REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-890/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužiteljice BKV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Židanić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. svibnja 2025., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP-a, 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 763339 od dana 15.03.2006. godine, zaključenog između tužitelja BKV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika NOVA HRVATSKA BANKA d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595, kao kreditora, s osnove ništetnosti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, te iste ne proizvode nikakve učinke, i to:

- dio odredbe članka 2. stavka 1. Ugovora, a koja glasi:

„..,promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“;

- dio odredbe članka 2. stavka 4. Ugovora, a koja glasi:

„Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“.

II. Nalaže se tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595 da isplati tužitelju BKV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, iznos od 408,01 EUR (slovima: četristoosameuraijedancent) zajedno sa zateznim kamatama, sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a koje teku:

- na iznos od 18,80 EUR (slovima: osamnaesteuraiosamdesetcenti) od dana 01. svibnja 2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,08 EUR (slovima: osamcenti) od dana 01. lipnja 2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,08 EUR (slovima: osamcenti) od dana 01. srpnja 2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,08 EUR (slovima: osamcenti) od dana 01. kolovoza 2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,08 EUR (slovima: osamcenti) od dana 01. rujna 2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,71 EUR (slovima: jedaneuroisedamdesetjedancent) od dana 02. listopada 2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,09 EUR (slovima: devetcenti) od dana 02. studenog 2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,63 EUR (slovima: jedaneuroišezdesetricenta) od dana 02. siječnja 2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,08 EUR (slovima: osamcenti) od dana 01. ožujka 2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,57 EUR (slovima: jedaneuroipedesetsedamcenti) od dana 02. travnja 2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,08 EUR (slovima: osamcenti) od dana 02. svibnja 2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,48 EUR (slovima: jedaneuroičetrdesetosamcenti) od dana 02. srpnja 2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,08 EUR (slovima: osamcenti) od dana 01. rujna 2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,08 EUR (slovima: osamcenti) od dana 01. listopada 2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,40 EUR (slovima: jedaneuroičetrdesetcenti) od dana 02. studenog 2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,38 EUR (slovima: jedaneuroitridesetosamcenti) od dana 02. siječnja 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,09 EUR (slovima: devetcenti) od dana 01. ožujka 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 7,74 EUR (slovima: sedameuraisedamdesetčetricenta) od dana 01. travnja 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 8,92 EUR (slovima: osameuraidevedesetdvacenta) od dana 02. svibnja 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 7,27 EUR (slovima: sedameuraidvadesetsedamcenti) od dana 02. lipnja 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 5,82 EUR (slovima: peteuraiosamdesetdvacenta) od dana 01. srpnja 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 7,02 EUR (slovima: sedameuraidvacenta) od dana 01. kolovoza 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 6,94 EUR (slovima: šesteuraidevedesetčetricenta) od dana 01. rujna 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 6,95 EUR (slovima: česteuraidevedesetpetcenti) od dana 01. listopada 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 10,40 EUR (slovima: deseteuraičetrdesetcenti) od dana 03. studenog 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,19 EUR (slovima: četrieuraidevetnaestcenti) od dana 01. prosinca 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 13,10 EUR (slovima: trinaesteuraidesetcenti) od dana 02. siječnja 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 11,46 EUR (slovima: jedanaesteuraičetrdesetšestcenti) od dana 27. veljače 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 11,34 EUR (slovima: jedanaesteuraitridesetčetricenta) od dana 24. ožujka 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 9,54 EUR (slovima: deveteuraipedesetčetricenta) od dana 30. svibnja 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,32 EUR (slovima: dvanaesteuraitridesetdvacenta) od dana 04. srpnja 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 9,08 EUR (slovima: deveteuraiosamcenti) od dana 21. srpnja 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 10,17 EUR (slovima: deseteuraisedamnaestcenti) od dana 31. kolovoza 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 10,04 EUR (slovima: deseteuraičetricenta) od dana 21. rujna 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 9,98 EUR (slovima: deveteuraidevedesetosamcenti) od dana 21. rujna 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 13,84 EUR (slovima: trinaesteuraiosamdesetčetricenta) od dana 17. listopada 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 14,91 EUR (slovima: četrnaesteuraidevedesetjedancent) od dana 17. studenog 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,04 EUR (slovima: dvanaesteuraičetricenta) od dana 22. prosinca 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 14,73 EUR (slovima: četrnaesteuraisedamdesettricenta) od dana 28. siječnja 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 11,88 EUR (slovima: jedanaesteuraiosamdesetosamcenti) od dana 16. ožujka 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,92 EUR (slovima: dvanaesteuraidevedesetdvacenta) od dana 24. ožujka 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,93 EUR (slovima: dvanaesteuraidevedesettricenta) od dana 24. travnja 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 15,17 EUR (slovima: petnaesteuraisedamnaestcenti) od dana 08. lipnja 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 9,87 EUR (slovima: deveteuraiosamdesetsedamcenti) od dana 28. lipnja 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,88 EUR (slovima: dvanaesteuraiosamdesetosamcenti) od dana 28. kolovoza 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 13,66 EUR (slovima: trinaesteuraišezdesetšestcenti) od dana 28. kolovoza 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 11,39 EUR (slovima: jedanaesteuraitridesetdevetcenti) od dana 06. rujna 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,03 EUR (slovima: dvanaesteuraitricenta) od dana 06. listopada 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,65 EUR (slovima: dvanaesteuraišezdesetpetcenti) od dana 05. studenog 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 10,63 EUR (slovima: deseteuraišezdesettricenta) od dana 09. prosinca 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 14,29 EUR (slovima: četrnaesteuraidvadesetdevetcenti) od dana 07. siječnja 2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 8,96 EUR (slovima: osameuraidevedesetšestcenti) od dana 01. veljače 2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,16 EUR (slovima: dvaeuraišesnaestcenti od dana 07. veljače 2011. godine pa do isplate; sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 763339 od dana 15.03.2006. godine, zaključenog između tužitelja BKV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika NOVA HRVATSKA BANKA d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595, kao kreditora, s osnove ništetnosti valutne klauzule, te iste ne proizvode nikakve učinke, i to:

- dio odredbe članka 7. Ugovora, a koja glasi:

„Ukoliko je iznos odobrenog kredita veći od iznosa predračuna, Korisnik kredita je suglasan da se sredstva zadrže na računu za otplatu kredita i koriste za pokrivanje tečajnih razlika i drugih naknada prema Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.“;

- dio odredbe članka 8. Ugovora, a koja glasi:

„u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća.“

IV. Nalaže se tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595 da isplati tužitelju BKV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti valutne klauzule, iznos

od

1.481,86

EUR

(slovima: tisućučetristoosamdesetjedaneuroiosamdesetšestcenti) zajedno sa zateznim kamatama, sve po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. prosinca 2007. propisana članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a koje teku:

- na iznos od 2,57 EUR (slovima: dvaeuraipedesetsedamcenti) od dana 03. studenog 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,40 EUR (slovima: trieuraičetrdesetcenti) od dana 02. siječnja 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 6,69 EUR (slovima: šesteuraišezdesetdevetcenti) od dana 27. veljače 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 7,64 EUR (slovima: sedameuraišezdesetčetricenta) od dana 24. ožujka 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 7,47 EUR (slovima: sedameuraičetrdesetsedamcenti) od dana 30. svibnja 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,40 EUR (slovima: četrieuraičetrdesetcenti) od dana 04. srpnja 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,57 EUR (slovima: četrieuraipedesetsedamcenti) od dana 21. srpnja 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,77 EUR (slovima: sedamdesetsedamcenti) od dana 31. kolovoza 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,84 EUR (slovima: jedaneuroiosamdesetčetricenta) od dana 21. rujna 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,92 EUR (slovima: trieuraidevedesetdvacenta) od dana 21. rujna 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,19 EUR (slovima: jedaneuroidevetnaestcenti) od dana 17. listopada 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,46 EUR (slovima: četrieuraičetrdesetšestcenti) od dana 22. prosinca 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,23 EUR (slovima: četrieuraidvadesettricenta) od dana 28. siječnja 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 9,67 EUR (slovima: deveteuraišezdesetsedamcenti) od dana 16. ožujka 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 7,94 EUR (slovima: sedameuraidevedesetčetricenta) od dana 24. ožujka 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,30 EUR (slovima: dvanaesteuraitridesetcenti) od dana 24. travnja 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 8,94 EUR (slovima: osameuraidevedesetčetricenta) od dana 08. lipnja 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 16,42 EUR (slovima: šesnaesteuraičetrdesetdvacenta) od dana 28. lipnja 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 25,77 EUR (slovima: dvadesetpeteuraisedamdesetsedamcenti) od dana 28. kolovoza 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 22,18 EUR (slovima: dvadesetdvaeuraiosamnaestcenti) od dana 28. kolovoza 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 34,99 EUR (slovima: tridesetčetrieuraidevedesetdevetcenti) od dana 06. rujna 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 28,78 EUR (slovima: dvadesetosameuraisedamdesetosamcenti) od dana 06. listopada 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 23,99 EUR (slovima: dvadesettrieuraidevedesetdevetcenti) od dana 05. studenog 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 38,73 EUR (slovima: tridesetosameuraisedamdesettricenta) od dana 09. prosinca 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 42,93 EUR (slovima: četrdesetdvaeuraidevedesettricenta) od dana 07. siječnja 2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 42,56 EUR (slovima: četredesetdvaeuraipedesetšestcenti) od dana 01. veljače 2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.113,54 EUR (slovima: tisućustotrinaesteuraipedesetčetricenta)

od dana 07. veljače 2011. godine pa do isplate;

V. Nalaže se tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595 da isplati tužitelju BKV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.062,50 EUR (slovima: tisućušezdestdvaeuraipedesetcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2025. pa do dana plaćanja, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaključio ugovor o kreditu s tuženikom, da su odredbe od promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, poziva se na utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, navodi da nije nastupila zastara, da je tužitelj potrošač, posljedično navodi da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa s kamatom. Predlaže utvrditi pojedine ugovorne odredbe ništetnim i obvezati tuženika na povrat preplaćenih iznosa s pripadajućim kamatama uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare, da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ovaj ugovorni odnos, da nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a, da ugovorne odredbe ovog ugovora nisu utvrđene ništenima u parnici Potrošač, da tužitelj nije dokazao da se o pojedinim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da pojedine odredbe nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja da nisu dovele do neravnoteže među strankama, te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je pročitao i izvršio uvid u rješenje (list 23- 24 spisa), ugovor o kreditu (list 25-33 spisa), otplatnu tablicu (list 123-124 spisa), kartica prometa (list 125-131 spisa), plan otplate (list 132-133 spisa), obračun (list 135- 137 spisa), rješenje (list 168-171 spisa), saslušao tužitelja kao stranku (list 240-241 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 19.592,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,10 % godišnje koja je tijekom otplate promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatama i naknadama tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca. Sporno jesu li ništetni dijelovi odredbi čl. 2. st. 1., čl. 2. st. 4, čl. 7 i čl. 8. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete te valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, može li tuženik tečajne razlike i druge naknade prema svojoj jednostranoj odluci te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju , da li ugovor vremenski potpada pod razdoblja utvrđena kolektivnom zaštitom, nastupala zastara tražbine za prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, ima li tužitelj status potrošača je li se o uvjetima ugovora pregovaralo i je li tuženik pošteni stjecatelj.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

7. U konkretnom slučaju, neprijeporno je da Ugovor o kreditu broj 763339 zaključen 15. ožujka 2006. stoga se na njega mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019.

8. Ukazuje se na čl. 12. ZPP koji određuje da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. To u konkretnom slučaju znači da pitanje ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu ovaj sud može raspraviti ili kao prethodno pitanje ili kao samostalan tužbeni zahtjev.

9. Ukazuje se da Zakon o obveznim odnosima a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (Narodne novine br. 35/2005,– dalje ZOO) u čl. 328. određuje da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Slijedom navedenog tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnost dijela odredbi čl. 2. st. 1., čl. 2. st. 4, čl. 7 i čl. 8. Ugovora o kreditu raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 238. ZOO.

10. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

11. Nadalje je valjalo raspraviti pripada li tužitelju status potrošača. Valja reći da tuženik u odgovoru na tužbu sadržajno osporio tužitelju status potrošača.

12. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:

''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?

U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''

13. Ukazuje se da čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP), određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem i proukom ugovora o kreditu koji je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je zaključen ugovor o namjenskom kreditu, a da je u čl. 3. ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja vozila.

14. Nadalje, u čl. 9.3. ugovora detaljno je opisano predmetno vozilo.

15. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu dana 8. svibnja 2025. proizlazi da, nakon što joj se predočava ugovor o kreditu na listovima 25-33 spisa odgovara da je zaključila taj ugovor o kreditu. Ugovor je bio za kupnju osobnog vozila marke Peugeot 206 jer je željela upravo kupiti takav automobil i zato je otišla u Peugeotov salon Auto Maksimir, odabrala takav auto i već su joj u auto kući rekli da uzme kredit u CHF i da je to sad akcija s takvim kreditima. Misli da su joj oni preporučili pravnog prednika tuženika. Otišla je u poslovnici u [adresa] jer je tada živjela u [adresa]. Već iz auto kuće su dostavili njezine podatke i već su je čekali gotovi papiri od banke. Misli da je nisu tražili nikakvu dodatnu dokumentaciju. Nije pregovarala ni sa kim u banci, a nitko joj nije ni rekao da može pregovarati. Nitko joj nije objasnio što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa niti joj je tko dao kakve brošure, letke niti su tamo bili kakvi plakati o tome. Bila je samo jedan jedini put u banci pri zaključenju kredita i to kad su joj dali gotov ugovor da ga ode ovjeriti kod javnog bilježnika. Opet ponavlja, nitko iz banke joj nije ništa objasnio, a niti javni bilježnik. Imala je taj auto sve do prije 6 godina. Koristila ga je isključivo za privatne svrhe. Nije s tim automobilom taksirala, nije ga koristila u gospodarske svrhe, nije s njim prevozila robu, nije ga davala u najam ili zakup, a niti je to činio bilo tko od članova njezine obitelji. Na posebno pitanje pun. tužitelja koliko je bila rata na početku, a kolika pred kraj, odgovara da je na početku bila oko 1.200,00 kn, a na kraju oko 1.800,00 kn. Kredit je otplatila prijevremeno. Plaćala ga je cca 5 godina, a onda je u komadu platila zadnju ratu, s time da je ona sama platila sve rate.

16. Sažimajući u bitnom iskaz tužitelja proizlazi da je auto kupio za potrebe sebe i svoje obitelji, da s predmetnim automobilom nije obavljao gospodarsku djelatnost, da nije pregovarao o uvjetima ugovora i nitko ga nije informirao o niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli.

17. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti imaj neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.

18. Navod tuženika da je tužitelj nije protivno načelu savjesnosti i poštenja sud smatra neodlučnim jer kako iz iskaza tužitelja sadržajno proizlazi da mu djelatnici tuženika nisu pročitali ugovor niti su mu isti rastumačili i upozorili ga na sadržaj ugovornih odredbi.

19. Naime, tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužitelju osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

20. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.

21. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP, koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

22. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 15. ožujka 2006. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

23. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (dio odredbe čl. 2. st. 1., čl. 2. st. 4, čl. 7 i čl. 8. Ugovora o kreditu).

24. Naime, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Povrh toga, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP), a tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO. U odredbama čl. 2.1. i čl. 2.4 Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatama i naknadama tuženika, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom toga, utvrđeno je kako predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužitelju je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Trebalo mu je omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu), pa je postupanje tuženika suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetne. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

25. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

26. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ujedno je tuženik ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

27. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

28. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

29. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

30. Valja reći da stranka ne mora dokazati svoje navode sa stupnje potpune izvjesnosti već sa stupnjem dovoljne životne uvjerljivosti, što tuženik nije dokazao tijekom parnice.

31. Kao što je naprijed navedeno tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva (list 161 spisa) zato nije izveden dokaz financijskim vještačenjem

32. Temeljem iznesenog utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetne ugovorne odredbe u svezi kamate, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 408,01 eura, a utvrđeno je i da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 1.481,86 eura.

33. Na te iznose dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u t. II. i IV. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22;156/22 i 155/23.'')

34. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. .

35. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.

36. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništavost. Ništavost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredu koristio.

37. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

38. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.

39. Kao što je naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

40. Kao što je naprijed navedeno Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kakav je bio ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka 15. ožujka 2006. a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu s tog osnova teče zapravo od tog datuma.

41. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

42. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:

„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

43. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj

ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

44. Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

45. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).

46. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

47. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

48. Zaključak iz točke 55. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

49. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

50. Tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku s osnovi ništetnih odredbi o valuti postavio u roku od 5 godina od pravomoćnosti gore navedene predmetne odluke, s obzirom da je tužbu kojom zahtijeva povrat onoga što je tuženik stekao po osnovu ništetne odredbe podnio ovome sudu putem elektronskim putem 12. lipnja 2023. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

51. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO.

52. Temeljem iznesenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev kojim je utvrđena djelomična ništetnost i naložena isplata kako je to naprijed izneseno i odlučiti kao u izreci presude pod toč. II. i IV.

53. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije zaključio ugovor s fiksnom kamatnom stopom pa da ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom valja reći da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva sukladno čl. 2. st. 1. ZPP. Budući da je u čl. I. i III. izreke presude sud utvrdio djelomično ništenost predmetne ugovorne odredbe i to u dijelu u kojem je kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, to je redovna ugovorno odredba koja se odnosi na redovnu kamatu stopu ostala na snazi. Čak i da tome nije tako, a jest, ukazuje se da je visina tražbine među strankama nesporna kako je to naprijed navedeno.

54. Obzirom da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo djelomično odbiti, a djelomično odbiti, sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, te dokaza koji nisu posebno obrazloženi, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

55. Ukazuje se da je tužitelj je u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom.

56. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 12. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 6. rujna 2024. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife, sastava podneska od 13. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 16. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife i trošak pristupa na ročište 8. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, odnosno ukupno 850,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (212,50 EUR) iznosi 1.062,50 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu i odlučeno kao u točki V. izreke.

57. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki III. Izreke.

U Zagrebu 12. lipnja 2025.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.