REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5005/24-70

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari I tužitelja IMPORTANNE d.o.o., OIB 15023477203, Zagreb, Trg Drage Iblera 10 i II tužitelja IMPORTANNE CENTAR d.o.o., OIB 85644690123, Zagreb, Trg Ante Starčevića 7, koje zastupa punomoćnik Tomislav Grahovac, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ESPLANADE OLEANDER d.o.o., OIB 08308894711, Zagreb, Mihanovićeva 1, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Arsić, odvjetnica u Zagrebu, radi činidbe, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 19. svibnja 2025. godine, u prisutnosti zz I tužitelja KM uz zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika Domagoja Grahovaca i punomoćnica tuženika odvjetnice Jelene Arsić i odvjetnice Andree Domac, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 12. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ESPLANADE OLEANDER d.o.o., OIB 08308894711, Zagreb, Mihanovićeva 1, da u roku od 15 dana izvrši sanaciju terase Oleander koja se nalazi s istočne strane hotela The Regent Esplanade u Zagrebu, upisane u zemljišnim knjigama kao zk.č.br. 3690/4 u zl.uk.br. 24391 k. o. [katastarska općina] i to postavljanjem hidroizolacije i nepropusnih ogradnih zidova terase u skladu s pravilima građevinske struke, a sve radi sprječavanja prodiranja vode u prostor tužitelja koji se nalazi ispod označene terase.

II Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da je I tužitelj vlasnik poslovnih prostora odnosno suvlasničkih dijelova nekretnine u zoni kompleksa pothodnik – Esplanade, kao i nositelj prava građenja ispod površine dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a suvlasnik je i svih zajedničkih dijelova u objektu "Importanne Centar", pa tako i ulaza u poslovni centar s južne strane, ulaza u automat klub s južne strane, dijela hodnika ispod svjetlarnika i uz strojarnicu dizala, strojarnicu lifta i stubišnog prostora, koji se posebni i zajednički dijelovi nalaze ispod terase tuženika, dok je pak II tužitelj upravitelj predmetne nekretnine. Ističu da je tuženik vlasnik terase koja je izgrađena na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a nalazi se iznad opisanih poslovnih prostora I tužitelja i navedenih zajedničkih dijelova, pri čemu su I tužitelj i tuženik dana 29.1.1999. zaključili Ugovor o osnivanju prava građenja kojim su između ostalog utvrdili da je upravo tuženik ostao vlasnikom čitave zk. čestice 3690/4. Tužitelji navode da je tuženik vršio sanaciju predmetne terase po građevinskom poduzeću ATP d.o.o., no ista nije izvršena po pravilima struke, te kontinuirano dolazi do procurivanja vode u prostore I tužitelja, kao i u zajedničke dijelove objekta, pri čemu je uzrok procurivanja upravo u nekvalitetno izvedenim radovima. Tužitelji stoga svojim tužbenim zahtjevom traže da sud naloži tuženiku da izvrši popravak i sanaciju terase postavljanjem propisne hidroizolacije i nepropusnih ogradnih zidova, a također traži i naknadu štete u iznosu od tada 10.545.015,54 kn, na ime umanjenja tržišne vrijednosti čitavog objekta zbog konstantnog curenja, sve to uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi zahtjevu tužitelja, ističe da je I tužitelj temeljem Ugovora o osnivanju prava građenja od 29.1.1999. dobio pravo izgraditi građevinu ispod površine predmetne zk. čestice, čime je upravo on bio u obvezi na primjereni način izvesti građevinske radove, pa je u svrhu očigledne uštede svoj podzemni objekt izgradio bez izgradnje krovne konstrukcije, koristeći kao krov isključivo konstrukciju terase. Tuženik ukazuje da predmetnim Ugovorom nije ugovoreno da I tužitelj ima pravo koristiti bilo koji dio konstrukcije izgrađene na zk. čestici u vlasništvu tuženika, već je samo bio ovlašten ispod površine zemljišta sagraditi i imati u vlasništvu građevinski objekt, pri čemu se podrazumijeva da on mora imati sve građevinske elemente kao i svaki drugi nadzemni objekt. Tuženik navodi da je izgrađenu terasu uvijek koristio sukladno njenoj namjeni, a koja se u znatnoj mjeri razlikuje od namjene krova, dok I tužitelj ovom parnicom pokušava na tuženika prenijeti obvezu izgradnje i održavanja njegovog vlastitog krova. Tuženik ističe da s II tužiteljem nije ni u kakvom ugovornom niti poslovnom odnosu pa ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na II tužitelja. U daljnjem tijeku postupka ističe prigovor zastare te smatra da su u ovom postupku trebali ustati tužbom svi suvlasnici predmetne nekretnine. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

