego je dospjela i zbog toga se takva uplata knjiže na konto preplate do dospijeća. Tužiteljica u podnesku od 8.siječnja 2025. navodi da nema primjedbi na očitovanje vještaka. Također i u podnesku od 17.siječnja 2025. tužiteljica navodi da nema primjedbi na očitovanje vještaka. Tuženik u podnesku od 6.veljače 2025. i dalje ustraje kod osnovnog prigovora i smatra da je vještak trebao uzeti u obzir i predmet prometa i specifikaciju uplata. Uplate koje su izvršene prije dospijeća da se knjiže na konto preplate po kojoj se vrši obračun tekućih razdoblja do dana dospijeća, tako da ukoliko i u tom izračunu bude navedeno da je plaćanje izvršeno na dan dospijeća bi došlo do duplog obračuna tekućeg razdoblja. U podnesku od 7.ožujka 2025. tužiteljica ponovno ističe da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, obrazlaže svoj zahtjev. U podnesku od 21.ožujka 2025. tuženik se očituje na podnesak tužiteljice te osporava navode tužiteljice.

4.1. Sud smatra da su preinake tužbenog zahtjeva koje su učinjene prije zaključenja prethodnog postupka dopuštene, te da je svakako u interesu stranaka da razriješe cjelokupni svoj odnos. Dio zahtjeva koji se odnosi na razliku iznosa glavnice je zahtjev koji je postavljen nakon zaključenja prethodnog postupka, temelji se na novom činjeničnom navodu u odnosu na tužbene navode, te nije dopušten jer je ovakav zahtjev tužitelj mogao postaviti i do zaključenja prethodnog postupka.

5. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 306- 992/2005 23.studenog 2005. (list 7-12 spisa), Anexa uz Ugovor o kreditu od 1.ožujka 2016. (list 13 -17 spisa), zahtjeva za izdavanje dokumentacije od 10.svibnja 2019. sa uplatnicom (list 18-19 spisa), specifikacije uplata (list 25 spisa), obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 27 spisa), popisa uplata za namirenje (list 28 – 29 spisa), obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 30 spisa), specifikacije uplata (list 31 spisa), nacrta prijedloga ZID ZPK (list 81-102 spisa), članaka o ključnim aktualnim pitanjima odnosima iz Ugovora o kreditu CHF i analize stajališta sudske prakse (list 107-134 spisa), godišnjeg izvješća HNB od 1992. (list 258 -376 spisa), članaka iz časopisa "Pravo i porezi", iz "24 sata" ( list 377 – 420 spisa), Metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima prednika tuženika (list 421 – 430 spisa), Biltena o bankama (list 436 - 534 spisa), čanaka iz Večernjeg lista ( list 535-536), Općih uvjeta za poslovanje s građanima (list 537 – 542), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima prednika tuženika (list 543 – 558 spisa), tablica G1 kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 631-634 spisa), simuliranog izračuna kunskog kredita (list 635 – 640 spisa), izjave svjedokinje ŠŽN iz [adresa] (list 641-645 spisa), članka u časopisu Pravo i porezi – zastara restitucijskog zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla ( list 646 do 652 spisa), obavijesti o prijevremenom zatvaranju (list 676 spisa), obavijesti o promjenama kamatne stope i izračuna konverzije (list 679 – 698 spisa), saslušana je svjedokinja AŽ (list 857 -858 spisa), tužiteljica ŠŽ (list 858-859 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Dijani Tomljanović – Butković, te dipl.oecc., te je pročitan nalaz i mišljenje (list 872-1078 spisa), izračun zakonske zatezne kamate na pozitivne razlike kamata (list 1025-1028 spisa), realiziranog i simuliranog otplatnog plana (list 1029-1034 sisa), očitovanja vještaka financijske struke od 10.lipnja 2024. (list 1143 – 1146 spisa), očitovanje vještaka od 14. prosinca 2024. (list 1176 – 1187 spisa), očitovanja vještaka od 10.siječnja 2025. (list 1188 – 1189 spisa), očitovanja vještaka od 13. veljače 2025.

(list 1198 do 1200 spisa).

6. Sud nije čitao izjavu AŽN obzirom da ista nije bila osobni bankar tužiteljici, a niti je sudjelovala u pripremni i realizaciji predmetnog ugovora o kreditu.

7. Sud u ovom postupku nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se provede vještačenje na način da vještak primjeni kamatnu stopu koja je bila za kredite u kunama, tj. bez valutne klauzule u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a obzirom da takvo što stranke nisu dogovorile, tužitelju nije niti nuđen takav kredit u periodu prije sklapanja predmetnog ugovora. Isto tako je neosnovano predložen dokazni prijedlog koji se odnosi na izračun takse zbog prijevremene otplate kredita. Da bi tuženik mogao predlagati osnovano takav dokaz prvenstveno bi trebao dokazati da je tužitelju obrazložio visinu te naknade prilikom zaključenja ugovora, a ne je nametati jednostrano.

8. Nesporno je u ovom postupku da su tužiteljica i pravni prednik tuženika zaključili predmetni Ugovor o kreditu 23. studenog 2005. za iznos od 64.700,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja, sa promjenjivom kamatnom stopom. Početna kamatna stopa je bila u visini od 3,99%. Nesporno je i da je u čl. 6 ugovoreno vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ovisno o skupini klijenata u koju pripada korisnik kredita. Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope, da se mijenjao tečaj CHF. Nesporno je da je u čl. 3 govoreno da je vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima od 308,51 CHF koji se podmiruje u kunama izračunato po srednjem tečaju prednika tuženika, kamate se obračunavaju mjesečno i obračunavaju se u anuitete. Nadalje, u čl. 5 je isto tako ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obade u iznosu od 1,25%, a u čl. 8 je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, a banka da je ovlaštena izračunati taksu sukladno odluci o naknadama . Nesporno je i da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

9. Sporna je tvrdnja tužitelja da su ništene odredbe ugovora u dijelu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, troškove obrade kredita i taksu za prijevremenu otplatu kredita, da li tužitelji ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen Aneks ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR, da li je potraživanje u zastari. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja.

10. Svjedok AŽ u svom iskazu 17. siječnja 2024. navela je da se sjeća tužiteljice koju je sretala tijekom godina dok je radila u Hypo banci. Točno predmetnog ugovora kojeg je zaključila tužiteljica se ne sjeća, već može samo reći uopćeno kako su se dodjeljivali krediti tijekom 2005., dakle pred 19 godina. U to vrijeme postojali su krediti u valuti CHF i u EUR, misli da nije bilo u nekoj drugoj valuti u to vrijeme kredita. Za kredit u valuti CHF je bila povoljnija kamatna stopa, pa su se većinom klijenti odlučivali za taj kredit, ali bilo je i njih koji uopće nisu mogli dobiti kredit u valuti EUR jer je bio drugačiji izračun. Što se tiče kamatne stope, u kreditima je bila promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala odlukom banke, više od toga nisu imali saznanja ni djelatnici o promjeni kamatne stope tj. o vremenu i kako se to može dogoditi. Što se tiče valute ona je ovisila o tečaju, a plaćanja su bila u kunama. Nisu imali nikakvu posebnu uputu da se upozore klijenti da HNB štiti kunu u odnosu na EUR, a ne i u odnosu na valutu CHF. Radila je u Addiko banci do pred dvije godine tako da je radila i za vrijeme dok su se radile konverzije kredita u valuti EUR. Klijenti bi dobivali u vrijeme kada je bila aktualna konverzija kredita na kućnu adresu izračun kakav bi taj kredit bio da je bio u valuti EUR, kao i izračun za ovu valutu CHF. Ukoliko bi im to odgovaralo došli bi u banku, potpisali obrazac i sklopio bi se aneks ugovora. Klijenti kada bi zaključivali niti ovaj prvi ugovor, a kasnije i ovaj aneks nisu mogli pregovarati vezano za visinu kamatne stope i neke druge uvjete kredita, to su bili unaprijed određeni uvjeti i radilo se po špranci. Ne može se sjetiti da li se od tužiteljice tražilo da se odrekne potraživanja prema banci po osnovi prvog kredita.

11. Tužiteljica ŠŽ u svom iskazuje je navela da joj je kredit trebao za kupnju obiteljske kuće. U to vrijeme bili su povojni krediti u valuti CHF pa se raspitala u više banaka i zaključila da je najpovoljniji u Hypo Alpe Adria banci. Da bih dobila kredit u toj banci morala je prenijeti tekući račun u istu, ali za sam kredit nije morala dolaziti puno puta. Sjeća se da je podnijela zahtjev i brzo se riješilo. Nisu joj ništa posebno objašnjavali o uvjetima kredita, već su došli i sve potpisali. Niti javni bilježnik nije ništa objašnjavao. To je bio dugoročni kredit i anuitet joj je bio u početku oko 1.600,00 kn, a onda je stalno rastao i narastao na 2.700,00 kn. Kad je postojala mogućnost konverzije kredita u valutu EUR ona se za to odlučila jer je htjela da se zaustavi taj nekontrolirani rast. Poslije joj je rata bila nešto malo manja, oko 2.560,00 kn. Ovaj kredit je prijevremeno otplaćen jer je prodala kuću i sa novcem od prodaje otplatila kredit. Njoj su se inače skidali anuiteti sa plaće. Nije imala preplatu kod konverzije nego je morala još i platiti. Nitko nije s njom pregovarao o bilo kojoj odredbi ugovora kredita. Nije joj bio napravljen otplatni plan u usporedbi sa nekom drugom valutom. Razumjela je da kredit nema fiksnu kamatnu stopu, ali nije pretpostavljala da će tako rasti. Bila je shvatila da valutna klauzula znači kunska protuvrijednost švicarskog franka. Nitko je od djelatnika banke nije upozorio od neograničenog rasta tečaja CHF-a, da ju nitko ne štiti pa čak ni HNB. Smatra da nije bila dovoljno informirana o klauzulama kredita koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Nije znala da je pokrenut kolektivni spor u vrijeme sklapanja aneksa. Misli da ne bi pristala na konverziju da je znala da u slučaju pozitivnog okončanja kolektivnog spora bi imala neograničeno pravo obeštećenja. Nije je tražio tuženik kod potpisivanja aneksa ugovora da se odrekne potraživanja prema njemu po osnovi prvog ugovora. Ova kuća koja je kupljena novcima iz kredita je služila za njeno stanovanje a nije se iznajmljivala. Ugovor je pročitala prije sklapanja. Prije je uzimala neke kredite u banci u valuti kuna i bili su za manje iznose.

12. Iskaz tužiteljice ŠŽ sud cijeni kao životan, uvjerljiv i logičan, njeno ponašanje je bilo ponašanje tipičnog potrošača koji postupa sa povjerenjem u instituciju, iz njenog iskaza i iskaza saslušanjem svjedokinje utvrđeno je da nije bila upozorena na rizičnost kredita, da nije mogla pregovarati.

13. Osnovan je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

14.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

14.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj PžGž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

14.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj PžGž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

14.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

14.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

14.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta, te zbog ništetene odredbe o valutnoj klauzuli uz koju se vezuje obveza vraćanja anuiteta. Nadalje šteta se odnosi i na izvršene uplate zbog ništetnih odredbi o naknadi za obradu kredita i taksi za prijevremenu otplatu kredita.

16. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda zahtjevi tužiteljice iz točke I. i III. izreke su osnovani.

17. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

17.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope i kasnije uskladio svoju Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa sukladno ZKP-a, da je tužitelj dobio zaštitu zbog zakonske intervencije. To ne utječe na sadržaj sporne odredbe ugovora, a niti se ona promijenile na način da je njezin sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se Metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ova predmetna odredba ugovora je nejasna i nerazumljiva. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

17.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.

18. Dakle, ponovno se navodi da slijedom navedenog proizlazi da tužitelji osnovano potražuju isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

19. Tužitelj nije podnio zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. On ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13., za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelji podnio 7. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada su postale pravomoćne odluke iz kolektivnog spora.

20. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Diani Tomljanović – Butković, dipl.oec. kojoj je bila zadaća da izračuna razliku između naplaćenih anuiteta u kunama i anuiteta po početnom planu u kunama s osnove preplaćene kamate; razliku između naplaćenih anuiteta u kunama i anuiteta po početnom planu u kunama s osnove preplaćenog tečaja; pripadajuću zateznu kamatu od dospijeća svake pojedine uplate do dana izrade vještačkog nalaza; razliku između glavnice po početnom planu i glavnice utvrđene u konverziji koja je utvrđena prema tečaju CHF na dan konverzije na dan 30. rujna 2015., te da sve iskaže u valuti EUR. Zadaća vještaka je bila i da provjeri ispravnost konverzije i da utvrdi iznose koji se odnose na period kad su anuiteti bili niži od početno ugovorenog.

21. Vještak u nalazu i mišljenju navodi:

-Na okolnost razlike između naplaćenih anuiteta u kunama i anuiteta po početnom planu u kunama s osnove preplaćene kamate:

-Preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 7.418,60 CHF, odnosno 35.487,42 HRK po početnom tečaju, ili 4.709,97 EUR (tab. 3, st. 8 do 10).

-Na okolnost razlike između naplaćenih anuiteta u kunama i anuiteta po početnom planu u kunama s osnove preplaćenog tečaja:

Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 31.252,88 HRK, odnosno 4.148,00 EUR (tab. 4, st. 9 i 10).

- Na okolnost pripadajuće zatezne kamate od dospijeća svake pojedine uplate do dana izrade vještačkog nalaza:

Zatezna kamata na preplatu kamate, do dana izrade nalaza i mišljenja, 21.03.2024., iznosi 5.649,07 EUR (tab. 6, st. 4), a na preplatu tečaja 3.622,58 EUR (st. 6), ukupno 9.271,65 EUR (st. 8).

- Na okolnost razlike između glavnice po početnom planu i glavnice utvrđene u konverziji koja je utvrđena prema tečaju CHF na dan konverzije na dan 30. rujna 2015.:

Razlika nedospjele EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.09.2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom tečaju iznosi 26.799,26 HRK, odnosno 3.556,87 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab. 8). Bez obzira da li se razlika nedospjele glavnice utvrđuje u odnosu na realizirani ili početni otplatni plan, vještak smatra da nema osnove da se razlika po nedospjeloj glavnici uključi u preplatu. Nedospjela glavnica ne može biti preplaćena, jer preplate tečaja može biti samo po osnovi plaćene dospjele glavnice. Dakle, preplata tečaja po nedospjeloj glavnici ne može se računati unaprijed, nego tek nakon plaćanja po dospijeću. Osim toga, nedospjela glavnica u konverziji po ZIDZPK/15 ne temelji se nedospjeloj glavnici u CHF, već se utvrđuje na temelju simuliranog otplatnog plana kredita u EUR.

-Na okolnost provjere ispravnost konverzije:

Na temelju dokumentacije iz spisa može se tvrditi da je konverzija provedena po ZIDZPK/15.

-Na okolnost da utvrdi iznose koji se odnose na period kad su anuiteti bili niži od početno ugovorenog.

Anuiteti su bili manji zbog smanjenja kamatne stope i nižeg tečaja, od čega:

- Manje plaćena kamata iznosi 599,12 CHF, ili 2.865,91 HRK, odnosno 380,34 EUR (tab. 3, st. 8 do 10).

- Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 2.847,28 HRK, ili 377,91 EUR (tab. 4, st. 9 i 10).

22. U očitovanju na podnesak tuženika od 27. svibnja 2024. vještak 1. lipnja 2024. navodi:

U ovom konkretnom slučaju ugovoreno je plaćanje po tečaju na plaćanja. U dostavljenoj dokumentaciji Banke, odnosno u dostavljenoj kartici kredita su jasno navedena zaduženja i plaćanja obveza, a vještak je u nalazu i mišljenju napisao da je koristio stvarne podatke o plaćanju kamate i glavnice iz kartice kredita. Plaćanje po tečaju na dan plaćanja znači da korisnik kredita kupuje devize (CHF) za kune po tečaju na dan uplate sredstava. Ako je uplata prije dospijeća obveze, devize čekaju neraspoređene na posebnom kontu, jer nijedna banka ne zatvara obveze prije dospijeća. Na dan dospijeća zatvara se obveza u devizama (CHF), a kunska protuvrijednost se računa po tečaju na dan plaćanja, što je u ovom slučaju dan dospijeća. Dakle, datum plaćanja nije datum uplate sredstava nego datum zatvaranja obveze. Ako je uplata nakon dospijeća, kune se pretvaraju u devize po tečaju na dan uplate, a to je ujedno tečaj po kojem se računa kunska protuvrijednost uplate. Kao što je i sam rekao, autor podneska u ime tuženika koristio je Specifikaciju uplata, a to je popis uplata u CHF i kunama, iz kojih se zatvaraju sve obveze po kreditu. Međutim datum uplata nije isto što i datum plaćanja, kao što je prethodno objašnjeno. Da je prigovor tuženika neosnovan dokazuju izvadci iz simulacije izračuna preplate tuženika i kartice kredita. Datum valute je datum zaduženja ili datum plaćanja. Valuta duguje i kuna duguje su zaduženja kamate,glavnice, zatezne kamate i troškova u valuti i kunama. Valuta potražuje i kune potražuje su plaćanja u valuti i kunama. Iz prva četiri retka se vidi se da je zaduženje i plaćanje kamate i glavnice iz prvog anuiteta bilo na 31.12.2005., a u petom retku je 11.01.2006. plaćen dug po glavnici od 2,43 CHF, odnosno 11,6 kuna. Kunska protuvrijednost je po tečajevima na te datume. U simulaciji tuženika je datum plaćanja 13.12.2005. Iz slijedećih redaka (plavo) vidi se da je zaduženje i plaćanje kamate i glavnice iz drugog anuiteta bilo na 31.01.2006., osim malog dijela glavnice od 3,16 CHF, odnosno 14,88 HRK, koji je plaćen 13.02.2006. U simulaciji tuženika datum plaćanja je 11.01.2006. Isti iznosi uplata kamate i glavnice iz kartice nalaze su u tabeli 4 Preplata tečaja iz nalaza i mišljenja. Nepotrebno je navoditi daljnje primjere grešaka iz simulacije tuženika, jer se one ponavljaju doslovno na svakom anuitetu. S obzirom da mu je netočan izračun preplate iz simulacije, tuženiku je netočna i zatezna kamata iz drugog priloga.

23. U očitovanju vještaka od 14. prosinca 2024. na podnesak tuženika od 2. prosinca 2024. vještak navodi da je u očitovanju na podnesak tuženika od 27.05.2024. dokazano na temelju izvornih podataka tuženika iz kartice kredita da su sve primjedbe tuženika neosnovane, te ih nema potrebe ponavljati. Za očekivati je da se tuženik u svojoj argumentaciji pozove na vlastite knjigovodstvene podatke, a ne na kojekakve simulacije i tumačenja nekompetentnog autora podneska. Čemu simulacije ako postoje stvarni podaci? Dakle, vještak je izračun sačinio na temelju kartice kredita koju je dostavila Addiko banka d.d. i iz koje kartice su preuzeti datumi plaćanja i naplaćeni iznosi. Iz prigovora tuženika proizlazilo bi da kartica kredita koju je sam tuženik dostavio nije vjerodostojna, već da bi se trebali uzeti podaci iz dostavljene simulacije?S obzirom na navedeno, vještak ostaje pri svom nalazu a tuženik se upućuje da još jednom pročita očitovanje vještaka (na podnesak tuženika od 27.05.2024.) a koje je sudu dostavljeno 10.06.2024. u kojem je prikazan izvadak iz kartice kredita tuženika i obrazloženje.

24. U očitovanju na podnesak tuženika od 2. siječnja 2025. vještak 10. siječnja 2025. navodi Vještak je još u prvom očitovanju od 27.05.2024. na izvornim podacima iz kartice kredita tuženika dokazao da u sve primjedbe temeljene na dostavljenom „simuliranom izračunu“ tuženika neosnovane. Naime, u svom podnesku od 27.05.2024. tuženik sam navodi da se radi o „simuliranom izračunu“.U dostavljenoj dokumentaciji Banke i to u dostavljenoj kartici kredita jasno su navedena zaduženja i plaćanja obveza; a vještak je u svom nalazu jasno napisao da su korišteni stvarni podaci o plaćanju kamata i glavnice iz kartice kredita. Dakle, vještak je izračun sačinio na temelju kartice kredita koju je dostavila Addiko banka d.d. i iz koje su preuzeti datumi plaćanja i naplaćeni iznosi. Iz prigovora proizlazi da kartica kredita koju je dostavila Addiko banka d.d. nije vjerodostojna, već da bi se trebali preuzeti podaci iz „simuliranog izračuna“? Tuženik u spis dostavlja popis uplata, iako je dokazano da popis uplata po datumima nisu stvarna plaćanja, jer se prijevremene uplate izvršavaju tek na dan dospijeća (a što tuženik i sam potvrđuje u svom podnesku:“ za anuitete koji su plaćeni prije dospijeća nije moguće prikazati da je obveza podmirena prije nego što je dospjela i zbog toga se takva uplata knjiži na konto preplate do dospijeća“).Postavlja se pitanje zašto nije priložio karticu kredita u kojoj su vidljivi svi iznosi zaduženja i uplata kamate i glavnice po datumima kako su se izvršavale? Ovo nije prvi put da tuženik podnosi ovakve tipske podneske. Ovaj vještak ih je do sada imao nekoliko u raznim predmetima. S obzirom na navedeno, vještak ostaje pri svom nalazu i očitovanju (na podnesak tuženika od 27.05.2024.) a koje je dostavljeno sudu 10.06.2024. u kojem je prikazan izvadak iz kartice kredita Addiko banke d.d. i obrazloženje.

25. U očitovanju na podnesak tuženika od 6.veljače 2025. vještak navodi 13. veljače 2025. navodi da je u krivu kada kaže da je vještak trebao uzeti u obzir i Pregled prometa (karticu kredita) i Specifikaciju uplata, jer su oba dokumenta relevantna i ispravna. Nitko ne osporava da su dokumenti relevantni i ispravni, ali radi se dva dokumenta različite namjene. U Specifikaciji su navedene uplate po datumima kako su se događale, odnosno kada je klijent uplatio sredstva. Ne mora značiti da su datumi uplate ujedno i datumi plaćanja, što se odnosi na prijevremene uplate. U Pregledu prometa (kartici kredita) su zaduženja kamate, glavnice, zatezne kamate i troškova u valuti i kunama i plaćanja istih kategorija u valuti i u kunama. Dakle, uplate iz Specifikacije uplata u Pregledu prometa raspoređene su na kamatu, glavnicu, zateznu kamatu i troškove na datume stvarnih plaćanja, odnosno zatvaranja obveza. Za izračun preplate kamate i tečaju uzimaju se samo uplate kamate i glavnice, a troškovi i zatezna kamata se zanemaruju, odnosno isključuju. Ti podaci se ne vide iz Specifikacije uplata, što potvrđuje da je Pregled prometa (kartica kredita) jedini relevantni dokumenta za izračun preplate kamate i tečaja, jer sadrži zaduženja i plaćanja kamate i glavnice onako kako su proknjiženi u bankarskoj aplikaciji.

26. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Vještak je argumentirano odgovorio na primjedbe tuženika. Vještaku je između ostalog određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa, zbog razloga što je to poznata vrijednost za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu, a na što upire tuženik.

27. Tužiteljica su preinačila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, pa je valjalo odlučiti kao u točkama II. i IV. izreke, takva preinaka je dopuštena i svrsishodna. Sud smatra da je preinaka tužbenog zahtjeva svrsishodna i dopuštena u ovom postupku kako bi se razriješio odnos između stranaka u cijelosti. Preinaka se temelji na odredbi čl. 190 st. 2 ZPP-a. Tuženik je osporavao i osnovanost i visinu, pa je bilo nužno provoditi financijsko vještačenje. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz Odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16 Š protiv RH, Odluka br. 32540/05 Vrbica protiv RH).

27.1. Tuženik nije izjavio prigovor prijeboja, a neosnovano smatra da bi tužitelju pripadao niži iznos zbog perioda kada je bila niža kamatna stopa od prvotno ugovorene i niži tečaj od početnog. Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.

28. Tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova (takse) prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte), pa je opravdano zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Suprotno shvaćanju banke, da nema pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smije potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

29. Također tuženik u ovom postupku nije dokazao ni koji je on to imao konkretan trošak obrade kredita u visini od 1,25% iznosa kredita, stoga se i odredba koja se odnosi na trošak obrade kredita ukazuje kao nepoštena, pa onda i ništavna, svojevoljno nametnuta od strane tuženika.

29.1. Slijedom gore navedenog je valjalo donijeti odluke kao u točkama V. i VII. izreke.

30. Prigovor zastare tuženika u odnosu na odredbe i iznose koji se odnose na troškove obrade kredita i prijevremene otplate kredita je neosnovan, naime zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na Sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 30. siječnja 2020.). Obzirom da zastara restitucijskog zahtjeva tužiteljice počinje teći tek pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora, a ništetnost je utvrđena tek u ovoj odluci (točke V. i VII. izreke) tražbina tužiteljice nije zastarjela. Slijedom gore iznesenih navoda valjalo je odlučiti kao u točkama VI. i VIII., nisu bili sporni iznosi koje je tužiteljica platila na ime gore navedenih naknada, odnosno takse.

31. Neosnovan je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku glavnice koja je utvrđena u konverziji, a zbog toga što se koristio tečaj CHF na dan 30. rujna 2015., a ne početni tečaj i to stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Aneksa ugovoru kojeg su stranke zaključile, pa tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu nedospjele glavnice u iznosu od 3.556,87 EUR sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate. Slijedom navedenog je odlučeno kao u točki IX. izreke.

32. Tuženik je dužan kao nepošteni stjecatelj zbog povrede prava potrošača temeljem čl. 1115 ZOO-a platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana plaćanja svakog anuiteta u utuženom razdoblju u kojem je došlo do stjecanja bez osnove. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

33. Zaključno treba kazati da sklapanjem Aneksa ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

34. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 A protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

34.1. Iz provedenog postupka proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka.

32. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 2 ZPP-a, obzirom na uspjeh tužitelja u ovom postupku, tj. da je uspio sa dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na osnovanost 100%, a u odnosu na visinu 74,84%, što znači da je uspjeh tuženika 25,16%, to znači da od postotka uspjeha tužitelja treba oduzeti postotak uspjeha tuženika (174,84/2=87,42, 25,16/2=12,58, 87,42-12,58=74,84), pa je tuženik dužan platiti tužiteljici trošak u visini od 74,84%. Tužiteljica je zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika, a njen je trošak sukladan Tarifi HOK-a. Odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), na sastav 10 podneska (18. kolovoza 2020. 200,00 EUR, 18. ožujka 2021. 200,00 EUR, 28. studenog 2022. 200,00 EUR, 22. veljače 2023. 200,00 EUR, 3. travnja 2023. 100,00 EUR, 25. travnja 2024. 100,00 EUR, 9. lipnja 2024. 100,00 EUR, 13. srpnja 2024. 100,00 EUR, 8. siječnja 2025. 100,00 EUR, 7. ožujka 2025. 100,00 EUR) u iznosu od 1.400,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1 i 3), za zastupanje na pet ročišta u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1). Tužiteljica je imala trošak plaćanja predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 126,13 EUR, pa je dakle trošak tužiteljice 3.126,13 EUR, a od tog iznosa joj je dužan platiti tuženik 2.339,59 EUR. Sa preostalim dijelom zatraženog troška tužiteljica se odbija, jer je neosnovano visoko zatražen. Ako pristupi punomoćnik na ročište za objavu odluku o tom trošku će se odlučiti zasebno. Odluka o kamati na trošak temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Opatiji 12. lipnja 2025.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja, uz rješenje o pristojbi na tužbu u iznosu od 126,13 EUR

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti:

Pristojba za odgovor na tužbu, presudu