Poslovni broj: P-651/2021-24

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb,Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan i dr. iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 10. lipnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu br. 628-50-4431830 sklopljenog 1. listopada 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno kako se glavnica kredita veže uz valutu CHF.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 5.773,13 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na pojedine mjesečne iznose kako slijedi:

- na 2,77 EUR od 30.11.2007. pa do isplate,

- na 1,45 EUR od 31.12.2007. pa do isplate,

- na 6,05 EUR od 31.1.2008. pa do isplate,

- na 8,57 EUR od 29.2.2008. pa do isplate,

- na 12,90 EUR od 31.3.2008. pa do isplate,

- na 6,39 EUR od 30.4.2008. pa do isplate,

- na 3,86 EUR od 31.5.2008. pa do isplate,

- na 7,05 EUR od 30.6.2008. pa do isplate,

- na 2,36 EUR od 31.7.2008. pa do isplate,

- na 2,59 EUR od 31.8.2008. pa do isplate,

- na 5,38 EUR od 30.9.2008. pa do isplate,

- na 26,45 EUR od 31.10.2008. pa do isplate,

- na 12,33 EUR od 30.11.2008. pa do isplate,

- na 30,28 EUR od 31.12.2008. pa do isplate,

- na 33,04 EUR od 31.1.2009. pa do isplate,

- na 34,29 EUR od 28.2.2009. pa do isplate,

- na 31,69 EUR od 31.3.2009. pa do isplate,

- na 32,36 EUR od 30.4.2009. pa do isplate,

- na 26,96 EUR od 31.5.2009. pa do isplate,

- na 22,99 EUR od 30.6.2009. pa do isplate,

- na 24,05 EUR od 31.7.2009. pa do isplate,

- na 26,14 EUR od 31.8.2009. pa do isplate,

- na 25,96 EUR od 30.9.2009. pa do isplate,

- na 23,84 EUR od 31.10.2009. pa do isplate,

- na 27,82 EUR od 30.11.2009. pa do isplate,

- na 31,00 EUR od 31.12.2009. pa do isplate,

- na 35,53 EUR od 31.1.2010. pa do isplate,

- na 34,49 EUR od 28.2.2010. pa do isplate,

- na 40,64 EUR od 31.3.2010. pa do isplate,

- na 39,48 EUR od 30.4.2010. pa do isplate,

- na 41,75 EUR od 31.5.2010. pa do isplate,

- na 61,43 EUR od 30.6.2010. pa do isplate,

- na 57,38 EUR od 31.7.2010. pa do isplate,

- na 69,76 EUR od 31.8.2010. pa do isplate,

- na 65,48 EUR od 30.9.2010. pa do isplate,

- na 58,60 EUR od 31.10.2010. pa do isplate,

- na 73,12 EUR od 30.11.2010. pa do isplate,

- na 91,58 EUR od 31.12.2010. pa do isplate,

- na 78,51 EUR od 31.1.2011. pa do isplate,

- na 83,09 EUR od 28.2.2011. pa do isplate,

- na 77,26 EUR od 31.3.2011. pa do isplate,

- na 78,31 EUR od 30.4.2011. pa do isplate,

- na 103,06 EUR od 31.5.2011. pa do isplate,

- na 105,47 EUR od 30.6.2011. pa do isplate,

- na 125,64 EUR od 31.7.2011. pa do isplate,

- na 115,06 EUR od 31.8.2011. pa do isplate,

- na 103,47 EUR od 30.9.2011. pa do isplate,

- na 101,08 EUR od 31.10.2011. pa do isplate,

- na 100,19 EUR od 30.11.2011. pa do isplate,

- na 105,66 EUR od 31.12.2011. pa do isplate,

- na 110,42 EUR od 31.1.2012. pa do isplate,

- na 111,05 EUR od 29.2.2012. pa do isplate,

- na 107,76 EUR od 31.3.2012. pa do isplate,

- na 109,98 EUR od 30.4.2012. pa do isplate,

- na 111,51 EUR od 31.5.2012. pa do isplate,

- na 108,95 EUR od 30.6.2012. pa do isplate,

- na 109,62 EUR od 31.7.2012. pa do isplate,

- na 2.689,23 EUR od 24.8.2012. pa do isplate,

sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu br. 628-50-4431830 sklopljenog 1. listopada 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukama o kamatnim stopama Kreditora.

IV Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 6.991,60 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na pojedine mjesečne iznose kako slijedi:

- na 7,79 EUR od 30.11.2007. pa do isplate,

- na 7,79 EUR od 31.12.2007. pa do isplate,

- na 7,79 EUR od 31.1.2008. pa do isplate,

- na 7,79 EUR od 29.2.2008. pa do isplate,

- na 7,79 EUR od 31.3.2008. pa do isplate,

- na 7,79 EUR od 30.4.2008. pa do isplate,

- na 10,10 EUR od 31.5.2008. pa do isplate,

- na 10,10 EUR od 30.6.2008. pa do isplate,

- na 10,10 EUR od 31.7.2008. pa do isplate,

- na 10,10 EUR od 31.8.2008. pa do isplate,

- na 10,10 EUR od 30.9.2008. pa do isplate,

- na 10,10 EUR od 31.10.2008. pa do isplate,

- na 10,10 EUR od 30.11.2008. pa do isplate,

- na 10,10 EUR od 31.12.2008. pa do isplate,

- na 10,10 EUR od 31.1.2009. pa do isplate,

- na 10,10 EUR od 28.2.2009. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.3.2009. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 30.4.2009. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.5.2009. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 30.6.2009. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.7.2009. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.8.2009. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 30.9.2009. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.10.2009. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 30.11.2009. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.12.2009. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.1.2010. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 28.2.2010. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.3.2010. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 30.4.2010. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.5.2010. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 30.6.2010. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.7.2010. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.8.2010. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 30.9.2010. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.10.2010. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 30.11.2010. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.12.2010. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.1.2011. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 28.2.2011. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.3.2011. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 30.4.2011. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 31.5.2011. pa do isplate,

- na 16,95 EUR od 30.6.2011. pa do isplate,

- na 15,89 EUR od 31.7.2011. pa do isplate,

- na 15,89 EUR od 31.8.2011. pa do isplate,

- na 15,89 EUR od 30.9.2011. pa do isplate,

- na 12,96 EUR od 31.10.2011. pa do isplate,

- na 12,96 EUR od 30.11.2011. pa do isplate,

- na 12,96 EUR od 31.12.2011. pa do isplate,

- na 12,96 EUR od 31.1.2012. pa do isplate,

- na 12,96 EUR od 29.2.2012. pa do isplate,

- na 12,96 EUR od 31.3.2012. pa do isplate,

- na 12,96 EUR od 30.4.2012. pa do isplate,

- na 12,96 EUR od 31.5.2012. pa do isplate,

- na 12,96 EUR od 30.6.2012. pa do isplate,

- na 12,96 EUR od 31.7.2012. pa do isplate,

- na 6.191,99 EUR od 24.8.2012. pa do isplate,

sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 400,00 eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 12. lipnja 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 01.listopada 2007. sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu u svojstvu potrošača kojim mu je odobren kredit u iznosu od 29.106,71 CHF u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu kao i i uz promjenjivu kamatnu stopu. Navodi da se obvezao vratiti kredit u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu. Predmetni kredit podigao je radi kupnje osobnog automobila kojeg koristi u privatne svrhe i kredit je otplaćen 2014. Navodi da su odredbe ugovora u kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništave. Poziva se na pravomoćnu i ovršnu presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. I 7 izreke kojom je između ostalog utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2013. g. do 31. prosinca 2008. g. a koje povrede traju i dalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika a kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna. To da je potvrđeno i Presudom vrhovnog suda Rh posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.g. Nadalje se poziva i na presudu Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da su banke uključujući i tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći i u njima ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/13) i toč. 81.,82. i 90. a od 07.08.2007. g. do 31.12.2008. g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79 /07 i dr.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

2.Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 07. travnja 2024. g. ( l.s. 540-541). Preinaka tužbe je moguća pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku u odnosu na povećanje tužbenog zahtjeva.