3. U ovoj pravnoj stvari rješenjem suda od 16.3.2015. bio je utvrđen prekid postupka zbog otvaranja postupka predstečajne nagodbe nad tuženikom, a nakon što je u tom postupku odobreno sklapanje predstečajne nagodbe ova parnica je nastavljena. Rješenjem suda od 20.4.2021. tužba je odbačena u dijelu koji se odnosio na isplatu naknade štete od 10.545.015,54 kn, jer je sud utvrdio da predmetna tražbina nije bila prijavljena u predstečajnom postupku, a radilo se o zahtjevu za isplatu. U tom dijelu rješenje o odbačaju tužbe postalo je pravomoćno jer je Županijski sud u Osijeku rješenjem Gž-1664/21 od 7.10.2021. odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

4. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev za naknadom štete više nije predmetom raspravljanja u ovoj parnici, već samo dio zahtjeva koji se odnosi na činidbu, odnosno na postavljanje hidroizolacije i nepropusnih ogradnih zidova terase u skladu s pravilima građevinske struke.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u priklopljeni spis ovog suda R1- 725/07, zk izvadak (list 7-26), Ugovor o osnivanju prava građenja od 29.1.1999. (list 29), nalaz i mišljenje vještaka ING Ekspert, dipl. ing. Žarka Željka (list 32), uporabnu dozvolu (list 98), glavni projekt (list 108-177), izmjenu građevne dozvole od 10.11.2003. (list 183), uporabnu dozvolu od 30.3.2004. (list 178), ugovor od 8.8.1996. (list 195), zapisnik od 8.2.2006. (list 201), očitovanje vještaka dipl. ing. Žarka Željka (list 235), iskaze svjedoka GM (list 482) i zz tužitelja KM (list 483).

6. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

7. Među strankama je nesporno da je tuženik vlasnik terase koja je sagrađena na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i u sklopu je Hotela Esplanade u Zagrebu. Nije sporno niti to da su tuženik i I tužitelj dana 29.1.1999. sklopili Ugovor o osnivanju prava građenja temeljem kojeg je tuženik opteretio pravom građenja svoju kč. br. [katastarska čestica] radi izgradnje ispod površine zemljišta tri podzemne etaže Importanne Shoping Centra i javne garaže. Nije sporna niti aktivna legitimacija tužitelja u ovoj pravnoj stvari, a tuženik je učinio nespornim (toč. 4. podneska od 20.2.2014.) da je izveo radove na rekonstrukciji terase koja se nalazi iznad prostora Importanne Centra. Sporno je da li je tuženik pasivno legitimiran, poglavito u odnosu na II tužitelja s kojim nije u ugovornom odnosu, kao i to koji je razlog prociruvanja i da li postoji obveza tuženika ukloniti taj razlog, a sporna je i osnovanost istaknutog prigovora zastare te da li tužitelji trebaju za ovu vrstu tužbe suglasnost natpolovične većine suvlasnika.

8. Sud je izvršio uvid u Ugovor o pravu građenja koji su I tužitelj i tuženik sklopili dana 29.1.1999. te temeljem kojeg ugovora je u korist I tužitelja osnovano pravo građenja bez naknade i bez vremenskog ograničenja, kojim pravom je opterećena nekretnina tuženika i to kč. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sve radi izgradnje ispod površine zemljišta tri podzemne etaže Importanne Shoping Centra i javne garaže, pri čemu je tuženik ostao isključivi vlasnik čitave zk čestice i svih sadržaja izgrađenih na njoj. Valjanost navedenog ugovora među strankama nije bila sporna, već se naprotiv na sadržaj ugovornih odredbi obje strane pozivaju tijekom ovog postupka.

9. Iz navedenog ugovora, kao i iz zk izvadaka dostavljenih u spis, nedvojbeno je utvrđeno da je I tužitelj temeljem citiranog prava građenja sagradio ispod nekretnine tuženika shoping centar sa tri podzemne etaže i javnom garažom, dok se iznad predmetnih nekretnina i dalje nalazi nekretnina tuženika, odnosno točnije istočni dio hotela s terasom.

10. Slijedom navedenog na pravne odnose među strankama, koje stranke su u biti susjedi koji uživaju istu nekretninu (I tužitelj podzemni, a tuženik nadzemni dio), valja primijeniti odredbe čl. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje u tekstu Zakona o vlasništvu) koje govore o susjedskim pravima. Pritom je čl. 100. toga zakona propisano da, da kada odredbe toga zakona naređuju vlasniku neko trpljenje, propuštanje ili činjenje radi uzajamno obzirnoga izvršavanja prava vlasništva, tada su ovlašteni to od njega zahtijevati kao svoje pravo vlasnici drugih nekretnina koji za to imaju opravdani interes te to ostvarivati u postupku pred sudom, a jednako kao i vlasnik ovlašteni su to zahtijevati i oni koji nekretninu posjeduju na temelju prava izvedenoga iz njegova.

11. Iz navedene odredbe proizlazi ne samo osnov tužbenog zahtjeva, već u istoj leži i aktivna legitimacija oba tužitelja. Naime, I tužitelj je upisan kao vlasnik brojnih posebnih dijelova centra koji je sagrađen temeljem Ugovora o osnivanju prava građenja, kako to proizlazi iz zk izvatka koji prileži na listu 402 spisa, čime je po zakonu i suvlasnik zajedničkih dijelova i uređaja te mekretnine, dok je pak II tužitelj upravitelj predmetne nekretnine sukladno Ugovoru o upravljanju objektom Importanne Centar sklopljenom 28.1.2008. (list 453), te je kao takav prema čl. 2. Ugovora o upravljanju ovlašten na poduzimanje svih potrebnih radnji u svrhu održavanja i upravljanja objektom, a posljedično tome smatra se i osobom koja posjeduje nekretninu na temelju prava koje je izvedeno iz prava vlasnika.

12. Pritom se ne može prihvatiti navod tuženika da bi za podnesenu tužbu I tužitelju trebala suglasnost natpolovične većine suvlasnika jer se na njegovu poziciju primjenjuje odredba čl. 46. st. 2. Zakona o vlasništvu prema kojoj svaki suvlasnik ima glede cijele stvari pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari.

13. Stoga nije bilo potrebno utvrđivati da li je I tužitelj na dan donošenja ove presude vlasnik u natpolovičnoj većini kao što on to tvrdi, a što bi doista i proizlazilo iz Ugovora o upravljanju koji je upravo on sklopio, jer čak i da je manjinski suvlasnik, I tužitelj bi prema tuženiku kao trećemu imao pravo postavljati sve one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, pri čemu navedeni zahtjev kakav je postavljen u ovoj parnici nikako ne spada u poslove izvanredne uprave opisane u odredbi čl. 41. st. 1. Zakona o vlasništvu.

14. Nadalje, na pasivnu legitimaciju i odgovornost tuženika nije od utjecaja to što tuženik nije bio suinvestitor izgradnje podzemnog objekta Importanne Centar niti je preuzeo prema tužiteljima bilo kakvu obvezu izvršenja radova na spornoj terasi, već je jedino pravno odlučno da je isti nedvojbeno vlasnik susjedne nekretnine s koje prodire voda, pa je dakle kao vlasnik dužan poduzeti sve ono što mu nalažu odredbe Zakona o vlasništvu o susjedskim pravima.

15. Pritom se ističe da iz dokaznog postupka, poglavito iz očitovanja građevinskog vještaka, proizlazi da I tužitelj ne može uzrok prodiranja vode otkloniti sam, odnosno ne može djelovati i problem sanirati "odozdo", što je životno i logično, jer voda ne ide odozdo prema gore, već odozgo prema dolje. Stoga i načelo pravičnosti nalaže obvezati tuženika da sa svoje strane poduzme sve što je potrebno da predmetnu situaciju tužitelju kao njegovom susjedu olakša, jer upravo tome odredbe Zakona o vlasništvu koje govore o susjedskim pravima i služe.

16. Što se pak tiče pravne pozicije II tužitelja ističe se da je neodlučno što on s tuženikom nedvojbeno nije ni u kakvom ugovornom odnosu. Naime, II tužitelj kao upravitelj nekretnine svakako spada u krug osoba koje nekretninu posjeduju na temelju prava koje izvodi iz prava I tužitelja, kako je to ranije već obrazloženo, te je aktivno legitimiran sukladno čl. 100. st. 2. Zakon o vlasništvu neovisno o tome postoji li ili ne postoji njegov ugovorni odnos s vlasnikom nekretnine čiju činidbu traži.

17. S obzirom na sporni osnov tužiteljeve tužbe, a radi utvrđenja da li do procurivanja vode dolazi upravo s nekretnine tuženika, sud je po prijedlogu tužitelja najprije proveo postupak osiguranja dokaza, a potom je nalaz i mišljenje vještaka ING Ekspert d.o.o., dipl. ing. Žarka Željka koristio kao dokaz u ovom parničnom postupku.

18. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da spoj terase i zida na južnom dijelu terase tuženika predstavlja mjesto mogućeg proboja oborinske vode u prostor I tužitelja, a utvrđeno je i da je na terasi iznad ulaza u garažu ispucala izolacijska ljepenka, da se komadi ljepenke odvajaju od podloge i otpada žbuka s ogradnog zida, kao i da je u odvodnom kanalu vidljivo smeće i lišće. Vještak je utvrdio da postoji prodiranje vlage u prostorije I tužitelja u podzemnim etažama i to u one koje se nalaze ispod terase tuženika, kao i da curenjem oborinske vode, kišnice ili otopine snijega nastaje šteta i dolazi do pojave vlage. Vještak zaključuje da je uzrok procurenja oštećena ili nekvalitetno izvedena hidroizolacija kao i nestručno izvedena odvodnja atmosferalija s terase tuženika. Naime, betonske ploče na terasi nisu postavljene u svoje ležište, a na hidroizolaciju nije navučen zaštitni sloj koji se stavlja kod neprohodnih terasa. Nadalje, popločeni dio terase ima loše izvedene padove, konstrukciju vertikalne odvodnje i mrežu slivnika, te je lošeg rješenja horizontalne odvodnje i odvodnje kondenzata. Po mišljenju vještaka potrebno je po ovlaštenom projektantu sačiniti projekt sanacije terase, hidroizolacije i odvodnje, na način da se izvrši demontaža i dizanje svih slojeva pokrova konstrukcije terase do armiranobetonske ploče te da se izvede nova hidroizolacija i odvodnja u skladu s pravilima struke. Smatra da je tek po otklanjanju uzroka procurenja moguće pristupiti trajnoj sanaciji oštećenja u dijelu poslovne građevine I tuženika, jer sanacija, a bez da se otkloni uzrok nastanka štete, nema svrhe.

19. Vještak je nalaz i mišljenje tijekom postupka usmeno obrazložio navodeći da se radi o otklonjivom nedostatku, pri čemu sanacija štete na lokalima i zajedničkim prostorija nema smisla dok se ne otkloni uzrok prodiranja vode, odnosno ne izvrši sanacija hidroizolacije. Ističe da se uzrok curenja vode ne može otkloniti odozdo, već samo izvana.

20. Nakon tako sačinjenog i obrazloženog nalaza i mišljenja stranke istom nisu posebno prigovarale, a sud nalaz u cijelosti prihvaća kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu sa stanjem zatečenim na očevidu, pri čemu je vještak određena oštećenja dokumentirao i upravo u vrijeme padanja jake kiše, kao i sukladno pravilima građevinske znanosti.

21. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz saslušanjem zz tužitelja KM i svjedoka GM, koji je od 1996. zaposlen kod tužitelja kao tehničar, odnosno kasnije voditelj tehničke službe. Iz njihovog iskaza u bitnom suglasno proizlazi da su se problemi s curenjem vode počeli pojavljivati 2005. i 2006. odnosno, nakon što je Hotel Esplanade išao u rekonstrukciju njihove terase. Uslijed curenja se javlja vlaga, plijesan i neugodni mirisi, a u više navrata pokušana je sanacija prostora injektiranjem ili postavljanjem izolacije odozdo, no rješenje je kratkoročno i privremeno jer se uzrok problema može riješiti samo odozgo. Svjedok navodi da je terasa tuženika izrazito velika, da je spoj dug čak 85 metara, i da na tom spoju uvijek dođe do popuštanja i procurivanja, a i odvodi su neadekvatni. Iskazuju da između prostora Importanne Centra i terase ne postoji krov niti je predviđen po projektu, dakle terasa je u biti predviđena kao krov.

22. Sud je iskazima svjedoka poklonio vjeru u cijelosti smatrajući ih životnim, uvjerljivim, logičnim te suglasnim svim ostalim provedenim dokazima i dokumentaciji koja prileži spisu, pri čemu niti tuženik na njihove iskaze nije stavljao posebnih prigovora.

23. U tom smislu sud je sukladno čl. 10. i 219. te čl. 311. st. 2. ZPP-a odbio prijedlog za saslušanjem svjedoka IM koji je bio arhitekt angažiran na projektu rekonstrukcije, s obzirom da njegov iskaz u konkretnom slučaju ne može biti od utjecaja u okolnostima kada je uzrok prodiranja vode utvrđen vještačenjem, a o kasnijem stanju predmetne nekretnine navedeni svjedok kao arhitekt ne može imati saznanja.

24. Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja sud nalazi nedvojbeno utvrđenim da je uzrok procurivanja vode u prostorije tužitelja oštećena ili nekvalitetno izvedena hidroizolacija, kao i nestručno izvedena odvodnja atmosferalija s terase tuženika, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu sud ne nalazi niti jedan razlog za suprotni zaključak.

25. Pritom se ne može prihvatiti navod tuženika da krivnja za navedeno leži na tužitelju zbog činjenice da na nekretnini tužitelja nije izveden krov već krov predstavlja terasa. Naime, nesporna je činjenica da je objekt tužitelja upisan u zemljišne knjige, a iz Uvjerenja za uporabu od 2.6.2008. proizlazi da je isti izgrađen u skladu s izdanom građevinskom dozvolom i njezinim izmjenama te da u svezi s predmetnom građevinom nije u tijeku nikakav postupak građevinske inspekcije.

26. Dakle, objekt tužitelja izgrađen je legalno i prema građevinskoj dozvoli, dok pak do curenja i prodiranja vode ne dolazi niti na jednom drugom mjestu osim na onim posebnim i zajedničkim dijelovima koji su pozicionirani upravo ispod tuženikove terase. Stoga niti je tužitelj imao obvezu graditi krov, niti je taj krov bio određen projektom i propisan na predmetnom dijelu nekretnine građevinskom dozvolom, već je isti sagradio svoj objekt upravo na način kako mu je za to izdana građevinska i lokacijska dozvola, pri čemu tuženik sukladno ničim nije uspio dokazati.

27. Nadalje, nesporna je činjenica da je tuženik izvršio rekonstrukciju zgrade Hotela Esplanade temeljem građevne dozvole koja mu je izdana 17.3.2003., a dopunjena 10.11.2003. (list 183 spisa), međutim predmetnom rekonstrukcijom nije bila obuhvaćena rekonstrukcija terase, a niti je komisija za tehnički pregled prilikom izdavanja uporabne dozvole od 30.3.2004. (list 188) vršila pregled terase. Pritom je izvršen uvid i u dopis tvrtke ATP Projektiranje d.o.o. od 30.6.2004. (list 199) kojim isti pisano obavještava da će se sanacija hidroizolacije na Oleander terasi vršiti 2.7.2004., što znači nakon uporabne dozvole.

28. Slijedom navedenog sud dakle zaključuje, a kako to proizlazi iz suglasnog iskaza zz tužitelja i svjedoka, da je tuženik izvršio hidroizolaciju terase nakon što je rekonstruirao čitav objekt i nakon što je za tu rekonstrukciju ishodio uporabnu dozvolu.

29. Da je tome tako proizlazi i iz navoda same punomoćnice tuženika odvjetnice Mirjane Borić koja je na očevidu obavljenom u predmetu osiguranja dokaza R1-725/07 dana 17.4.2007. izjavila da je terasa obnavljana prije dvije godine.

30. Iz navedenog po mišljenju suda nedvojbeno proizlazi da je prilikom postavljanja hidroizolacije na terasu tuženika ta hidroizolacija postavljena nestručno, odnosno mimo pravila struke. Na isti zaključak, osim vještačkog nalaza, upućuje i dopis tvrtke ATP Projektiranje d.o.o. od 10.1.2006. (list 200) u kojem isti navodi da nije bilo moguće izvršiti hidroizolaciju ispod parapetnog ogradnog zida te da je rješenje curenja u prostorije ispod Oleander terase samo u kompletnoj sanaciji zidova i prostora ispod parapetnog zida.

31. Kako je dakle uzrok prodiranja vode na dijelu nekretnine koji je nedvojbeno u vlasništvu tuženika, to je tuženik primjenom čl. 100. st. 2. u svezi s čl. 113. Zakona o vlasništvu dužan poduzeti sve da se oborinske vode s njegovog dijela nekretnine ne slijevaju u tužiteljevu nekretninu, pa je u tom smislu tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i presuditi kao u izreci, pri čemu je način postupanja odnosno činidba koju predlaže tužitelj u dovoljnoj mjeri određen da ga tuženik može ispuniti, kao i da se može provesti ovrha (makar i novčanim kažnjavanjem), te je podudaran sa zaključcima i utvrđenjima iz vještačkog nalaza.

32. Što se pak tiče istaknutog prigovora zastare, valja reći da se u ovom stadiju postupka više ne raspravlja o zahtjevu za naknadom štete, kako je to prvotno bilo postavljeno, s obzirom da je u tom dijelu tužba odbačena, pa je stoga na predmetni pravni odnos (utuženu činidbu) moguće jedino primijeniti opći zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu ZOO) koji iznosi pet godina. Pritom po mišljenju suda dospijeće tražbine koja se odnosi na činidbu vezanu za susjedska prava može nastupiti tek od kada se na nedvojbeni način pokazalo i utvrdilo da dolazi do ograničenja prava tužitelja, što u konkretnom slučaju znači da nakon sanacije terase dolazi do curenja i prodiranja vode.

33. S obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao kada točno je vršio rekonstrukciju hidroizolacije na Oleander terasi, iako je upravo on za navedeno trebao posjedovati dokumentaciju, te s obzirom da iz dopisa ATP Projektiranje d.o.o. (list 199) proizlazi da je početak sanacije hidroizolacije planiran za 2.7.2004., ovaj sud nalazi da su radovi koje je tuženik poduzimao u pogledu hidroizolacije tada doista i počeli, kao i da su trajali neko vrijeme.

34. Nadalje, iz iskaza svjedoka GM proizlazi da su se problemi s curenjem počeli pojavljivati tijekom 2005. i 2006. godine, pri čemu je sud taj navod prihvatio, a niti tuženik mu nije posebno prigovarao. Pritom je životno i logično da se prodiranje vode nije pokazalo istog dana nakon što su radovi završili, već protekom nekog vremenskog razdoblja nakon što je rekonstrukcija izvršena, odnosno očekivano nakon proteka zimskog perioda u kojem su oborine česte i obilne, dakle doista tijekom godine 2005.

35. S obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 19.1.2010., to sud smatra da je ista podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka koji se dakle ima računati od kraja zime 2005., slijedom čega je prigovor zastare utvrđen u cijelosti neosnovanim.

36. U tom smislu valja istaknuti da se zastarni rok ne prekida podnošenjem prijedloga za osiguranje dokaza dana 29.3.2007., kako to pogrešno smatraju tužitelji, jer takav prijedlog nije vjerovnikova radnja poduzeta radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine koja bi prekinula zastarijevanje prema čl. 241. ZOO-a (tako i VSRH u Rev-370/05 od 20.7.2005.), no neovisno o navedenom zastara po mišljenju suda niti do podnošenja ove tužbe nije nastupila.

37. Slijedom navedenog valjalo je tužbeni zahtjev prihvatiti i presuditi kao u toč. I izrekle ove presude.

38. Temeljem čl. 154. st. 4 ZPP-a, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

39. Pritom je sud cijenio činjenicu da je vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari bila 1.399.546,07 EUR, od čega na dio koji se odnosi na činidbu otpada 286.370,00 EUR (kako su to tužitelji precizirali podneskom nakon djelomičnog odbačaja tužbe, kojem navodu tuženik nije prigovorio), dok se ostatak odnosio na naknadu štete. Kako je u dijelu za naknadu štete tužba odbačena, to su tužitelji dakle taj dio zahtjeva izgubili, a njihovi zahtjevi za činidbom prihvaćeni su u cijelosti. U tom smislu tužitelji su u odnosu na svoj prvotni ukupni zahtjev uspjeli u sporu sa 20%, međutim u smislu čl. 154. st. 2. ZPP-a sud je kod ocjene omjera uspjeha u parnici vodio računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, a s osnovom zahtjeva tužitelji su u cijelosti uspjeli, odnosno tuženikovi prigovori su utvrđeni neosnovanim.

40. Stoga je, uzimajući u obzir i osnov i visinu zahtjeva, kao i cijeneći činjenicu da su određeni troškovi tijekom postupka nastali i u pogledu odbačenog dijela zahtjeva, te činjenicu da bi tužitelji imali i pravo na uvećanje troška po osnovi zastupanja dvije parnične stranke, sud mišljenja da su tužitelji konačno uspjeli u sporu otprilike s polovicom zahtjeva, dok je preostala polovica zahtjeva uspjeh tuženika, pa je valjalo primijeniti odredbu čl. 154. st. 4. ZPP-a.

U Zagrebu 12. lipnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. I i II tužiteljima po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu 663,61 EUR

2. tuženiku po punomoćniku