Poslovni broj: P-1495/2019-41
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava Fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja 1. LŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. ZŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] oboje zastupani po punomoćnici Anamari Laškarin odvjetnici u Rijeci protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku ĆŽ iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 08. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave od 12. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 6 Ugovora o kreditu broj 306-502/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 17.06.2005 godine koja glasi:
''Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.05.2006 (slovima:prvogsvibnjadvijetisućešeste) godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. ovisno o skupini klijenata u koju pripada Korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije navedenog razdoblja ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora.
''Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njezine izmijene i dopune''
II Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, da 1.tužitelju LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 2. tužiteljici 2. ZŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog više plaćene kamatne stope isplati iznos od 9.649,07 Euro zajedno za zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose od:
41,52 Eura od 31.05.2006. godine pa do isplate,
41,50 Eura od 30.06.2006. godine pa do isplate,
41,49 Eura od 31.07.2006. godine pa do isplate,
41,47 Eura od 31.08.2006. godine pa do isplate,
41,45 Eura od 02.10.2006. godine pa do isplate,
41,44 Eura od 31.10.2006. godine pa do isplate,
41,41 Eura od 30.11.2006. godine pa do isplate,
41,41 Eura od 02.01.2007. godine pa do isplate,
41,39 Eura od 31.01.2007. godine pa do isplate,
41,38 Eura od 28.02.2007. godine pa do isplate,
41,36 Eura od 02.04.2007. godine pa do isplate,
41,34 Eura od 30.04.2007. godine pa do isplate
41,32 Eura od 31.05.2007. godine pa do isplate,
41,28 Eura od 06.08.2007. godine pa do isplate,
41,27 Eura od 06.09.2007. godine pa do isplate,
67,86 Eura od 01.10.2007. godine pa do isplate,
67,83 Eura od 02.11.2007. godine pa do isplate
67,80 Eura od 30.11.2007. godine pa do isplate,
67,78 Eura od 02.01.2008. godine pa do isplate,
67,75 Eura od 01.02.2008. godine pa do isplate,
67,72 Eura od 29.02.2008. godine pa do isplate,
133,01 Eura od 31.03.2008. godine pa do isplate,
132,97 Eura od 30.04.2008. godine pa do isplate,
132,93 Eura od 02.06.2008 godine pa do isplate,
132,89 Eura od 30.06.2008. godine pa do isplate,
132,86 Eura od 31.07.2008 godine pa do isplate,
132,82 Eura od 01.09.2008 godine pa do isplate,
132,77 Eura od 01.10.2008 godine pa do isplate
132,74 Eura od 31.10.2008. godine pa do isplate,
132,69 Eura od 02.12.2008. godine pa do isplate,
146,35 Eura od 31.12.2008. godine pa do isplate,
146,31 Eura od 02.02.2009. godine pa do isplate,
146,26 Eura od 02.03.2009. godine pa do isplate,
146,21 Eura od 31.03.2009. godine pa do isplate,
146,16 Eura od 30.04.2009. godine pa do isplate,
146,11 Eura od 01.06.2009. godine pa do isplate,
146,07 Eura od 30.06.2009. godine pa do isplate,
146,01 Eura od 31.07.2009. godine pa do isplate,
145,96 Eura od 31.08.2009. godine pa do isplate,
145,90 Eura od 30.09.2009. godine pa do isplate
145,85 Eura od 02.11.2009. godine pa do isplate,
145,80 Eura od 30.11.2009. godine pa do isplate,
145,74 Eura od 31.12.2009. godine pa do isplate,
145,68 Eura od 01.02.2010. godine pa do isplate,
145,62 Eura od 01.03.2010. godine pa do isplate,
145,56 Eura od 31.03.2010. godine pa do isplate,
145,50 Eura od 30.04.2010. godine pa do isplate,
145,43 Eura od 31.05.2010. godine pa do isplate,
145,37 Eura od 30.06.2010. godine pa do isplate,
145,31 Eura od 02.08.2010. godine pa do isplate,
145,24 Eura od 31.08.2010. godine pa do isplate,
145,17 Eura od 30.09.2010. godine pa do isplate,
145,10 Eura od 02.11.2010. godine pa do isplate,
145,03 Eura od 30.11.2010. godine pa do isplate,
129,17 Eura od 31.12.2010. godine pa do isplate,
129,09 Eura od 31.01.2011. godine pa do isplate,
145,03 Eura od 28.02.2011. godine pa do isplate,
128,95 Eura od 31.01.2011. godine pa do isplate
128,87 Eura od 30.04.2011. godine pa do isplate,
128,80 Eura od 31.05.2011. godine pa do isplate,
128,72 Eura od 30.06.2011. godine pa do isplate
128,65 Eura od 01.08.2011. godine pa do isplate
128,57 Eura od 31.08.2011. godine pa do isplate
128,48 Eura od 30.09.2011. godine pa do isplate
97,29 Eura od 31.10.2011. godine pa do isplate
97,22 Eura od 30.11.2011. godine pa do isplate
97,15 Eura od 31.12.2011. godine pa do isplate
97,07 Eura od 31.01.2012. godine pa do isplate
97,99 Eura od 29.02.2012. godine pa do isplate
96,92 Eura od 31.03.2012. godine pa do isplate
96,84 Eura od 30.04.2012. godine pa do isplate
96,76 Eura od 31.05.2012. godine pa do isplate
96,68 Eura od 30.06.2012. godine pa do isplate
96,59 Eura od 31.07.2012. godine pa do isplate
96,52 Eura od 31.08.2012. godine pa do isplate
96,44 Eura od 01.10.2012. godine pa do isplate
96,35 Eura od 31.10.2012. godine pa do isplate
96,26 Eura od 30.11.2012. godine pa do isplate
96,18 Eura od 31.12.2012. godine pa do isplate
96,09 Eura od 31.01.2013. godine pa do isplate
96,00 Eura od 28.02.2013. godine pa do isplate
95,91 Eura od 02.04.2013. godine pa do isplate
95,82 Eura od 30.04.2013. godine pa do isplate
95,72 Eura od 31.05.2013. godine pa do isplate
95,63 Eura od 01.07.2013. godine pa do isplate
95,54 Eura od 31.07.2013. godine pa do isplate
95,45 Eura od 30.08.2013. godine pa do isplate
95,35 Eura od 30.09.2013. godine pa do isplate
17,89 Eura od 31.10.2013. godine pa do isplate
77,36 Eura od 04.11.2013. godine pa do isplate
95,15 Eura od 30.11.2013. godine pa do isplate
58,67 Eura od 31.12.2013. godine pa do isplate
36,39 Eura od 03.01.2014. godine pa do isplate
obračunate po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 31.05.2006. pa do 31.12.2007, po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 01.01. 2008 pa do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01.07.2011. pa do 31.07.2015., po stopi od 8,14% godišnje za razdoblje od 01.08.2015 do 31.12.2015., po stopi od 8,05% godišnje za razdoblje od 01.01.2016. do 30.06.20216., po stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01.07.2016. do 30.12.20216., po stopi od 7,68% godišnje za razdoblje od 01.01.2017. do 30.06.2017., po stopi od 7,41% godišnje za razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2017., po stopi od 7,09% godišnje za razdoblje od 01.08.2018. do 30.06.2018., po stopi od 6,82% godišnje za razdoblje od 01.07.2018. do 31.12.2018., po stopi od 6,54% godišnje za razdoblje od 01.01.2019. do 30.06.2019., po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 01.07.2019. do 31.12.2019., po stopi od 6,11% godišnje za razdoblje od 01.01.2020 do 30.06.2020., po stopi od 5,89% godišnje za razdoblje od 01.07.2020 do 31.12.2020., po stopi od 5,75% godišnje za razdoblje od 01.01.2021 do 30.06.2021., po stopi od 5,61% godišnje za razdoblje od 01.07.2021 do 31.12.2021., po stopi od 5,49% godišnje za razdoblje od 01.01.2022. do 30.06.2022., po stopi od 5,31% godišnje za razdoblje od 01.07.2022., do 31.12.2022., po stopi od 5,50% godišnje za razdoblje od 01.01.2023. do 30.06.2023., po stopi od 7% godišnje za razdoblje od 01.07.2023. do 31.12.2023., po stopi od 7,5% godišnje za razdoblje od 01.01.2024. do 30.06.2024., po stopi od 7,25% godišnje za razdoblje od 01.07.2024. do 31.12.2024., te po stopi od 01.01.2025, pa sve do isplate prema stopi zakonskih zateznih kamatama koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena (čl 29 ZOO-a) sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 3 koji nosi naziv Ispunjenje, vraćanje kredita, rokovi vraćanja i dospijeća u točci II koji glasi ''protuvrijednost mjesečnog anuiteta ….. podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.
IV Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, da tužiteljima 1. - LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 2. ZŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] , [adresa], 51000 Rijeka da na ime nepripadno plaćenih iznosa zbog povećanja tečaja u odnosu na početni tečaj u CHF a zbog ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF isplati iznos od 8.789,56 Eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose:
1,99 Eura počev od 31.08.2005. godine pa do isplate,
2,91 Eura počev od 30.09.2005. godine pa do isplate,
2,91 Eura počev od 30.09.2005. godine pa do isplate,
2,95 Eura počev od 31.10.2005. godine pa do isplate,
3,76 Eura počev od 30.11.2005. godine pa do isplate,
1,13 Eura počev od 02.01.2005. godine pa do isplate,
11,89 Eura počev od 31.10.2008. godine pa do isplate,
19,16 Eura počev od 31.12.2008. godine pa do isplate
24,22 Eura počev od 02.02.2009. godine pa do isplate
26,50 Eura počev od 02.03.2009. godine pa do isplate
20,20 Eura počev od 31.03.2009. godine pa do isplate
21,41 Eura počev od 30.04.2009. godine pa do isplate,
11,77 Eura počev od 01.06.2009. godine pa do isplate,
4,68 Eura počev od 30.06.2009. godine pa do isplate,
6,56 Eura počev od 31.07.2009. godine pa do isplate,
10,30 Eura počev od 31.08.2009. godine pa do isplate,
9,98 Eura počev od 30.09.2009. godine pa do isplate,
6,20 Eura počev od 02.11.2009. godine pa do isplate,
13,29 Eura počev od 30.11.2009. godine pa do isplate,
18,98 Eura počev od 31.12.2009. godine pa do isplate,
27,07 Eura počev od 01.02.2010. godine pa do isplate
25,21 Eura počev od 01.03.2010. godine pa do isplate,
36,20 Eura počev od 31.03.2010. godine pa do isplate,
34,11 Eura počev od 30.04.2010. godine pa do isplate,
38,17 Eura počev od 31.05.2010. godine pa do isplate,
73,32 Eura počev od 30.06.2010. godine pa do isplate,
66,08 Eura počev od 02.08.2010. godine pa do isplate,
88,18 Eura počev od 31.08.2010. godine pa do isplate,
80,55 Eura počev od 30.09.2010. godine pa do isplate,
68,26 Eura počev od 02.11.2010. godine pa do isplate,
94,18 Eura počev od 30.11.2010. godine pa do isplate,
124,21 Eura počev od 31.12.2010. godine pa do isplate,
101,41 Eura počev od 31.01.2011. godine pa do isplate,
110,19 Eura počev od 28.02.2011. godine pa do isplate,
100,00 Eura počev od 31.03.2011. godine pa do isplate,
101,85 Eura počev od 30.04.2011. godine pa do isplate,
144,96 Eura počev od 31.05.2011. godine pa do isplate,
149,16 Eura počev od 30.06.2011. godine pa do isplate,
185,17 Eura počev od 01.08.2010. godine pa do isplate,
166,67 Eura počev od 31.08.2011. godine pa do isplate,
146,42 Eura počev od 30.09.2011. godine pa do isplate,
137,71 Eura počev od 31.10.2011. godine pa do isplate,
136,22 Eura počev od 30.11.2011. godine pa do isplate,
145,44 Eura počev od 31.12.2011. godine pa do isplate,
153,48 Eura počev od 31.01.2011. godine pa do isplate,
154,56 Eura počev od 29.02.2012. godine pa do isplate,
149,00 Eura počev od 31.03.2012. godine pa do isplate,
152,75 Eura počev od 30.04.2012. godine pa do isplate,
155,32 Eura počev od 31.05.2012. godine pa do isplate,
151,00 Eura počev od 30.06.2012. godine pa do isplate,
152,14 Eura počev od 31.07.2012. godine pa do isplate,
148,90 Eura počev od 31.08.2012. godine pa do isplate,
141,99 Eura počev od 01.10.2012. godine pa do isplate,
149,46 Eura počev od 31.10.2012. godine pa do isplate,
153,04 Eura počev od 30.11.2012. godine pa do isplate,
150,43 Eura počev od 31.12.2012. godine pa do isplate,
136,35 Eura počev od 31.01.2013. godine pa do isplate,
148,31 Eura počev od 28.02.2013. godine pa do isplate,
149,36 Eura počev od 02.04.2013. godine pa do isplate,
144,67 Eura počev od 30.04.2013. godine pa do isplate,
130,08 Eura počev od 31.05.2013. godine pa do isplate,
129,71 Eura počev od 01.07.2013. godine pa do isplate,
133,29 Eura počev od 31.07.2013. godine pa do isplate,
139,04 Eura počev od 31.08.2013. godine pa do isplate,
113,81 Eura počev od 30.09.2013. godine pa do isplate,
33,18 Eura počev od 01.10.2013. godine pa do isplate,
75,46 Eura počev od 31.10.2013. godine pa do isplate,
67,42 Eura počev od 04.11.2013. godine pa do isplate,
129,94 Eura počev od 30.11.2013. godine pa do isplate,
15,85 Eura počev od 02.12.2013. godine pa do isplate,
91,38 Eura počev od 31.12.2013. godine pa do isplate,
57,71 Eura počev od 03.01.2014. godine pa do isplate,
79,40 Eura počev od 31.01.2014. godine pa do isplate,
44,04 Eura počev od 03.02.2014. godine pa do isplate,
116,61 Eura počev od 28.02.2014. godine pa do isplate,
10,37 Eura počev od 03.03.2014. godine pa do isplate,
125,82 Eura počev od 31.03.2014. godine pa do isplate,
121,91 Eura počev od 30.04.2014. godine pa do isplate,
120,66 Eura počev od 31.05.2014. godine pa do isplate,
121,22 Eura počev od 30.06.2014. godine pa do isplate,
125,66 Eura počev od 31.07.2014. godine pa do isplate,
129,40 Eura počev od 01.09.2014. godine pa do isplate,
128,63 Eura počev od 30.09.2014. godine pa do isplate,
131,86 Eura počev od 31.10.2014. godine pa do isplate,
134,06 Eura počev od 01.12.2014. godine pa do isplate,
132,76 Eura počev od 30.12.2014. godine pa do isplate,
79,40 Eura počev od 31.01.2015. godine pa do isplate,
53,72 Eura počev od 02.02.2015. godine pa do isplate,
9,40 Eura počev od 28.02.2015. godine pa do isplate,
132,72 Eura počev od 02.03.2015. godine pa do isplate,
120,98 Eura počev od 31.03.2015. godine pa do isplate,
12,14 Eura počev od 01.04.2015. godine pa do isplate,
113,71 Eura počev od 30.04.2015. godine pa do isplate,
19,42 Eura počev od 04.05.2015. godine pa do isplate,
133,12 Eura počev od 01.06.2015. godine pa do isplate,
133,12 Eura počev od 01.07.2015. godine pa do isplate,
60,41 Eura počev od 31.07.2015. godine pa do isplate,
72,71 Eura počev od 03.08.2015. godine pa do isplate,
80,44 Eura počev od 31.08.2015. godine pa do isplate,
52,69 Eura počev od 01.09.2015. godine pa do isplate,
92,92 Eura počev od 30.09.2015. godine pa do isplate sve u roku od 15 dana.
obračunate po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 31.08.2005. pa do 31.12.2007, po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 01.01. 2008 pa do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01.07.2011. pa do 31.07.2015., po stopi od 8,14% godišnje za razdoblje od 01.08.2015 do 31.12.2015., po stopi od 8,05% godišnje za razdoblje od 01.01.2016. do 30.06.20216., po stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01.07.2016. do 30.12.20216., po stopi od 7,68% godišnje za razdoblje od 01.01.2017. do 30.06.2017., po stopi od 7,41% godišnje za razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2017., po stopi od 7,09% godišnje za razdoblje od 01.08.2018. do 30.06.2018., po stopi od 6,82% godišnje za razdoblje od 01.07.2018. do 31.12.2018., po stopi od 6,54% godišnje za razdoblje od 01.01.2019. do 30.06.2019., po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 01.07.2019. do 31.12.2019., po stopi od 6,11% godišnje za razdoblje od 01.01.2020 do 30.06.2020., po stopi od 5,89% godišnje za razdoblje od 01.07.2020 do 31.12.2020., po stopi od 5,75% godišnje za razdoblje od 01.01.2021 do 30.06.2021., po stopi od 5,61% godišnje za razdoblje od 01.07.2021 do 31.12.2021., po stopi od 5,49% godišnje za razdoblje od 01.01.2022. do 30.06.2022., po stopi od 5,31% godišnje za razdoblje od 01.07.2022., do 31.12.2022., po stopi od 5,50% godišnje za razdoblje od 01.01.2023. do 30.06.2023., po stopi od 7% godišnje za razdoblje od 01.07.2023. do 31.12.2023., po stopi od 7,5% godišnje za razdoblje od 01.01.2024. do 30.06.2024., po stopi od 7,25% godišnje za razdoblje od 01.07.2024. do 31.12.2024., te po stopi od 01.01.2025, pa sve do isplate prema stopi zakonskih zateznih kamatama koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena (čl 29 ZOO-a) sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
V Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljima parnični trošak u iznosu od 2.944,63 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od 12. lipnja 2025. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva tužitelji odbijaju.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 30. travnja 2025.
