Poslovni broj P-2317/2024-12
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja ME, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Kristini Rakuša, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 08. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja, tužiteljevog punomoćnika te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 12. lipnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 281,89 eura sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. obračunava u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi:
na iznos od 4,80 EUR / 36,17 HRK od dana 02.11.2008. godine pa do isplate;
na iznos od 2,31 EUR / 17,43 HRK od dana 02.01.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 2,20 EUR / 16,54 HRK od dana 02.05.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 7,07 EUR / 53,26 HRK od dana 02.10.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 9,21 EUR / 69,37 HRK od dana 02.11.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 4,69 EUR / 35,36 HRK od dana 02.12.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 9,20 EUR / 69,35 HRK od dana 02.01.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 4,71 EUR / 35,45 HRK od dana 02.02.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 6,83 EUR / 51,48 HRK od dana 02.03.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 6,88 EUR / 51,87 HRK od dana 02.04.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 11,10 EUR / 83,62 HRK od dana 02.05.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 2,42 EUR / 18,27 HRK od dana 02.06.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 7,03 EUR / 53,00 HRK od dana 02.07.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 9,02 EUR / 67,97 HRK od dana 02.08.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 4,82 EUR / 36,35 HRK od dana 02.09.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 6,77 EUR / 51,01 HRK od dana 02.10.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 8,61 EUR / 64,85 HRK od dana 02.11.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 4,66 EUR / 35,10 HRK od dana 02.12.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 11,30 EUR / 85,16 HRK od dana 02.01.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 2,47 EUR / 18,58 HRK od dana 02.02.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 6,53 EUR / 49,19 HRK od dana 02.03.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 6,28 EUR / 47,33 HRK od dana 02.04.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 8,13 EUR / 61,29 HRK od dana 02.05.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 4,44 EUR / 33,47 HRK od dana 02.06.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 6,36 EUR / 47,90 HRK od dana 02.07.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 6,62 EUR / 49,86 HRK od dana 02.08.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 6,33 EUR / 47,69 HRK od dana 02.09.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 5,96 EUR / 44,90 HRK od dana 02.10.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 7,61 EUR / 57,30 HRK od dana 02.11.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 3,90 EUR / 29,42 HRK od dana 02.12.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 7,27 EUR / 54,81 HRK od dana 02.01.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 3,81 EUR / 28,73 HRK od dana 02.02.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 5,33 EUR / 40,19 HRK od dana 02.03.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 6,70 EUR / 50,49 HRK od dana 02.04.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 5,00 EUR / 37,66 HRK od dana 02.05.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 3,39 EUR / 25,52 HRK od dana 02.06.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 6,09 EUR / 45,85 HRK od dana 02.07.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 3,15 EUR / 23,70 HRK od dana 02.08.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 4,31 EUR / 32,49 HRK od dana 02.09.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 4,11 EUR / 30,95 HRK od dana 02.10.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 5,18 EUR / 39,06 HRK od dana 02.11.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 2,69 EUR / 20,26 HRK od dana 02.12.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 4,76 EUR / 35,84 HRK od dana 02.01.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 2,41 EUR / 18,13 HRK od dana 02.02.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 3,29 EUR / 24,80 HRK od dana 02.03.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 4,04 EUR / 30,45 HRK od dana 02.04.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 2,93 EUR / 22,06 HRK od dana 02.05.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 1,90 EUR / 14,35 HRK od dana 02.06.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 2,50 EUR / 18,80 HRK od dana 02.07.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 2,33 EUR / 17,59 HRK od dana 02.08.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 2,80 EUR / 21,08 HRK od dana 02.09.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 1,42 EUR / 10,71 HRK od dana 02.10.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 2,33 EUR / 17,53 HRK od dana 02.11.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 1,62 EUR / 12,21 HRK od dana 02.12.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 1,43 EUR / 10,81 HRK od dana 02.01.2014. godine pa do isplate;
na iznos od 0,89 EUR / 6,67 HRK od dana 02.02.2014. godine pa do isplate;
na iznos 1,05 EUR / 7,90 HRK od dana 02.03.2014. godine pa do
isplate;
na iznos od 0,84 EUR / 6,35 HRK od dana 02.04.2014. godine pa do isplate;
na iznos od 0,05 EUR / 0,38 HRK od dana 12.04.2014. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.276,25 eura sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. obračunava u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi:
na iznos od 14,10 EUR / 106,27 HRK od dana 02.11.2008. godine pa do isplate;
na iznos od 4,46 EUR / 33,62 HRK od dana 02.12.2008. godine pa do isplate;
na iznos od 18,18 EUR / 137,00 HRK od dana 02.01.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 22,67 EUR / 170,82 HRK od dana 02.02.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 23,77 EUR / 179,08 HRK od dana 02.03.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 21,16 EUR / 159,46 HRK od dana 02.04.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 18,59 EUR / 140,08 HRK od dana 02.05.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 16,70 EUR / 125,85 HRK od dana 02.06.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 13,11 EUR / 98,79 HRK od dana 02.07.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 14,37 EUR / 108,24 HRK od dana 02.08.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 17,03 EUR / 128,32 HRK od dana 02.09.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 12,13 EUR / 91,41 HRK od dana 02.10.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 8,49 EUR / 63,99 HRK od dana 02.11.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 16,46 EUR / 123,99 HRK od dana 02.12.2009. godine pa do isplate;
na iznos od 15,21 EUR / 114,63 HRK od dana 02.01.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 23,15 EUR / 174,45 HRK od dana 02.02.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 20,12 EUR / 151,62 HRK od dana 02.03.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 25,87 EUR / 194,88 HRK od dana 02.04.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 20,16 EUR / 151,88 HRK od dana 02.05.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 31,74 EUR / 239,18 HRK od dana 02.06.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 43,54 EUR / 328,08 HRK od dana 02.07.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 37,82 EUR / 284,98 HRK od dana 02.08.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 56,03 EUR / 422,15 HRK od dana 02.09.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 46,69 EUR / 351,81 HRK od dana 02.10.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 39,30 EUR / 296,10 HRK od dana 02.11.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 60,15 EUR / 453,19 HRK od dana 02.12.2010. godine pa do isplate;
na iznos od 63,95 EUR / 481,86 HRK od dana 02.01.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 65,21 EUR / 491,35 HRK od dana 02.02.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 62,26 EUR / 469,12 HRK od dana 02.03.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 57,07 EUR / 429,98 HRK od dana 02.04.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 56,89 EUR / 428,68 HRK od dana 02.05.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 79,09 EUR / 595,89 HRK od dana 02.06.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 79,77 EUR / 601,03 HRK od dana 02.07.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 99,99 EUR / 753,36 HRK od dana 02.08.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 92,84 EUR / 699,52 HRK od dana 02.09.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 81,63 EUR / 615,04 HRK od dana 02.10.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 79,68 EUR / 600,36 HRK od dana 02.11.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 82,12 EUR / 618,71 HRK od dana 02.12.2011. godine pa do isplate;
na iznos od 82,95 EUR / 625,00 HRK od dana 02.01.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 91,04 EUR / 685,97 HRK od dana 02.02.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 89,66 EUR / 675,55 HRK od dana 02.03.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 85,38 EUR / 643,33 HRK od dana 02.04.2012. godine pa o isplate;
na iznos od 88,27 EUR / 665,06 HRK od dana 02.05.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 91,62 EUR / 690,28 HRK od dana 02.06.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 87,05 EUR / 655,85 HRK od dana 02.07.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 90,15 EUR / 679,21 HRK od dana 02.08.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 87,25 EUR / 657,41 HRK od dana 02.09.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 84,26 EUR / 634,89 HRK od dana 02.10.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 87,08 EUR / 656,11 HRK od dana 02.11.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 90,99 EUR / 685,57 HRK od dana 02.12.2012. godine pa do isplate;
na iznos od 88,92 EUR / 669,99 HRK od dana 02.01.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 85,02 EUR / 640,60 HRK od dana 02.02.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 88,08 EUR / 663,63 HRK od dana 02.03.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 88,23 EUR / 664,78 HRK od dana 02.04.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 87,57 EUR / 659,82 HRK od dana 02.05.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 83,36 EUR / 628,04 HRK od dana 02.06.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 79,51 EUR / 599,06 HRK od dana 02.07.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 82,56 EUR / 622,02 HRK od dana 02.08.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 84,08 EUR / 633,51 HRK od dana 02.09.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 90,53 EUR / 682,12 HRK od dana 02.10.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 86,83 EUR / 654,24 HRK od dana 02.11.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 88,79 EUR / 668,99 HRK od dana 02.12.2013. godine pa do isplate;
na iznos od 90,00 EUR / 678,10 HRK od dana 02.01.2014. godine pa do isplate;
na iznos od 92,50 EUR / 696,94 HRK od dana 02.02.2014. godine pa do isplate;
na iznos 94,38 EUR / 711,12 HRK od dana 02.03.2014. godine pa do isplate;
na iznos od 93,54 EUR / 704,75 HRK od dana 02.04.2014. godine pa do isplate;
na iznos od 275,15 EUR / 2.073,13 HRK od dana 12.04.2015. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eura sa zateznim kamatama tekućima od 12. lipnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 02. srpnja 2008. s pravnim prednikom tuženika
- Volksbank d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 218395, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.037,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Predmetnim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita na 72 mjeseca s ugovorenim mjesečnim anuitetima. Pored iznosa glavnice, tužitelj je sukladno čl. 2. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 6,10 % godišnje. Za trajanja otplate kredita po Ugovoru redovna kamata stopa je s početnih 6,10 % godišnje, u skladu s jednostranom odlukom tuženika mijenjana na štetu tužitelja i to dana: 01.09.2009. na 6,80% godišnje. Dana 7. travnja 2013. godine Trgovački sud u Zagrebu donio je presudu pod posl. br. P-1401/2012 u sporu tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 tuženih banaka, koja presuda je djelomično potvrđena presudom pod posl. br. Pž-7129/13 Visokog trgovačkog suda u RH dana 13. lipnja 2014., a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96., 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Povodom istaknutih revizija, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u Presudi pod posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženih i potvrdio presudu nižestupanjskih Trgovačkih sudova. Gore navedeno vrijedi i za tuženika o kojem i Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske po istoj tužbi za zaštitu kolektivnog interesa potrošača odlučivao svojom odlukom posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio njegovu reviziju svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. Gore navedene presude, a koje su donesene u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi stjecanja bez osnova od strane tuženika, a temeljem čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača. Razvidno je da u Ugovoru o kreditu koji je tužitelj zaključio s tuženikom nisu navedeni parametri i metodologija izračuna kamatne stope, a niti je tužitelj o promjeni kamatne stope pregovarao i dogovarao promjenu kamatne stope, već je ista mijenjana jednostrano, također bez ikakvog navoda o metodologiji izračuna kamatne stope, dakle kamatna stopa nije niti određena, a niti odrediva. Štoviše, VSRH u obrazloženju navodi kako su tužitelji u odnosu na banke bili u ovisnom položaju pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnih sredstava, izvan kredita koji su odobravale banke pod uvjetima koje su one diktirale, dakle pozicija „uzmi ili ostavi“. Kamatna stopa po Ugovoru mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika te je takvim postupanjem tuženika tužitelj oštećen i stekao je pravo na povrat iznosa koji je preplatio zbog jednostrane promjene kamatne stope. Nadalje, tužitelj ne spori činjenicu da je odredbama Ugovora o kreditu ugovorena tzv. valutna klauzula, odnosno da je vrijednost ugovorene obveze izračunata na temelju vrijednosti valute RH (kuna) u odnosu prema stranoj valuti to jest u ovom pojedinačnom slučaju, vrijednosti švicarskog franka- CHF, ali tužitelj osporava valjanost njenog ugovaranja sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ističe da je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF značio samo manju kamatnu stopu, nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Na upit koji bankarski proizvod je za njega najpovoljniji, nije mu dan odgovor, kao i brojnim drugim dužnicima. Tužitelj nadalje navodi da prilikom zaključenja ugovora kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, dok je tuženiku, kao specijaliziranoj novčarskoj ustanovi, to bilo poznato ili moglo biti poznato, iz čega proizlazi da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije postupao u dobroj vjeri. Tužitelj ističe da „valutna klauzula“ ima za cilj zaštitu vrijednosti ugovorne obveze i po svom zakonskom sadržaju sastoji se od: vrijednosti ugovorne obveze u valuti RH, određivanja strane valute koja će biti mjerilo, odnosa strane valute i valute RH (tečaja), izračuna vrijednosti obveze u stranoj valuti. Tužitelj ne spori činjenicu da je ugovaranje „valutne klauzule“ dopuštenu u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, ali to ne znači da je ugovornu odredbu dopušteno ugovoriti ukoliko bi ugovaranje iste bilo u suprotnosti s drugim kogentnim propisima - Zakona o zaštiti potrošača, kao lex specialis te temeljnim načelima Zakona o obveznim odnosima. Tijekom sklapanja ugovora o kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužitelju kao „sigurna valuta“ te isti nije bio upozoren na rizike koji su postojali u odnosu na njega kao potrošača, odnosno nije mu spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost tuženiku kao banci. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično tome ništetne. Tužbom potražuje isplatu iznosa od 281,89 eura i 4.276,30 eura sa zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini iznos od dana stjecanja do isplate uz nadoknadu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu istu osporava u cijelosti. Ističe prigovor zastare i navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 13.06.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu br. 920647 (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) sklopljen 08.05.2007., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što su izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 72 mjeseca u iznosu od 26.238,77 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,90 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. S obzirom na navedeno, tuženik opravdano tvrdi kako je tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te u kojoj se cjelokupna argumentacija temelji na, odnosno svi navodi dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku (a ne mogu!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice Potrošač kao jedini temelj njegovog postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti i isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Tako tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj je tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu argumentaciju utemeljio na neprimjenjivim rješenjima iz Parnice Potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji u preostalom sadržaju tužbe ne pronalazi potvrdu, a kamoli dokaz svoje osnovanosti. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, tuženik se poziva na recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 327-333 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (list 10 spisa), otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope (list 343-346 spisa), prometnu karticu po kreditu (list 335-341 spisa) te saslušao tužitelja.
4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva te stoga nije izveden dokaz financijskim vještačenjem.
6. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:
-između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženice Volksbank d.d., kao kreditora zaključen je 02. srpnja 2008. ugovor o kreditu u iznosu CHF 23.037,63 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, uz kamatnu stopu od 6,10 %, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora te otplatu od 72 mjeseca,
-u financijskoj dokumentaciji navedeni su anuiteti, stopa i datumi dospijeća/plaćanja istih.
7. U odnosu na prigovore tuženika valja istaknuti da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženice (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.
8. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to su ništetne odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika 08. svibnja 2007. u istom dijelu, sve na temelju Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 14/14, 110/15, 14/19), čl.138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 79/07, 125/07, 70/09, 89/09, 78/12, 56/13), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl. 3-4., 269., čl.272. i 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) te čl.502.a i c ZPP-a.
9. Obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo nepotrebnim izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.
10. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženik na tu okolnost nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita.
11. Iz iskaza tužitelja prihvaćenog kao neposredno iskren, životan i uvjerljiv, u bitnom proizlazi da je kredit bio namijenjen za kupnju automobila. U banci su ga dočekali već definirani uvjeti ugovora, nije bilo mogućnosti utjecaja. Potpisan je ugovor sa uvjetima koji su bili takvi te ga je otplatio u cijelosti. Nitko ga nije upozorio o rizicima niti o budućim promjenama i utjecajima na anuitete. Nije bilo nikakve inicijative od strane banke u pogledu konverzije, a bio je dugogodišnji klijent. Nitko iz banke mu nije protumačio ugovor, isprintali su ga i dali te ga je pročitao. Nije imao saznanja da će se anuiteti povećavati na način kako se povećavaju. Nisu ga u banci upozorili da HNB ne štiti valutu CHF kako štiti valutu EURO. Nisu mu pojašnjeni kriteriji izmjene kamatnih stopa. U banci su mu sugerirali CHF i rekli da je CHF stabilan. Automobil je koristio u osobne svrhe.
12. Nadalje, s obzirom da svojstvo tužitelja, kao potrošača, jasno proizlazi iz njegova iskaza i sadržaja ugovora o kreditu i tužitelj je, kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, to je upravo na tuženiku bio teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.), što tuženik nije uspio dokazati.
13. Slijedom navedenog, imajući u vidu iskaz tužitelja i dokumentaciju u koju je izvršen uvid, za zaključiti je da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, a time su ništetne i odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog 02. srpnja 2008. u istom dijelu, sve na temelju propisa iz točke 8. obrazloženja ove presude.
14. U odnosu na prigovor zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Obzirom na pravomoćnost odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastarni je rok počeo teći 14. lipnja 2018. (u odnosu na tuženika presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. broj:Pž- 6632/17), pa kako je tužitelj podnio tužbu 07. lipnja 2023. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a.
15. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz tužbe proizlazi (visina tužbenog zahtjeva nije sporna) da preplata zbog promjene kamatne stope iznosi 281,89 eura, dok razlika više plaćenog između tečaja za valutu CHF kod otplate i početnog tečaja, uzevši u obzir rast, iznosi ukupno 4.276,25 eura, pri čemu su pojedini iznosi i datumi plaćanja / dospijeća pobliže navedeni u knjigovodstvenoj kartici, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci na temelju čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.
16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti troškovi odmjereni su sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljenom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka i Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje:OT) te da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.
17. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebne za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT), sastava obrazloženog podneska od 08. kolovoza 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 03. prosinca 2024. i 08. svibnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju po 100 bodova, dakle ukupno 400 bodova, pa s obzirom na vrijednost boda od 2 eura, uvećanog za pripadajući PDV 25%, ukupno iznosi 1.000,00 eura.
18. Zatezne kamate na trošak određene su sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. ZOO-a.
19. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.
U Zagrebu dana 12. lipnja 2025. godine
Sutkinja
Vanesa Brizić
Bahun
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda,a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Oglasna ploča suda 8 dana
