Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: IR-eu-23/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Tomašića, predsjednika vijeća te Gordane Korotaj i Renate Popović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv osuđene ĆG, u postupku priznanja i izvršenja odluke o novčanoj kazni, odlučujući o žalbi osuđenice, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 26. travnja 2023., broj: Pp Ikp-eu-144/2024, u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba osuđene ĆG i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 26. travnja 2023., broj: Pp Ikp-eu-144/2024, odlučeno je u t. I. da se, na temelju čl. 77. st. 1. i 3. Zakona o pravosudnoj suradnji u Kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“, broj 91/10., 81/13., 124/13., 26/15., 102/17., 68/18., 70/19., 141/20. i 18/24 – nastavno: ZPSKS-EU), priznaje strana sudska odluka Republike Slovenije, Okrajnog sodišča broj PR 301/2023 od 26. ožujka 2023. koja je postala pravomoćna 4. travnja 2023. i rješenje Okrajnog sodišča broj PR 301/2023 od 26. travnja 2023. koje je postalo pravomoćno 14. lipnja 2023. te je određeno izvršenje novčane kazne 500,00 eura i troška postupka 205,55 eura; u t. II. je odlučeno da je osuđenica obvezna platiti ukupan iznos 705,55 eura; u III. je određeno izvršenje novčane kazne i troškova postupka u ukupnom iznosu 705,55 eura na način da će se ista prisilno naplatiti u korist proračuna Republike Hrvatske po pravomoćnosti presude.
2. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnijela osuđenica putem branitelja odvjetnika Karla Radoševića s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se odbije priznanje i izvršenje odluke o novčanoj kazni.
3. Žalba nije osnovana.
4. Neosnovano se osuđenica u žalbi poziva na čl. 80. st. 1. t. 3. ZPSKS-EU, navodeći i detaljno obrazlažući kako u vrijeme počinjenja prekršaja predmetno djelo nije predstavljalo kažnjivo djelo prema domaćem pravu. Navedena zakonska odredba propisuje obligatorno odbijanje priznanja i izvršenja odluke o novčanoj kazni ako se odluka odnosi na djela iz čl. 77. st. 2. ZPSKS-EU koja prema domaćem pravu ne predstavljaju kažnjivo djelo, dok se u ovom postupku radi o kažnjivom djelu iz čl. 77. st. 1. al. 1. ZPSKS-EU („kršenje propisa o cestovnom prometu, uključujući pravila o broju sati vožnje i vremenu počinka te propisa o opasnim tvarima“), zbog čega navedeno djelo ne podliježe provjeri dvostruke kažnjivosti odnosno zbog čega u ovom konkretnom postupku ne treba provjeravati je li ostvaren uvjet dvostruke kažnjivosti kao pretpostavka za priznanje i izvršenje odluke o novčanoj kazni. Da je tome tako vidljivo je i iz Potvrde iz članka 4. Okvirne odluke Vijeća 205/214/PUP o primjeni načela međusobnog priznavanja na novčane kazne (list 3 – 13 spisa, dalje: Potvrda), u kojoj je država izdavanja jasno označila da se radi o jednom od djela iz kataloga djela čija se dvostruka kažnjivost ne provjerava.
5. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima okrivljenica ističe da joj je presuda suda Republike Slovenije dostavljena samo na slovenskom jeziku koji jezik ne razumije, zbog čega smatra da je došlo do povrede čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: EKLJP). Ovo iz razloga što se u ovom predmetu radi o kažnjivom djelu koje, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) predstavlja iznimku od primjene kaznenog aspekta čl. 6. EKLJP u najstrožem obliku. Iznimku, prema praksi ESLJP, mogu činiti samo neki žurni prekršajni postupci u vezi „lakših“ prometnih prekršaja, u kojima nije razumno zahtijevati da se osiguraju baš sva prava iz Direktive 2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima.
6. Naime, primjenjujući tzv. Engel mjerila, velika većina postupaka za djela koja su po hrvatskom pravu propisana kao prekršaji po ovim bi se kriterijima mogla podvesti pod kaznene postupke. To proizlazi iz stajališta ESLJP koja je on zauzeo već u predmetu Ozturk protiv Njemačke (zahtjev broj 8544/79, odluka od 21. veljače 1984.). Iznimku jedino mogu činiti žurni prekršajni postupci u vezi „lakših“ prometnih prekršaja (npr. Marčan protiv Hrvatske - zahtjev broj 40820/12, odluka od 10. srpnja 2014.; Bojić protiv Hrvatske - zahtjev broj 48134/15, odluka od 12. lipnja 2018.). No, prema dosadašnjoj praksi ESLJP, čak i u predmetima koji se odnose na takve prekršaje, mogu postojati slučajevi u kojima postoji zakonom propisana mogućnost da se neplaćena novčana kazna zamijeni zatvorom, u kojim predmetima je onda legitimno zahtijevati primjenu snažnijih jamstava poštovanja prava na pravično suđenje te primjenu Direktive 2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima u punom opsegu.
7. S obzirom da se u ovom predmetu radi o priznanju i izvršenju odluke o novčanoj kazni za kažnjivo djelo za koje nema mogućnosti da se neplaćena novčana kazna zamijeni zatvorom jer je država izdavanja u Potvrdi jasno naznačila da u slučaju nemogućnosti izvršenja odluke ne dopušta primjenu alternativnih sankcija, a niti bi to bilo moguće prema domaćem pravu (s obzirom na visinu propisane novčane kazne za predmetni prekršaj), jasno je i nedvojbeno da se radi o kažnjivom djelu koje predstavlja iznimku od primjene kaznenog aspekta čl. 6. EKLJP u najstrožem obliku i to u svim segmentima prava na pravično suđenje pa tako i u području prava okrivljenika na tumačenje i prijevod.
8. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 12. lipnja 2025.
Zapisničarka:
Predsjednik vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Tomislav Tomašić, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 4 ovjerena prijepisa za spis, osuđenicu, branitelja i ODO.
