REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1452/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge Zagreb, Lonjička ulica 2 A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica JF iz Odvjetničkog društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80 A, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu br. 312724 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 3. listopada 2008. sklopljenog između pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADE“, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade:

5.1. Naknada za odobrenje kredita: 1,25% (slovima: jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 842,39 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana 16. listopada 2008. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 842,39 eura preko stope dosuđene pod točkom II. izreke, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 977,23 eura sa zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 348,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi kako su ŽF, kao korisnica kredita; i pravni prednik tuženika, kao kreditor, 3. listopada 2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 312724 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 137.500,00 CHF obračunato po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 30 godina.

U članku 5. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAKNADE” korisnik kredita se obvezao kreditoru platiti temeljem Ugovora o kreditu sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama. Nadalje u točki 5.1. Ugovora o kreditu propisana je naknada za odobrenje kredita : 1,25% (jedan cijelih dvadesetpet posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita. S tim u vezi, korisniku kredita je dana 15. listopada 2008. prilikom isplate / korištenja kredita naplaćena navedena naknada (administrativna naknada) u iznosu od 842,39 eura / 6.347,02 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno odredbi članka 5.1 Ugovora o kreditu, a ista je naplaćena / ustegnuta od iznosa odobrenog kredita.

Nadalje ističe kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora pravni prednik tuženika ni na koji način korisniku kredita nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Uz to, plaćanje predmetne naknade iz čl. 5. Ugovora o kreditu u visini od 842,39 eura uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 842,39 eura od iznosa kredita.

Nadalje tužitelj se poziva na odredbe čl., 3., 96. st. 1. i 2. i 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., na odredbe čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te na odluke Suda EUR C-84/19 i C-224/19. te na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog ističe kako je tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 842,39 eura.

Korisnik kredita, kao ustupitelj, je sa tužiteljem, kao primateljem, sklopio Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu/ prijenosu tražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao primatelja, dok tužitelj kao primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ističe prigovor zastare te osporava osnovanost tužbe. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe kako je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila uvriježena u praksi banaka te je prednik tužitelja u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade, a prednika tužitelja u cijelosti je informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Na ročištu 11. ožujka 2025. učinio je nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dopis ovdje tužitelja upućen ovdje tuženiku predmeta: obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 7. lipnja 2023. (list 9 spisa), Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 7. lipnja 2023. (list 10-15 spisa), dopis ovdje tuženika upućen ŽF od 26. lipnja 2024. (list 16 spisa), dopis ovdje tuženika upućen Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. predmeta: zahtjev za dostavom dokumentacije od 29. svibnja 2024. (list 17-18 spisa), dopis Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. predmeta: dostava potvrda o uplatama ulaznih/izlaznih naknada od 24. svibnja 2024. (list 19 spisa), kartica prometa po kreditu 312724 korisnika GF (ŽF) Alenka (list 21-33 spisa), pisani iskaz / izjava korisnika kredita od dana 03. svibnja 2024. (list 34-35 spisa), Aneks br. 2. Ugovora o kreditu br. 312724 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od dana 18. veljače 2016. uz prilog (list 36-40 spisa), potvrda (solemnizacija) od 19. veljače 2016. (list 41-43 spisa), prilog Aneks Ugovora o kreditu broj 312724 – parametri kamatne stope (list 44-45 spisa), otplatni plan po kreditu br. 312724 od dana 18. veljače 2016. (list 46-53 spisa), Opće uvjete za poslovanje s građanima Sberbanke d.d. (list 54-58 spisa), Politiku kamatnih stopa u kreditno-depozitnim poslovima s potrošačima (list 59-63 spisa), Ugovor o kreditu br. 312724 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 03.10.2008. (list 64-74 spisa), izvadak iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 75 spisa), nepotpun izvadak iz sudskog registra za društvo Volksbank d.d. (list 78-88), Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima uz prilog (list 100-105 spisa), dopis ŽF upućen društvu Nova hrvatska banka d.d. predmeta: obavijest o ustupu tražbine od 7. lipnja 2023. (list 115 spisa), iskaz svjedoka ŽF (list 234-236 spisa).

4. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim osim u dijelu zakonskih zateznih kamata zatraženih preko stope koja tužitelju sukladno zakonu pripada.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5. 1. Ugovora o kreditu broj: 312724 od 3. listopada 2008. te zahtjev za isplatu iznosa od 842,39 eura koji je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takve odredbe.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 312724, temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit od 137.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Među strankama je sporna zastara predmetnog potraživanja te osnova tužbenog zahtjeva odnosno je li u konkretnom slučaju odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj: 312724 od 3. listopada 2008. nepoštena, a time i ništetna.

8. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 312724 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 3. listopada 2008. između Volsbank d.d. i ŽF (ranije JFL) dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ br. 79/07, 125/07 dalje: ZZP)) i pravne osobe kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 137.500,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Prema čl. 2. Ugovora kredit je odobren za kupnju stana u [adresa]. Prema odredbi čl. 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50 % godišnje. Nadalje prema čl. 5. 1. Ugovora (naknada) korisnik kredita obvezao se kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita od 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita.

9. ŽF (ranije: GF) je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopila 7. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine prema kojem ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovor o kreditu broj: 312724 od 3. listopada 2008. prema Volksbank d.d. kao prednika Nove hrvatske banke d.d. koja je pak prednika sada Hrvatske poštanske banke d.d.(tuženiku ) ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada (članak 1.). Nadalje prema čl. 2. Ugovora o cesiji ustupitelj sve svoje tražbine prema ovdje tuženiku naveden u čl.1. , kao i sve ostale tražbine koje bi postojale prema tuženiku, a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu.

Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupaju sve plaćene naknade a uostalom i cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

10. Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

Također i Europski sud je u odluci C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) u točki 20. obrazloženja zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

11. U pogledu istaknutog prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Prema tome slijedom navedenog tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

12. Dakle tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka FF, korisnice kredita, te je ista u bitnom navela kako je tijekom 2008. podigla kredit kod Volksbanke d.d. za kupnju stana u kojem i danas živim te je riječ o kredit u valuti CHF te joj je tada isključivo ponuđen kredit u švicarskim francima te joj nije niti bio ponuđen kredit u eurima. Prije potpisivanja predmetni ugovor je pročitala, međutim bankarski službenik ju nije informirao u pogledu naknade o kakvim se točno troškovima obrade kredita radi odnosno koji to točno troškove ulaze u spornu naknadu. Nije mogla pregovarati oko bilo kakvih uvjeta kredita pa tako niti u pogledu naknade, a bila je riječ o tipkom ugovoru pripremljenom od strane banke.

Sud je ocijenio iskaz svjedokinje FF vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv.

13. Dakle iz iskaza navedenog svjedoka utvrđeno je da korisnik kredita FF nije pregovarala niti je imala uopće mogućnosti pregovarati o odredbi o naknadi za obradu kredita, a niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvatio ugovor koji mu je ponuđen i sastavljen od strane banke. Također iz njezinog iskaza utvrđeno je da je riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu te kako nije od djelatnika banke u odnosu na spornu naknadu informirana o kakvim se točno stvarnim troškovima radi a na koje bi se odnosila ta naknada.

14. Prema ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 5. st. 1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za odobrenje kredita 1,25 % jednokratno na iznos odobrenog kredita.

15. Naime u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik naplatio od prednika tužitelja kao korisnika kredita iznos od 842,39 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno odobrenje kredita, 15. listopada 2008.

16. Nadalje prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

17. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,00% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18. Dakle okolnost da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, upućuje na zaključak da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

19. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20. Prema odredbi čl. 98. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

21. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Tužitelj je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Nadalje, iz čl. 5. ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle, 137.500,00 CHF, odnosno s uračunatom naknadom za odobrenje kredita, premda mu je stvarno isplatio manji iznos od toga, tj. umanjen za naknadu za odobrenje kredita. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Zbog toga je i odredba čl. 5.1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 96., 98. i 102. st. 1. ZZP-a te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke.

23. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

24. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

25. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama je vratiti tužitelju iznos od 842,39 eura te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

26. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja a što proizlazi iz naloga za isplatu (list 19 spisa) a koji sam datum tuženik nije niti sporio. Naime tuženik je osporavao kamatu ističući kako bi tužitelj eventualno imao pravo na istu od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se treba smatrati savjesnim. Odnosno ističe ukoliko bi zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnosti bio osnovan kamate bi također mogle teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu.

Stopa zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na ostale odnose jer se predmet spora ne odnosi na odnos stranaka koji je proizašao iz trgovačkog ugovora (točka I. izreke) već je riječ o stjecanju bez osnove pa je stoga za kamatu zatraženu preko stope koja sukladno zakonu tužitelju pripada valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka III. izreke).

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 11. ožujka 2025. i 19. svibnja 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), te trošak objave u iznosu od 100,00 eura ( Tbr_) što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 46 Tarife) ukupno iznosi 875,00 eura.

Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,08 eura i presudu u iznosu od 68,15 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 977,23 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.

Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 2. rujna 2024. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka , a također mu nije priznat niti zatraženi trošak pribave potvrde o visini naknade za obradu kredita pozivom na Tbr. 36 i 46. Tarife jer iz navedenih tarifnih odredbi ne proizlazi pravo tužitelja na navedeni trošak a također niti u spisu ne prileži dokaz da je za navedeno tužitelju nastao trošak u smislu eventualne naplate od strane banke. Tužitelj je odbijen i za trošak zatražen preko iznosa koji mu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama pripada te je u pogledu navedenog odlučeno kao pod točkom V. izreke.

Zagreb, 12. lipnja 2025.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.