Obrazloženje
Tužitelji u tužbi od 06. lipnja 2019. navode da je dana 17. lipnja 2005. tužitelja kao korisnik kredita, 2. tužena kao sudužnica kredita s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj 306-502/2005 na ukupni iznos od 131.800 CHF s time da je ugovorena kamata iznosila 3,99 % godišnje. Tužitelji ističu kako im je kredit prezentiran kao povoljan uz povoljne uvjete te da je u članku 4. ugovora banka ugovorila promjenjivu kamatnu stopu, a u trenutku zaključenja ugovora kamatna stopa da je iznosila 3,99% godišnje. Prema ponudi banke ta kamatna stopa je trebala biti na snazi do 30.04.2006 a nakon toga povećana na 4,60% zbog čega tužitelji potražuju razliku preplaćene kamate koja se obračunava po kamatnim stopama većim od 4,60%. Banka je više puta mijenjala i povećavala tijekom trajanja kredita jednostranim odlukama banke. Nakon 31. prosinca 2013. kamatna stopa se snizila pa da više ne potražuje preplatu kamate za navedeni period. Tuženik je neosnovano od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2013. primijenio uvećanu kamatnu stopu koja je u više navrata povećana jednostranim odlukama te da su u periodu od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2013. preplati ukupnu kamatu po svakom anuitetu kako je prikazana u tablici preplaćene kamate u prilogu pa da ukupno preplaćena kamata za navedeni period iznosi 52.849,70 kn. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba i kao takva da je ništetna. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u kojoj je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv 8 banaka među kojima i tuženika da su u vremenskom periodu od 2003. do 2008. ugovarale nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. U navedenom postupku da je utvrđeno da je između ostalog i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovor o potrošačkim kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze iz ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke ili drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarala i ugovorno utvrdila egzaktnim parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope temeljem kojih se kamatna stopa mijenja. Takvo postupanje je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a zbog jednostranog povećanja kamatnih stopa na štetu potrošača. U konkretnom slučaju da mu je kao potrošaču banka nudila tipski ugovor u kojem je u članku 6. ugovora utvrdila da se za vrijeme trajanja ugovora može vršiti promjena ugovorene kamatne stope jednostranim odlukama banke te da same odredbe ne sadrže kriterij niti parametar ili precizan način kojim će se utvrđivati promjena kamatne stope. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila tipska odredba o kojoj se sa nije pregovaralo niti je on na bilo koji način mogao utjecati na njezin sadržaj pa da je ista odredba nepoštena i ništava. Ništavost djeluje ex tunc odnosno od samog sklapanja ugovora pa da je nepoštena odredba članka 6 o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i ništava od samog početka i da ima pravo tražiti povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je ništetna odredba korištena.
Tužitelji su dana 20. svibnja 2023. pred ovim sudom podnijeli tužbu protiv istoga tuženika ( zaprimljena pod poslovnim brojem P-824/2023) vezano sa isti ugovor o kreditu koji je zaključen između stranaka 17. lipnja 2005. u kojoj tužbi traže utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti , odnosno da je povrat obveze veza za tečaj CHF-čl. 3 ugovora
. Dana 05.11.2015 stranke su zaključile Aneks ugovoru kojim je izvršena konverzija ugovora o kreditu. Da konverzijom nije došlo do pune restitucije potrošača je zapravo utvrđeno u presudi suda EU, C-118/17 od **.**.2019. (DŽ vs Erste banke) a odgovor je sadržan u točci 43 i 44 presude. Ništetnost valutne klauzule je pravomoćno utvrđena tek 3 godine nakon provedene konverzije pa potrošači kada su prihvatili konverziju nisu mogli znati kada su bili prisiljeni prihvatiti konverziju da je valutna klauzula u CHF ništetna. Da je tužiteljica znala da će valutna klauzula u CHF biti utvrđena ništavom naravno da nikada ne bi prihvatila konverziju. Člankom 41 Zakona o zaštiti potrošača izrijekom je propisano da potrošač po zakonu ima pravo na naknadu štete i sva ostala prava koja mu pripadaju temeljem zakona. Zakon koji regulira zaštitu potrošača nije samo Zakon o zaštiti potrošača već i ZOO koji regulira ugovorne odnose pa tako i restituciju oštećene strane uslijed ništetnosti pojedine ugovorne odredbe. Konačno i Direktiva 93/137EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, iako nije nacionalni zakon, ima za cilj usklađivanje zakona i drugih propisa država članica EU koji se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima pa su i tamo propisane smjernice o zaštiti potrošača implementirane. Navedeno znači da unatoč konverziji koja je može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovora kojim je ista regulirana, zadržava pravo na punu restituciju jer mu to pravo jamče propisi o zaštiti potrošača, prethodno navedeni zakoni i Direktiva Konverzija je izvršena zaključenjem Aneksa od 05.11.2015. Posljedično tužitelji imaju pravo potraživati sve više plaćene tečajne razlike po osnovu ništavosti valutne klauzule u CHF koje ove tužbom potražuju. Na posljetku da tužitelji nisu obeštećeni kroz konverziju potvrđuje i izračun koji preleži ovoj tužbi iz kojeg je razvidno da kada se odbije dio na ime pretplaćene kamate za koji se već vodi spor tužitelji su u pretplati po osnovu valutne klauzule u CHF kredit za ukupan iznos od 8.164,37 Eura. Tužitelji izričito izjavljuju da ih banka nikada ali apsolutno nikada nije obavijestila da će CHF tečaj doslovno ludovati i znatno se povećati kroz predstojeći period. Tužitelji su isplatili veće rate zbog promjene tečaja u CHF koji je u pojedinim periodima ludovao i ''skakao'' na više. Tužitelji dostavljaju pregled prometa po partiji kredita iz koje se vide sve izvršene uplate. Čl 81 ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. O odredbi se nije posebno pregovaralo ako bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj (tipski ugovori) (čl. 81/2 ZZP/03). Daljnjom odredbom člankom 87/1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Međutim to je već utvrđeno i za pretplaćenu kamatu i valutnu klauzulu u postupcima po kolektivnoj tužbi. U