Stoga je sud preinaku dozvolio.

3. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i osnov i visinu te ističe prigovor zastare. Navodi da se granice pravomoćnosti presuda na koje se tužitelj poziva ne protežu na predmet ovog spora već da se odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF i to samo one koji su još u otplati. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da je gramatički jasna i razumljiva te uočljiva, tuženik da je da je objasnio tužitelju posljedice ugovaranja kamatne stope pa je tužitelj bio informiran i pažljiv potrošač koji je mogao shvatiti značenje promjenjivosti kamatne stope. Na tužitelju da je teret dokaza da je nepoštena odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana kamatna stopa. Osporava tijek kamata i predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, saslušao tužitelja a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništavosti promjenjive kamatne stope te valutne klauzule iz ugovora o kreditu od 28. rujna 2007. Potražuje razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima kao i zbog promjene kamatne stope.

7. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

8. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 28. rujna 2007. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 29.106,71 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1. istog ugovora. U čl. 2. ugovorena je redovna kamata od 5,49 % godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi kreditora.

9. U čl.7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od kunske protuvrijednosti CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora važeće na dan dospijeća dok je u čl. 1. ugovoren iznos kredita od 29.106,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF banke tuženika važećem na dan korištenja.

10. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF=4,387147 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Tuženik je tužitelju dostavio otplatne planove u kojima je izmijenio način obračuna i naplate.

11. Sporno je među parničnim strankama da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2. te valutnoj klauzuli iz čl.1.i 7. predmetnog Ugovora o kreditu ništave slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom tih ugovornih odredbi. Sporno je i da li je nastupila zastara. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

12. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO- a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom )a tužba je podnesena 19. travnja 2021. g. što znači da je zahtjev za isplatom temeljem ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Uzimajući u obzir primjenu shvaćanja iz navedenih odluka zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. g. i istekla bi 14. lipnja 2023. g. Kako je tužba podnesena 19. travnja 2021.. to slijedi da utuženi iznos s osnove preplaćenih tečajnih razlika nije u zastari.

13.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To se odnosi na pravomoćnost odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača a ne na pravomoćnost odluke u ovom postupku.

14. Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

15. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

16. Što se tiče valutne klauzule treba uzeti u obzir utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudu Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapale u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao se i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

17. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanja ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se i pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Tuženik nije predložio niti jednog svjedoka na okolnost da se o spornim odredbama pregovaralo na način da je tužitelji kao potrošač mogao utjecati na sadržaja ugovore o kreditu. Tužitelj je pak u svom iskazu naveo da mu je ponuđen kredit u CHF a od strane bankarskog službenika da nije bilo nikakvog posebnog govora o valuti CHF već je to bila ponuda uzmi ili ostavi; rečeno mu je da nema rizika za podizanje kredita u toj valuti a tekst ugovora je bio pripremljen i pružen mu je na potpis.

18. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.

19. U postupku je dakle prvo trebalo utvrditi da li su ništave ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama( NN-79/07 i dr. ).

21. Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

22. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile lako uočljive i u njima je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke u kojem slučaju da dolazi i do izmjene anuiteta iz čega slijedi da su te ugovorne odredbe jasne. No ovdje je trebalo utvrditi da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su poštene u smislu zakonskim odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

23. Analizirajući sadržaj točke 2. predmetnog ugovora o kreditu ocjena je ovog suda da su iste odredbe za prosječnog potrošača nerazumljive. Način i obračun kamata vezan je za više akata tuženika s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovima slijedom čega ovaj sud smatra da navedene odredbe o promjenjivosti kamatne stope uključujući i razloga koji utječu na promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način.

24. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava.

25. Unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti kao suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 5,49 % godišnje dok ostali podaci a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 5,49 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj stoga nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju.

26. Tuženik je banka - financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade i ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope posebno kada zaključuje kredita na duže razdoblje ali banke su u sklapanju takvih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. To podrazumijeva da su dužne nudeći svoje proizvode na tržištu maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama ali nikada na njegovu štetu. Zato je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti jmu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita a što nije učinio.

27. Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 2. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu je ništava a posljedično tome i odredbe koje se odnose a promjenu anuiteta i to u smislu odredbe čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. Tužitelj u biti zahtjeva isplatu s osnova djelomične ništavosti ugovorne odredbe iz točke 2 .ugovora u kreditu u kojem se odnosi na ovlaštenje tuženika na jednostrano mijenjanje kamatne stope i posljedično tome na povećanje anuitet. Međutim nejgov zahtjev je u zastari.

28. Tome u prilog govori i okolnost da je stupanjem na snagu Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 01. travnja 2014. g. izvršena zakonodavna intervencija za određeno vremensko razdoblje prema kojem zakonu je predviđeno da korisnici kredita bankama plaćaju točno utvrđeni iznos kamatne stope (čl. 11 c) koji ne smije preži maksimalno dopuštenu kamatnu stopu utvrđenu u čl. 11. c tog zakona. To ukazuje na činjenicu da ugovor o kreditu može opstati iako je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope ništava.

29. Treba reći i da činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu da li su pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. . Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je upravo bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

30. Vezano za osnov tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir i utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018, Rev-249/14 i Rev-2245/2017 te Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno. Pri tome se ističe da niti u jednom postupku potrošača protiv tuženika ili ostalih banaka nije utvrđeno da se pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ili o valutnoj klauzuli.

31. Sud utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ( čl. 2. ugovora ) te ona u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF a to su odredbe odnosno dijelovi odredbi 1.predmetnog ugovora o kreditu . Ovo stoga što odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZPP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a a o čemu se radi u ovom slučaju. Već je navedeno da se tužitelj pozvao na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.

32.Stoga nisu od važnosti navodi tuženika izneseni tijekom postupka kojim se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

33. Konačno i Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je 03. veljače 2021. g. tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

34.Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužitelj je podigao predmetni kredit radi kupnje vozila kojeg koristi u privatne svrhe. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

35. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništavne to je trebalo tužbeni zahtjev usvojiti u točkama I. i II. a tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju ( u odnosu na razliku u tečaju ) temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Zahtjev tužitelja glede isplate po pe ništavoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi je odbijen jer je nastupila zastara slijedom čega je odlučeno kao u točki IV izreke.

36. Vještak financijske struke Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb u svom nalazu je utvrdio da razlika obveza od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2007.g.) do dana konačne otplate kredita (24.kolovoza 2012. g.) a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 12.007,27 CHF odnosno 6.991,60 eura ; razlika obveze od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2007. g.) do dana konačne otplate kredita ( 24. kolovoza 2012. g.)a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 5.773,13 eura.

37. Iako se tužitelj protivio imenovanju navedenog vještaka bez navođenja razloga ( podnesak l.s. 521 ) osim što želi da se imenuje vještak sa područja ovog suda na nalaz imenovanog vještaka nije imao primjedbi i uredio je tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka. Sud nije promijenio osobu vještaka jer tužitelj nije stavio zahtjev za izuzeće. Obje stranke nisu imale primjedbi na nalaz vještaka i odrekle su se saslušanja vještaka na raspravi.

38. Sud je dosudio naknadu (na ime tečajnih razlika) sukladno nalazu vještaka koji je od strane suda prihvaćen u cijelosti pa su tužitelju dosuđeni naznačeni iznosi sukladno nalazu vještaka. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja.

39. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2.Zakona o parničnom postupku. Uzimajući uspjeh u sporu obje stranke ( tužitelj 45 % tuženik 55 % gledajući visinu) sud je odredio da svaka strana snosi svoj trošak osim što je tužitelju priznat trošak vještačenja u cijelosti kao nužan trošak. Stoga je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 400 eura dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev odbijen.

U Rijeci, 12. lipnja 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku, oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti: pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 39,17 eura

U Rijeci, 12.06.2025.