1

Poslovni broj: 14 P-403/2022-45

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A 

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Ljubici Kovač Katalinić, u pravnoj stvari tužiteljice M.P.,  S. – I., S. Nj., OIB: …, zastupane po punomoćniku I. D., odvjetniku u Đ., protiv tužene J. C. Š., V., OIB: …, zastupane po punomoćniku K. S., odvjetniku u V., radi utvrđenja ništetnim ugovora o dosmrtnom uzdržavanju te sastava ostavinske imovine pok. I.Š., nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 25. listopada 2023. u prisutnosti stranaka i njihovih punomoćnika, 24. studenog 2023. objavio je i 

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I.              Utvrđuje se da je Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen između, na jednoj strani J. C. Š., OIB: …, iz V., koja je istovjetna sa J. C. Š., OIB: …, V., koja nastupa u ulozi davateljice uzdržavanja i I. Š., OIB: …, V., koji je istovjetan sa I. Š. iz P., kao primatelja uzdržavanja s druge strane, ništetan.

 

II. Utvrđuje se da nekretnine, koje su predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 19. siječnja 2022. godine i to nekretnine upisane u :

1. z.k. ul.br. … k.o. V.  i to cijeli suvlasnički dio od 1/2 dijela (jednu polovinu)

- čkbr. … sa 327 m2

DVORIŠTE sa 236 m2

STAMBENA ZGRADA ,V. sa 77 m2

NADSTREŠNICA sa 14 m2 te

2. nekretnine upisane u knjigu položenih ugovora P. Broj poduloška …, dvosobni stan ulaz br. I prizemno, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, predsoblja i hodnika ukupne površine 62,32 m2 zajedno sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom zemljišta i zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade u P., a sagrađena na čkbr…. k.o. P.,

 

predstavljaju ostavinsku imovinu iza pok. I. Š., a što je tužena dužna trpjeti, na način da se ostavinska imovina ostaviteljice raspodjeli prema odredbama Zakona o nasljeđivanju.

 

III. Tužena je dužna tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koja kamata teče od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

 

II. Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.089,50 EUR/ 15.743,34 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.              Tužiteljica je utužila radi utvrđenja ništetnim ugovora o dosmrtnom uzdržavanju te utvrđenje sastava ostavinske imovine iza pok. I.Š.. U tužbi navodi da je rješenjem ovog suda donesenim u ostavinskom postupku iza pok. I.Š. u spisu posl.br. O-784/2022 upućena pokrenuti parnicu radi spora o kojem ovisi sastav ostavinske imovine. U tužbi se navodi da je tužiteljica kćerka, a time i zakonska nasljednica pok. I.Š. te da je za postojanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju između njezinog oca i tuženice saznala tek na ostavinskoj raspravi, uslijed čega je, a obzirom da smatra da predmetni ugovor nije valjan, upućena na pokretanje ovog postupka.

1.2.              Nadalje, u tužbi se navodi da su predmetom ugovora o dosmrtnom uzdržavanju nekretnine upisane u zk.ul.br. … k.o. V. i to cijeli suvlasnički dio od 1/2 dijela te nekretnine upisane u knjigu položenih ugovora P., broj poduloška 5/8816 te je temeljem osporavanog ugovora tuženica upisana kao vlasnica predmetnih nekretnina. Tužiteljica navodi da je njezin otac u trenutku zaključenja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, tj. 19. siječnja 2022., bio nesposoban za rasuđivanje na što upućuju medicinska dokumentacija pribavljena od bolnice V. jer je kod oca tužiteljice (u tužbi očito omaškom navedeno tužiteljice) utvrđena dijagnoza demencije koja se liječenjem ne može popraviti niti značajnije zaustaviti.

1.3.              Tužiteljica se u tužbi poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima u trenutku i načinu sklapanja ugovora navodeći da izjava volje (za sklapanjem ugovora) da bi bila pravovaljana mora poticati od osobe sposobne za rasuđivanje jer osobo nesposobna za rasuđivanje ne može slobodno i ozbiljno izraziti svoju volju u pravnom smislu. Tužiteljica nalazi, bez obzira što je sud izvršio ovjeru ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, da to nije zapreka za utvrđenje da je primatelj uzdržavanja bio nesposoban za rasuđivanje u trenutku sklapanja ugovora. Navodi da se imenovani liječio od više bolesnih stanja, višekratno je doživio moždani udar, liječio se na neurološkom i internističkom odjelu bolnice V., a između ostalog verificirana je i dijagnoza Sy pscihoorganicum (psihoorganski sindrom), a što je očito bilo vezano s demencijom njezinog pokojnog oca.

1.4.              Tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka i svih predviđenih dokaza presudom utvrdi da ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen između njezinog pok. oca i tuženice ništetnim i da utvrdi da sve nekretnine koje su predmetom tog ugovora, a koje se trenutno vode kao vlasništvo tuženice, predstavljaju ostavinsku imovinu pok. I.Š.

2.1.              U odgovoru na tužbu tuženica priznaje da je tužiteljica rješenjem ovog suda donesenim u ostavinskom postupku iza pok. I.Š. upućena na pokretanje parnice zbog spora o sastavu ostavinske imovine, odnosno zbog osporavanja valjanosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kao i da su predmetom ugovora o dosmrtnom uzdržavanju nekretnine koje se navode u tužbi.

2.2.              U odgovoru na tužbu poriču se tvrdnje da je pok. I.Š. u vrijeme zaključenja ugovora o dosmrtnom uzdržavajnu bio nesposoban za rasuđivanje jer je predmetni ugovor ovjeren od strane suca Općinskog suda koji ga zasigurno ne bi ovjerio da je pok. bio nesposoban za rasuđivanje. Da bi se utvrdila sposobnost za rasuđivanje, nije nužno medicinsko znanje već je po navodima tuženice dovoljan i zdrav razum, što na temelju neposrednih zapažanja i višestrukih kontakata sa pok. I.Š. prije i nakon sklapanja spornog ugovora mogu potvrditi mnogobrojni svjedoci. Tuženica navodi da medicinsko vještačenje nije potrebno te da bi ono bilo samo teorijske naravi jer se njime ne bi sa potpunom sigurnošću moglo utvrditi činjenično stanje na sporne okolnosti.

2.3.              Zaključno odgovorom na tužbu tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška koji joj je nastao.

3.              Nije sporno da je između tuženice i prednika tužiteljice, njezinog oca, pok. I.Š. 19. siječnja 2022. sklopljen ugovor o dosmrtnom uzdržavanju koji je i ovjeren od strane nadležnog suda 3. veljače 2022., a kojim je ugovorom primatelj uzdržavanja pok. I.Š. prenio odmah u vlasništvo tuženici kao davateljici uzdržavanja svoje nekretnine, dok se tuženica zauzvrat obvezala doživotno uzdržavati primatelja uzdržavanja. Nije sporno ni da je prednik tužiteljice preminuo 21. lipnja 2022., odnosno 5 mjeseci nakon sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

4.              Sporno je da li je  ugovor o dosmrtnom uzdržavanju valjan, odnosno da li je u trenutku sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju pok. I.Š. bio sposoban za rasuđivanje.

5.              Radi utvrđenja spornih činjenica sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u otpusna pisma za I.Š. (str. 11-19, 22-24), nalaz sa Hitnog bolničkom prijema od 19.6.2022. (str. 20-21), rješenje zk odjela u P. posl.br. Z-9639/2022 (str. 39-40), rješenje zk odjela u Virovitici posl.br. Z-9638/2022 (str. 41-42), dopis PU, Službe zajedničkih i upravnih poslova od 19.12.2022. i uvjerenje o prebivalištu (str. 71-72), dopis Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 22.12.2022. (str. 73), medicinski karton pok. I.Š. (str. 76), psihijatrijski nalaz i mišljenje (str. 81-90), očitovanje vještakinje od 29.3.2023. (str. 109-110), te u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

6.              Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., , 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

 

7.              Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

-          da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju između prednika tužiteljice, tj. njezinog oca pok. I.Š., i tuženice sklopljen 19. siječnja 2022. te ovjeren pred nadležnim sucem Općinskog suda 3. veljače 2022.,

 

-          da se predmetnim ugovorom tuženica obvezala da će doživotno uzdržavati primatelja uzdržavanja na način da će s njim živjeti u istom kućanstvu te svojim i njegovim sredstvima skrbiti o svim svakodnevnim životnim potrebama kao što su nabava namirnica, plaćanje režijskih i drugih troškova, briga o liječenju, nabava lijekova, osiguranje grijanja stambenog prostora, pružanje potrebne njege i skrbi u slučaju bolesti i nemoći osobno ili putem trećih osoba, osiguranje svega drugoga što za život bude potrebno te po smrti sahrana po mjesnim običajima,
 

-          da je istim ugovorom pok. I.Š. prenio odmah u vlasništvo tuženici svoje nekretnine,

 

-          da je pok. I.Š. preminuo 21. lipnja 2022.,

 

-          da je tužiteljica kćerka pok. I.Š. koja je za postojanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju saznala za vrijeme trajanja ostavinskog postupka,

 

-          da je tuženica izvršavala sve obveze iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, s time da je podmirila i trošak sahrane te karmina,

 

-          da iz medicinske dokumentacije koja prileži spisu slijedi da je pok. I.Š. nakon sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju hospitaliziran na odjelu neuorologije zbog ishemskog moždanog udara, dok je u razdobljima koji su prethodili sklapanju pobijanog ugovora bolovao od mentalnog poremećaja uzrokovanog oštećenjem i disfunkcijom mozga i bolešću tijela (psihoorganski sindrom), Parkinsonove bolesti, hipertomije, miokardiopatije, insuficijencije srčanih zalizaka, stenoze obje karotidne arterije, mikrocitne anemije, adenoma prostate, ugradnja TEP oba kuka, šećerne bolesti i divertikulozne kolone,

 

-          da u med. dokumentaciji nema zapisa da bi pok. I.Š. imao psihotične simptome, a posebice ne u vrijeme potpisivanje ugovora, neposredno prije ili poslije, te da nema niti jednog objektivnog podatka koji bi ukazivao da je on bio promijenjene svijesti, pod utjecaje psihotičnih fenomena, patološkog afekta ili teškog oštećenja kognicije, uslijed čega ne bi mogao shvatiti značenje stavljanja svog potpisa na ugovor i razumjeti posljedice koje proizlaze, uslijed čega, a sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka prim.dr.sc. M.K.S., pok. I.Š. na dan zaključenja ugovora vrlo vjerojatno mogao shvatiti u potpunosti prirodu i značenje svog postupanja kao i posljedice istog,

 

-          da sukladno nalazu i mišljenju vještaka, psihoorganski sindrom nije istoznačnica demenciji već obuhvaća čitav niz stanja, te može biti akutan i kroničan, tj. različitih mentalnih oštećenja koje nastaju uslijed tjelesne bolesti ili moždanih oštećenja, a što može uključivati oštećenja afekta, kognicije, percepcije itd. Tek kada je razina kognitivnog oštećenja izražena postavlja se dijagnoza demencije, što se kod pok. I.Š. nigdje ne spominje, već pod šifrom F06.7 blagi kognitivni poremećaj,

 

-          da je u dopuni nalaza i mišljenja vještakinja pojasnila da je pokojnik imao pojedine smetnje psihoorganskog tipa koje nisu bile razvijene do te mjere da ne bi mogao razumjeti što radi i koje su posljedice tih radnji, te da najbliži opisani objektivni podatak o psihičkom stanju i ponašanju I.Š. (prije nego što je doživio moždani udar) je zapis liječnika opće medicine prema kojem on samostalno dolazi u ambulantu (što znači da je bio orijentiran i da je znao što radi te da je samostalno odlučio o cijepljenju) mjesec dana prije potpisivanja ugovora,

 

-          da iz iskaza tužiteljice slijedi da nalazi da je njezin otac bio nesposoban za rasuđivanje uslijed promjena u njegovom ponašanju, a posebice uslijed izostanka bilo kakve emocionalne reakcije na smrt njezine sestre 2021. godine, no da u svom iskazu ista potvrđuje da je u vrijeme zaključenja ugovora, tj. početkom 2022. godine, pokojni bio orijentiran, mogao ju je prepoznati i dočekao ju je, no da je izostala nekadašnja emotivnost i komunikacija u njihovu odnosu. U svom iskazu tužiteljica potvrđuje da je tuženica skrbila o pok. I.Š., a time ispunjavala svoje ugovorne obveze, iako je ona za postojanje ugovora saznala nakon smrti oca, tj. za vrijeme ostavinskog postupka,

 

-          da iz iskaza tuženice slijedi da je s pokojnikom bila u braku 5 godina, da se skrbila i brinula o istom, te da je sklapanje ugovora predložio upravo on, te da je bio orijentiran i u pogledu mjesta u kojem se nalazi i vremena te je prepoznavao ljude oko sebe.

 

8.              Predmet spora je ocjena valjanosti Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. što ga je prednik (otac) tužiteljice sklopio s tuženicom (svojom suprugom) 19. siječnja 2022., obzirom na tvrdnje tužiteljice da isti u vrijeme zaključenja ugovora nije bio sposoban za rasuđivanje, pa je samim time Ugovor ništetan.

9.1.              Odredbom članka 276. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj  35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje toga ugovora.

9.2.              Prema tomu, da bi Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju bio valjan, stranka mora imati poslovnu sposobnost, odnosno sposobnost da vlastitim aktivitetom – očitovanjem volje proizvodi pravne učinke, tj. stvara prava i preuzima obveze. Razumije se da takva sposobnost ne postoji kod osobe koje zbog duševne bolesti, zaostalog umnog razvoja ili kojeg drugog razloga nije sposobna za rasuđivanje, odnosno nije sposobna pravilno shvaćati zbivanja oko sebe i na osnovi tog shvaćanja donositi, prema shvaćanju sredine u kojoj živi, pravilne odluke. Svakako da osoba koja pravnim poslom raspolaže nekom svojom imovinom mora biti poslovno sposobna, odnosno  u vrijeme poduzimanja toga posla mora biti sposobna za rasuđivanje i odlučivanje.

9.3.              Tvrdnju o ništetnosti Ugovora tužiteljica je temeljila na činjenicama koje proizlaze iz medicinske dokumentacije, glede koje tužiteljica tvrdi da su u njoj navedene dijagnoze iz kojih proizlazi zaključak o poslovnoj I.Š. u vrijeme sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Nema spora da navedena medicinska dokumentacija koja sadržava i povijest bolesti pokojnog I.Š., koju je tužiteljica predočila sudu, predstavlja javnu ispravu, što nadalje znači da ona, u skladu sa odredbom članka 230. stavka 1. ZPP-a, dokazuje istinitost onog što se u njoj potvrđuje i određuje. Međutim, u konkretnom slučaju nije sporna istinitost u medicinskoj dokumentaciji naznačenih činjenica (dijagnoza), već je u predmetnoj parnici sporno da li se iz tih činjenica može izvesti zaključak o nesposobnosti za rasuđivanje I.Š. u vrijeme sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

 

9.4.              Za izvođenje navedenog zaključka – tj. zaključka o tome da li su i kako su navedene dijagnoze utjecale na sposobnost rasuđivanja primatelja uzdržavanja, potrebno je znanje medicinsko psihijatrijske struke, koje stručno znanje sud nema, zbog čega je, a radi utvrđenja navedenog, provedeno medicinsko psihijatrijsko vještačenje. Na osnovu nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje, sud je našao utvrđenim da su predmetne dijagnoze, koje su nesporno utvrđene kod pokojnog I.Š. utjecale na kognitivno funkcioniranje posebice u akutnim fazama, odnosno pogoršanjima pojedinih bolesti, no da nema niti jednog objektivnog podatka koji bi ukazivao da je on, u vrijeme sklapanja pobijanog ugovora, bio promijenjene svijesti, pod utjecajem psihotičnih fenomena, patološkog afekta ili teškog oštećenja kognicije, uslijed čega ne bi mogao shvatiti značenje stavljanja svog potpisa na ugovoru i razumjeti posljedice koje proizlaze.

 

9.5.              Uzevši u obzir da je tek nakon sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prednik tužiteljice pretrpio moždani udar, uslijed čega se njegovo stanje drastično pogoršalo, a da do tog trenutka u medicinskoj dokumentaciji nema niti jednog objektivnog podatka da je pokojni bio promijenjene svijesti ili teškog oštećenja kognicije, sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka psihijatrijske struke, te medicinske dokumentacije, našao utvrđenim da je pokojni u trenutku sklapanja ugovora bio sposoban za rasuđivanje.

 

9.6.              Neosnovano tužiteljica navodi da verificirani psihoorganski sindrom koji je ustanovljen kod pokojnog I.Š. ukazuje na demenciju i nedostatak sposobnosti za rasuđivanje. Naime, vještakinja je u svom nalazu jasno naznačila da je pokojni I.Š. na dan sklapanja Ugovora bolovao od mentalnog poremećaja uzrokovanog oštećenjem i disfunkcijom mozga i bolešću tijela (psihoorganski sindrom). No, pojasnila je i da psihoorganski sindrom stari naziv za niz stanja koji nije istoznačnica demenciji te može biti akutan i kroničan. U važećoj klasifikaciji u psihoorganska stanja pripadaju sve dijagnoze F00-F08, F1X7, no svaka od tih dijagnoza, ako i postoji, ništa ne govori o ugovornoj sposobnosti koja se uvijek mora procjenjivati na osnovu psihičkog statusa i ponašanja osobe. Tek kada je razina kognitivnog oštećenja izražena, tada se postavlja dijagnoza demencije, koja se u dokumentaciji pokojnog I.Š. nigdje ne spominje, s time da ni predmetna dijagnoza, tj. dijagnoza demencije ne isključuje ugovornu sposobnost per se.

 

9.7.              Iako je u vrijeme sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, prednik tužiteljice, bio osoba starije životne dobi koji je afirmirao neke kognitivne smetnje - mentalni poremećaj uzrokovan oštećenjem i disfunkcijom mozga i bolešću tijela         (psihoorganski sindrom), sud nije našao utvrđenim da je predmetna dijagnoza tako utjecala na njegovo kognitivno funkcioniranje da nije mogao shvatiti značenje pravnog posla koji sklapa i posljedice koje iz toga proizlaze. Naime, predmetna dijagnoza sama za sebe ne isključuje ugovornu sposobnost, jer, kao što to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje, ista podrazumijeva niz stanja, pa tako i blage kognitivne poremećaje, a tek kada je razina kognitivnog oštećenja izražena, postavlja se dijagnoza demencije, koja se kod pokojnog nigdje ne spominje, iako ni ona automatski ne isključuje poslovnu sposobnost.

 

9.8.              Razina kognitivnog funkcioniranja kod pokojnog I.Š. slijedi i iz podatka sadržanog u medicinskoj dokumentaciji koji je najbliži datumu sklapanja ugovora, a to je 21. prosinca 2021. (28 dana prije sklapanja ugovora), kada je pokojni pristupio samostalno u ambulantu liječnika obiteljske medicine radi medicinskog zahvata – cijepljenja protiv gripe. Iako nema podatka o njegovu psihičkom stanju, iz predmetnog slijedi da je razina njegove svijesti bila dovoljno očuvana da se mogao odlučiti na taj medicinski postupak.

 

10.              Neosnovani su navodi tužiteljice da izostanak spomena tužiteljice, kao kćerke pokojnog I.Š., u Ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, ukazuje na razinu svijesti njezina oca, odnosno da je zaboravio na tužiteljicu, što pak ukazuje da je bio nesposoban za rasuđivanje. Naime, sadržaj Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ne implicira da se u istom moraju navoditi članovi obitelji primatelja uzdržavanja,  a predmetni ugovor, sastavljen je od strane kvalificirane osobe – odvjetnika te ovjeren od strane nadležnog suda koji je u postupku ovjere ugovora upozorio ugovorne strane na posljedice sklapanja tog ugovora, sukladno odredbi članka 580. stavka 2. ZOO-a (stranice 14-15 ostavinskog spisa poslovni broj O-784/2022). U postupku ovjere ugovora o dosmrtnom uzdržavanja sudac ovjere nije dužan provoditi postupak utvrđivanja poslovne sposobnosti primatelja uzdržavanja odnosno njegove sposobnosti za rasuđivanje, niti je u tom smislu dužan istraživati da li postoji neka medicinska dokumentacija iz koje bi se to moglo utvrditi. No, sudac ovjere dužan otkloniti ovjeru ugovora ukoliko na temelju kontakta i razgovora sa strankama prije ovjere stekne uvjerenje da osoba primatelja uzdržavanja nije prisebna, odnosno ako iz njegova ponašanja prilikom ovjere očigledno proizlazi da ona nije sposobna rasuđivati te ukoliko na temelju toga ozbiljno posumnja u njenu poslovnu sposobnost, a tužiteljica tijekom postupka ničime nije dokazala da su prilikom ovjere ugovora u ponašanju I.Š. postojale takve okolnosti koje su nedvojbeno upućivale na zaključak o njegovoj nesposobnosti za rasuđivanje.

 

11.1.              Tužiteljica tvrdnju da je njezin otac bio nesposoban za rasuđivanje temelji prvenstveno na dijagnozama od kojih je bolovao te na njegovoj emocionalnoj promijenjenosti i izostanku privrženosti i reakcije na vijest o smrti njezine sestre, pokojnikove kćerke. No, i sama tužiteljica navodi da ju je otac, prije moždanog udara, prepoznavao kada bi došla, da bi ju zagrlio, da je u vrijeme sklapanja ugovora, tj. početkom 2022. godine, bio orijentiran, prepoznavao ljude, iako je tuženica bila ta koja je većinom preuzimala komunikaciju. Jedini dio njezina iskaza koji bi mogao ukazivati na teže kognitivno oštećenje jest onaj u kojem navodi da pred kraj nije znao ni pričati njemački niti je znao ime sestrina muža. Uzevši, međutim, u obzir da je tužiteljica sama navela "pred kraj", a posebice cijeneći njezin iskaz u cijelosti, sud nalazi da se predmetni navodi odnose na period nakon moždanog udara, odnosno nakon zaključenja ugovora, kada je nedvojbeno, što proizlazi i iz ostalih dokaza izvedenih tijekom postupka, došlo do drastičnog pogoršanja stanja pokojnog I.Š..

 

11.2.              Navodi tužiteljice o medicinskim dijagnozama njezina oca (srčani problemi, Parkinsonova bolest) te operativnim zahvatima kojima je bio podložen (operacije kuka), a koji su potkrijepljeni medicinskom dokumentacijom, potvrđuju dijagnoze od kojih je bolovao pokojnik, no ne ukazuju na to da su predmetne dijagnoze utjecale na sposobnost rasuđivanja pokojnog I.Š., u smislu izraženijeg kognitivnog oštećenja koje bi isključilo pravilno shvaćanje zbivanja oko njega te nemogućnost razumijevanja pravnog posla koji sklapa i posljedica koje iz toga proizlaze. 

 

11.3.              Iako je sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, jer je isti homogen, životan i okolnosan, ipak nalazi da niti iz takvog iskaza tužiteljice ne slijedi da je kognitivno funkcioniranje njezina oca, pok. I.Š., u vrijeme zaključenja ugovora bilo toliko narušeno da bi isti bio nesposoban za rasuđivanje. Iako je razumljivo da tužiteljica nalazi da je njezin otac bio psihološki promijenjen zbog njegovih emotivnih reakcija i izostanka dotadašnje privrženosti i komunikacije, to samo za sebe ne ukazuje na ugovornu – poslovnu nesposobnost. Pri tomu, i sama tužiteljica, različito ocjenjuje njegovo stanje, tako primjerice, tijekom istog perioda (2020. godine) dovodi u pitanje razinu svijesti oca prilikom primanja vijest o bolesti kćerke (njezine sestre), no ne i prilikom odbijanja darovanja stana tuženičinoj nećakinji.

 

11.4              Ni iz iskaza tuženice ne slijedi da je stanje svijesti pokojnog I.Š. u trenutku sklapanja ugovora bilo teško promijenjeno da ne bi bio u mogućnosti pravilno shvaćati zbivanja oko sebe. Naime, iz njezina iskaza proizlazi upravo suprotno, odnosno da je u to vrijeme pokojni I.Š. vozio automobil, da je bio vremenski i prostorno orijentiran i prepoznavao ljude oko sebe. Uzevši u obzir da je tuženica živjela u životnoj zajednici sa pokojnim I.Š., da se nesporno brinula za istog, u smislu zadovoljenja egzistencijalnih (kuhanje i sl.) i zdravstvenih potreba (organizirala je postoperativne terapije i slično), sud nalazi da je tuženica ta koja je ima više saznanja o načinu funkcioniranja i razini svijesti pokojnog u odnosu na tužiteljicu, koja uslijed životne i geografske odvojenosti, odnos s pokojnim I.Š., održavala telefonski i tek povremenim dolascima.

12.1.              Uzevši u obzir da je među strankama nesporno da se tuženica doista brinula za pokojnog I.Š. na način da mu je pružala ispomoć prilikom liječenja, organizacije postoperativnih terapija, nabavke lijekova, odlaska na zdravstvene preglede, da je kuhala i skrbila o istom te da tužiteljica ni ne traži raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju uslijed neispunjenja ugovornih obveza, sud nije našao osnovanim dokazni prijedlog da se od Matičnog ureda zatraži podatak o bračnim statusima tuženice. Naime, navodi u ovom smjeru, ne samo da su izneseni nakon zaključenja prethodnog postupka i donesenog plana upravljanja postupkom, što je protivno odredbama članka 299. ZPP-a, nisu podobni dokazni prijedlozi kojima bi se mogle utvrditi odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari, a to je da li je pokojni I.Š. u trenutku zaključenja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju bio poslovno sposobna osoba. Osim toga, ne radi se ni o novim činjenicama koje tužiteljica nije mogla iznijeti u tužbi, odnosno do zaključenja prethodnog postupka, jer je u svom iskazu navela da je saznanja o bračnim statusima tuženice dobila od same tuženice za vrijeme trajanja braka s njezinim pokojnim ocem.

12.2.              Osim tog dokaznog prijedloga, tužiteljica je podneskom od 17. listopada 2023.  iznijela čitan niz novih dokaznih prijedloga; za saslušanjem liječnice pokojnog I.Š., pribavom dodatne dokumentacije te za pribavljanjem zahtjeva za promjenu adrese prebivališta na kojem se navodno pokojni I.Š. nije mogao potpisati. Ovi dokazni prijedlozi izneseni su nakon što je sud već donio plan upravljanja postupkom i nakon što je zaključen prethodni postupak. Prema odredbi članka 299. stavka 1. ZPP-a stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stranke mogu sukladno odredbi članka 299. stavka 2. ZPP-a tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti, prije zaključenja prethodnog postupka. Stavkom 3. istog članka i zakona propisano je da sud neće uzeti u obzir nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. tog članka.

12.3.              Sukladno citiranim odredbama, sud nije usvojio dokaze koja je tužiteljica predložila podneskom od 17. listopada 2023., tj. nakon zaključenja prethodnog postupka, smatrajući da je tužiteljica u toj fazi postupka prekludirana u predlaganju novih dokaza. Osim toga, tužiteljica uopće nije navela niti obrazložila razloge zbog kojih nije mogla (bez svoje krivnje) ove dokaze predložiti i ranije, tj. u tužbi ili na pripremnom ročištu, što je osnovna pretpostavka da bi sud uopće mogao uzeti u obzir nove dokaze, odnosno dokaze predložene nakon zaključenja prethodnog postupka.

12.4.              Osim što sud, sukladno prethodno navedenim odredbama članka 299. ZPP-a, nalazi da je tužiteljica prekludirana u predlaganju novih dokaza, napominje se da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. listopada 2022., odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/2022). Tim je izmjenama, točnije odredbom članka 41. ZID ZPP, u cilju bolje predvidivosti i koncentracije postupka uveden novi procesni institut - plan upravljanja postupkom, koji je donesen na pripremnom ročištu održanom 15. prosinca 2022. Plan upravljanja postupkom i uopće prethodni postupak služi sudu da jasno odredi predmet spora i predmet raspravljanja, planira i upravlja prikupljanjem procesnog materijala i donosi sve druge pripremne odluke koje se odnose na organizaciju glavne rasprave. Tako je i u ovom postupku, planom upravljanja, pod točkom I., jasno određen predmet spora, odnosno odlučna činjenica koju je u postupku potrebno utvrditi, i to upravo na temelju svih činjenica koje su stranke iznijele u tužbi i odgovoru na tužbu, a sve s ciljem da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i uz što manje troškova (članka 10. stavak 1. ZPP-a). To, dakako, implicira i dužnost stranaka da istinito, potpuno i pravodobno iznesu svoje zahtjeve i prigovore, odnosno činjenice i dokaze na kojima ih temelje (članka 7. i 9., u vezi s 189.-192., 288.a i 299. ZPP-a). Obzirom da je tužiteljica nakon donošenja plana upravljanja postupkom, odnosno zaključenja prethodnog postupka, iznijela niz dokaznih prijedloga, ne navodeći razloge zbog kojih te dokazne prijedloge nije iznijela i ranije, sud nalazi da predmetne dokazne prijedloge nije iznijela pravodobno, zbog čega ih nije ni uzeo u obzir. Samo je u odnosu na dokazni prijedlog za pribavom podataka od Matičnog ureda navela da se radi o okolnostima o kojima nije imala saznanja prilikom pokretanja postupka, što međutim nije potvrdila u svom iskazu (točka 12.1. obrazloženja).

12.5.              Već u planu upravljanja postupkom sud je odbio dokazne prijedloge obiju parničnih stranaka za saslušanjem svjedoka kao nepodobne dokaze jer se predmetnim dokaznim sredstvima, tj. iskazima svjedoka, ne može utvrđivati sposobnost za rasuđivanje. Svjedoci nemaju potrebno stručno znanje ni kvalifikacije da ocjene da li je pokojni u trenutku sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju bio osoba sposobna za rasuđivanje koja je sposobna shvatiti značenje tog pravnog posla i njegove posljedice. To znanje nema čak niti liječnica primarne zdravstvene zaštite imenovanog, dr. V.B., uslijed čega sud nije uvažio ovaj dokazni prijedlog tužiteljice, koji je uostalom iznesen nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon donošenja plana upravljanja postupkom i provedenog vještačenja. (ŽS Bjelovar, Gž-662/2020-2).

12.6.              Zbog svih iznesenih razloga, sud nije uvažio dokaze koje je tužiteljica predložila neposredno prije zadnjeg ročišta u ovom predmetu, prvenstveno nalazeći da je te dokaze mogla iznijeti pravodobno, a nije obrazložila razloge zbog kojih ih eventualno nije bila u mogućnosti (pravodobno) predložiti, no nalazeći i da bi se uvažavanjem tih dokaznih prijedloga odugovlačio postupak, što nije u skladu s ciljem koji se nastojao postići izmjenama i dopunama ZPP-a, na koje je sud ukazao u točci 12.4. ovog obrazloženja. Jedan od dokaznih prijedloga, koji je tužiteljica iznijela u podnesku od 17. listopada 2023., jesti i za pribavu nalaza psihijatra na koji je pokojni upućen uslijed dijagnoze F 07, no ni taj dokazni prijedlog nije uvažen jer je predmetnu dijagnozu vještakinja ocijenila u svom nalazu i mišljenju navodeći da se radi o blagom kognitivnom poremećaju, a nema nikakvih drugih dokaza da je pokojni I.Š. psihijatrijski liječen, niti su to potvrdile stranke u svom iskazima.

13.1.              Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 155. i 154. stavak 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14. i 118/14., u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95., 57/94., 137/02., 26/03., 125/11., 112/12.,157/13.).

13.2.              Tuženica je u cijelosti uspjela u postupku, zbog čega joj je tužiteljica dužna naknaditi troškove postupka koji su bili potrebni.

13.3.              Tuženici je kao potreban priznat trošak zastupanja na ročištima od 15. prosinca 2022., 20. rujna 2023. i 25. listopada 2023. - 250 bodova za svako ročište (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podneska od 21. ožujka 2023. - 250 bodova (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude – 50 bodova (Tbr.9. t.3. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), što ukupno iznosi 1050 bodova pomnoženo s 1,99 EUR/15,00 kuna koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 2.089,50 EUR/ 15.743,34 kuna.

13.4.              Tuženici nije priznat trošak sastava odgovora na tužbu, budući da predmetna naknada koju tuženica potražuje za sastav podneska – odgovora na tužbu, predviđena odredbom Tbr. 8. toč. 1. u svezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife, pripada stranci samo ukoliko je platila naknadu odvjetniku ili odvjetničkom društvu za tu radnju  obavljenu po punomoći ili rješenju nadležnog tijela. Kako je tuženica samostalno potpisala odgovor na tužbu, odnosno iz stanja spisa ne slijedi da je predmetni podnesak po punomoći što ju je dala poduzeo odvjetnik, tuženici ne pripada trošak za navedenu radnju. Tuženici nije priznat kao potreban niti trošak sastava podneska od 9. prosinca 2022., obzirom da predmetnim podneskom samo dostavlja punomoć za zastupanje. Radi se o nepotrebnom trošku jer je isti procesni učinak mogao biti postignut i dostavom punomoći uz prvu radnju što ju je odvjetnik obavio u postupku, a što uostalom i slijedi iz odredbe članka 98. stavka 1. ZPP-a.

13.5.              Neosnovano tuženica potražuje trošak sastava podneska od 24. veljače 2023. (str. 107-108) kojim se očitovala na navode iz podneska tužiteljice od 8. ožujka 2023. Naime, tuženica je 21. ožujka 2023. dostavila u spis podnesak kojim se očitovala na nalaz i mišljenje vještaka (str. 105-106), a potom i 24. veljače 2023., tj. dva dana nakon, podnesak kojim se očitovala na navode iz podneska tuženika od 8. ožujka 2023. Prema tomu, tuženica je u razmaku od dva dana dostavila u spis dva podneska, a sud nalazi da je navode koje je istaknula u oba podneska mogla zapravo istaknuti jednim podneskom i time postići isti procesni učinak. Stoga, a obzirom da sud vodi računa da se postupak provede uz što manje troškova (članak 10. stavak 1. ZPP-a), tuženici je priznata samo nagrada za sastav podneska kojim se očitovala na nalaz i mišljenje vještaka (str. 105-106).  Neosnovano tuženica potražuje i trošak sastava podneska od 24. listopada 2023. Naime, priznavanjem troškova sastava tog podneska od 24. listopada 2023., a potom troškova zastupanja na ročištu koje je održano samo dan nakon što je predmetni podnesak predan sudu (tj. 25. listopada 2023.), tuženici bi se priznala dvostruka naknada, obzirom da je isti procesni učinak mogao biti postignut usmenim izlaganjem navoda iz podneska na predmetnom ročištu. Kako je tuženici, u skladu s odredbom čl. 155. ZPP-a, u svezi s odredbom Tbr. 9. t. 1. Tarife, priznata naknada za zastupanje na ročištu održanom 25. listopada 2023., sud mu uslijed ranije iznesenih razloga, nije priznao nagradu za sastav podnesak od 24. listopada 2023..

13.6.              Neosnovano, tuženica potražuje i trošak sudske pristoje na odgovor na tužbu, jer ista nije u smislu odredbe članka 219. stavka 1. ZPP-a dokazala da je navedeni trošak zaista i nastao. Iz stanja spisa slijedi da tuženica nije platila sudsku pristojbu na odgovor na tužbu. Neovisno od navedenog, odredbom članka 4. stavak 1. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95., 57/96., 137/02., (26/03.), 125/11., 112/12., 157/13., 110/15. i 118/18., dalje u tekstu: ZOSP) propisano je da obveza plaćanja pristojbe na odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici.  Budući da sam zakon regulira da se pristojba na odgovor na tužbu plaća razmjerno uspjehu u parnici (po pravomoćnom završetku postupka), tuženici se ne može priznati trošak plaćanja pristojbe na odgovor na tužbu. Ne samo što ova obveza nije dospjela (jer postupak nije pravomoćno okončan), predmetna obveza ne može teretiti protivnu stranku, obzirom da ju, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po pravomoćnom završetku postupka plaća svaka stranka razmjerno uspjehu u sporu.

13.7.              Slijedom navedenog, tuženici je kao potreban priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.089,50 EUR/ 15.743,34 kuna, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

14.              Uslijed gore iznesenih razloga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Virovitici 24. studenog 2023. 

 

 

  Sutkinja:

 

Ljubica Kovač Katalinić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

      Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

 

Dostaviti:

1. Odvjetnik I.D., Đ.
2. Odvjetnik K.S., V.