Broj: Ppž-2173/2024
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. CR, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Sinj, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: 3.Pp-12100/2021-19 od 31. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.,
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Sinj, ukida prvostupanjska presuda Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: 3.Pp-12100/2021-19 od 31. siječnja 2024. i predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom okr. CR je na temelju čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), oslobođen je optužbe zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te je odlučeno da trošak prekršajnog postupka pada na teret proračunskih sredstava suda.
2. Protiv te presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući usvojiti žalbu, ukinuti presudu i vratiti na ponovno suđenje, odnosno, preinačiti presudu te donijeti osuđujuću presudu.
3. Žalba je osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, dok je utvrdio da je u prvostupanjskom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno, na što žalbom opravdano ukazuje tužitelj.
5. Naime, prvostupanjski je sud donio presudu kojom se okr. CR oslobađa optužbe da je remetio javni red i mir vikom i bacanjem cijevi željezne skele na tlo, a zbog nedostatka dokaza. Prilikom analize izvedenih dokaza prvostupanjski je sud naveo da okrivljenik poriče prekršaj, da je svjedok, oštećeni ĐR izjavio da je okrivljenik vikao na njega u više navrata kada se postavljala skela na kuću, ne sjeća se kojim riječima, ali koristeći psovke i prijetnje te bacao neke elemente skele, koji iskaz je sud ocijenio „unutar sebe kontradiktoran“ jer je upitno da li samo bacanje nekih dijelova skele u okviru gradnje uopće može predstavljati takav stupanj buke da bi izazvao remećenje javnog reda i mira. Taj iskaz ocjenjuje kontradiktornim i iskazu svjedoka CRV koji je rekao da je okrivljenik rukama „pokušao srušiti skelu“. Svjedokinja ĐRV, okrivljenikova sestra, iskazala je da je okrivljenik samo zamolio radnike da se udalje s njihovog zemljišta, nije vikao niti bacao cijevi, a svjedokinja HR, policijska službenika se ne sjeća događaja. Slijedom navedenih iskaza prvostupanjski sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je okrivljenik počinio prekršaj za koji se tereti te je u nedostatku drugih dokaza odlučio u korist okrivljenika kojeg je oslobodio optužbe.
5.1. Međutim, ovaj sud ne može prihvatiti obrazloženje prvostupanjskog suda da nakon ovako provedenog dokaznog postupka, u nedostatku dokaza, treba donijeti povoljniju odluku za okrivljenika te ga osloboditi optužbe u smislu načela „in dubio pro reo“, a da prethodno nije izveo sve dokaze važne u svrhu utvrđivanja relevantnih činjenica, što pravilno ističe i tužitelj u žalbi.
5.2. Prije svega, prvostupanjski je sud trebao pažljivije cijeniti iskaz svjedoka oštećenog ŽR koji je jasno naveo da je okrivljenik vikao na njega, više puta kada bi dolazio, što ne isključuje i predmetni dan, da su ti izrazi bile prijetnje i psovke te da je bacao neke elemente skele. Iz ovakvog iskaza proizlazi da je okrivljenik vikao i to prijetnjama i psovkama, što je dovoljno opisana radnja vikanja koja predstavlja bitno obilježje prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, bez obzira što se nije mogao sjetiti samih izraza pa njegov iskaz nije kontradiktoran. Nadalje, ne može se prihvatiti niti zaključak suda da bacanje dijelova skele u okviru buke koju stvara gradnja i postavljanje skele samo po sebi, ne mora predstavljati nužno i remećenje javnog reda i mira, budući da je sama ta radnja bacanja cijevi ili dijelova skele postavljene oko kuće, izložena pogledu javnosti prolazećih građana i stanara ulice, kako je to i naznačeno u optužnom prijedlogu. Isto tako, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da su iskazi ispitanih svjedoka ŽR i CRV međusobno različiti, budući da i iz iskaza potonjeg proizlazi da se okrivljenik ponašao na način kojim se uznemirava javnost jer je pokušao srušiti skelu, što vrlo vjerojatno predstavlja upravo onaj dio radnje koji je prethodio bacanju cijevi na pod. Prvostupanjski je sud trebao do kraja raščistiti događaj na način da je trebao suočiti navedene svjedoke oko onih dijelova iskaza koji nisu dorečeni, te iskaze svjedoka s obranom okrivljenika. Te iskaze je trebao dovesti u vezu s iskazima ispitanih svjedokinja ĐRV, okrivljenikove sestre koja je iskazivala u korist brata te iskazom policijske službenice koja se nije sjećala događaja.
5.3. Nadalje, prvostupanjski je radi svestranog utvrđenja svih relevantnih činjenica trebao izvesti i druge dokaze koji su mu bili na raspolaganju, konkretno ispitivanje radnika na predmetnoj skeli, a čiji podaci su navedeni u spisu (službena zabilješka od **.**.2021. - HRV, ŽRV i AR) i koji zasigurno imaju saznanja o predmetnog događaju. Dužnost je suda s jednakom pažnjom utvrditi činjenice koje idu u korist okrivljeniku, ali i koje ga terete, sukladno čl. 88. st. 1. PZ-a, umjesto jednostrane, nekritične ocjene obrane okrivljenika koji poriče prekršaj te olako odbacivanje kao kontradiktoran iskaz NR, oštećenika. Posljedica ovakvih postupovnih nepravilnosti, propuštanje je okolnosnog utvrđivanja činjeničnog stanja koje je preuranjeno dovelo do oslobađajuće presude, što sve pravilno ističe i tužitelj.
6. Slijedom navedenog, trebalo je prihvatiti žalbu tužitelja, ukinuti presudu i predmet dostaviti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, koji će, cijeneći razloge ovog drugostupanjskog rješenja provesti novi postupak u kojem će ponovno ispitati okrivljenika, svjedoke ŽR, ARV, ĐRV, HR, NRV, FRV i FR, na pravilan način otkloniti moguće kontradiktornosti u iskazima, potom provesti i druge dokaze čije provođenje se ukaže potrebnim, nakon čega će pravilnom ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza i svih pravno relevantnih činjenica, donijeti novu, na zakonu osnovanu i valjano obrazloženu odluku.
7. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 206. st. 1. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 12. lipnja 2025.
Zapisničarka:
Predsjednik vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Robert Završki, v.r.
Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 3 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.
