Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-738/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Marijani Brajak Mateša, u pravnoj stvari tužitelja RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 09. svibnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja uz zamjeni, odvjetnice Sandre Kovačić i punomoćnika tuženika odvjetnice Maje Zvačko Vuleta, po objavi 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu od dana 26.04.2005.g., broj 148-50-2794727, koja glasi: „Naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, dužan je tužiteljici RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 347,19 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 01. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01. kolovoza 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, dužan je tužitelju RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 589,04 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je pok. TD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], njezin otac dana 26.04.2005. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 148-50-2794727 kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 16.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan isplate te sa promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom tuženika. Odredbom čl. 3. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da se „naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.“ Temeljem navedene odredbe, tuženik je od tužitelja, prilikom isplate/korištenja kredita, dana 01.06.2005., naplatio iznos od 2.615,91 kn, i to na ime troškova „naknade za obradu kredita“, što je vidljivo iz potvrde tuženika od 21.11.2024. Tuženik je predmetnu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unio u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Naime, sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita, unaprijed je bila pripremljena od strane tuženika, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj. Naime, iz potvrde tuženika vidljivo je da je tužena dana 01.06.2005. naplatila iznos od 2.615,91 kn kao naknadu na ime naknade za obradu kredita, međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tuženik mogao imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tuženik kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Prema tome, očigledno je kako navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj, a naplatom predmetnog iznosa od tužitelja kao potrošača očigledno je prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na njegovu štetu. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio naprijed navedeni tužbeni zahtjev tužitelja ističući da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solmizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Tuženik napominje da je tuženik prije zaključenja ugovora objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, a što nije slučaj u ovom predmetu. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u uvid u Ugovor o kreditu sa prilozima (list 6 do 13 spisa), rješenje o nasljeđivanju (list 14 do 16 spisa), potvrdu tuženika (list 17 spisa), tijekom postupka saslušani su tužiteljica i svjedok RDV (list 34 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnivanim u cijelosti.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka čl. 3 Ugovora o kreditu broj: 148-50-2794727 od 26. travnja 2005. u dijelu koja glasi: „Naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

6. Među strankama nije sporno da je zaključen naprijed navedeni ugovor o kreditu u kojem je sadržana i osporena odredba čl. 3. u kojoj je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade u iznosu od 3,30 %. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporno je pitanje je li naprijed navedena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna te ima li tužitelj pravo na povrat plaćene naknade, kao i je li u odnosu na potraživanje tužitelja nastupila zastara.

8. Svjedok RDV, supruga pokojnog TD, je na ročištu održanom dana 09. svibnja 2025. u bitnome iskazala da je njezin pokojni suprug negdje u lipnju 2005. kupio osobni automobil marke Renault Megan, a novac za kupnju vozila je ostvario ugovorom o kreditu sklopljenim sa RBA d.d. te joj je pričao da je sve poslove vezano uz kupnju automobila obavljao u auto kući Zubak i da je tamo i sklopio ugovor o kreditu te da su ga tamo dočekali svi papiri vezani za kredit i za kupnju automobila. Suprug joj nije spominjao da bi pregovarao oko sklapanja ugovora odnosno da ne bi bio zadovoljan sa uvjetima ugovora. Ona osobno nije bila pristna priliko potpisivanja ugovora.

9. Tužiteljica saslušana na istom ročištu u bitnome je iskazala da je ona imala 17 godina u vrijeme kada je njezin otac TD kupio osobni automobil marke Renault Megan, u auto kući Zak na Ilovcu u Karlovcu. Ja je jednom bila sa ocem u auto kući kada je išla pogledati auto, ali nije bila prisutna kada je otac pregovarao sa djelatnicima auto kuće o uvjetima kupnje, međutim zna da je otac rekao da je sve papire za auto rješavao u auto kući i da su ga ti papiri dočekali u auto kući te da je nakon što ih je potpisao preuzeo automobil. Otac je automobil kupio za osobne potrebe.

10. Sud je iskaz svjedoka i tužiteljice prihvatio pri čemu se navodi da predmetni nisu iskazivali detaljno o okolnostima samog sklapanja ugovora o kreditu iz razloga što o istome i nemaju neposrednih saznanja.

11. Tuženik tijekom postupka nije dokazivao da je s prednikom tužiteljice, korisnikom kredita TD, pregovarao o uvjetima sklapanja ugovora kreditu, odnosno da je istoga informirao o svim odredbama ugovora koji sklapaju.

12. Na temelju iskaza tužitelja i saslušanog svjedoka te sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu (u čl. 6. Ugovora stoji da je namjena ugovora kupnja osobnog vozila marke Renault , a što su potvrdili i tužiteljica te svjedok u svim iskazu navodeći da su sredstva ostvarena kreditom utrošena za kupnju osobnog vozila koje je pokojni TD koristio za osobne potrebe.

13. U odnosu na prigovor tuženika da je osporena odredba ugovora jasna i lako uočljiva valja navesti da je takva tvrdnja tuženika točna jer uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajeno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.

14. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30 % od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

16. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Ta je odredba unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obaveza. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe i o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,30 %) koji je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

19. Nastavno valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

20. Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.

21. Prema članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj, ovdje tuženik, koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju, ovdje tužitelju, za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, stekao nepripadnu korist u visini od 347,19 EUR, a koja visina nije ni sporna između stranaka.

22. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, imajući vidu da je tuženik nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.

21. Slijedom navedenog osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 347,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. lipnja 2005. kao dana kada je izvršena uplata naprijed navedenog iznosa od strane tužitelja u korist tuženika.

22. U odnosnu na prigovor zastare istaknut po tuženika sud je isti ocijenio neosnovanim iz razloga kako slijedi.

23. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. U ovom predmetu ništetnost dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu utvrđena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.

25. Slijedom naprijed navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatiti u cijelosti i odlučiti kao u toč. I. i toč. II. izreke.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje – ZPP) te tužitelju koji jr u cijelosti uspio u postupku pripadaju troškovi postupka.

25. Troškovi postupka tužitelja odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023 – dalje Tarifa) kako slijedi: trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 100,00 EUR, trošak sastava podneska od 12. veljače 2025. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim dana 08. travnja 2025. i 09. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako sukladno Tbr. 9. toč. 1. te trošak pristupa na ročište na koje se objavljuje presuda u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife. Na naprijed odmjerene troškove tužitelju pripada i PDV u iznosu od 112,50 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife. Zaključno tužitelju pripadaju i troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR.

26. Dakle ukupni troškovi tužitelja u ovom predmetu iznose 589,04 EUR kako je i odlučeno u toč. III. izreke presude.

U Karlovcu, 12. lipnja 2025.

Sudac: Marijana Brajak Mateša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, rok za žalbu računa se od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui, Zagreb