REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-422/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Ive Kancijanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VČ iz [adresa] Kostajnice, Tomulićeva 7, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jadranki Gačić, odvjetnici iz Novske, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupanoga po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici poslovni broj: P-295/2021-13 od 19. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici poslovni broj: P-295/2021-13 od 19. siječnja 2024.

i

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici poslovni broj: P-295/2021-13 od 19. siječnja 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 158-50- 4094803 koji su dana 15. svibnja 2007. sklopili tužitelj VČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] Kostajnica, Tomilićeva 7, kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, [adresa], kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB 53056966535 da tužitelju VČ iz [adresa] Kostajnice, Tomulićeva 7, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.903,70 € /36.946,93 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena u roku od 15 dana i to:

-na iznos od 0,10 EUR/0,79 kn tekućim od 31.07.2007. do isplate

-na iznos od 0,97 EUR/7,31 kn tekućim od 31.08.2007. do isplate

-na iznos od 0,11 EUR/0,81 kn tekućim od 30.11.2007. do isplate

-na iznos od 2,32 EUR/17.45 kn tekućim od 31,01.2008. do isplate

-na iznos od 4,03 EUR/0,38 kn tekućim od 28.02.2008. do isplate

-na iznos od 6,94 EUR/52,26 kn tekućim od 31.03.2008. do isplate

-na iznos od 2,55 EUR/19,23 kn tekućim od 30.04.2008. do isplate

-na iznos od 0,84 EUR/ 6,30 kn tekućim od 31.05.2008. do isplate

-na iznos od 3,02 EUR/22,77 kn tekućim od 30.06.2008. do isplate

-na iznos od 1,87 EUR/14,12 kn tekućim od 30.09.2008. do isplate

-na iznos od 16,28 ER/122,66 kn tekućim od 31.10.2008. do isplate

-na iznos od 6,63 EUR/ 49,95 kn tekućim od 30.11.2008. do isplate

-na iznos od 18,90 EUR/142,38 kn tekućim od 31.12.2008. do isplate

-na iznos od 20,78 EUR/156,59 kn tekućim od 31.01.2009. do isplate

-na iznos od 21,64 EUR/163,01kn tekućim od 28.02.2009. do isplate

-na iznos od 20,03 EUR/150,89 kn tekućim od 31.03.2009. do isplate

-na iznos od 20,49 EUR/154,40 kn tekućim od 30.04.2009. do isplate

-na iznos od 16,76 EUR/126,30 kn tekućim od 31.05.2009. do isplate

-na iznos od 14,02 EUR/105,62 kn tekućim od 30.06.2009. do isplate

-na iznos od 14,75 EUR/111,12 kn tekućim od 31.7.2009. do isplate

-na iznos od 16,19 EUR/122,02 kn tekućim od 31.8.2009. do isplate

-na iznos od 16,07 EUR/121,07 kn tekućim od 30.9.2009. do isplate

-na iznos od 14,61 EUR/110,05 kn tekućim od 31.10.2009.do isplate

-na iznos od 17,35 EUR/130,73 kn tekućim od 30.11.2009.do isplate

-na iznos od 19,55 EUR/147,32 kn tekućim od 31.12.2009.do isplate

-na iznos od 22,68 EUR/170,91 kn tekućim od 31.1.2010. do isplate

-na iznos od 21,97 EUR/165,50 kn tekućim od 28.2.2010. do isplate

-na iznos od 26,21 EUR/197,51 kn tekućim od 31.3.2010. do isplate

-na iznos od 25,41 EUR/191,44 kn tekućim od 30.4.2010. do isplate

-na iznos od 26,98 EUR/203,28 kn tekućim od 31.5.2010. do isplate

-na iznos od 40,58 EUR/305,74 kn tekućim od 30.6.2010. do isplate

-na iznos od 37,78 EUR/284,64 kn tekućim od 31.7.2010. do isplate

-na iznos od 46,33 EUR/349,08 kn tekućim od 31.8.2010. do isplate

-na iznos od 43,38 EUR/326,82 kn tekućim od 30.9.2010. do isplate

-na iznos od 38,62 EUR/291,01 kn tekućim od 31.10.2010.do isplate

-na iznos od 48,65 EUR/366,56 kn tekućim od 30.11.2010.do isplate

-na iznos od 61,41 EUR/462,69 kn tekućim od 31.12.2010.do isplate

-na iznos od 53,18 EUR/400,66 kn tekućim od 31.1.2011. do isplate

-na iznos od 55,54 EUR/418,49 kn tekućim od 28.2.2011. do isplate

-na iznos od 51,52 EUR/388,14 kn tekućim od 31.3.2011. do isplate

-na iznos od 52,24 EUR/393,59 kn tekućim od 30.4.2011. do isplate

-na iznos od 69,34 EUR/522,44 kn tekućim od 31.5.2011. do isplate

-na iznos od 71,00 EUR/535,00 kn tekućim od 30.6.2011. do isplate

-na iznos od 84,70 EUR/638,18 kn tekućim od 31.7.2011. do isplate

-na iznos od 77,41 EUR/583,27 kn tekućim od 31.8.2011. do isplate

-na iznos od 69,43 EUR/523,15 kn tekućim od 30.9.2011. do isplate

-na iznos od 67,19 EUR/506,21 kn tekućim od 31.10.2011.do isplate

-na iznos od 66,58 EUR/501,67 kn tekućim od 30.11.2011.do isplate

-na iznos od 70,31 EUR/529,77 kn tekućim od 31.12.2011.do isplate

-na iznos od 73,56 EUR/554,26 kn tekućim od 31.1.2012. do isplate

-na iznos od 74,00 EUR/557,54 kn tekućim od 29.2.2012. do isplate

-na iznos od 71,75 EUR/540,60 kn tekućim od 31.3.2012. do isplate

-na iznos od 73,27 EUR/552,03 kn tekućim od 30.4.2012. do isplate

-na iznos od 74,31 EUR/559,86 kn tekućim od 31.5.2012. do isplate

-na iznos od 72,56 EUR/546,69 kn tekućim od 30.6.2012. do isplate

-na iznos od 73,02 EUR/550,16 kn tekućim od 31.07.2012. do isplate

-na iznos od 71,71 EUR/540,29 kn tekućim od 31.08.2012. do isplate

-na iznos od 68,88 EUR/518,95 kn tekućim od 30.09.2012. do isplate

-na iznos od 71,89 EUR/541,69 kn tekućim od 31.10.2012. do isplate

-na iznos od 73,34 EUR/552,61 kn tekućim od 30.11.2012. do isplate

-na iznos od 72,33 EUR/544,96 kn tekućim od 31.12.2012. do isplate

-na iznos od 66,63 EUR/502,06 kn tekućim od 31.01.2013. do isplate

-na iznos od 71,47 EUR/538,50 kn tekućim od 28.02.2013. do isplate

-na iznos od 71,89 EUR/541,69 kn tekućim od 31.03.2013 . do isplate

-na iznos od 70,00 EUR/527,40 kn tekućim od 30.04,.2013. do isplate

-na iznos od 64,10 EUR/482,98 kn tekućim od 31.05.2013. do isplate

-na iznos od 63,95 EUR/481,85kn tekućim od 30.06.29013. do isplate

-na iznos od 65,40 EUR/492,76 kn tekućim od 31.07.2013. do isplate

-na iznos od 67,72 EUR/510,25 kn tekućim od 31.08.2013. do isplate

-na iznos od 70,94 EUR/534,48 kn tekućim od 30.09.2013. do isplate

-na iznos od 69,28 EUR/521,98 kn tekućim od 31.10.2013. do isplate

-na iznos od 70,45 EUR/530,84 kn tekućim od 30.11.2013. do isplate

-na iznos od 71,79 EUR/540,87 kn tekućim od 31.12.2013. do isplate

-na iznos od 72,61 EUR/547,10 kn tekućim od 31.01.2014. do isplate

-na iznos od 74,36 EUR/560,30 kn tekućim od 28.02.2014. do isplate

-na iznos od 73,79 EUR/555,98 kn tekućim od 31.03.2014. do isplate

-na iznos od 71,85 EUR/541,38 kn tekućim od 30.04.2014. do isplate

-na iznos od 71,23 EUR/536,70 kn tekućim od 31.05.2014. do isplate

-na iznos od 1.340,36 EUR/10.098,96 kn tekućim od 31.05.2014. do isplate.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB 53056966535 da tužitelju VČ iz [adresa] Kostajnice, Tomulićeva 7, OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 1.355,24 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude, tj. od dana 19. siječnja 2024,. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„I Odbija se kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sisku.“

3. Protiv navedene presude i rješenja žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog „svih zakonom predviđenih razloga“. U žalbi, u bitnomu, navodi: mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u cijelosti, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge; da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 338. stavka 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) koja propisuje što sve obrazloženje presude mora sadržavati; da je donošenjem pobijanog rješenja prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP jer je pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari; da sve i da je prorogacijska klauzula ništetna, Općinski građanski sud u Zagrebu nadležan je prema pravilima opće mjesne nadležnosti; da je donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobni proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima; da je on, suprotno navodima suda prvog stupnja, u ovomu postupku tvrdio te ukazivao da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajuću u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, međutim, sud prvog stupnja uopće nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o valuti tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja; da iako je proveo dokaz saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud isti nije na prihvatljiv način uzeo u obzir prigodom donošenja pobijane presude; da u našem pravnom poretku nije moguće utvrditi da bi zbog same činjenice da trgovac nije obavijestio potrošača o nečemu vezanom uz određenu ugovornu odredbu ta ugovorna odredba automatski zbog toga bila nepoštena; da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) jer prvostupanjski sud smatra da je ništetnost konkretnih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite, iako je on ukazao na nemogućnost neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu; da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe članaka 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje ZZP/03) odnosno Direktivu 93/13/EZ utvrdio bi kako u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača; da prvostupanjski sud odbija istaknuti prigovor zastare smatrajući da je zastarni rok počeo teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite unatoč tomu što tužiteljeva mogućnost podnošenja predmetne tužbe ni na koji način nije bila vezana za donošenje pravomoćne odluke u postupku kolektivne zaštite niti je to smisao postupka kolektivne zaštite; da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, a tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, dakle, radi se eventualno o zabrani manjeg značaja pa je stoga pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, dalje: ZOO) sud prvog stupnja morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati; da prvostupanjski sud ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO, unatoč tomu što se poštenje stjecatelja presumira; da pobijana presuda nije zakonita obzirom da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti pa stoga on pobija i odluku o troškovima postupka; da sud prvog stupnja tužitelju u cijelosti nezakonito dosuđuje trošak prijevoza punomoćnika tužitelja za ročišta održana pred prvostupanjskim sudom, iako je upravo tužitelj tužbu podnio pred tim sudom pa ga stoga ništa nije priječilo da angažira punomoćnika sa sjedištem u [adresa] Kostajnici; da je prvostupanjski sud tužitelju neosnovano dosudio trošak sastava podnesaka od 23. ožujka 2022. i 21. srpnja 2023., iz razloga što prvim podneskom tužitelj samo ponavlja ranije iznesene navode iz tužbe i citira sudsku praksu, dok drugim podneskom tužitelj tužbeni zahtjev izražava i u eurima, iako je obveza suda, a ne tužitelja, da (samo) glavni zahtjev iskaže u obje valute pa obveza iskazivanja jednog iznosa u drugoj valuti ne opravdava trošak sastava toga podneska.

3.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova prvostupanjskog postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

4. Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da su pobijana presuda i rješenje zakoniti i pravilni.

8. Prije svega, u ovomu postupku u odnosu na žalbene navode žalitelja u kojima ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP valja istaknuti da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno kao neosnovan odbio njegov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, u ovomu postupku u kojem tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 158-50-4094803, sklopljenim 11. svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog istoga dana kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska pod brojem: OV-11153/2007 te, posljedično tomu, isplatu iznosa od 4.903,70 eura (36.946,93 kune), sve sa pripadajućom zateznom kamatom i to sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ovaj iznos naplatio od tužitelja temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, prvostupanjski sud je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda pravilno zaključio da je odredba članka 12. navedenog Ugovora kojom je između stranaka u postupku, ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora (tuženika) nepoštena, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora o kojoj nije posebno pregovarano i na sadržaj koje tužitelj nije mogao utjecati, nepoštena jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, obzirom na udaljenost njegova mjesta prebivališta u [adresa] Kostajnici od sjedišta banke u Zagrebu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu. U odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti da je u odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), između ostalih, implementirana i smjernica broj: 99/2013 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, posljedično čemu je hrvatsko zakonodavstvo usklađeno sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. Na temelju odredbe članka 49. stavaka 1. i 2. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Temeljem odredbe članka 51. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir priroda proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. U konkretnomu slučaju navedeni Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu pa se, posljedično tomu, temeljem zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke u postupku nisu pregovarale i obzirom na to tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti općinskog suda u sjedištu tuženika za postupanje u ovoj pravnoj stvari, radi čega je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda takva odredba za tužitelja, kao potrošača nepoštena, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Osim toga, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je od strane tuženika sročena sa ciljem da se ugovaranjem mjesne nadležnosti suda za postupanje u sporovima koji budu proizašli iz navedenih ugovora o kreditu u sjedištu njegova poslovanja smanje njegovi troškovi postupka, za razliku od tužitelja, koja na takvu ugovornu odredbu nije mogla utjecati pa stoga i ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnijoj mjeri narušena procesnopravna ravnoteža položaja ugovornih strana, radi čega valjala zaključiti da u konkretnomu slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavaka 1. i 4. ZPP. Osim toga, u konkretnomu slučaju prigodom odlučivanja o mjesnoj nadležnosti imaju se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK) i da je posljedično tomu odredbom članka 19.l stavka 1. ZPK, koja se u konkretnomu slučaju ima primijeniti kao lex specialis u odnosu na odredbe ZPP, propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište pa, posljedično tomu, nema mjesta primjeni odredbi članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP, kako to pogrešno shvaća tuženik (tako i Grl- 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.).

8.1. Slijedom navedenog, valjalo je u tomu dijelu kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP riješiti kao pod točkom I izreke ovog rješenja.

8.2. U odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP u pogledu pobijane presude, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno ni nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

8.3. Prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe 502.a i c ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik, jer je navedenom odredbom članka 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud pravilno primijenio, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno zaključujući da je tužitelj u ovomu postupku dokazao da ima status potrošača i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu pa da se posljedično tomu ima primijeniti navedena zakonska odredba članka 502.c ZPP.

8.4. U odnosu na žalbene navode žalitelja valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 338. stavka 4. ZPP jer pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom.

8.5. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 8. ZPP na koju sadržajno ukazuje jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tomu koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svomu uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe i učinio i za što je dao ovomu sudu u svemu pravilne, jasne i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a uvjerljivost kojih niti žalitelj nije uspio dovesti u dvojbu.

8.6. Uzimljući u obzir da pobijana presuda nije donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama, da je na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača (tužitelja), a koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, u prvostupanjskom postupku proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke kojega je upravo tuženik i predložio u ovomu pojedinačnom potrošačkom sporu (dok je sam tuženik, na pripremnom ročištu od 6. travnja 2023., odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem njegove zaposlenice BČ) i da, u bitnomu, sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika u dijelu pozivanja na povredu zajamčenog prava na pravično suđenje (članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske – „Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, u daljnjem tekstu: Ustav) i povredu prava na jednakost oružja. Pri tomu, valja istaknuti da već postoji ujednačeno pravno shvaćanje redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske o tomu da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako, primjerice i u rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.) pa je, posljedično tomu i dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša i javni bilježnik Ivica Kraljičković i po shvaćanju i ovog drugostupanjskog suda, neosnovan.

8.7. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovomu dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

9. Tijekom ovoga postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti od značaja za zakonito presuđenje ovoga spora i na temelju sadržaja u postupku provedenih dokaza valjano utvrdio sporne odlučne činjenice, izloživši ih u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje pa, prema tomu, nije osnovan niti žalbeni razlog žalitelja u dijelu u kojemu ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

10. U ovomu postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

11. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 158-50-4094803, sklopljenog 11. svibnja 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, solemniziranog istoga dana kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska pod brojem: OV-11153/2007, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i posljedično tomu njegov zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 4.903,70 eura (36.946,93 kune) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik neosnovano naplatio temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi, a koji zahtjev je utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

12. U ovomu postupku nije sporno da je između stranaka u postupku 11. svibnja 2007. sklopljen Ugovoru o kreditu broj: 158-50-4094803, solemniziran istoga dana kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska pod brojem: OV-11153/2007, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 23.481,68 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (članak 1.), s rokom otplate od 84 mjeseca (članak 4.) te da je navedenim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima i to u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika (kreditora) za švicarske franke, važećem na dan dospijeća (članak 7.) i da je navedenu kreditnu obvezu, uz ugovorenu valutnu klauzulu, tužitelj ispunio (vratio kredit).

13. Sporno je, je li prigodom sklapanja navedenog Ugovora tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe osnovom kojih je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne i, posljedično tomu ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženo novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. ZOO), sve obzirom i na činjenicu da je tužitelj u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu (otplatio kredit). Sporna je i osnovanost prigovora zastare, koji je tijekom postupka istaknuo tuženik.

14. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tomu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnomu, da osnovanost takvog zahtjeva proizlazi iz navedenih pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, a i da je tijekom ovog postupka utvrđeno (iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja kao parnične stranke) da je navedeni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da na njegov sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj, niti mu je ukazano da je moguće da tečaj valute švicarskog franka iznimno poraste i da će zbog toga mjesečni anuiteti kredita znatno porasti, da su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nejasne i nerazumljive budući da isti za razliku od tuženika ne raspolaže takvim znanjem temeljem kojeg bi shvatio značaj takve ugovorne odredbe pa je ovakva ugovorna odredba i njena primjena u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača te je kao takva nepoštena i ništetna, radi čega je na temelju odredbe članka 323. stavka 1. ZOO tuženik dužan vratiti tužitelju novčani iznos koji je primio osnovom ovih ništetnih odredbi. Pri tomu prvostupanjski sud ovakvo svoje pravno shvaćanje temelji i na odredbama članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03. Posljedično tomu, prvostupanjski sud, nadalje zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbi članka 1111. i članka 1115. ZOO razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takvih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli navedenog Ugovora o kreditu.

14.1. Pri tomu je prvostupanjski sud kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare, zaključujući da u konkretnomu slučaju tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (prema odredbi članka 225. ZOO), ali je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti 14. lipnja 2018. presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u tomu postupku pod poslovnim brojem: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.) pa računajući od tada do trenutka podnošenja ove tužbe 17. lipnja 2021. nije protekao ovaj rok zastare.

15. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tomu primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP), a koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

15.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelu u kojemu ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 158-50-4094803, sklopljenog između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita 11. svibnja 2007., utemeljenim na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu i ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno, između ostalog, utemeljio upravo i na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Pri tomu je prvostupanjski sud, i neovisno o tomu, svoj zaključak o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi posebno cijenio u okolnostima konkretnog slučaja – sadržaja navedenog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja kao parnične stranke pa je posljedično tomu i iz tog razloga žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom.

15.2. Na temelju odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.3. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud, suprotno ovim žalbenim navodima tuženika, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik, iako je pri tomu i sam utvrdio ništetnost navedenih ugovornih odredbi i u ovomu konkretnom slučaju.

15.4. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i navedene odredbe članka 118. ZZP vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019.) pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim, pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

15.5. Osim toga, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojima ističe da se pravna shvaćanja iz navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne može primijeniti u konkretnomu slučaju obzirom da je tužitelj u cijelosti otplatio svoju kreditnu obvezu, valja istaknuti da je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj: Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. jasno izrazio pravno shvaćanje da tužitelju pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i za slučaj da je kredit otplatio. Pri tomu, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi poslovni broj: Gž-4/2017 od 21. ožujka 2017. valja istaknuti da to pravno shvaćanje nije primjenjivo u okolnostima konkretnog slučaja jer je ono izraženo u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna i materijalno pravna utvrđenja.

15.6. Pri tomu u odnosu na žalbene navode žalitelja valja istaknuti da u okolnostima konkretnog slučaja na pravni odnos stranaka u postupku nisu primjenjive ni odredbe ZID ZPK/15 budući je u konkretnom slučaju kreditna obveza tužitelja ispunjena prije stupanja na snagu ovog Zakona.

15.7. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao osnovanim, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni, tako da je ta odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimljući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud pa je i u ovomu dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tomu taj iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovomu sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

16.1. Prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnomu slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tomu ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

17. U odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tomu dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.), zbog čega iz ovog razloga, u konkretnomu slučaju, zastara nije nastupila jer od tada pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 17. lipnja 2021. nije protekao zastarni rok od 5 godina, a u kojem roku zastarijeva ova novčana tražbina (članak 225. ZOO).

17.1. Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prigodom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tomu što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tomu da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO jer, u protivnomu, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

17.2. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvomu slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP). Osim toga, prigodom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tomu valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

17.3. Slijedom navedenog i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe članka 225. ZOO (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu.

18. Osim toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 1. u vezi odredbe članka 155. stavka 1. i 2. ZPP pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovomu sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi pa je, posljedično tomu, žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovomu dijelu.

18.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe Tbr. 49 i Tbr. 50. stavka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio trošak prijevoza u svezi s pristupom njegove punomoćnice na dva ročišta na relaciji Novska – Hrvatska Kostajnica – Novska, uzimljući u obzir da u Hrvatskoj Kostajnici nema odvjetnika koje bi tužitelj mogao angažirati i tako izbjeći nastanak tih troškova pa se, posljedično tomu, radi o troškovima koji su bili potrebni za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP.

18.2. U odnosu na žalbene navode tuženika da je prvostupanjski sud tužitelju neosnovano dosudio trošak sastava podnesaka od 23. ožujka 2022. i 21. srpnja 2023., iz razloga što prvim podneskom tužitelj samo ponavlja ranije iznesene navode iz tužbe i citira sudsku praksu, dok drugim podneskom tužitelj tužbeni zahtjev izražava i u eurima, valja istaknuti da sud prvog stupnja tužitelju nije dosudio trošak sastava podneska od 23. ožujka 2022., jer takav podnesak tužitelja uopće ne prileže spisu predmeta, dok je trošak sastava podneska 21. srpnja 2023. sud prvog stupnja pravilno ocijenio kao potrebnim za vođenja postupka (članak 155. stavak 1. ZPP), obzirom da je odredbama članka 43. stavak 1. i članka 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: 57/22 i 88/22) propisana obveza dvojnog iskazivanja novčanog iskaza vrijednosti.

19. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

20. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je kao neosnovan zahtjev toga žalitelja za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP) i odlučeno kao u izreci pod točkom II ovoga rješenja.

U Puli – Pola 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan