Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-277/2024-4

Poslovni broj: Gž-278/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Ive Kancijanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RNS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, zastupanoga po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1267/2021-29 od 4. prosinca 2023. i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1267/2021-31 od 6. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1267/2021-29 od 4. prosinca 2023.

r i j e š i o j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1267/2021-31 od 6. prosinca 2023.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz [adresa], OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici RNS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 78.362,79 kuna/10.400,52 eura (slovima: sedamdeset osam tisuća tristo šezdeset dva eura i sedamdeset devet centi/deset tisuća četiristo kuna i pedeset dvije lipe) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 45,29 kuna/ 6,01 eura od 18.3.2008. do isplate,

- 60,22 kuna/ 7,99 eura od 11.11.2008. do isplate,

- 185,30 kuna/24,59 eura od 30.1.2009. do isplate,

- 568,11 kuna/75,40 eura od 23.11.2010. do isplate,

- 568,11 kuna/75,40 eura od 23.11.2010 do isplate,

- 570,19 kuna/75,68 eura od 23.11.2010. do isplate,

- 70.663,67 kuna/9.378,67 eura od 23.11.2010. do isplate,

s tim da je stopa kamata od dospijeća do 31. srpnja 2015. određena po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječanja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz [adresa], OIB: 02535697732, nadoknaditi parnične troškove tužiteljici RNS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu 2.539,33 eura/ 19.132,62 kuna (slovima:dvije tisuće petsto trideset devet eura i trideset tri centa/devetnaest tisuća sto trideset dvije kune i šezdeset dvije lipe) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 4. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a u roku 15 dana.

III Odbijen je prijedlog tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz [adresa], OIB: 02535697732, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 4.479,39 eura/ 33.750,00 kuna (slovima: četiri tisuće četiristo sedamdeset devet eura i trideset devet centi/trideset tri tisuće sedamsto pedeset kuna).“

2. Pobijanim (dopunskim) rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz [adresa], OIB: 02535697732, nadoknaditi parnične troškove tužiteljici RNS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu 125,00 eura/941,81 kuna (slovima:sto dvadeset pet eura/devetsto četrdeset jedna kuna i osamdeset jedna lipa) u roku od 15 dana.“

3. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primijene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi, u bitnomu, navodi: da prvostupanjski sud niti u jednom dijelu pobijane presude ne obrazlaže na koji je način utvrdio nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe kojom se obveza po kreditu veže uz promjenu tečaja valute švicarskog franka; da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu te, osim toga, sadržaj Ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika; da ako je temeljem članka 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojemu sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati; da je stoga jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli; da sud prvog stupnja pogrešno izvodi zaključak da bi zastara kondemnatornog tužbenog zahtjeva upravljenog na isplatu bila vezana uz datum podnošenja kolektivne tužbe Udruge Franak u kolektivnom sporu, a da navedeni stav ni na koji način nije niti pokušao valjano obrazložiti; da pri tomu treba imati u vidu da zastara, prema odredbi članka 215. stavka 1. ZOO, počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno prvog dana nakon dospijeća obveze pa je, posljedično tomu, u konkretnom slučaju zastara počela teći, za svaki otplaćeni anuitet, prvog dana nakon dospijeća svakog pojedinog anuiteta te je i nastupila u odnosu na sve potraživane novčane iznose iz postavljenog tužbenog zahtjeva; da prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa) iz članka 502.a ZPP, ne prekida zastaru za utuženu predmetnu tražbinu; da se u ovomu postupku radi o tražbini s osnova valute pa se stoga ima primijeniti zastarni rok od 5 godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, sukladno članku 226. stavku 1. ZOO te je stoga tražbina tužiteljice u zastari i prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev, imajući u vidu tuženikov prigovor zastare, bio dužan odbiti kao neosnovan; da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), obzirom na to da je pobijana presuda nerazumljiva te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno presuda proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno razlozi presude su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika; da, zbog svega navedenog, tuženik u cijelosti pobija i odluku o troškovima postupka.

3.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova prvostupanjskog postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. I protiv navedenog (dopunskog) rješenja (kojim je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja na ročištu za objavu presude) žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da s obzirom na to da je tuženik podnio žalbu protiv presude kojom je odlučeno o trošku predmetnog postupka te uslijed cjelokupne iznesene argumentacije u žalbi protiv presude, tuženik pobija i odluku o ovomu trošku; da je tužbeni zahtjev u cijelosti je trebao biti odbijen i, s tim u vezi, trebalo biti naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka; da dosuda troška pristupa ročištu za objavu presude nije osnovana budući da isti nije nužan za vođenje postupka, jer tužiteljica nije obvezna prisustvovati navedenom ročištu te presudu može preuzeti na e-Oglasnoj ploči suda, a kasnije u bilo kojem trenutku u sudskoj pisarnici pa je, posljedično tomu, donošenjem pobijanog rješenja o troškovima zastupanja na ročištu za objavu presude povrijeđen zakon.

4.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijano rješenje ukine te naloži tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak, uključujući i trošak ovog žalbenog postupka.

5. Sa žalbama tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

6. Na žalbe nije odgovoreno.

7. Žalbe tuženika nisu osnovane.

8. Ispitujući pobijanu presudu i (dopunsko) rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da su pobijana presuda i (dopunsko) rješenje zakoniti i pravilni.

9. Prije svega, u ovomu postupku, obzirom na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi i (dopunskom) rješenju navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude i rješenja nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda i (dopunsko) rješenje nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova zakonitost i pravilnost.

9.1. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP pa je žalba žalitelja u ovomu dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

10. Tijekom ovoga postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti od značaja za zakonito presuđenje ovoga spora i na temelju sadržaja u postupku provedenih dokaza valjano utvrdio sporne odlučne činjenice, izloživši ih u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje pa, prema tomu, nije osnovan niti žalbeni razlog žalitelja u dijelu u kojemu ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

11. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, ovomu postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

12. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 10.400,52 eura (78.362,79 kuna) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kako je to pobliže označeno u izreci navedene presude, a sve na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 9012056892 sklopljenog 26. listopada 2006. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ovaj iznos od tužiteljice naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

13. U ovomu postupku nije sporno da su između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, 26. listopada 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9012056892, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita iznos od 92.000,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita za kupnju vozila, da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,55 % godišnje, sve na rok otplate od 240 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za švicarski franak tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, sukladno otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, a obzirom na žalbene navode žalitelja nije sporna ni visina novčane tražbine tužiteljice.

14. Sporno je, jesu li ove ugovorne odredbe, navedenog Ugovora o kreditu kojima je između stranaka ugovorena valutna klauzula ništetne i posljedično tomu ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa koji je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO). Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare.

15. Sud prvog stupnja je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tomu osnovanosti zahtjeva tužiteljice, nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav njezin zahtjev zaključujući, u bitnomu, da osnovanost zahtjeva tužiteljice proizlazi iz navedenih pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, a da je i tijekom ovog postupka utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli, kao odredba koja je unaprijed formulirana od strane tuženika, a na sadržaj koje tužiteljica nije imala nikakav utjecaj, tužiteljici, kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva (uzimljući pri tomu u obzir da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj rizik tečajnih razloga, kao korisniku kredita, nije bio dovoljno obrazložen i da ju prije sklapanja ugovora banka, kao potrošača, nije bila obavijestila o relevantnim okolnostima u svezi s rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka) pa je ona u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i kao takva je nepoštena i ništetna. Posljedično tomu, prvostupanjski sud, nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1115. u vezi odredbe članka 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove - razlike koju je tuženiku isplatila na temelju takve ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu.

15.1. Pri tomu, je sud prvog stupnja, kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je zastara ove novčane tražbine počela teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača – u konkretnom slučaju danom pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa računajući od tada (14. lipnja 2018.) do dana podnošenja predmetne tužbe 23. veljače 2021. nije protekao opći zastarni rok od pet godina za taj restitucijski zahtjev tužiteljice, a u kojem roku i zastarijevaju ove tražbine po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 225. ZOO).

16. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP), a koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

17. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelu u kojemu ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, broj: 9012056892 od 26. listopada 2006., valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17.1. Na temelju odredbe članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17.2. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud, suprotno ovim žalbenim navodima tuženika, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik, ali i činjenicama utvrđenim u ovomu postupku (saslušanjem tužiteljice, kao parnične stranke i svjedokinje RN, zaposlenice tuženika i osobne bankarice tužiteljice).

17.3. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima (i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori) nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i navedene odredbe članka 118. ZZP vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim, pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima ukazuje na dopuštenost ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli valja istaknuti da se doista radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe članka 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnim odredbama koje se primjenjuje automatski. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu o izračunavanju obveze tužiteljice na temelju valute švicarski franak i o tomu da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor o kreditu u članku 12.9. sadrži odredbu o tomu da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz članka 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnomu slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu (članak 12.9.) kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO. Posljedično tomu, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa je posljedično tomu, a cijeneći pri tomu i navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja pravilno zaključio i o ništetnosti ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

18.1. Naime, u konkretnom se slučaju zapravo radilo o ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni pa je odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici, kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimljući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda radi o ništetnim ugovornim odredbama, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

19. Sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nepoštenom odredbom o ugovorenoj valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tomu taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a za što je ovomu sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

19.1. Osim toga sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnomu slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada.

20. U odnosu pak na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je sud prvog stupnja i u tomu dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnomu slučaju ništetnost ovih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2019., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. veljače 2021., to sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije protekao opći zastarni rok od pet godina (članak 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tomu žalba žalitelja neosnovana i u ovom dijelu.

21. Osim toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 1. u vezi odredbe članka 155. stavka 1. i 2. ZPP pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovomu sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi samo paušalno osporavajući odluku o troškovima postupka pa je, posljedično tomu, žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovomu dijelu.

22. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao žalitelj, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

23. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika da tužitelju ne pripada trošak dosuđen pobijanim (dopunskim) rješenjem za pristup na ročište za objavu presude od 4. prosinca 2023., valja istaknuti da se radi o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici. Pravno shvaćanje da stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na to ročište zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-580/05 od 14. prosinca 2005. pa je žalba neosnovana i u tomu dijelu.

24. Slijedom navedenog, valjalo je i žalbu tuženika protiv (dopunskog) rješenja u cijelosti odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP riješiti kao pod točkom I izreke ovoga rješenja.

25. Kako su obje žalbe neosnovane, odbijeni su zahtjevi tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP) i odlučeno kao u izreci pod točkom II ovoga rješenja.

U Puli – Pola 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte