Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-704/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Marijani Brajak Mateša, u pravnoj stvari tužitelja PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 09. svibnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja uz zamjeni, odvjetnice Sandre Kovačić i punomoćnika tuženika odvjetnice Maje Zvačko Vuleta, po objavi 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 148-50-3507632, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, pod brojem OU-623/2006, 16. lipnja 2006. koja glasi: „Naknada 0,50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10.st. 2 Ugovora o kreditu, broj 148-50-3507632, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, pod brojem OU-623/2006, 16. lipnja 2006 koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor“.

II. Tužena RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, dužan je tužitelju PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 204,19 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 26. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01. kolovoza 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tužena RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužitelju PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 132,72 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11. ožujka 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Tužena RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, dužan je tužitelju PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 589,04 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 5. lipnja 2006. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu, broj 148-50-3507632, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa], pod brojem OU-623/2006, 16. lipnja 2006., kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 66.300,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene. Odredbom čl. 3. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da „naknada 0,50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, a iz potvrde tužene vidljivo je da je tužena dana 26.06.2006. naplatila tužitelju iznos od 1.538,53 kn, odnosno naknadu na ime troškova obrade kredita. Ujedno je tužena temeljem odredbe čl. 10 st. 2. prethodno citiranog ugovora koja glasi: “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“, te je tužena od tužitelja dana 11.03.2022. naplatila iznos od 1.000,00 kn, i to na ime troškova „naknade za konačnu otplatu kredita“ što je vidljivo iz potvrde tužene od 05. rujna 2024. Tužena je predmetnu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe kao i odredbu iz čl. 10. st. 2 Ugovora o kreditu iz toč. 1 ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 3. i čl. 10. st. 2 predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u iznosu od 0,50 % od iznosa kredita isključivo od strane tužene, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, iz potvrde tužene vidljivo je da je tužena dana 26.06.2006. g. naplatila iznos od 1.538,53 kn, odnosno naknadu na ime troškova obrade kredita, te je dana 11.03.2022. g. naplatila iznos od 1.000,00 kn, odnosno naknadu na ime troškova za konačnu otplatu kredita, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosima, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Prema tome, navedena odredba čl. 3. i 10. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužiteljice. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 3. i 10. st. 2.predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj smatra da mu je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio naprijed navedeni tužbeni zahtjev tužitelja ističući da je odredba čl. 3. i čl. 10. st. 2. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solmizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Tuženik napominje da je tuženik prije zaključenja ugovora objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, a što nije slučaj u ovom predmetu. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa prilozima (list 6 do 10 spisa), potvrdu tuženika (list 11 spisa),na ročištu održanom dana 09. svibnja 2025. saslušan je tužitelj na okolnosti sklapanja ugovora sa tuženikom (list 23 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnivanim u cijelosti.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka čl. 3 Ugovora o kreditu broj: 148-50-3507632, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa], pod brojem OU-623/2006, 16. lipnja 2006., u dijelu koja glasi:

Naknada 0,50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i odredbe čl. 10. st. 2. istog Ugovora koja glasi:

Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.

6. Među strankama nije sporno da je zaključen naprijed navedeni ugovor o kreditu u kojem su sadržane i osporene odredba čl. 3. i čl. 10. st. 2. u kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje utuženih naknada. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporno je pitanje jesu li naprijed navedene odredbe čl. 3. i čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu ništetne te ima li tužitelj pravo na povrat plaćenih naknada, kao i je li u odnosu na potraživanje tužitelja nastupila zastara.

8. Tužitelj, saslušan na ročištu održanom dana 09. svibnja 2025. u svom iskazu u bitnome je iskazao da je ugovor o kreditu sklopio 2006. radi kupnje stana u kojem i danas živi. Predmetni stan nije nikada iznajmljivao niti koristio za poslovne potrebe. Sam postupak sklapanja ugovora o kreditu tekao je na način da se tuženik obratio banci radi sklapanja ugovora i djelatnik tuženika mu je ponudio sklapanje ugovora o kreditu sa izjavom da je to najbolja opcija za njega. Sa djelatnikom tuženika nije pregovarao o uvjetima sklapanja ugovora niti mu je djelatnik tuženika ponudio više opcija sklapanja ugovora, nije bilo govora da bi morao platiti kakvu naknadu samo mu je rečeno da je to za njega najbolja opcija, bilo je to kao po traci, nije ni znao da može mijenjati pojedine odredbe kredita jer mu to nitko nije ni rekao pa ih nije ni imao namjeru mijenjati. Djelatnik tuženika mu je objasnio samo koliko je novca dužan vratiti, kolika je rata i do kada je dužan vratiti kredit. Djelatnik tuženika mu je rekao da mora vratiti samo kredit odnosno one tamo rate što pišu i kamate, a nije ga upozorio da je dužan plaćati ikakve naknade. Prije potpisivanja ugovora ugovor je pročitao u dijelu koliko novaca diže, kolika je rata i do kada je dužan vratiti kredit, odnosno pročitao je ono što je mogao razumjeti jer je ja po struci trgovac, a u vrijeme sklapanja ugovora radio je

9. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njegovog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O predmetnim odredbama se nije pregovaralo, a tužitelju nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade niti je to navedeno u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu (u čl. 6. Ugovora stoji da je namjena ugovora stambeni kredit za kupnju bez počeka), a što je potvrdio i tužitelj u svim iskazu navodeći da su sredstva ostvarena kreditom utrošena na kupnju stana u kojem i dana živi.

10. U odnosu na prigovor tuženika da su osporene odredbe ugovora jasne i lako uočljive valja navesti da je takva tvrdnja tuženika točna jer uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajeno savjesnog potrošača, predmetne obveze nisu mogle ostati nepoznate. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako su navedene obveze, čak i da nisu bile jasno naznačene u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju mogle postati poznate najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da su sadržane u samom tekstu Ugovora o kreditu.

11. Međutim, iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene jer omogućuju tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visine tih naknada, a time i ekonomske učinke ugovaranja takvih odredaba sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su odredbe poštene.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

13. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe o naknadama bile vidno istaknute i lako uočljive, a iste su po svom (gramatičkom) sadržaju i jasne. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetne naknade odnose i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Takve su odredbe unijete u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njihov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obaveza. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe i o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknada u postotku od odobrenog iznosa kredita. Osim što u čl. 3. i čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se utužene naknade odnose, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz tih naknada, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

16. Nastavno valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

17. Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenim naknadama, očito je da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.

18. Prema članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj, ovdje tuženik, koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju, ovdje tužitelju, za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom utuženih naknade koje je naplatio na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, stekao nepripadnu korist u visini od 204,19 EUR, odnosno 132,72 EUR, a koji iznosi nisu sporni između stranaka.

19. Navedene iznose primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, imajući vidu da je tuženik nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.

20. Slijedom navedenog osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 204,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. lipnja 2006., odnosno iznosa od 132,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. ožujka 2022., kao dana kada je izvršena uplata naprijed navedenog iznosa od strane tužitelja u korist tuženika.

21. U odnosnu na prigovor zastare istaknut po tuženika sud je isti ocijenio neosnovanim iz razloga kako slijedi.

22. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. U ovom predmetu ništetnost dijela odredbe čl. 3. i čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu utvrđena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.

24. Slijedom naprijed navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatiti u cijelosti i odlučiti kao u toč. I., toč. II. i toč. III. izreke.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje – ZPP) te tužitelju koji jr u cijelosti uspio u postupku pripadaju troškovi postupka.

25. Troškovi postupka tužitelja odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023 – dalje Tarifa) kako slijedi: trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 100,00 EUR, trošak sastava podneska od 26. veljače 2025. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim dana 08. travnja 2025. i 09. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako sukladno Tbr. 9. toč. 1. te trošak pristupa na ročište na koje se objavljuje presuda u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife. Na naprijed odmjerene troškove tužitelju pripada i PDV u iznosu od 112,50 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife. Zaključno tužitelju pripadaju i troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR.

26. Dakle ukupni troškovi tužitelja u ovom predmetu iznose 589,04 EUR kako je i odlučeno u toč. IV. izreke presude.

U Karlovcu, 12. lipnja 2025.

Sudac: Marijana Brajak Mateša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, rok za žalbu računa se od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui, Zagreb