konkretnom slučaju tužiteljici je kao potrošaču banka ponudila tipski ugovor u kojem je u članku 7 Ugovora utvrdila da se ''povrat obaveza iz ugovora (iznos kredita i kamate, kamate na zakašnjenje u plaćanju i dr naknade i troškovi obračunavaju po srednjem tečaju Banke za CHF .Odluka o valutnoj klauzuli u CHF kao nepoštenoj već je zauzeta u sudskoj praksi od strane sudova u presudama ŽS Zadar Gž-1365-14 od 16.03.2018, ŽS Zagreb, br. Gž-2511/2021 od 19.07.2022., ŽS Rijeka, br. Gž- 1061-22 od 16.12.2022., ŽS Zagreb, br. Gž-995/2022 od 20.12.2022, ŽS Zagreb, br. Gž-3753/2022 od 07.03.2023., te mnogim drugima. Prema odredbi članka 327 i 328 ZOO-a svaka osoba ima pravo isticati ništetnost. Dosadašnja praksa je utvrdila da je tužena zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF drugoj strani dužna vratiti ono što je neosnovano primila na osnovu takve ugovorne odredbe. Ništavost djeluje ''ex tunc'', konkretno od samog sklapanja ugovora pa je nepošten dio odredba članka 7 predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF nepoštena i ništava od samog početka pa tužitelji imaju pravo zatražiti povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tužena ništetnu odredbu koristila u konkretnom slučaju to je razdoblje od 31.03.2011 pa do 30.09.2015. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 3 ugovora o kreditu u dijelu u kojem je obveza vraćanja kredita vezana uz valutu CHF te posljedično takvom utvrđenju isplatu iznosa od 8.164,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.
U odgovoru na tužbu i podnescima tuženik je naveo kako ne postoji pravni interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe te da se u cijelosti protivi i osnovu i visini tužbenog zahtjeva. Naveo je da osporava da bi odredbe osnovnog Ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i vezivanjem glavnice uz valutu švicarskog franka opće bile ništetne te da je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno sporazumno riješeno temeljem aneksa sklopljenim između tuženika i tuženika sukladno ZID ZPP. Dakle, nesporno je u konkretnom slučaju da je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora čime je on promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem Aneksa Osnovnom ugovoru, stvorena je pravna situacija kao da je od samog početka zasnivanja ugovornog odnosa bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a što proizlazi iz činjenice da prihvaćena konverzija ima pravni učinak ex tunc. Dakle, sklapanjem Aneksa, Osnovni ugovor je prestao postojati. Navedeno shvaćanje utemeljeno je na načelu konverzije kredita iz ZID ZPK te je isto prihvaćeno kako u pravnoj teoriji tako i u sudskoj praksi. Također, a sukladno odredbama aneksa ugovoru o kreditu nesporno je i da je tužitelj potpisom izrazio volju za ostvarenjem prava sukladno ZID ZPK. Naime, sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru korisnik kredita, ovdje tužitelj, pristao je konzumirati prava koja su istom dana temeljem prisilnih odredaba ZID ZPK. Drugim riječima, sklapanjem Aneksa, korisnik kredita (tužitelj) izričito se odrekao prava osporavati odredbe Osnovnog ugovora u budućnosti. S tim u vezi, cilj ZID ZPK je bio osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pritom se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR što je i ostvareno sklapanjem aneksa ugovora. Povodom pitanja postojanja pravnog interesa tužitelja na podnošenje kondemnatorne tužbe u konkretnom predmetu, bitno je naglasiti kako načelo pravnog interesa nalaže da pružanje pravne zaštite treba reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno te da ga treba koristiti racionalno i to samo kada je njegovo angažiranje neophodna pretpostavka za zaštitu subjektivnih prava. Tužitelj je svojom voljom sklapanjem aneksa prihvatio učinke ZID ZPK koje su mu pružile zaštitu subjektivnih prava koje bi mogao ostvarivati angažiranjem pravosuđa jedino u slučju da nije sklopio Aneks Osnovnom ugovoru. S druge strane, tuženikova volja nije bila sklapanje aneksa ugovora o kreditu već mu je to zakonodavac nametnuo. Uvažavajući stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženik zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja opetovano predlaže da naslovni sud odbaci tužbu koja je predmet ovog spora .Naveo je da se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 i to iz razloga jer da nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog Ugovora, među strankama predmetnog spora da ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama u okviru kolektivnog spora te da se pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi na osnovni Ugovor. Naveo je da valutna klauzula sadržana u osnovnom Ugovoru nije ništetna jer ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem Zakona, valutnu klauzulu da nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 84 ZZP, te da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP. Naveo je da je valutna klauzula uočljiva, jasna i razumljiva, te da je osnovni Ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave i da navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima predmetno pravnog posla. Naveo je da je preko svog kreditnog referenta tužitelja detaljno upoznao s potencijalnim rizicima promjene tečaja. Valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu da se o istoj između stranaka pregovaralo, te da ista ne uzrokuje znatnu ne ravnotežu pravnim i obvezama na štetu potrošača, te da ugovaranje valutne klauzule u osnovnom Ugovoru nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naveo je da u odnosu na odredbu osnovnog Ugovora o promjenjivosti kamatne stope također da nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom, te da navedena odredba o kamatnoj stopi nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. Naveo je da je odredba o kamatnoj stopi sasvim uočljiva, jasna i razumljiva te da se radi o odredbi o kojoj se pojedinačno raspravljalo te o odredbi koja ne uzrokuje nikakvu ne ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naveo je da nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope te da zbog iznimno strogog nadzora i regulativnih okvira takvo postupanje banke ne bi bilo moguće. Izričito se protivi visini tužbenog zahtjeva koja se temelji na izračunu pretplate izrađene po nalogu tužitelja. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.
Tijekom postupka tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani II tužiteljice ona da je sudužnik po ugovoru o kreditu, a ne korisnik kredita te stoga da nema pravni interes za vođenje ove parnice.
Na pripremnom ročištu održanom 20. studenog 2023. spojeni su postupci te se postupak nastavlja voditi pod jedinstvenim poslovnim brojem P-1495/2019.
Tužitelji u daljnjem tijeku postupka navode kako su netočne su tvrdnje tuženika da 2. tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. 2. tužena je bila stranka ugovora pa ima pravni interes na vođenje ovog postupka. Osporava se da tužitelj ne bi imao pravni interes na vođenje postupka zbog izvršenje konverzije. Osporava se da bi kroz konverziju bila vraćena pretplata. Presuda ŽS Split Gž- 1844/2017 na koju se poziva tuženik donesena je temeljem drugačijeg činjeničnog stanja nego u ovom predmetu. Iz samih tvrdnji tuženika razvidno je da je Aneksom od 30.09.2015 godine utvrđeno da pretplata iznosi 23.813,98 te da će biti sanirana na način da će navedeni iznos biti korišten za namirenja budućih anuiteta i to do najviše 50% sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Suprotno tome u ovom predmetu je tužena je u Aneksu od 05.11.2015 obavijestila tužitelja da je utvrdila pri konverziji da uopće nema pretplate, da pretplata iznpsi 0,0% i da će se od tih 0,0 najviše do 50% koristiti za namirenje budućih anuiteta . . . sve dok se pretplata potpuno ne iskoristi. Znači tužena je obavijestila tužitelje da uopće nemaju pretplatu. Posljedično kako pretplate nema, nema niti umanjenja budućih anuiteta za pretplatu jer pretplata ne postoji. Očito je da su tužitelji bili dovedeni u zabludu od strane tužene kada im je pri konverziji prezentirano da uopće nemaju pretplatu. Iz obračuna koji prileži tužbi jasno je da je u trenutku pretplate postojao iznos pretplate od 53.849,70 kn. Tako i u ovom predmetu, izračunom za potrebe tužbe dobio se iznos pretplate od 53.849,70 kn dok je prema izračunu tužene u Aneksu ugovora pretplata utvrđena u iznosu 0,0 kn. Štoviše tužena je na dan 30.09.2015. utvrdila da čak na strani tužitelja postoji manjak od 1.846,25 Eura. Ustraje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva.
Podneskom od 30. travnja 2025. tužitelji konačno preciziraju tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju te na ime preplate kamate potražuje iznos od 9.649,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate svakog preplaćenog iznosa do isplate, iznos od 8.789,56 EUR na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate svakog preplaćenog iznosa do isplate.
Tuženik se usprotivio preinaci iz podneska 30.09.2025 ukoliko sud istu dopustio tada ističe prigovor zastare na preinačeni dio zahtjeva.
Sud je dopustio preinaku tužbenoga zahtjeva na ročištu održanom 8. svibnja 2025. kojim je povišen tužbeni zahtjev to iz razloga jer je tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, saslušao tužitelje, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković.
Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 17. lipnja 2005. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 131.800,00 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima od po 628,47 CHF obračunato po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria bank na dan plaćanja. U čl. 3. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 3,99 % godišnje, na rok do 30.04.2006., od 1. svibnja 2006. banka da je ovlaštena izvršiti promjenu kamate stope sukladno Odluci banke o kamatnim stopama, a u čl. 6. da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Nesporno je i to da su stranke sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zaključile 5.11.2015. Aneks uz ugovor o kreditu kojim je utvrđena manjak na dan 30.09.2015. u visini od 1.846,25 EUR.
Sporno je među strankama mogu li tužitelji tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat iznosa s osnove preplaćene kamate i zbog nezakonite primjene valutne klauzule u CHF.
Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji imaju pravni interes tražiti utvrđenje ugovora/ dijela ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzelo je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Takvo stajalište ponovno je izračeni u novijoj odluci Vrhovnog suda RH poslovni broje Rev-1096/2022.
Člankom 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru. U ostalom visina preplate utvrđene prema Aneksu ugovora, a primjenom ZID ZPK je znatno niža od visine preplate zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu kako je to vještak u ovom postupku utvrdio o čemu će se detaljnije govoriti u nastavku obrazloženja ove odluke. Stoga priznatom preplatom obračunatoj prema ZID ZPK tužitelja ni na koji način nije obeštećen.
Stoga tužitelji neprijeporno imaju pravni interes za podnošenje ove tužbe.
Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), naime predmetni pravni posao sklopili su kao fizičke osoba u svrhu koja nije namijenjena njihovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu-radi se kreditu koji je odobren za kupnju stana. Nadalje a u svom iskazu tužitelji navode kako je kredit odobren za kupnju stana na adresi [adresa], u kojem i danas žive, stan nikada nije iznajmljivan, toga tužitelji uživaju zaštitu kao potrošač.
2. tužiteljica ima pravni interes za podnošenje ove tužbe, naime ista je sudužnik po navedenog ugovoru o kreditu, u braku je sa 1. tužiteljem korisnikom kredita, a u braku su bili i u vrijeme podizanja kredita (kredit je bračna stečevina) stoga je neupitan njezin pravni interes.
Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.
Sporno je pak među parničnim strankama je su li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz 6. predmetnog Ugovora o kreditu ništave kao i sve obavijesti o promjeni kamatnih stopa koje se temelje ne toj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom tih ništetnih ugovornih odredbi.
Nadalje nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošač.
Valja navesti kako iz iskaza 1. tužitelja neprijeporno proizlazi da se o načinu promjene kamatne stope koja će ovisiti isključivo o jednostranoj odluci kreditora- banke nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru, nije mu objašnjeno kako i na koji način će se vršiti promjena kamatne stope i o čemu će ta promjena ovisit, vjerovala je banci.
Tuženik je odustao od saslušanja osobne bankarice ĐŽ koja je neposredno pregovarala s 1. tužiteljem.
Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 6. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.
Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (3,99 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 3,99 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva a promjena ovisi o jednostranoj odluci banke. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj u iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na isto nije ništa pojašnjeno. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelja prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi. I sam tužitelj i iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope ništa nije pojašnjeno, a bankarica koja je u ime banke s tužiteljem pregovarala ne sjeća se tužitelja, dok općenito govoreći da je klijetima navodila da kamatna stopa ovisi o odluci uprave banke, a to ni na koji način nije dovoljna informacija temeljem koje bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao shvatiti kako se kamatna stopa mijenja i kako će to utjecati na visinu njegovog anuiteta tijekom perioda otplate kredita. Tužiteljica jest po struci ekonomist ali odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena način promjene kamatne stope sukladno odluci banke, u situaciji kada ni sam službenik banke ne zna koji su to parametri koji utječu na promjenu visine kamatne stope, nije jasna niti na bilo koji način pruža informaciju kako će se kamatna stopa mijenjati.
Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.
Dakle tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo sa tužitelj u pogledu odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjive kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke, na tu odredbu tužitelj ni na koji način nije mogla utjecati, a ista je svakako za svakog prosječnog potrošača nejasna i nerazumljiva , suprotna stoga načelu savjesnosti i poštenja čime je tužitelju svakako nastala neravnoteža u njezinim pravima i obvezama na njezinu štetu. (čl. 81. st. i i 96. ZZP- a).
Stoga kao ovaj sud utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednokratnoj odluci banke iz čl 6. predmetnog ugovora o kreditu kao i sve obavijesti o promjenama kamatnih stopa donesene na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu pa je odlučeno kao u točki 1 izreke ove presude
Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a ovdje je tome slučaj. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.
Netočni su navodi tuženika da bi tužbeni zahtjev tužitelja od 1. siječnja 2014. pa nadalje valjalo odbiti jer da je u siječnju donesena nova Metodologija kamatnih stopa, tuženik je tada zatečenu kamatnu stopu samo razložio na varijabilni i fiksni dio, a iste je i dalje određene jednostranom odlukom banke koja je ništetna.
Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj.
Tužitelj u iskazu navodi kako mu banci nisu rekli da kredit u valuti CHF rizičan, rečeno mu je da je CHF povoljna valuta, kredit u EUR je za njega bio nepovoljniji zbog visine mjesečno anuiteta koji je bio znatno viši čak za 2.000,00 kn od onog u CHF. Znao je da anuitet može varirati, no anuitet je narastao sa početnog 3.000,00 kn na čak 5.000,00 kn, na konverziju je pristao jer više nije mogao plaćati mjesečne anuitete, na sadržaj konverzije nije mogao utjecati.
Iz navedenog jasno proizlazi kako je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo, ničim nije dokazano da je tuženik tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ju informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Tuženik nije tužitelja upozorio da je CHF tzv valuta utočišta, da je dakle CHF siguran za ulagače-banke, dok za drugu stranu, potrošača postoji rizik da će rasti što se konačno i dogodilo kada je došlo do financijske krize 2008 godine.
Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
Dakle jasno je da tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelji unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.
Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepošten a posljedično tome i ništetan, pa je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.
Tuženik je predlagao saslušanje svjedoka LŽK, no predložen svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljem pa je sud je navedeni dokazni prijedlog odbio iz razloga suvišnosti. Nadalje odlukom Vrhovnog suda Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. jasno je istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je tuženik, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita te je opisan način i izneseni su razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim provođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o kojom uz povrijeđeni interesi i prava potrošača. U predmetnoj odluci također je istaknuto da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s člankom 502. a ZPP-a i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača kojim se propisuje direktan učinak utvrđena iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke. Stoga nije bilo potrebe za provođenjem navedenog dokaza niti će sud uopće tumačiti pisani iskaz svjedokinje ZŽK koji je uložen u sudski spis.
Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana. Pa u tom smislu nije bilo potrebno saslušati niti javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor pa je taj dokazni prijedlog odbijen iz razloga suvišnosti.
Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.
U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13. 06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena 6. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 15. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Kako je tužba u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva podnesena 20. svibnja 2023. zastare nema.
Glede istaknutog prigovora zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva valja navesti kako ni taj prigovor nije osnovan, naime tužitelj je tek po provedenom vještačenju konačno mogao utvrditi koliki su stvarni iznosi preplate i postaviti tužbeni zahtjev, nadalje je prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinaka je učinjena iz iste činjenične i pravne osnove (ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (kako potraživanja preplate anuiteta i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke) pa zastare nema.
Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Dijane Tomljanović- Butković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 9.649,07 €, dok je manje uplaćeno 753,45 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 8.789,56 €, dok je manje uplaćeno 631,77 €. Razlika ostatka nedospjele glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.09.2015. i nedospjele CHF glavnice po inicijalnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi 8.117,47 €.
Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), preplate kamate i tečaja indirektno su uključene u izračun preplate/manjka u konverziji preko stvarnih uplata u kunama. Iako se preplata u konverzije ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata anuiteta u kunama po CHF kreditu koje u sebi sadrže preplatu kamate i tečaja, može se tvrditi da su preplate kamate i tečaja po CHF kreditu uzete u obzir.
Na nalaz imenovanog vještaka tužitelji nisu imamo primjedbi te su podneskom od 30. travnja 2025. konačno precizirali tužbeni zahtjeve za isplatom te potražuju iznos od 9.649,07 EUR na ime preplate kamate, iznos od 8.789,56 EUR na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa preplate do isplate.
Tuženik je iznio prigovor na matematički izračun vještaka jer po njihovom simuliranom otplatnom planu iznosi nisu istovjetni vještakovom ujedno je iznio i prigovore pravne prirode i na zadaću danu od strane suda.
U svom pisanom očitovanju od 03. travnja 2025. vještakinja navodi kakao preplata kamate nije razlika anuiteta nego razlika kamate u CHF pomnožena s početnim tečajem. Poslije šest godina rada na kreditima u CHF primjećuje se da sudovi i vještaci nemaju dvojbe oko načina izračuna preplate kamate na opisani način. Ponekad se inzistira da se umjesto početnog tečaja primijeni tekući tečaj, u kojem slučaju se od preplate tečaja treba oduzeti preplata kamate sadržana u preplati kamate. Preplatu tečaja tuženik računa na način da anuitet po realiziranom otplatnom planu pomnoži s tekućim tečajem i od toga oduzme početni anuitet po početnom tečaju i preplatu kamate, odnosno razliku anuiteta po početnom tečaju. To je pogrešna metoda izračuna preplate tečaja, jer ona nema ništa s početnim otplatnim planom, odnosno početnim anuitetom. Preplata tečaja temelji se na stvarnim uplata kamate i glavnice u CHF, a izračunava se tako da se uplata anuiteta u CHF pomnoži s tekućim tečajem a od dobivenog iznosa oduzme ista uplata u CHF po početnom tečaju, ključno je za naglasiti da razlika anuiteta nije razlika kamate. Stoga ostaje u cijelosti kod svom nalaza i mišljenja
Sud nalaz i mišljenje vještakinje Dijane Tomljanović-Butković prihvaća kao objektivan te izrađen sukladno nalazima struke ista je u potpunosti odgovorila na danu joj zadaću od strane suda, a pisanim očitovanjem otklonila sve primjedbe tuženika.
Sud je stoga tužiteljima dosudio naznačene iznose sukladno nalazu vještaka i to s osnova pozitivne razlike kamate iznos od 9.649,07 EUR, nadalje pozitivne tečajne razlike u odnosu na početni otplatni plan u visini od 8.789,56 EUR EUR.
Na dosuđene iznose valjalo je tužitelju priznati i zakonsku zateznu kamatu od dana uplate svakog pojedinog iznosa jer je tuženik danom uplate po tužitelju stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa-čl. 1115 ZOO-a. Također tuženik je nepošten stjecatelj i naknade za prijevremenu otplatu kredita jer se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi ugovora o kredita pa i zakonska zatezna kamata ima teći od dana kada je tuženik stekao tu naknadu, 31.08.2018. pozivom na odredbu čl. 1115 ZOO-a.
Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u točkama II i IV. izreke ove presude.
Prijedlog tuženika da vještak izračun izradi primjenom kamatne stope na kunske kredite sud navedeni prijedlog nije uzeo u obzir naime, naime kod izračuna jedino ispravno je primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopa koja je jasno ugovorena između stranaka i jedino poznata.
U konačnici valja navesti da je provedenom zakonskom konverzijom tuženik tužitelje matematički izjednačio sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik dugovao iznose koji su tužiteljima dosuđeni. Posebice se napominje da kod tužitelja provedenom konverzijom nije utvrđena preplata već manjak.
U odnosu na negativne razlike ovaj sud je mišljenja da za iste nema osnova umanjivati potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Uostalom, visina preplate predstavlja razliku svih iznosa plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule, a u vrijeme kada je zbog tečajne razlike plaćao anuitete po nižem tečaju CHF tužitelj nije ništa primio i nije nepošten stjecatelj niti postoji pravna osnova da tužitelj vrati tzv. negativne razlike, odnosno da tuženik ostvari pravo na tražbinu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.
Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, niti materijalno pravni prigovor niti podnio protutužbu sve do zaključenja prethodnog postupka, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv potplaćenim iznosima.
Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo je priznati trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav podnesaka od 17.02..2020., 02.10.2020., 26.10.2023., svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), zastupanje na ročištu 20.11.2022., 27.09.2023., 14.03.2024 i 08.05.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), uvećano za 10 % za zastupanje dviju osoba, uz priznanje 25% PDV-a, odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 116,53 EUR i 128,10 EUR (u predmetu P-824/2023) te troškove vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi od 2.944,63 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj neosnovano potražuje materijalni trošak u visini od 20 EUR, koji ničim nije dokazan niti obrazložen, nadalje tužitelj nije obveznik plaćanja sudske pristojbe na presudu po čl. 11 st. 1 toč. 20 ZSP-a jer su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja istih. Slijedom toga odlučeno je kao u točki V izreke presude
U Rijeci 12. lipnja 2025.
S U D A C
Katarina Bajčić Ivančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun 1.-2. tužitelja
-pun tuženika
