Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: P-242/2023-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužitelja LG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po odvjetnicama iz ZOU Ana Smolčić i Ivana Marković Palaić iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 28. svibnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 12. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 069-50-5054920 koji su dana 5. rujna 2008. sklopili tužitelj LG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 4,00% godišnje.
II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 069-50-5054920 koji su dana 5. rujna 2008. sklopili tužitelj LG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju LG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 9.318,51 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedene iznose do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.:
- na iznos od 48,43 eur od 31.10.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 17,59 eur od 30.11.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 56,52 eur od 31.12.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 62,37 eur od 31.01.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 61,60 eur od 28.02.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 57,57 eur od 31.03.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 57,85 eur od 30.04.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 47,55 eur od 31.05.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 38,53 eur od 30.06.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 41,35 eur od 31.07.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 45,63 eur od 31.08.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 44,39 eur od 30.09.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 40,74 eur od 31.10.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 48,02 eur od 30.11.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 55,36 eur od 31.12.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 64,60 eur od 31.01.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 59,11 eur od 28.02.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 74,88 eur od 31.03.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 71,12 eur od 30.04.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 76,91 eur od 31.05.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 114,94 eur od 30.06.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 108,52 eur od 31.07.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 133,54 eur od 31.08.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 122,49 eur od 30.09.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 110,49 eur od 31.10.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 137,31 eur od 30.11.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 176,82 eur od 31.12.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 150,15 eur od 31.01.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 150,99 eur od 28.02.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 147,16 eur od 31.03.2011.godine pa do isplate;
- na iznos od 146,49 eur od 30.04.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 198,44 eur od 31.05.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 199,50 eur od 30.06.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 243,98 eur od 31.07.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 222,38 eur od 31.08.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 195,48 eur od 30.09.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 183,20 eur od 31.10.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 178,39 eur od 30.11.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 191,27 eur od 31.12.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 97,36 eur od 31.01.2012.godine pa do isplate;
- na iznos od 91,62 eur od 02.03.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 94,92 eur od 11.04.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 127,34 eur od 05.05.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 133,48 eur od 31.05.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 126,10 eur od 30.06.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 186,35 eur od 03.08.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 182,96 eur od 31.08.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 169,97 eur od 02.10.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 183,44 eur od 31.10.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 181,15 eur od 04.12.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 184,56 eur od 03.01.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 239,55 eur od 04.02.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 239,12 eur od 28.02.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 257,88 eur od 02.04.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 193,86 eur od 02.05.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 180,72 eur od 03.06.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 176,36 eur od 01.07.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 183,89 eur od 01.08.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 190,24 eur od 03.09.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 195,06 eur od 07.10.2013. godine pa do isplate,;
- na iznos od 194,09 eur od 06.11.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 193,13 eur od 03.12.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 200,61 eur od 07.01.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 161,98 eur od 07.02.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 157,17 eur od 13.03.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 164,22 eur od 03.04.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 156,91 eur od 06.05.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 158,04 eur od 03.06.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 134,77 eur od 04.07.2014. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju LG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], na iznos od 2.542,61 eura, isplati zateznu kamatu tekuću od 4. srpnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i to na iznose od:
- na iznos od 20,99 eur od 04.07.2014. pa do 30. rujna 2015.;
- na iznos od 163,20 eur od 20.08.2014. pa do 30. rujna 2015.;
- na iznos od 167,14 eur od 03.09.2014. pa do 30. rujna 2015.;
- na iznos od 163,23 eur od 03.10.2014. pa do 30. rujna 2015.;
- na iznos od 169,42 eur od 05.11.2014. pa do 30. rujna 2015.;
- na iznos od 168,71 eur od 04.12.2014. pa do 30. rujna 2015.;
- na iznos od 169,98 eur od 05.01.2015. pa do 30. rujna 2015.;
- na iznos od 171,70 eur od 05.02.2015. pa do 30. rujna 2015.;
- na iznos od 162,76 eur od 06.03.2015. pa do 30. rujna 2015.;
- na iznos od 171,26 eur od 03.04.2015. pa do 30. rujna 2015.;
- na iznos od 168,14 eur od 05.05.2015. pa do 30. rujna 2015.;
- na iznos od 170,81 eur od 08.06.2015. pa do 30. rujna 2015.;
- na iznos od 167,71 eur od 03.07.2015. pa do 30. rujna 2015.;
- na iznos od 170,36 eur od 04.08.2015. pa do 30. rujna 2015.;
- na iznos od 170,14 eur od 04.09.2015. pa do 30. rujna 2015.;
- na iznos od 167,06 eur od 30.09.2015. pa do 30. rujna 2015., sve u roku od 15 dana.
V. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija.
VI. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju LG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 2.025,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 12. lipnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi koja je zaprimljena na ovome sudu 5. lipnja 2023., tužitelj L, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje tužitelj), navodi da je Ugovorom o kreditu broj: 06950-5054920 od 5. rujna 2008. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, kao kreditora (dalje tuženik), tužitelju je odobren stambeni kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 152.520,89 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 360 mjeseci. Odredbom članka 7. Ugovora ugovoreno je da se glavnica kredita otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu, koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita. Obroci dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), su ništetne jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je postupio nepošteno i nesavjesno budući je za razliku od tužitelja, čije je znanje u kreditnom poslovanju neznatno, tuženik ipak institucija koja se bavi plasmanom kredita na tržište, stoga je mogao i morao znati koji su rizici ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak. Ovo tim više što je tečaj švicarskog franka u trenutku nuđenja kredita bio na povijesno minimalnim iznosima, a to znači da je predstojao neizbježan rast vrijednosti te valute u odnosu na druge valute. S navedenim je tuženik kao financijska institucija bio upoznat. Ništa od navedenog nije bilo objašnjeno tužitelju kod ugovaranja kredita. Jedina činjenica koja je bila jasna je da će se primjenjivati ugovoreni tečaj valute na dan plaćanja kreditne rate. To samo po sebi nije sporno, međutim prešućivanje posebnog rizika koji predstavlja ugovaranje valutne klauzule vezane za švicarski franak itekako je bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. O ništetnosti ugovornih odredbi, kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te konačno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. Nadalje, u prilog tome da tužitelj nije u potpunosti obeštećen konverzijom ističe se kako je ništetna i odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi, a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 a takav pravni stav je dodatno potvrđen i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. povodom revizije. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da je ta ugovorna odredba ništetna. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev- 2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) – znači izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR- kojom su se odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je do 30. rujna 2015. kao dana izračuna i provedbe konverzije, primio na osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je temeljem odredbi Ugovora o kreditu bio dužan otplaćivati kredit u iznosu od 152.520,89 CHF koji mu je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene banke na dan isplate kredita, a otplaćivati ga u anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene banke na plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Obzirom da je utvrđeno da su ugovorne odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne i nepoštene, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga kojeg bi plaćao da su mu anuiteti obračunavati u kunama, odnosno po tečaju CHF po kojemu je kredit tužitelju isplaćen u kunama. Sukladno navedenom, tužitelj traži utvrđenje ništetnih odredbe ugovora o kreditu, vezanim uz kamatnu stopu i valutnu klauzulu te isplatu iznosa od 11.055,56 € s osnova razlike nastale temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.
2. U svom odgovoru na tužbu od 13. studenog 2023. tuženik ne spori da su stranke sklopile ugovor o kreditu, no isto tako su sklopile i Dodatak ugovora o kreditu 3. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija ugovorne obveze tuženika te sukladno navedenom pristajući na konverziju, tužitelj je sklopio sa tuženikom novu pravnu osnovu i inicijalno sklopljen ugovor o kreditu sa CHF klauzulom više ne proizvodi daljnje učinke. Opreza radi ističe prigovor zastare, smatra da u konkretnom predmetu nije bilo povrede pojedinačnog interesa potrošača koji proizlazi iz utvrđene povrede Kolektivnog interesa u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača, smatra da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno prema ZOO-u, sve odredbe ugovora su nedvojbene, jasne na uočljivim mjestima te u cijelosti razumljive. U vrijeme zaključenja ugovora, na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno mogle utjecati na odnos CHF-a prema HRK, tuženik je tužitelju dao sve informacije kojima je raspolagao. Tuženik nije mogao znati i predvidjeti iznimno nagli rast valute CHF-a, stoga takva vrsta ravnoteže ne može se sanirati kroz propise o nepoštenim odlukama, također ističe da je sukladno Zakonu o izmjeni d i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju sa tuženikom sklopio ugovor o konverziji pa sukladno navedenom, provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne ništetne i nepoštene odredbe ranijeg ugovora. Radi istoga predlaže odbiti tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom.
3. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 8-12 spisa), Dodatak broj KONV-01/16 (stranica 16-19 spisa), otplatni plan (stranica 20-26 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 27-42 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Kseniji Vrebac.
4. Tuženik je predlagao saslušanje djelatnice LGJ no na ročištu od 8. svibnja 2024. tuženik je odustao od saslušanja navedene svjedokinje te je sud odlučio da se neće provoditi dokaz njenim saslušanjem.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
6. Uvidom u Ugovor o kreditu od 5. rujna 2008., broj ugovora 06950-5054920, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 152.520,89 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti (članak 1. ugovora), po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu). Čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa od 4%, a člankom 4. ugovora o kreditu određen je rok korištenja od 360 mjeseci. Člankom 7. određeno je da se glavnica kredita otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu, koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita. Obroci dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.
7. Tužitelj u svom stranačkom iskazu navodi da je po struci ekonomist i podigao je kredit za kupnju osobnog stana u Hypo Alpe Adria bank, te kasnije kada je prešao u Raiffeisenbank raditi, morao je izvršiti refinanciranje kredita jer je politika banke da djelatnici banke mogu podizati kredite samo u banci u kojoj rade. Raiffeisenbank ima odjel za kreditiranje zaposlenika i taj odjel djeluje samo online, odnosno ne postoji osobni kontakt, već samo telefonski i on je mogao samo izabrati da li će podići kredit u EUR ili CHF i na koje vremensko razdoblje. Sve drugo je tipizirano i o drugim odredbama se nije moglo pregovarati. Njega nitko nije upozoravao, a niti je kao djelatnik banke znao nešto vezano uz CHF, odnosno da bi mogao tako rasti jer 20 godina prije toga, kako je kao djelatnik banke pratio kretanje valuta, zna da je CHF bio stabilan i to je bio razlog zbog kojeg se odlučio za ovu vrstu kredita. Ugovor koji je potpisao, imao je fiksne odredbe i nije mogao ništa birati niti pregovarati o njima. Kada je CHF počeo naglo rasti, došao je u situaciju da je morao radi visine rate prodati stan i to je uspio taman negdje kada je napravljena i konverzija, odnosno potpisao je konverziju kredita i nakon toga je odmah prodao stan.
8. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
9. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba koje su navedene ugovoru. Slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. Protivno tome u svom iskazu tužitelj navodi da ga je Ugovor o kreditu sastavila banka i da ga je on online potpisao.
10. Dakle, iz navedenog je vidljivo da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule.
11. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
12. Nadalje, uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
13. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).
14. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 RG i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 R i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“
15. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku vezanim za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se ugovorna glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvodi neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.
16. Naime, u smislu čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, a koja je u osnovi identična odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 98. ZZP-a/07 je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 99. ZZP-a/07 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a/07 je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF i kamatnu stopu), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.
18. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, odnosno na valutnu klauzulu i kamatnu stopu, a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih odredaba i isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).
19. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik tužitelja nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur.
20. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.
21. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 99. ZZP-a/07, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 DG od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, te mu skrenuti pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
22. Dakle, sud smatra osnovanim utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu, pa imajući u vidu navedeno u smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze (mjesečni anuitet kredita koji mora vraćati, odnosno nesrazmjera između obveze kreditora i koristi koju je kreditor u konačnici ostvario zbog jednostranog porasta rate, a sam tuženik ga na isto nije upozorio niti na transparentan način informirao).
23. Ovdje sud ističe da je tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužitelj svojom tužbom potražuje je dospio 31. listopada 2008., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012., a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužitelja. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).
24. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 5. lipnja 2023., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja niti dijelom nije u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna.
25. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Kseniji Vrebac, stalnom sudskom vještaku koji je dala svoj pisani nalaz, te ga je obrazložila i usmenom obliku, pa sukladno tome sud joj u cijelosti poklanja vjeru. Vještak se u svom nalazu i mišljenu očitovao na okolnost izračuna pojedinačnih mjesečnih iznosa razlike po osnovi valutne klauzule koju je tužitelj stvarno i faktični plaćao, odnosno iznosa koje bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na početni tečaj, te sve navedeno utvrđuje u tablici broj 1. nalaza i mišljenja. Sukladno navedenom i tužbenom zahtjevu tužitelja, vještak utvrđuje ukupan iznos potraživanja u utuženom razdoblju 11.861,12 EUR. Isto tako vještak je utvrdio da je nedospjela glavnica kredita ugovorenog uz valutnu klauzulu u CHF prema početnom otplatnom planu na dan konverzije iznosi 125.536,43 CHF, te uz početno ugovoreni tečaj za CHF (važeći na dan isplate kredita), protuvrijednost u kunama iste nedospjele glavnice, pod uvjetom ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iznosi 559.497,41 kuna. U izračunu konverzije, prema simuliranom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u EUR valuti, banka je utvrdila nedospjelu glavnicu na dan konverzije u iznosu od 78.647,31 eura, u protuvrijednosti od 600.242,40 kuna. Razlika u tako izračunatim glavnicama na štetu tužitelja iznosi 5.407,79 eura. U ovom dijelu, kako tužitelj nije potraživao razliku glavnica, sud ovu činjenicu ističe samo iz razloga što je iz navedenog nesporno da je i provedenom konverzijom pod uvjetom ništetnosti odredbi vezanih uz kamatnu stopu u valutnu klauzulu tužitelju nastala šteta, odnosno nije obeštećen provedenom konverzijom. Isto tako, vještak je utvrdio, a što je vidljivo iz Dodatka ugovora o kreditu, članak 4., da postoji tražbina korisnika kredita u iznosu od 2.542,61 €, što u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. 19.405,38 HRK. Isto tako je utvrđeno iz nalaza vještaka da je člankom 8. Dodatka određeno da će se navedenim iznosima namirivati 50 % budućih anuiteta dok se navedeni iznos ne potroši. Dakle, iz nalaza i mišljenja vještaka stoji da je tužitelj provedenom konverzijom obeštećen samo djelomično. U preostalom dijelu sud nije uzimao u obzir nalaz vještak, budući da nije predmet utuženja.
26. Podneskom od 24. ožujka 2025., nakon što je vještak dao izračun, tužitelj je povisio tužbeni zahtjev za iznos od 805,56 EUR, ali za isto utuženo razdoblje. Podnesak je dostavljen punomoćniku tuženika i tuženik se protivio povišenju tužbenog zahtjeva pa je temeljem članka 190. stavak 2. ZPP-a, odlučio kao u izreci rješenja od 28. svibnja 2025.
27. Između tužitelja i tuženika (kao kreditora) 3. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj KONV-01/16 (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK). Konverzijom je ugovoreno da stranke utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita, te je utvrđeno da je tužitelj pretplatio iznos od 2.542,61 EUR, te su stranke Dodatkom ugovora i sporazumu o korištenju preplate ugovorile da će se za taj iznos preplate umanjivati buduće rate kredita za 50%.
28. Nesporno je da je tužitelj prihvatio izračun konverzije a i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.
29. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju i kojom su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.
30. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 D od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).
31. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
32. Kako je iz nalaza i mišljenja vještaka, Dodatka ugovora o kreditu, vidljivo da Konverzijom nije u potpunosti uspostavljanja pravična ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi (jer i kada se uzme u obzir preplata iz Konverzije, postoji iznos s osnova valutne klauzule koje je tužitelj više platio, kao i razlika u glavnicama), slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO, a kako je utužio.
33. Iz članka 4. Dodatka ugovora o kreditu, kao i nalaza vještaka, jasno je vidljivo da je tužitelju s razlike ranijeg kredita i konverzije priznata pretplata u iznosu 2.542,61 EUR, te će se taj iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta (članak 8.). U odnosu na preplatu, a koja je tužitelju priznata Konverzijom, ovaj sud smatra da se u tom slučaju ne radi o tražbini tuženika već činjenici da je tuženik upravo tužitelju priznao umanjenje obveze po Ugovoru, odnosno u konačnici Konverziji i to upravo temeljem razlike koja je nastala osnovom valutne klauzule vezane za valutu CHF i kamatnu stopu. Naime, među strankama nije sporno, a kako je to u konačnici utvrđeno temeljem provedenog vještačenja, da je Konverzija provedena u skladu sa pozitivnim propisima a iz Izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. vidljivo je da je ugovorna kamata (početna) u Ugovoru ali i tečaj CHF (početni) u svakom slučaju niži od tečaja EUR u otplatnom razdoblju kao i od ugovorne kamate ugovorene Konverzijom (odnosno za kredit veza za valutu EUR). Dakle, obzirom da je utvrđeno da je valutna klauzula vezana za valutu CHF (a koja je ugovorena Ugovorom) ništetna jasno je da upravo iznos preplate koji je Konverzijom priznat predniku tuženika i za koji iznos je umanjena njegova obveza po predmetnom Ugovoru, rezultat ništetne ugovorne odredbe i njezine primjene jer u protivnom takve razlike (a obzirom na visinu početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja za CHF Ugovora i s druge strane ugovorene kamate i tečaja za EUR ugovorenog Konverzijom odnosno po kojem je izvršen izračun Konverzije) ne bi bilo niti bi ista pripala tužitelju. Obzirom da je ista preplata priznata tužitelju (isključivo kao rezultat ništetnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF i kamatnu stopu) jasno je da sada tužitelju, a koji potražuje iznova navedenu razliku u cijelosti, već priznata razlika ne pripada budući da je već uračunata i priznata u dug po kreditu. Dakle, po mišljenju ovog suda radi se o tražbini tužitelja koja tražbina mu je već priznata i uračunata i za koju mu je već umanjena njegova obveza. Isto tako iz provedenog vještačenja je nesporno utvrđeno i da je tužitelju obračunata ova razlika (članak 8. Dodatka ugovora o kreditu) na štetu, odnosno da postoji razlika u izračunatim glavnicama u iznosu od 5.407,79 EUR, ali kako tužitelj u odnosu na ovaj iznos nije stavio niti tužbeni zahtjev niti prigovor radi prijeboja, sud u odnosu na ovaj iznos ne može utvrđivati da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku jer takvog zahtjeva nema, pa sukladno navedenom, utvrđena je samo preplata priznata tuženiku, koja je kao takva dogovorena, te je jasno da je sada tužitelju, a koji potražuje iznova navedenu razliku u cijelosti, već priznata razlika ne pripada jer je već uračunata i priznata u dug po kreditu.
34. Obzirom da je preplata nastala trenutkom Konverzije, sud je umanjio potraživanje tužitelja i to prvenstveno od mjesečnih iznosa koji bi tužitelju pripali s osnova razlike vezane uz ništetnost valutne klauzule (11.861,12 EUR – 2.542,61 EUR = 9.318,51 EUR), tako da je odbijanje vršeno od najnovijih potraživanja.
35. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. (u odnosu na točku I., a u odnosu na točku II. izreke, tužitelju je dosuđena kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do izvršene konverzije, odnosno 30. rujna 2015.). Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.
36. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a, a imajući u vidu da tužitelj nije uspio sa neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva koji nije utjecao na trošak postupka, pa je tužitelju dosuđen trošak: sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištima od 20. veljače 2024., 8. svibnja 2025., te 28. svibnja 2025., svako u iznosu od 250,00 EUR, sastava podnesaka od 12. prosinca 2023., te 24. ožujka 2025., svaki u iznosu od 250,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, što ukupno iznosi 2.025,00 EUR.
37. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Sisak, 12. lipnja 2025.
Sudac
Andrea Vasiljević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri (3) primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po ZOU Ana Smolčić i Ivana Marković Palaić, odvjetnice iz Siska
2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba
