Poslovni broj: P-518/2024-9

Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Marijani Brajak Mateša, u pravnoj stvari ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3 A, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 13. svibnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja u zamjeni, odvjetniče vježbenice RO i punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika ĆOD, po objavi 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 5101986242, od dana 19. srpnja 2004. solemniziran kod javnog bilježnika Blanke Žaje iz Karlovca, pod brojem OU-362/2004, dana 20. srpnja 2004., koja glasi: „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000% jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“

II. Tužena ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3 A, Rijeka, OIB: 23057039320, dužna je tužiteljici ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 196,16 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. srpnja 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Tužena ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3 A, Rijeka, OIB: 23057039320, dužna je tužiteljici ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 307,79 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 19. srpnja 2004. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu, broj 5101986242, solemniziran kod javnog bilježnika Blanke Žaje iz Karlovca, pod brojem OU-362/2004, dana 20. srpnja 2004. g., kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 30.600,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene. Nadalje navodi da je odredbom čl. 10. st. 1. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da je „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1.000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, dana 20. srpnja 2004., naplatila iznos od 1.477,98 kn na ime “naknade po kreditu“. U odnosu na predmetnu naknadu tužiteljica ističe da je tuženik obvezu plaćanja takve naknade unio u čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Dakle, ugovorna odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da će tužena od tužiteljice naplatiti „naknadu za obradu kreditnog zahtjeva“, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, tužena je dana 20. srpnja 2004. od tužiteljice naplatila iznos od 1.477,98 kn/196,16 EUR na ime troškova obrade dokumentacije kredita međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužiteljica smatra da iz svega naprijed navedenog proizlazi kako je odredba čl. 10. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

2. Tužena je u odgovoru na tužbu osporila naprijed navedeni tužbeni zahtjev tužiteljice ističući da je odredba čl. 10. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, a pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu i opći akti tužene, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je ista razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solmizacije Ugovora. Tužena ističe kako nikada nije zaprimila prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tužene. Tužena napominje da je tužiteljici prije zaključenja ugovora objasnila svaku odredbu ugovora, a obzirom tužiteljica nije prigovarala odredbama, stranke su zaključile ugovor. Nesporno je da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila predmetni Ugovor o kreditu, te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, a što nije slučaj u ovom predmetu. Tužena ističe i prigovor zastare te prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu iz razloga što su stranke u slučaju spora ugovorile nadležnost suda prema sjedištu banke, u ovom slučaju Općinskog suda u Rijeci.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 5 do 10 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 11 do 25 spisa), pročitana je sudska praksa priložena odgovoru na tužbu, tijekom postupka saslušana je tužiteljica na okolnosti sklapanja ugovora sa tuženom (list 143 – 144 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnivanim u cijelosti.

5. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP).

6. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

8. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

9. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužena sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužiteljice i time ju dovodi u neravnopravan položaj.

10. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – Narodne novine, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

11. Člankom 49. ZZP, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

13. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Stoga i ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tužene zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužiteljice, zaista je tužiteljici otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

16. Odredba čl. 16. Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, obzirom bi radi ostvarenja svojih prava tužiteljica morala putovati u Rijeku te bi imala trošak putovanja u Rijeku i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

17. Zaključno se navodi da je i tužiteljica u svom iskazu danom na ročištu dana 13. svibnja 2025. u odnosu na mjesnu nadležnost suda izjavila da nije znala da je sklapanjem ugovora o kreditu ugovorila nadležnost suda u Rijeci u slučaju spora sa bankom niti je prilikom sklapanja ugovora bilo riječi o mjesnoj nadležnosti. U slučaju vođenja ovog postupka pred nadležnim sudom u Rijeci to bi ju činilo znatne probleme u vidu troškova puta, gubitka vremena, morala bih uzimati godišnji ili tražiti slobodan dan poslodavca. U slučaju da ju je punomoćnik uputio da mora pokrenuti postupak pred sudom u Rijeci vjerojatno bih odustala od vođenja postupka zbog ranije navedenog.

18. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje – ZPP) pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tužene, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tužene, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužiteljice.

19. Slijedom naprijed navedenog sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti sudu izjavljen po tuženoj kao neosnovan.

20. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 5101986242 od 19. srpnja 2004. u dijelu koji glasi: za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1.000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana.“

21. Među strankama nije sporno da su zaključile naprijed navedeni ugovor o kreditu u kojem je sadržana i osporena odredba čl. 10. u kojoj je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade u iznosu od 01,000 % na iznos kredita, u ovom slučaju iznos od 196,16 EUR. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva, odnosno da je tužena tužiteljici dana 20. srpnja 2004. naplatila utuženu naknadu u naprijed navedenom iznosu.

22. Sporno je pitanje je li naprijed navedena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna te ima li tužiteljica pravo na povrat plaćene naknade, kao i je li u odnosu na potraživanje tužiteljice nastupila zastara.

23. Tužiteljica, saslušana na ročištu održanom dana 13. svibnja 2025. u svom iskazu u bitnome je iskazala da je negdje u srpnju 2004. sklopila ugovor sa tuženom radi kupnje stana koji joj je služio isključio za potrebe stanovanja i predmetni stan nije nikada iznajmljivala odnosno u njemu obavljala kakvu poslovnu djelatnost. Po dolasku u poslovnicu tužene djelatnik tužene joj je ponudio sklopljeni ugovor kao jedinu opciju za sklapanje ugovora time da joj nije nudio više opcija ugovora a niti je ona pregovarala o uvjetima sklapanja ugovora jer joj se napokon posložila privatna i poslovna situacija i mogla je kupiti stan koji joj je hitno trebao radi rješavanja stambenog pitanja. Dakle prije sklapanja ugovora dobila je gotovi ugovor i nije ništa u njemu mogla mijenjati jer ja to nisam znala, a niti joj je netko to ponudio. Prije potpisivanja ugovora ugovor je pročitala kao što se svi ugovori čitaju, letimično i obratila je pozornost na svoje podatke, vrijeme i listu otplate. Djelatnik banke joj nije protumačio svaku pojedinu odredbu ugovora, a ona to i nije tražila jer je po struci učitelj engleskog jezika i ne razumije se u kredite, kamate i slično. Dobila je dojam da se sklapanje ugovora obavlja rutinski na način da stranka dobije ugovor i odmah ga potpiše a nakon čega do djelatnika dolazi slijedeća stranka. Nitko joj nije objasnio što znači naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, a ona to nije niti pitala jer joj je to bio prvi kredit u životu i da to tako mora ići, a i danas ne zna što je platila tom naknadom.

24. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tužene, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O predmetnoj odredbi se nije pregovaralo, a tužiteljici nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade niti je to navedeno u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužiteljice i sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o ugovoru za stambeni kredit, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu (u čl. 3. Ugovora stoji da je namjena ugovora stambeni kredit za kupovinu nekretnina), a što je potvrdila i tužiteljica u svom iskazu navodeći da su sredstva ostvarena kreditom utrošena na kupnju stana u privatne svrhe.

25. U odnosu na prigovor tužene da je osporena odredba ugovora jasna i lako uočljiva valja navesti da je takva tvrdnja tužene točna jer uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, tužiteljici, da je postupala s pažnjom uobičajeno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužiteljici mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.

26. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

27. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

28. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

30. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Ta je odredba unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obaveza. Tužena koja je nedvojbeno sastavila predmetne ugovorne odredbe i o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,000 %) koji je naplatila u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 10. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

31. Nastavno valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

32. Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kreditom, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.

33. Prema članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj, ovdje tuženik, koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju, ovdje tužitelju, za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužena je primitkom naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, stekla nepripadnu korist u visini od 196,16 EUR, a koja visina nije ni sporna između stranaka.

34. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO tužena je dužna vratiti tužiteljici, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, imajući vidu da je tuženik nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.

35. Slijedom navedenog osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 196,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. srpnja 2004. kao dana kada je izvršena uplata naprijed navedenog iznosa od strane tužitelja u korist tuženika.

36. U odnosnu na prigovor zastare istaknut po tuženiku sud je isti ocijenio neosnovanim iz razloga kako slijedi.

37. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

38. U ovom predmetu ništetnost dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu utvrđena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.

39. Slijedom naprijed navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatiti u cijelosti i odlučiti kao u toč. I. i toč. II. izreke.

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te tužitelju koji je u cijelosti uspio u postupku pripadaju troškovi postupka.

41. Troškovi postupka tužitelja odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023 – dalje Tarifa) kako slijedi: trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 12. veljače 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim dana 14. travnja 2025. i 13. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR za svako sukladno Tbr. 9. toč. 1. te trošak pristupa na ročište na koje se objavljuje presuda u iznosu od 25,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife. Na naprijed odmjerene troškove tužitelju pripada i PDV u iznosu od 56,25 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife. Zaključno tužitelju pripadaju i troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR.

42. Dakle ukupni troškovi tužitelja u ovom predmetu iznose 307,79 EUR kako je i odlučeno u toč. II. izreke rješenja.

U Karlovcu, 12. lipnja 2025.

Sudac: Marijana Brajak Mateša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, rok za žalbu računa se od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb