Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-818/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda, Martine Budinski Modronja predsjednice vijeća, Kristine Devčić Merzel sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Alenke Lešić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Zdilar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu-Stalna služba u Ivancu od 27. veljače 2020. poslovni broj Pn-19/2019-11 i rješenja Općinskog suda u Varaždinu-Stalna služba u Ivancu od 5. veljače 2021. poslovni broj Pn-19/2019-16., u sjednici vijeća održanoj dana 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja OČ se djelomično kao neosnovana odbija te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu-Stalna služba u Ivancu od 27. veljače 2020. poslovni broj Pn-19/2019-11 u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženici Republici Hrvatskoj - Ministarstvu pravosuđa, OIB: 26635293339, da isplati tužitelju ŠČ iznos od 97.396,50 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.

II. Usvaja se djelomično žalba tužitelja OČ, preinačuje se naprijed navedena presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 22.603,50 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos te u dijelu odluke o troškovima postupka i sudi:

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju ŠČ isplati iznos od 3.000,00 eura (slovima: tritisućeeura, ranije 22.603,50 HRK) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. travnja 2014. pa do isplate, po stopi koja se od 5. travnja 2014. godine do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.godine pa do 29. prosinca 2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023.godine pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj - Ministarstvu pravosuđa, da tužitelju ŠČ naknadi trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 593,75 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2020. pa do isplate, po stopi koja se od 27. veljače 2020. pa do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.godine pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023.godine pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu-Stalna služba u Ivancu od 5. veljače 2021. poslovni broj Pn- 19/2019-16.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Varaždinu od 27. veljače 2020. poslovni broj Pn-19/2019-11 suđeno je:

„1/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - Ministarstvu pravosuđa, OIB: 26635293339, da isplati tužitelju ŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 120.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - Ministarstvu pravosuđa, OIB: 26635293339, da isplati tužitelju ŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, u roku 15 dana“.

2/ Tužitelj HČ dužan je tuženici Republici Hrvatskoj naknaditi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 18.125,00 kn (slovima: osamnaest tisuća sto dvadesetpet kuna), u roku od 15 dana.

2. Pobijanim rješenjem Općinskog suda u Varaždinu od 5. veljače 2021. poslovni broj Pn-19/2019-16 odbijen je prigovor tužitelja na rješenje o pristojbi kao neosnovan i potvrđeno je rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-19/2019-14 od 20. ožujka 2020.

3. Na takvu presudu tužitelj HČ (dalje: tužitelj) je pravovremeno uložio žalbu, a u kojoj navodi da prvostupanjsku presudu pobija iz svih žalbenih razloga: zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava ali i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka. U žalbi tužitelj ističe da sama činjenica postojanja povrede zapremnine ćelije odnosno spavaonice u kojoj je tužitelj izdržavao kaznu predstavlja nezakonito postupanje tuženika koja je za posljedicu imala povredu poštovanja ljudskog dostojanstva tužitelja te da sud nije pravilno primijenio postojeće odredbe materijalnog prava a koje se odnose na odredbe Zakona o izvršenju kazne zatvora, Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava, postojeće odredbe Ustava RH i Pravilnika o standardima smještaja zatvorenika. U pogledu donesene odluke o troškovima tužitelj navodi da su dosuđeni troškovi neosnovani i neopravdani te ističe da je tuženik svojom krivnjom uzrokovao troškove ovog parničnog postupka. Slijedom iznesenog predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači te usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troškova ili u protivnom da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

4. Protiv rješenja prvostupanjskog suda tužitelj je uložio žalbu u kojoj navodi da je njegov zahtjev za oslobođenjem sudske pristojbe opravdan i osnovan, da tužitelj u teškom socijalnom položaju, nije u radnom odnosu, ne privređuje i da nema nikakvih izvora primanja, nalazi na izdržavanju kazne i da nema nikakvih izvora primanja, kao i da ne raspolaže sa nikakvom imovinom, te da bi mu plaćanje sudske pristojbe u ovom postupku, bilo na štetu za svoje nužno uzdržavanje. S toga razloga, tužitelja smatra da ga je trebalo osloboditi plaćanja sudskih pristojbi u cijelosti od strane suda, iz sviju naprijed navedenih razloga, jer bi plaćanje plaćanja sudske pristojbe za tužitelja bilo na štetu za njegovo nužno uzdržavanje. Slijedom toga tužitelj podnosi žalbu na pobijano rješenje s prijedlogom da se ista uvaži tako, da se tužitelj u cijelosti oslobodi plaćanja sudskih pristojbi.

5. Odgovor na žalbu nije dan.

6. Žalba tužitelja na presudu je djelomično osnovana, dok je žalba tužitelja na rješenje prvostupanjskog suda utvrđena neosnovanom.

7. Žalba tužitelja na presudu, iako se poziva na njih, ne navodi točno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., 155/23. dalje: ZPP), a ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja, donoseći pobijanu odluku, počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, a u odnosu na povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP koju tužitelj ističe, ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud učinio istu jer prvostupanjska presuda ima razloge koji ne proturječe provedenim dokazima. No, ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je, a u smislu članka 373. točka 2. i 3. ZPP utvrdio da je prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu iz činjenica koje je utvrdio, izveo nepravilan zaključak te je na tako utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.

8. Naime, tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je slijedeće:

- da je tužitelj u periodu od 9. siječnja 2012. pa do podnošenja tužbe 5. travnja 2014. (a koje je utuženo razdoblje-u tužbi navodi- od 9. siječnja 2012. do danas) bio na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici Lepoglava, a temeljem kaznene presude Općinskog suda u Rijeci (koja činjenica među strankama nije sporna),

- da temeljem podataka tuženika (str. 5, 1. odlomak prvostupanjske presude koji su u skladu s podacima tuženika) proizlazi da kroz utuženo razdoblje je površina tužiteljevog osobnog prostora pretežno bila ispod 3 m[2] i to ukupno 519 dana od ukupno 816 dana provedenih u kaznionici u utuženom periodu (a ne kako to pogrešno prvostupanjski sud zaključuje 478 dana), a što je u utuženom periodu 63% ukupnog vremena provedenog u kaznionici,

- da u Kaznionici u Lepoglavi postoji očita prenapučenost, pa i utuženom periodu, zbog čega je ista kaznionica poduzela niz mjera usmjerenih na povećanje slobode kretanja (zbog čega su sobe pretežiti dio dana otvorene te se zatvorenici mogu nesmetano kretati hodnikom, iz sobe u sobu, TV boravkom, a dio dana boraviti i na svježem zraku, svakako više od propisanog), kao i mjere usmjerene na poboljšanja prehrane, slobodnih aktivnosti, higijene i sanitarnih uvjeta,

- da je tužitelj odlazio u TV boravak, šetnje, informatičku radionicu, crkvu, na sportske aktivnosti (košarku i stolni tenis) i sl.,

- da je tužitelj imao pristup sanitarnom čvoru i pitkoj vodi 24 sata na dan, pri čemu da su sanitarni čvorovi u cijelosti odvojeni od ostatka sobe zidom i vratima, čime je zatvorenicima osigurana nužna intima (obzirom na ustanovu u kojoj se nalaze i potrebnim sigurnosnim mjerama),

- da su zatvorenicima na odjelu na raspolaganju 4 tuša sa toplom vodom, koji su im dostupni cijelog dana, a glede održavanja čistoće, da prostorije održavaju sami zatvorenici za što im se osiguravaju odgovarajuća sredstva za čišćenje,

- da je Kaznionica u Lepoglavi i glede kvalitete prehrane u potpunosti udovoljila propisanim standardima, čemu uostalom tužitelj nije ni prigovarao,

- da je tužitelj još na slobodi bio pod nadzorom Centra za prevenciju i liječenje ovisnosti Grada Rijeke, jer se radi o višegodišnjem ovisniku o više vrsta droga i psihoaktivnih tvari, a provedenom psihologijskom obradom da je utvrđeno da mu je mentalno zdravlje oštećeno, tj. da se radi o redukciji kognitivnih funkcija te promjenama karaktera, a sve u okviru ovisničke psihopatologije,

- da je tužitelj u kaznionici uključen u individualni tretman kaznioničkog psihijatra, uz terapiju psihoaktivnim lijekovima, prvenstveno supstitucijsku terapiju Buprenorfinom, time da povremeno nije htio uzimati neke od preporučenih lijekova, a da je provedenim testiranjem utvrđeno da ilegalno uzima lijekove koji mu nisu propisani,

- da su psihičke tegobe koje je tužitelj imao karakteristične za ovisničku psihopatologiju,

- da te psihičke tegobe i smetnje koje je tužitelj imao za vrijeme boravka u Kaznionici u Lepoglavi nisu uzrokovane smještajnim i drugim uvjetima u kaznionici, već da je njihov uzrok druge prirode,

- da tijekom prvostupanjskog postupka nije utvrđen nikakav propust tuženice glede zdravstvenog zbrinjavanja tužitelja, a što proizlazi i iz podataka zdravstvenog lista tužitelja, te da je tužitelju pružena adekvatna i pravodobna zdravstvena zaštita, koja kvalitetom i opsegom odgovara uvjetima određenim u javnom zdravstvu,

- da je tužitelj odbio ići na rendgen pluća, te u dva navrata na specijalističke preglede liječniku specijalistu, kao i da nije prihvatio preporučenu hepatičku dijetu, te neke od preporučenih lijekova,

- da je Kaznionica u Lepoglavi penalna ustanova, predviđena za smještaj osoba lišenih slobode, sa svim pravima, ali i obvezama koje iz toga proizlaze, te sa određenim kućnim redom, dakle,

- da, iako se radi o zatvorskoj ustanovi, tužitelj je tijekom cijelog dana mogao izbivati iz sobe i boraviti u TV boravku, odnosno pretežiti dio dana u svim drugim raspoloživim prostorijama (hodnicima, drugim sobama, čitaonici, sobi sa kompjuterima, kupaonici) prema vlastitom izboru, a isto tako mogao je dio dana boraviti na svježem zraku te se baviti različitim aktivnostima (šetnja, sport i sl.), time da ni nakon zaključavanja sobe tužitelj nije morao boraviti u istoj, već je mogao boraviti u TV boravku do 23:00 sata (ili manje, prema odabiru), a vikendom i praznicima do 24:00 sata, iz čega proizlazi da je u sobi morao boraviti samo preko noći, u kojem periodu je spavao na svom krevetu,

- da je tužitelju i tijekom noći, kao i uostalom 24:00 sata dnevno, na raspolaganju uvijek bila pitka voda te sanitarni čvor, a o čijoj higijeni, kao i higijeni cjelokupne sobe i zajedničkih prostorija, su brinuli sami osuđenici, kojima je Kaznionica u Lepoglavi osiguravala potrebna sredstva za čišćenje.

9. Temeljem tako provedenih dokaza prvostupanjski sud je izveo nepravilan zaključak da duševna bol koju je tužitelj trpio zbog nedovoljnog prostora spavaonice ne prelazi onaj neizbježni element trpljenja ili poniženja povezanog s oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišenoj slobode, da sama činjenica nezadovoljavajućeg prostora spavaonice ne predstavlja niti oblik poniženja niti nečovječnog postupanja od strane tuženice prema tužitelju kao zatvoreniku kojim bi bilo povrijeđeno njegovo dostojanstvo odnosno pravo osobnosti iz članka 19., u svezi članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO), jer da je opisanim omogućavanjem slobode kretanja tijekom dana tj. mogućnošću boravka i organizacije života i u drugim prostorima kaznionice te ukupnom kvalitetom života tužitelju je nadoknađena ograničenost prostora u spavaonici tj. kompenzirani su mu nedostaci u pogledu osobnog prostora, a na takav zaključak prvostupanjskog suda je i nepravilno primijenio materijalno pravo kada je odbijen u cijelosti zahtjev tužitelja.

10. Naime, odredbom članka 25. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14., dalje: Ustav) propisano je kako se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo.

