REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Posl.broj: P-1860/23-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužiteljice ĆN OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Miri Matuško Blažević, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 59, Zagreb, zastupan po punomoćniku Danku Škare, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. veljače 2025., u nazočnosti tužiteljice osobno, te njezine punomoćnice, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu ZPP-a), 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 188-50-3259620 kojeg su sklopili tužiteljica ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditor, i to u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kredita jednokratno u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 283,85 EUR / 2.138,64 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 9. 2. 2006. do 31.12.2007. u visini stope određene člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31.12.2024. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.033,18 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,00 EUR u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva, te 283,85 EUR za točku II. tužbenog zahtjeva, ukupno 1.611,07 EUR.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da je sa tuženikom 7. veljače 2006. sklopila Ugovor o kreditu br. 188-50-3259620 sa valutnom klauzulom vezanom uz CHF. U čl. 3. cit. Ugovora o kreditu određeno je da se naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je tužiteljici dana 8. veljače 2006. naplatio naprijed navedenu naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.138,64 kn što predstavlja kunsku protuvrijednost 3,30 % od iznosa kredita. Predmetni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi". Činjenica nepregovaranja dovela je u neravnopravan položaj tužiteljicu jer se radi o tzv. tipskom ugovoru, a takav neravnopravan položaj doveo je do neravnoteže u pravima i obvezama te do povrede odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Također, tuženik tužiteljici nije prezentirao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi iste tužiteljica morala naknaditi niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Također, iz svega naprijed navedenog razvidno je da su te ugovorne odredbe ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 270. i 322. ZOO/05, stoga je tuženik dužan vratiti stečeno bez valjane pravne osnove, pa predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, prigovara pogrešno naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao prekomjerno postavljenoj, navodi da je Ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika, Potvrda Ugovora izdana po javnom bilježniku Ivanu Malekoviću iz Velike Gorice, pod brojem OU-85/06 08. veljače 2006. U konkretnom slučaju javni bilježnik u svoju potvrdu nije unosio ikakve napomene. Time je nedvojbeno da je sadržaj Ugovora odgovarao pravoj i ozbiljnoj volji tužitelja, što znači da je sve odredbe i posljedice Ugovora razumio, jer ga u suprotnom javni bilježnik ne bi niti potvrdio. Također, iz čl. 230. ZPP-a u vezi sa Potvrdom slijedi da je Tužitelj bio upozoren na sva prava i obveze iz i/ili u vezi Ugovora prije njegovog sklapanja, da je Tužitelj sve odredbe Ugovora razumio i prihvatio, te da niti jednoj odredbi Ugovora, pa tako niti čl. 3. Ugovora, nije bila svrha da se koju od strana stavi u nepovoljniji položaj. Jasno je da ništetnost, niti ikakav nedostatak odredbe Ugovora o naknadi za obradu kredita ne proizlazi niti iz jedne od rješidaba viših sudova RH u postupku Franak. Tužitelj u dokaz tvrdnje da je ugovaranje plaćanja naknade (čl.3. Ugovora), ništetno, nije ponudio prikladan dokaz, osim svoje saslušanje, pa je jasno da je i time postupio protivno čl.299. ZPP-a pa tuženik predlaže da se tužba prvenstveno odbaci, a podredno, da se kao neuredna, vrati na ispravak Tužitelju temeljem čl.109., u vezi sa čl.186 ZPP. Tuženik dalje ističe prigovor zastare i zahtjeva i navodnog potraživanja tužitelja, osobito postavljenog pod točkom II tužbenog zahtjeva. Tužba je potpisana 11.07.2023., a tuženiku je na odgovor dostavljena 07. svibnja 2024. Kako je tužitelj podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari ne ranije od 11.07.2024. to tužitelj točkom II tužbenog zahtjeva zahtijeva utuženi iznos nakon isteka zastarnog roka za dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata s osnova navodne ništetnosti određenja naknade u Ugovoru. Također, potraživanje plaćanja na ime okolnosti da je tužitelj tuženiku platio naknadu je očito zastario i prema samom čl.3 Ugovora, jer se naknada plaća kod korištenja kredita, a i prema tužbenom zahtjevu tužitelja kad tužitelj traži plaćanje zakonskih zateznih kamata za koje tvrdi da teku počevši od 09.02.2006. pa je i time zahtjev pod točkom II tužbenog zahtjeva očito zastario. Tuženik je dao tužitelju protučinidbu za ulaznu naknadu pa ista nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja; Tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora nije bio klijent tuženika. Time je tuženik za potrebe procjene uvjeta i statusa klijenta tužitelja, kreditne sposobnosti tužitelja i sudužnika, procjene instrumenta osiguranja i osiguranja svojeg potraživanja, te provođenje svih navedenih radnji, kao i za procjenu samog zahtjeva nedvojbeno imao i direktne materijalne troškove (troškove korespondencije i sa državnim tijelima, drugim entitetima i unutar društva tuženika, kontaktiranja, umnožavanja, naknade, dažbine i davanja koji se direktno odnose na obradu zahtjeva tužitelja) i indirektne materijalne troškove povezane s obradom zahtjeva za kredit tužitelja (u frakciji prema vremenu i kompleksnosti obrade zahtjeva prema vremenu i kompleksnosti obrade svih ostalih zahtjeva za kredit u mjerodavnom vremenu, troškove zakupa, najma, poslovnice, komunalnih usluga, agencijske troškove, marketinške troškove, plaćanja prema državi i drugo), a koje ne bi imao da je tužitelj bio klijent tuženika prije odobrenja kredita i da nije postavio zahtjev za kredit. Tuženik sve navedene troškove nije nametnuo tužitelju već ih je tuženik pretrpio a tužitelj uzrokovao, samim svojim podnošenjem zahtjeva za kredit. Tuženik ništa nije stekao primitkom plaćanja naknade iz čl.3 Ugovora od tužitelja. Samo je podmirio povećane troškove koje je imao a tužitelj uzrokovao, samim svojim podnošenjem zahtjeva za kredit. Da je sve to izvršeno jasno je iz same činjenice da je su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor, pa je time tuženik dao tužitelju protučinidbu za „ulaznu naknadu“. Time čl.3. Ugovora nije uzrokovao nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja., pa, čak i da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a kojoj tvrdnji tužitelja se tuženik protivi, te i dalje nema mjesta primjeni čl.81 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje: „ZZP“) na snazi u trenutku sklapanja Ugovora, a koja određuje „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“. Odredba o ulaznoj naknadi se ne spominje u čl. 82 ZZP-a kojim se uređuju pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, i to niti formalno, niti sadržajno, niti opisno. Prema Čl. 84. ZZP-a „Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.“ Sklapajući Ugovor tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se sukladno čl.3. Ugovora od iznosa kredita naplati „3,30 %, jednokratno, pa je stoga znao i visinu obveze ( 3,30 %, od iznosa kredita) i trenutka njezina dospijeća (trenutak prve isplate kredita) pa je onda i trebao očekivati da će taj iznos i biti naplaćen i znati kada će biti naplaćen. Člankom 3. Ugovora određena je visina naknade (3,30% od iznosa kredita), a i trenutak njezina dospijeća (prilikom prve isplate kredita) te način njezine naplate (iz iznosa kredita) pa je jasno da je predmetna odredba i po svojoj visini i osnovi određena, pa je činidba iz Ugovora samim Ugovorom jasno i nedvosmisleno određena. Tužitelj je samim čl.9/4 Ugovora izjavio „ Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa svim uvjetima kredita“. Time čl.3. Ugovora ne podliježe procjeni poštenja iz čl.84 ZZP-a, pa se ZZP opet ne može primijeniti. Niti ZZP, niti Zakon o zaštiti potrošača niti koji drugi propis koji bi bio na snazi u Republici Hrvatskoj na dan sklapanja Ugovora nisu u pravni poredak Republike Hrvatske prenijeli Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama). Direktiva je u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, koji je Hrvatski sabor donio na sjednici 6. srpnja 2012., a koji je objavljen u Narodnim Novinama br.: 78/2012, od 13.7.2012.g., dakle gotovo pet godina nakon što je Ugovor sklopljen, i nakon što je predmetna odredba čl.3. Ugovora konzumirana. Kako je posve jasno direktive za razliku od Uredbi nemaju neposrednu pravnu snagu već ih je u pravni poredak pojedine države članice Europske unije potrebno prenijeti posebnim zakonom, to je Direktiva propis koji se ne može primijeniti u ovome postupku. Isto nedvojbeno potvrđuje i Presuda suda EU od 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, gdje je u točci 38. te odluke određeno „U ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor koji je doveden u pitanje u glavnom postupku, s obzirom na to da je sklopljen 15. listopada 2007., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013. Stoga, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točkama 34. i 40. svojeg mišljenja, eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive.” Čak i da se Direktiva ima Primijeniti, tuženik ističe da Članak 4. stavak 2. Direktive određuje: „Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštena ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 5-11), Potvrdu od 31. svibnja 2023. (list 12), saslušana je tužiteljica (list 67).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama nije sporno:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu 7. veljače 2006. radi kupnje rabljenog vozila, za iznos od 13.750,00 CHF, uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu od 6,50%, na rok od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećom na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku,

- da je u članku 3. Ugovora određeno je da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita. Tuženik je naplatio korisniku kredita ovu naknadu prilikom korištenja kredita dana 8. veljače 2006. u iznosu od 2.138,64 HRK, što predstavlja 3,30% od ukupnog iznosa kredita, a što je po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) iznos od 283,85 EUR.

- visina naknade.

6. Sporno je je li potraživanje u zastari, te jesu li odredbe čl. 1., čl. 2.1., 4. i 8. Ugovora o kreditu nepoštene odnosno ništetne (osnova), odnosno je li tuženik dužan vratiti više uplaćeni iznos stečen temeljem ništetnih odredbi ugovora.

Zastara

7.Prigovor zastare stoga nije osnovan.

7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7.2. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

7.3.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev- 43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U- III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

7.4. Također, u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi zauzet je pravni stav na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., u pravnom shvaćanju broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

7.5.Stoga, pokretanjem kolektivnog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te su zastarni rokovi na pojedinačne zahtjeve za restitucijom počeli teći iznova danom pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Takvo pravno shvaćanje potvrđeno je u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presudom i rješenjem posl. br. Rev 2245/17-2, od 20. ožujka 2018. te potom i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom pod posl. brojem Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022.

7.6. Kako se ovaj postupak vodi nastavno na kolektivni spor pokrenut tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, a tužba radi ostvarivanja pojedinačnog restitucijskog zahtjeva je podnesena 11. srpnja 2023. to je prigovor zastare neosnovan budući je postupak pokrenut u zastarnom roku od pet godina od nastupa pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž- 6632/2017, od 14. lipnja 2018., a sve jer je došlo do zastoja u redovnom funkcioniranju pravosudnog sustava (općepoznata činjenica- štrajk pravosudnih službenika i namještenika pa se tužbe nisu zaprimale), pa prigovor zastare nije osnovan.

Osnova

8. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati.

8.1.Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.

8.2.Navedeno proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/18 od 19.03.2019. godine u kojoj se (na str. 6.) obrazlaže da: „…citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“

8.3.Da radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U-III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud obrazlaže: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. “

9. Iz izjave tužiteljice proizlazi da je podigla namjenski kredit za kupnju rabljenog automobila, a da je ugovor bio unaprijed pripremljen, da nije imala utjecaja na sadržaj tog ugovora u bilo kojem pogledu. Navela je da je kredit u CHF valuti bio jedni za koji je imala uvjet jer je imala malu plaću. Prilikom sklapanja ugovora platila je naknadu o više tisuća kuna no ne sjeća se iznosa, nitko joj nije objasnio na koji se trošak odnosi takva naknada.

9.2. Teret dokaza o ovim okolnostima leži na tuženiku, pa tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet AN protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).

10.Po mišljenju ovog suda bez pravnog učinka je Odredba članku 3. Ugovora određeno je da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita kojom Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke jer tuženik kao jača ugovorna strana sam određuje postojanje ove naknade, a time jednostrano i nameće visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a) koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze.

10.1 Tuženik kao banka nesporno je naplatio ovu naknadu i to 8. veljače 2006. u iznosu od 2.138,64 HRK što predstavlja kunsku protuvrijednost 3,30% od iznosa kredita a koja je ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a sve prema Potvrdi tuženika od 31. svibnja 2023., a što je po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) predstavlja iznos od 716,8283,85 EUR, a to iz razloga jer pok. RN kao potrošač također nije pregovarao o ovoj naknadi nego je iste kao već gotove i unaprijed pripremljene u ugovoru bio dužan prihvatiti.

10.1. Činjenica da je isti taj uvjet za dobivanje kredita tužiteljica prihvatila, a kako proizlazi iz njene izjave, ne znači da je ta naknada bila i opravdana, iako je bila općepoznato uobičajena, posebno jer tuženik u vrijeme sklapanja kredita, a niti u ovom postupku nije dokazao na što se ta naknada uopće odnosi, te kakve je točno konkretne troškove tuženik imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva.

10.2.Ugovor o kreditu, s odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi sklopljen je prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

10.3.Tako je tuženik odredio tužitelju plaćanje naknade za sklapanje ugovora prema svojim vlastitim odlukama i uvjetima poslovanja pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna.

10.4.Također, navedena obveza/naknada prema tako stipuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, koju je pripremio tuženik, nije uopće za tužitelja bila određena, a niti odrediva, što je također protivno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO a posljedica čega je ništetnost navedene ugovorne odredbe, temeljem čl. 270 st. 1 ZOO, a jer je svakako suprotna odredbi čl. 81 st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03),

10.5.Tako i presuda suda Europske unije u spojenim predmetima C224/19 i C- 259/19 gdje je zaključeno da provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška, dok članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11.Tuženik u konkretnom slučaju nije ničim dokazao u čemu se sastoje troškovi obrade zahtjeva kredita odnosno prijevremenog povrata kredita (a što izlazi iz uobičajenih radnji koje i inače obavljaju zaposlenici banke a za koje radnje su plaćeni i ne predstavljaju trošak koji treba platiti klijent). Navedeno je u suprotnosti s odredbom čl. 81. ZZP/2003, a takve nepoštene ugovorne odredbe su ništetne sukladno odredbi čl. 87. ZZP, te je odlučeno kao u izreci, točka I.

12. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

12.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

13. Kako su dakle odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti, te tuženik nije imao pravo naplatiti takvu naknadu, dok tužitelj ima pravo na povrat naknade koju je platio temeljem takve ništetne odredbe.

14. Tuženik je sukladno članku čl. 323. st. 1. u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, dužan tužiteljici vratiti iznos od 283,85 EUR na ime navedene naknade zajedno sa zakonskim zateznim kamatama teku od dana 8. veljače 2006. kao dana plaćanja do isplate, sve temeljem čl. 1115. ZOO, a sve u visini određenoj temeljem čl. 29. ZOO-a, stoga je odlučeno kao u izreci presude, točka II.

15. Obzirom da je tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada im pravo na naknadu troška koji se odnosi na: sastav tužbe od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT), sastav podneska od 26 rujna 2024. iznos od 100 bodova (Tbr 8.t.1. OT), zastupanje na ročištu dana 2. listopada 2024. i 20. veljače 2025. za svako iznos od 100 bodova, ukupno 400 bodova odnosno 800,00 EUR sve uvećano za PDV od 25% na ovaj iznos od 200,00 EUR, te sudska pristojba na tužbu od 33,18 EUR, ukupno 1.033,18 EUR te je odlučeno kao u izreci presude, točka III.

15.1.Tužitelj je oslobođen plaćanja sudske pristojbe temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama, čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer je tužitelj u postupcima pokrenutim na temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa - tužitelj potrošač. Tužitelj je platio pristojbu na tužbu stoga je mu je taj trošak priznat.

15.2.Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO-a a teku od dana presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP.

16.Tužitelj je pravilno naznačio vrijednost predmeta spora, iako je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti. Naime, točka I. tužbenog zahtjeva glasi na utvrđenje, pa VPS sukladno Zakonu o sudskim pristojbama iznosi 1.327,22 EUR (prije 10.000,00 KN), dok novčani iznos na isplatu iznosi 283,85 EUR, odnosno 1.611,07 EUR, stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Samoboru, 12. lipnja 2025.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, od dana dostave presude, a ista se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

RJ

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.

Kal. 30 dana