11. Odredba članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05. 1/06., 2/10. 13/17., dalje: Konvencija), koja je sastavni dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske (članak 134. Ustava), propisuje da se nitko ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

12. Odredbom članka 3. stavak 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, br. 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03. - pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. - Odluka USRH., 125/11., 56/13, dalje: ZIKZ, a koji je bio na snazi u utuženom periodu) propisano je da zatvorenik uživa zaštitu temeljnih prava utvrđenih Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim ugovorima i tim Zakonom, a stavak 4. istog da ograničenja temeljnih prava zatvorenika iz ovoga Zakona moraju biti razmjerna razlozima radi kojih se primjenjuju.

13. Odredbom članka 14. stavak 1. točka 1. ZIKZ propisano je da svaki zatvorenik ima, pod uvjetima predviđenim tim Zakonom, pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima. Točkom 9. istog članka je propisano da svaki zatvorenik ima, pod uvjetima predviđenim tim Zakonom, pravo na boravak na otvorenom prostoru kaznionice, odnosno zatvora najmanje dva sata dnevno, dok su odredbom članka 74. ZIKZ propisani uvjeti glede smještaja zatvorenika a člankom 76. ZIKZ-a uvjeti u odnosu na održavanja osobne higijene i čistoće prostorija i drugog prostora. Iz provedenih činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku, unatoč isticanju tužitelja, utvrđeno je da su uvjeti iz članka 14. stavak 1. točka 9., te članak 74. i 76. ZIKZ od strane tuženika bili ispunjeni bar u minimalnom obimu, te u tom dijelu sud nije pronašao povreda. Tužitelj u svojoj tužbi navodi da upravo zbog povrede dostojanstva tužitelja kršenjem tužiteljevog prava predviđenog člankom 14. stavak 1. točka 1. ZIKZ tužitelj potražuje sada predmetnu neimovinsku štetu. Obzirom na takvo traženje tužitelja (a u smislu članka 2. ZPP) ovaj sud se ograničio na ispitivanje prvostupanjske presude u okviru žalbenih razloga tužitelja, ali i u okviru tužbenog zahtjeva tužitelja (a kojim je, u smislu članka 2. ZPP, sud vezan). Dakle, ovaj sud se ograničio na ispitivanje smještaja tužitelja za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, a koji je trebao biti primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim uvjetima, a vezano za odredbu članka 74. stavak 3. ZIKZ i propisanu veličinu osobnog prostora svakog zatvorenika (kako to u svojoj tužbi tužitelj i navodi).

14. Odredbama Pravilnika o standardima smještaja i prehrane zatvorenika („Narodne novine“ broj: 92/02., dalje: Pravilnik) propisani su standardi smještaja i prehrane zatvorenika u Kaznionicama i zatvorima, te je člankom 3. istoga propisano da se zatvoreniku osigurava u sobi za smještaj ili izvan sobe mogućnost stalnog korištenja sanitarnog čvora i umivaonika, a tuša u skladu s njegovim potrebama i Kućnim redom kaznionice, odnosno zatvora. Kaznionica, odnosno zatvor osigurava zatvoreniku brijanje i šišanje prema potrebama zatvorenika, potrebama održavanja higijene, odnosno zdravstvenim razlozima. Kaznionica, odnosno zatvor osigurava zatvoreniku osnovni toaletni pribor u vrstama, količinama i s rokovima uporabe navedenim u popisu koji je sastavni dio ovoga Pravilnika. Zatvoreniku koji želi raditi, a rad mu nije omogućen i zatvoreniku koji zbog bolesti ili starosti ne može raditi, osigurava se i dodatni toaletni pribor u vrstama, količinama i s rokovima uporabe navedenim u popisu koji je sastavni dio ovoga Pravilnika. Odredbom članka 4. Pravilnika je propisano kako se zatvoreniku osigurava zasebna postelja, posteljina i ormar za osobne stvari, a člankom 5. Pravilnika o je propisano da se prostorije u kojima borave zatvorenici moraju svakodnevno čistiti i uredno održavati te da temperatura zraka u prostoriji u kojoj borave zatvorenici u tijeku sezone grijanja ne smije biti niža od 22°C danju i 15°C noću. Iz iskaza svjedoka (ali i tužitelja) je utvrđeno, pa i svjedoka koji su boravili sa tužiteljem u istim zatvorskim sobama, da u odnosu na opremljenost sobe, prozračenost i svjetlost u ćelijama, dostupnost vode i sanitarnog čvora, prehrane, ali i mogućnosti kretanja izvan sobe, nije bilo propusta na strani tuženika, već su jedine prigovore svjedoci O i Š (koji su s tužiteljem dijelili sobe) imali na skučenost prostora same ćelije. Iskaz svjedoka H sud nije uzeo kao relevantan, vezano za uvjete sobe u kojoj je tužitelj bio smješten, jer je isti iskazivao o periodu od 2010. do 2012., a utuženi period je od 2012. do podnošenja tužbe (time da sud ističe da isti svjedok nije bio u istoj sobi u kojoj je bio tužitelj). Dakle, iz tako utvrđenih činjenica osnovano je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da u odnosu na smještaj tužitelja nije bilo propusta u dijelu zdravstvenih standarda takvog smještaja (a na koju osnovu se tužitelj u svojoj tužbi poziva), a ukoliko je i bilo kakvih propusta glede održavanja prostora i higijene soba u kojima je tužitelj bio smješten, takav propust se nikako ne može pripisati tuženiku jer u smislu članka 5. Pravilnika upravo zatvorenici su bili dužni svakodnevno čistiti prostorije za koje su im od strane tuženika bila osigurana sredstva (kako to potvrđuju u svome iskazu i svjedoci V i Z, dok sam tužitelj isto ne osporava u svome iskazu).

15. U odnosu na navode tužitelja da kvaliteta zdravstvene zaštite u cijelom zatvorskom sustavu nije kvalitetno provedena te da nije osiguran dovoljan broj zdravstvenim djelatnika, ovaj sud ističe da, iako u historijatu svoje tužbe točke III. i V. tužitelj navodi određene propuste u odnosu na pružanje medicinske pomoći a i povrede prava osobnosti vezano za isto, u konačnici tražeći isplatu naknade štete svojom tužbom (kako je to navedeno u točki VI historijata tužbe, a koju tužbu tužitelj nije preinačio) tužitelj je tražio isplatu štete zbog povrede dostojanstva tužitelja u okviru kršenja tužiteljevog prava predviđenog člankom 14. stavkom 1. točkom 1. ZIKZ u svezi članka 74. stavak 3. ZIKZ (a koji se referira isključivo na smještaj zatvorenika) slijedom čega je sud vezan upravo takvim (kondemnatornim) zahtjevom tužitelja pa i okviru sada žalbenog postupka. Dakle, ovaj sud se ograničio na ispitivanje standarda smještaja tužitelja za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, a koji je trebao biti primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim uvjetima, dok u odnosu na pruženu (adekvatnu) zdravstvenu zaštitu (a koja bi bila povreda članka 14. stavak 1. točka 7. ZIKZ) nije posebno ispitivao prvostupanjsku presudu jer svojom tužbom tužitelj niti ne potražuje naknadu štete zbog takvog propusta. No, povrh toga tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je iz iskaza svjedoka dr. VČ dr. med, tada koordinatora Odjela zdravstvene zaštite u zatvoru (a koji je iskazivao o tome što je neposredno opažao, ali i o tome što je utvrdio uvidom u službene evidencije) da je tužitelju kontinuirano pružena sva potrebna zdravstvena zaštita, kada mu je bila potrebna i kada ju je zatražio, a koja opsegom i kvalitetom odgovara standardima. Osim toga utvrđeno je da je u medicinskoj dokumentaciji tužitelja upisano (zdravstveni list kada je upućen internistu 8. ožujka 2013.) da je tužitelj po drugi puta odbio internistički pregled zbog hepatitisa (a što je odbio i 14. ožujka 2013.), te da ga dalje ne treba upućivati dok sam ne odluči i da je očito da manipulira svojim zdravstvenim stanjem i da liječenje zbog hepatitisa ne želi jer priprema tužbu za naknadu štete. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja, ali i stručnog očitovanja svjedoka (unatoč mišljenju tužitelja, koji je i osobno zainteresiran za uspjeh u ovom postupku) utvrđeno je da su tužitelju bili dostupni, kako liječnik opće prakse tako i specijalisti psihijatar ali i drugih specijalnosti te stomatolog (kako to i sam tužitelj u iskazu potvrđuje iako nije zadovoljan frekvencijom pregleda) te je utvrđeno da je bila organizirana zdravstvena služba u sklopu Kaznionice. Tijekom postupka tužitelj nije dokazao da bi tužitelju bila uskraćena određena liječnička skrb, a koja je indicirana njegovim zdravstvenim stanjem, dok iz iskaza svjedoka dr. med. je vidljivo da sva stanja i bolesti (akutne i kronične) su za tužitelja nastale i postojale i prije utuženog perioda, a sam tužitelj nije dokazao da bi došlo do pogoršanja koja su uzročno-posljedično vezana za eventualni propust zdravstvenog osoblja kaznionice (tužitelj na tu okolnost nije predložio eventualno medicinsko vještačenje, već je isto predložio isključivo na okolnost da su neadekvatni smještajni i higijenski uvjeti kod tužitelja izazvali povredu njegovih prava osobnosti, točka V. tužbe). Ovdje sud naglašava da mišljenja tužitelja i svjedoka (drugih zatvorenika) o tome koliko je frekventno potrebno obavljati određene preglede kod liječnika i koje točno specijalističke preglede treba obaviti, ovaj sud ne može smatrati stručnim mišljenjem o takvoj potrebi, slijedom čega je točno prvostupanjski sud utvrdio da u odnosu na pružanje zdravstvene zaštite tužitelju za vrijeme boravka u zatvoru na strani tuženika nije bilo propusta (bar ne dokazanih).

16. No, u odnosu na neimovinsku štetu, a koja se odnosi na povredu prava dostojanstva tužitelja i prava na čovječno postupanje, radi neadekvatnog smještaja, a vezano za članak 14. stavak 1. točka 1. u svezi članka 74. stavak 3. ZIKZ (a u svezi stavka 1. istog članka, koji se odnosi isključivo na prostorne zahtjeve smještaja tužitelja), ovaj sud ističe da u cilju osnovanosti i tog dijela zahtjeva tužitelja, a kako je to određeno člankom 19. i 1046. ZOO je bilo potrebno utvrditi jesu li se ostvarile pretpostavke nastanka štete. Osim odredbama ZOO, sud je prilikom primjene materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, morao uzeti u obzir i odredbe Pravilnika, ZIKZ, ali i odredbu članka 23. Ustava te članka 3. Konvencije, koje kao takve u svojoj suštini sadrže zabranu mučenja ili nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, kao jednu od osnovnih vrijednosti pravnog poretka.

17. Sama povreda prava osobnosti kao takva ne predstavlja taksativno utvrđenu povredu, već je sud u svakom pojedinačnom slučaju dužan uzeti u obzir sva konkretna i zasebna utvrđenja, koja su kao takva specifična i jedinstvena za svaki pojedini slučaj, te kroz ista prosuđivati postavljeni tužbeni zahtjev. Dakle radi se konkretno o povredi prava točno određene osobe, konkretno tužitelja, za točno određenu povredu (sada utuženu), vodeći pritom računa o svim okolnostima konkretnog slučaja kao i razlozima eventualne ekskulpacije (ukoliko takvi postoje).

18. Jednu od osnovnih smjernica u postupanju predstavlja u konkretnom slučaju odredba članak 74. stavak 3. ZIKZ (a na koju se i tužitelj u svojoj tužbi poziva) koja navodi da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m[2] i 10 m prostora (što je u skladu sa odlukom Europskog odbora za sprječavanje mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja /CPT/ koja površina je prihvaćena kao orijentacijska vrijednost u odlukama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu). Takva odredba predstavlja osnovu za utvrđivanje nezakonitosti postupanja u postupcima koji su kao takvi u nadležnosti sudaca izvršenja županijskih sudova. Iz činjenica utvrđenih po prvostupanjskom sudu proizlazi da je tužitelj u više od polovine svoga vremena na izdržavanju kazne zatvora (u utuženom periodu) imao na raspolaganju manje od 3m[2] osobnog prostora. Da je tuženik (kaznionica) postupalo protivno članku 74. stavak 3. ZIKZ potvrđuje i pravomoćno rješenje Županijskog suda u Varaždinu od 30. travnja 2013. poslovni broj Ik I-188/13-6 kojim je takva nezakonita prikrata tužitelja na odgovarajući osobni prostor i utvrđenja i naloženo je istim otklanjanje takve povrede.

19. U konkretnom slučaju tužitelj, u utuženom periodu, je bio osoba lišena slobode, koje lišenje je bilo posljedica njegova protupravnog djelovanja i postupanja (što sam tužitelj niti ne osporava svojom žalbom), te je nužno naglasiti da eventualna povreda njegova prava osobnosti mora biti suprotstavljena svim onim elementima i karakteristikama legitimnog lišenja slobode te ovlastima koje Republika Hrvatske posjeduje (sukladno domaćim i međunarodnim pravnim izvorima, a u smislu članka 3. stavak 4. ZIKZ i članka 16. Ustava RH) u takvoj vrsti lišenja slobode odnosno postupanja. U predmetnom postupku utvrđeno je da je tužitelj osuđen za kazneno djelo, a za koje mu je izrečena kazna zatvora, a u odnosu na ukupno izvršenje kazne zatvora u utuženom periodu, omjer boravaka u prostorijama koje nisu propisane veličine iznosi više od 60% kalendarskog vremena ukupnog vremena izdržavanja kazne zatvora u utuženom periodu.

20. Nadalje, unatoč utvrđenom standardu, ESLJP u svojoj odluci u predmetu Marušić protiv RH (zahtjev br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.) je utvrdio da, ako je zatvorenik u nekom razdoblju imao na raspolaganju manje od 3 m[2] , postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije i tada je na državi teret dokaza o postojanju olakšavajućih čimbenika koji kompenziraju manjak osobnog prostora.

21. U svojoj odluci ESLJP po zahtjevu broj 7334/13 u predmetu Marušić protiv Hrvatske navodi: "U članku 3. Konvencije određene su najvažnije temeljne vrijednosti demokratskog društva. On apsolutno zabranjuje mučenje ili nečovječno i ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, bez obzira na okolnosti i na ponašanje žrtve (vidi, na primjer, predmete Labita protiv Italije [VV], br. 26772/95, odlomak 119., ESLJP 2000-IV; i Svinarenko i Slyadnev protiv Rusije [VV], br. 32541/08 i 43441/08, odlomak 113., ESLJP 2014 ). Da bi spadalo u domašaj članka 3., zlostavljanje mora doseći određeni minimalni stupanj težine. Procjena ove najniže razine je, po prirodi stvari, relativna. Ona ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su trajanje postupanja, njegove tjelesne i duševne posljedice a u nekim slučajevima i spol, dob zdravstveno stanje žrtve. U kontekstu lišenja slobode trpljenje i poniženje koje je tu uključeno mora u svakom slučaju ići preko onoga neizbježnoga elementa trpljenja ili poniženja povezanog s lišenjem slobode kako bi moglo doći u domašaj članka 3. Država mora osigurati da je osoba lišena slobode u uvjetima koji su sukladni s poštovanjem ljudskog dostojanstva, da je način i metoda izvršenja mjere ne podvrgavaju trpljenju ili nedaćama one težine koja premašuje neizbježnu razinu trpljenja svojstvenu lišenju slobode i da, s obzirom na praktične zahtjeve boravka u zatvoru, njezino zdravlje i dobrobit budu odgovarajuće zaštićeni. Čak i nepostojanje namjere da se ponizi ili obezvrijedi zatvorenika tako da ga se stavi u loše uvjete, iako se radi o čimbeniku koji treba uzeti u obzir, ne isključuje uvjerljivo utvrđenje povrede članka 3. Konvencije (vidi, među ostalim, predmet Peers protiv Grčke, br. 28524/95, odlomak 74., ESLJP 2001-III; naprijed citirane predmete T i C, odlomak 80.; Ž M, odlomak 179.; i općenito na temelju članka 3., naprijed citirane predmete Svinarenko i Slyadnev, odlomak 114., i U, odlomak 86.). Doista, dužnost je tužene Vlade da organizira svoj zatvorski sustav na takav način da se osigura poštovanje dostojanstva zatvorenika, bez obzira na financijske ili logističkih poteškoće (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, predmet Mamedova protiv Rusije, br. 7064/05, odlomak 63., 1. lipnja 2006.; naprijed citirane predmete I, odlomak 153.; L i drugi, odlomak 229.; i P i drugi, odlomak 103.). Prilikom ocjene uvjeta boravka u zatvoru moraju se uzeti u obzir kumulativni učinci tih uvjeta, kao i posebni prigovori podnositelja zahtjeva. Duljinu razdoblja tijekom kojeg osoba lišena slobode boravi u određenim uvjetima također treba uzeti u obzir (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, naprijed citirane predmete J, odlomak 94.; t I, odlomak 121.; G i drugi, odlomak 66.; i A i drugi, odlomak 142.)."

22. Nadalje, u svojoj odluci ESLJP po zahtjevu broj 7334/13 u predmetu Marušić protiv Hrvatske navodi: "U svjetlu prethodno navedenih razmatranja, Sud potvrđuje standard od 3 m2 podne površine po zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika koji prevladava u njegovoj sudskoj praksi kao relevantni minimalni standard na temelju članka 3. Konvencije. Ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m[2] površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije. Teret dokaza leži na tuženoj Vladi koja bi, međutim, mogla oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora. Čvrsta pretpostavka povrede članka 3. obično će se moći oboriti samo ako su sljedeći čimbenici kumulativno ispunjeni:

(1) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna,

(2) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,

(3) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za pritvor i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru ."

23. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženica, a obzirom na utvrđenja iz točke 8. ove presude u odnosu na veličinu prostorije u kojoj je tužitelj boravio, mora dokazati kumulativno elemente ekskulpacije iz točke 22. ove presude. Obzirom na utvrđenja da je tužitelj doista i boravio u prostorijama u kojima je imao osobnog prostora manje od 3 m2 za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, a koji boravak je bio uvjetovan smanjenim kapacitetima smještaja u odnosu na broj korisnika (no, nepostojanje namjere da se ponizi ili obezvrijedi zatvorenika tako da ga se stavi u loše uvjete, iako se radi o čimbeniku koji treba uzeti u obzir, ne isključuje uvjerljivo utvrđenje povrede članka 3. Konvencije), tuženica mora kumulativno dokazati da su takva smanjenja osobnog prostora tužitelju bila kratka, povremena i minimalna, zatim popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i priklanim aktivnostima izvan sobe, te da se je tužitelj smješten u ustanovu koja se općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za pritvor i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.

24. Da je tužitelj bio smješten u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za izdržavanje kazne zatvora, ne osporava niti sam tužitelj, a priroda ustanove u kojoj je tužitelj bio smješten u utuženom periodu (Kaznionica u Lepoglavi) govori upravo u prilog toga (dakle tijelo u okviru Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa i uprave RH). U odnosu na činjenicu je li, osim utvrđenja iz točke 8 ove presude (dakle, manjak osobnog prostora tužitelja za vrijeme izdržavanja kazne), postojao još koji otegoti aspekt uvjeta smještaja tužitelja, ovaj sud nije pronašao niti utvrdio postojanje istih (vidi točke 14-15. ove presude) niti su one tijekom ovog postupka nedvojbeno dokazane (članak 221.a ZPP).

25. Nadalje, tijekom postupka prvostupanjski sud je, a osnovom iskaza svjedoka, koju činjenicu potvrđuje i tužitelj u svom iskazu, utvrdio da je tužitelj, izvan svoje sobe, odlazio u TV boravak, šetnje, informatičku radionicu, crkvu, na sportske aktivnosti (košarku i stolni tenis) i sl., dakle tužitelj je tijekom cijelog dana mogao izbivati iz sobe i boraviti u TV boravku, odnosno pretežiti dio dana u svim drugim raspoloživim prostorijama (hodnicima, drugim sobama, čitaonici, sobi sa kompjuterima, kupaonici) prema vlastitom izboru. Nastavno je osnovom iskaza svjedoka D, ali i tužitelja kao stranke, utvrđeno da je tužitelj imao pravo minimalno dva sata biti na svježem zraku (ujutro od 9 do 11:30 h i poslijepodne od 15 do 17:15 h), a imao je i mogućnost baviti se sportskim aktivnostima. Osnovom iskaza svjedoka Z i D utvrđeno je da, u okviru kaznionice, zatvorenici imaju više organiziranih aktivnosti (sportske-stolni tenis, boćanje, mali nogomet, košarka, odbojka, šah i pikado, a na raspolaganju im je i teretana i prostor za šetnju na svježem zraku, te kulturne aktivnosti-prigodni programi za praznike i blagdane, a na raspolaganju su im i crkva i prostorije s vjerskim sadržajima, informatička sekcija, te čitaonica odnosno knjižnica) te mogućnost da unutar kaznionice bude i radno angažiran (što je tužitelj i bio u periodu od 8. kolovoza 2012. u drvoprerađivačkoj radionici –pakirnici a radio je i u metalnoj radionici). Dakle, uzimajući ukupno utuženi period vidljivo je da je pretežiti dio vremena, unutar utuženog perioda, tužitelj mogao provoditi (više od polovice dana, od 7 do 19:30 h su sobe bile otključane, a nakon toga su još mogli boraviti u dnevnom boravku dnevno do 23h) u drugim prostorijama (osim sobe u kojoj je bio smješten) odnosno svakodnevno minimalno dva sata dnevno biti izvan tih prostorija na svježem zraku (kako to potvrđuje i svjedok F) s mogućnošću još boravka na otvorenom za sportske aktivnosti ali i druge aktivnosti na otvorenom, (primjerice uzgoj vrta). I sam tužitelj u svom iskazu potvrđuje da je bio jedno vrijeme radno angažiran ali i da se bavio sportskim aktivnostima košarkom i stolnim tenisom. Slijedom iznesenog ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj imao mogućnost slobodnog kretanja i mogućnosti bavljenja različitim aktivnostima izvan sobe, što ukazuje da je tužitelj u utuženom periodu imao dovoljno slobodnog kretanja izvan sobe i mogućnost bavljenja priklanim aktivnostima izvan sobe.

26. No, bez obzira na utvrđene elemente ekskulpacije tuženika iz točke 22. i 23. ove presude, ovaj sud ističe da tuženik, isključivo i jedino može oboriti čvrstu pretpostavku postojanja povrede iz članka 3. Konvencije, obzirom na utvrđene činjenice iz točke 8. ove presude (u odnosu na kvadraturu osobnog prostora tužitelja) ukoliko razloge ekskulpacije iz točke 22. ove presude dokaže kumulativno. Tijekom postupka, a osnovom iskaza tužitelja, svjedoka ali posebice podataka iz točke 8. ove presude, sud je utvrdio da je u tužitelj u periodu od ukupno 519 dana (od ukupno 816 u utuženom periodu, dakle 63% ukupno izdržavane kazne u utuženom periodu) imao na raspolaganju osobni prostor manji od 3 m2, odnosno od ukupnog perioda izdržavanja kazne zatvora u utuženom periodu ukupno 135 dana je imao na raspolaganju osobni prostor od 4,10 m (i više) od ukupno 816 dana (odnosno samo 16% vremena ukupnog izdržavanja kazne zatvora u utuženom periodu) je tužitelj proveo u prostorijama u kojima je osobni prostor tužitelja bio propisane veličine. Navedena činjenica se svakako ne može smatrati kratkim, povremenim i minimalnim smanjenjem potrebnog minimalnog osobnog prostora tužitelja, slijedom čega ovaj sud smatra da tuženik nije dokazao i treći kumulativni uvjet za obaranje čvrste pretpostavka povrede članka 3. Konvencije, u okviru kojih okolnosti ovaj sud smatra da je tuženik, ne osiguravajući tužitelju u periodu od 519 dana (u ukupnom periodu boravka u kaznionici od 816) 3m[2] ili više osobnog životnog prostora, prekršio tužiteljevo pravo iz točke 3. Konvencije te članka 25. stavak 1. Ustava RH odnosno osiguravajući tužitelju manje od 3 m[2] osobnog prostora u tom periodu, kako je to utvrđeno u točki 8. ove presude, je prema tužitelju postupio nečovječno i ponižavajuće i na taj način povrijedio pravo osobnosti na dostojanstvo tužitelja odnosno istog izložio trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja i poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan. Naime, u skladu sa Standardnim minimalnim pravilima Ujedinjenih naroda za postupanje sa zatvorenicima („Mandelina pravila”), A/C.3/70/L.3, 29. rujna 2015., prema svim zatvorenicima se mora postupati uz poštovanje njihovog dostojanstva i vrijednosti koji su svojstveni ljudskom biću, te iako je svrha kazne zatvora ili sličnih mjera kojima se osoba lišava slobode prvenstveno je zaštita društva od kriminala i smanjenje recidivizma, ta se svrha može postići samo ako se razdoblje izvršavanja kazne zatvora koristi kako bi se osigurala, koliko je to moguće, reintegracija tih osoba u društvo nakon otpusta, tako da oni mogu živjeti tako da poštuju zakon i brinu o svojim potrebama i to u dostojanstvenim uvjetima koji su primjereni i osobama na slobodi. Sama činjenica koji su razlozi doveli do takve povrede (podkapacitiranost u odnosu na potrebu smještaja, organizacijski ili financijski razlozi) nisu od utjecaja na osnovanost zahtjeva tužitelja i ne oslobađa tuženika odgovornosti za nastalu štetu.

27. Slijedom iznesenog sud smatra da patnja uzrokovana tužitelju kao osobi koja je lišena slobode u uvjetima koji su toliko loši da predstavljaju nečovječno ili ponižavajuće postupanje u smislu članka 3. Konvencije ne može ispraviti samim utvrđenjem povrede već ona zahtijeva dosuđivanje naknade (pa tako i ESLJP u predmetu Muršić protiv Hrvatske po zahtjevu br: 73334/13, i predmet L i drugi).

28. U smislu članka 1100. stavak 1. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, dok je stavak 2. istog članka propisano da pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. U konkretnom slučaju ovaj sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja, a to je trajanje i obim povrede, opravdavaju dosudu pravične novčane naknade.

29. Radi utvrđivanja obima štete (neimovinske po osnovi povrede prava na dostojanstvo i čovječno postupanje) sud je u obzir uzeo više elemenata opsega takve štete i to duljinu boravka u neprikladnim uvjetima boravka u zatvoru, dužinu ukupne do sada izvršene kazne zatvora, dob tužitelja (rođen **.**.1985.) kao i činjenicu da je tuženik, da ublaži problem podkapacitiranosti kaznionice u kojoj je u utuženom periodu tužitelj bio smješten, poduzimao radnje u cilju omogućavanja da tužitelj što više vremena dnevno boravi izvan sobe u kojoj je bio smješten.

30. Odlučujući o visini pravične novčane naknade, ovaj sud ističe da, a kako je to ispravno i zaključio prvostupanjski sud, provođenje medicinskog vještačenja (psihijatrijskog) na okolnost duševne boli koje je tužitelj trpio zbog tako utvrđene povrede, nije bilo potrebno u smislu članka 250. ZPP, jer u konkretnom slučaju ne radi se o fizičkoj povredi ili duševnoj bolesti odnosno poremećaju, a uzrokovanog predmetnom povredom, a zbog kojeg bi bilo opravdano odrediti vještačenje i primijeniti stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Naime, u konkretnom slučaju utvrđeno je da je došlo do povrede prava na dostojanstvo tužitelja i prava na čovječno postupanje, slijedom čega ovaj sud smatra da, u okviru utvrđenog činjeničnog stanja tijekom prvostupanjskog postupka, može, u okviru znanja kojim raspolaže, utvrditi okvir duševnih bolova koje je tužitelj trpio zbog učinjene mu povrede. Iz iskaza samog tužitelja utvrđeno je da smještani uvjeti na tužitelja nisu dobro utjecali, a što je potvrdio i svjedok Š. Kako ovaj sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade te da dosuda iste ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi (članak 1085. st. 2. u vezi članka 1100. ZOO) i društvenom svrhom, ovaj sud je, temeljem članka 1100. stavak 2. ZOO u svezi članka 223. stavak 1. ZPP, utvrdio visinu takve pravične novčane naknade u iznosu od 3.000,00 eura (sukladno članku 5. i 7. Zakona o uvođenju eura kao službene valute RH, Narodne novine br. 57/22. za protuvrijednost od 22.603,50 HRK), smatrajući isti iznos primjerenim okolnostima konkretnog slučaja. Pri tom sud naglašava da je prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade i njezine visine sud uzeo u obzir i činjenice koje se odnose na psihičke smetnje i zdravstvena stanja tužitelja (zbog dugogodišnje ovisnosti - mentalno zdravlje mu je oštećeno, vidi točku 8. ove presude) a koja su nastala prije početka izvršavanja kazne zatvora tužitelja i egzistiraju i nadalje, nevezana za predmetni štetni događaj i koja svakako, u pretežitom obimu, utječu na psihičko stanje tužitelja i njegovu anksioznost, depresiju i duševne bolove. Osim iznesenog samo ograničenje slobode tužitelju, a zbog izvršavanja kazne zatvora (a koje je legitimno zbog činjenice da je tužitelj počinitelj kaznenog djela) svako utječe nepovoljno na psihičko stanje tužitelja u odnosu na boravak na slobodi, slijedom čega je i tu činjenicu sud uzeo u obzir prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade, a koja naknada je određena isključivo za povredu one težine koja premašuje neizbježnu razinu trpljenja svojstvenu lišenju slobode. U preostalom dijelu, vezano za visinu zahtjeva tužitelja, žalba tužitelja je ocijenjena neosnovanom i zahtjev tužitelja prekomjeran posljedicama, slijedom čega je u tom dijelu za iznos od 97.396,50 kn odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

31. Slijedom iznesenog ovaj sud je djelomično, temeljem članka 373. točke 1. i 2. ZPP, preinačio prvostupanjsku presudu i odlučio kao u točki II. izreke, a u preostalom dijelu je potvrdio prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. ZPP i odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

32. Na tako dosuđen iznos tužitelju je dosuđena i zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to temeljem članka 1103. ZOO tekuća od dana podnošenja pisanog zahtjeva, u konkretnom slučaju tužbe dana 5. travnja 2014. (preporučenom pošiljkom) obzirom da je tužitelj svojom tužbom tako potraživao (a kojim zahtjevom je ovaj sud vezan u smislu članka 2. ZPP) iako je tijekom postupka utvrđeno da se tužitelj vezano za predmetnu štetu pisano obraćao i ranije tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora od 3. svibnja 2013., a koji zahtjev je tuženik zaprimio dana 6. svibnja 2013. i koji je kao neosnovan otklonio svojim očitovanjem 30. svibnja 2013.. Slijedom iznesenog odlučeno kao u točki II izreke.

33. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 2. ZPP i članak 155. ZPP, a u svezi članka 166. stavak 2. ZPP, obzirom da je prvostupanjska odluka preinačena te je istom preinakom tužitelj djelomično uspio u ovom sporu.

34. Naime, tužitelj je svojim zahtjevom sa osnovanošću uspio sa 100% dok je sa visinom uspio sa 19% (ukupno 119:2=59,50%). S druge strane tuženik je uspio sa osnovom 0% te sa visinom 81% (ukupno 81:2=131%:2= 40,50 %). Prebijajući uspjeh stranaka u postupku u konačnici je tuženik dužan naknaditi tužitelju trošak u omjeru od 19%. Ovdje sud ističe da, ocjenjujući uspjeh tužitelja u odnosu na osnovanost zahtjeva je u konačnici utvrđena povreda tužiteljevih prava iz članka 14. stavak 1. točka 1. ZIKZ u vezi članka 74. stavak 3. ZIKZ (a osnovom koje tužitelj temelji svoj zahtjev) bez obzira što je utvrđeno da zdravstveni standardi smještaja nisu povrijeđeni od strane tuženika, no utvrđeno je da prostorni jesu, a kako za utvrđenje da istih povreda nije bilo je potrebno ispunjenje kumulativno oba uvjeta (od kojih u konkretnom slučaju jedan nije ispunjen), u konačnici je utvrđena povreda na koju je tužitelj u svojoj tužbi ukazivao, slijedom čega je njegov uspjeh u odnosu na osnovanost 100%.

35. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 312,50 eura (Tbr. 7/1, 52/3, 54 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarifa,) te trošak pristupa na ročište od 30. listopada 2014., 8. svibnja 2015., 19. veljače 2015., 1. travnja 2015. (pred zamoljenim sudom na kojem se izvodio dokaz saslušanjem svjedoka), 3. srpnja 2015., 25. rujna 2015., 21. svibnja 2019., 12. rujna 2019. i 3. veljače 2020. za svako u iznosu od 312,50 eura (Tbr 9/1, 52/3, 54 i 46 Tarife), odnosno ukupno trošak u iznosu od 3.125,00 eura. Obzirom na uspjeh stranaka, u konačnici je tužitelju od ukupno pripadajućeg troška valjalo dosuditi 19% istog odnosno iznos od 593,75 eura a koji je naloženo da plati tuženik.

36. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zatražena zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od prvostupanjskog presuđenja (odnosno donošenja odluke koja je preinačena) pa do isplate, a temeljem članka 151. stavak 3. ZPP.

37. U odnosu na osnovanost žalbe tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog suda ovaj sud ističe da je žalba tužitelja u cijelosti neosnovana. Naime, pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tužitelja na rješenje prvostupanjskog suda od 20. ožujka 2020. poslovni broj Pn-19/2019-14, a kojim je tužitelj pozvan na plaćanje sudske pristojbe na žalbu. Ispravno prvostupanjski sud u pobijanom rješenju navodi da članak 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 25/13-stupio na snagu 1. travnja 2013. godine), kojim je izmijenjen čl.172. Zakona o parničnom postupku, pravo na oslobođenje od plaćanja troškova postupka i pravo na stručnu pravnu pomoć stranka ostvaruje na način i uz uvjete propisane posebnim propisom kojim se uređuje besplatna pravna pomoć te da u smislu članka 12. stavak 2. točka b) Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći (Narodne novine broj: 143/13-dalje: ZBPP, stupio na snagu 1. siječnja 2014.), oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi obuhvaćeno je sekundarnom pravnom pomoći koju odobrava nadležni ured državne uprave u županiji. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 5. travnja 2014., a uz koju tužbu tužitelj nije dostavio dokaz da bi ga nadležni upravni organ oslobodio od plaćanja sudske pristojbe (odnosno donio odluku iz koje takvo oslobođenje proizlazi- pravo na sekundarnu pravnu pomoć), niti je takav dokaz dostavio do ulaganja žalbe na presudu, a na koju mu je obračunata pristojba, jasno je da sada isticani prigovori tužitelja da tužitelj prema svom općem imovnom stanju nije u mogućnosti platiti pristojbu te da ga je sud trebao osloboditi plaćanja iste, su neosnovani, jer je sud apsolutno nenadležan odlučivati o takvom zahtjevu tužitelja. Stoga je žalba tužitelja na rješenje prvostupanjskog suda, a obzirom da nisu utvrđene povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ocijenjena neosnovanom te je kao takva i odbijena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje, a sve temeljem članka 380. točka 2) u svezi članka 381. ZPP.

U Sisku 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja