Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-482/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja NL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (ranije iz Valpova, Vijenac 107. brigade HV 4), zastupanog po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 14. svibnja 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja ZL – odvjetničkog vježbenika u uredu Stjepka Medveda, odvjetnika iz Valpova, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, odlukom objavljenom 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim sve odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250- 62000156197/2007 zaključenog između tužitelja NL, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, kao kreditora dana 03. travnja 2007. god., koji Ugovor o kreditu je potvrđen kod javnog bilježnika Mandice Popović dana 24.04.2007. god. pod brojem OV-4267/07, a kojima su glavnica, kamate i obveza povrata tog kredita vezani uz valutu CHF.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju NL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati novčani iznos od 7.603,23 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na:

-iznos od 156,54 eur od 30.05.2007. god. pa sve do isplate,

-iznos od 154,17 eur od 30.10.2008. god. pa sve do isplate,

-iznos od 182,90 eur od 10.12.2008. god. pa sve do isplate,

-iznos od 5,09 eur od 25.02.2009. god. pa sve do isplate,

-iznos od 1,52 eur od 01.04.2009. god. pa sve do isplate,

-iznos od 2,47 eur od 04.05.2009. god. pa sve do isplate,

-iznos od 0,98 eur od 01.12.2009. god. pa sve do isplate,

-iznos od 1,60 eur od 04.01.2010. god. pa sve do isplate,

-iznos od 4,15 eur od 01.02.2010. god. pa sve do isplate,

-iznos od 6,46 eur od 01.03.2010. god. pa sve do isplate,

-iznos od 6,69 eur od 01.04.2010. god. pa sve do isplate,

-iznos od 6,77 eur od 03.05.2010. god. pa sve do isplate,

-iznos od 6,82 eur od 01.06.2010. god. pa sve do isplate,

-iznos od 20,52 eur od 01.07.2010. god. pa sve do isplate,

-iznos od 15,20 eur od 02.08.2010. god. pa sve do isplate,

-iznos od 27,32 eur od 01.09.2010. god. pa sve do isplate,

-iznos od 22,54 eur od 01.10.2010. god. pa sve do isplate,

-iznos od 17,26 eur od 01.11.2010. god. pa sve do isplate,

-iznos od 28,71 eur od 02.12.2010. god. pa sve do isplate,

-iznos od 38,72 eur od 03.01.2011. god. pa sve do isplate,

-iznos od 33,30 eur od 01.02.2011. god. pa sve do isplate,

-iznos od 36,62 eur od 01.03.2011. god. pa sve do isplate,

-iznos od 30,28 eur od 01.04.2011. god. pa sve do isplate,

-iznos od 31,12 eur od 02.05.2011. god. pa sve do isplate,

-iznos od 43,55 eur od 01.06.2011. god. pa sve do isplate,

-iznos od 45,19 eur od 01.07.2011. god. pa sve do isplate,

-iznos od 58,72 eur od 01.08.2011. god. pa sve do isplate,

-iznos od 55,70 eur od 01.09.2011. god. pa sve do isplate,

-iznos od 48,81 eur od 02.10.2011. god. pa sve do isplate,

-iznos od 50,94 eur od 01.11.2011. god. pa sve do isplate,

-iznos od 50,97 eur od 01.12.2011. god. pa sve do isplate,

-iznos od 52,68 eur od 02.01.2012. god. pa sve do isplate,

-iznos od 56,19 eur od 01.02.2012. god. pa sve do isplate,

-iznos od 58,30 eur od 01.03.2012. god. pa sve do isplate,

-iznos od 54,57 eur od 02.04.2012. god. pa sve do isplate,

-iznos od 56,18 eur od 02.05.2012. god. pa sve do isplate,

-iznos od 56,80 eur od 01.06.2012. god. pa sve do isplate,

-iznos od 56,53 eur od 02.07.2012. god. pa sve do isplate,

-iznos od 56,02 eur od 01.08.2012. god. pa sve do isplate,

-iznos od 5.963,79 eur od 14.09.2012. god. pa sve do isplate,

koja stopa zatezne kamate se utvrđuje za period od dospijeća pojedinog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. [adresa], OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju NL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.534,43 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj NL sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 2.534,43 eura do iznosa od 3.346,93 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome Sudu dana 26. ožujka 2021. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priloga dostavljenih uz istu u bitnom proizlazi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa tuženikovim pravnim prednikom Slavonska banka d.d. Osijek, dalje u tekstu tuženik, kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007., dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit za dovršenje kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita. Dalje navodi da ga tuženik prilikom sklapanja ugovora nije niti usmeno, a niti pismeno upozorio na razliku između valutne klauzule u EUR i valutnu klauzulu u CHF, odnosno nije upozorio da će Hrvatska narodna banka štititi tečaj kune u odnosu na EUR i da je upravo zbog toga povećan rizik da bi iznos anuiteta mogao na mjesečnoj razini rasti zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj kune. Stoga odredbu o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita vezuje uz neizvjestan tečaj CHF smatra u cijelosti ništetnom te zbog ništetnosti iste potražuje isplatu preplaćenih anuiteta. Pri tome se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora koji je proveden u slučaju "Franak", jer smatra da se učinci sudskih odluka iz tog slučaja imaju temeljem čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku primijeniti u konkretnom slučaju. Konačni tužbeni zahtjev obvezao se specificirati nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja jer ne raspolaže svom dokumentacijom i znanjem potrebnim da samostalno izračuna preplaćenu razliku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor presuđene stvari pozivajući se na činjenicu da je pred ovim sudom ranije pravomoćno okončan spor vezane za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplati preplate uslijed utvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz istog Ugovora o kreditu. Mišljenja je da je u tom sporu, koji je vođen pod poslovnim brojem P-130/2017, tužitelju dosuđena i razlika koja je nastala porastom tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je tijekom otplate mijenjana odlukama tuženika. Smatra da se tužitelj ne može pozivati na učinke iz kolektivne tužbe u “predmetu Franak“ te da ništetnost pojedinih odredbi treba utvrđivati iznova u svakom postupku iz razloga što je svaki ugovorni odnos specifičan pa je svaki put potrebno sagledati sve okolnosti svakog konkretnog slučaja. Opreza radi, osporava da bi odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli bile ništetne. Smatra da su ugovorne strane dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja, a što proizlazi iz činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja Ugovora nudio kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama koje su sadržavale različite uvjete te je tužitelj imao na raspolaganju mogućnost izbora nakon što je detaljno analizirao sve ponuđene opcije. Tužitelj je, nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, odabrao valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa stoga niti tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Na kraju je istaknuo prigovor zastare.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj u odnosu na prigovor presuđene stvari naglasio da je pravomoćnom presudom ovog Suda P-130/2017 utvrđena ništetnost odredbe kojom je tuženik svojom jednosatnom odlukom mijenjao visinu kamatne stope. Uslijed utvrđene ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je obvezan tužitelju isplatiti iznos od 13.083,89 kuna. U ovom sporu tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, s tim da ukoliko se utvrdi da je i ta odredba ništetna financijsko knjigovodstvenim vještačenjem utvrdit će se koliko je preplaćeno po toj osnovi pa smatra da je prigovor presuđene stvari neosnovan. Konačni tužbeni zahtjev tužitelj je postavio nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 6. svibnja 2025. (str. 366-368 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: otplatni plan na listu 6-10. ugovor o kreditu bez depozita od 3. travnja 2007. na listu 11-19, odgovor na tužbu tuženika na listu 26-38 i prilozi na listu 40-151, očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu tuženika na listu 152-155 spisa i prilozi na listu 156-162 spisa, podnesak tuženika od 15. rujna 2021. na listu 163-165 spisa, zapisnik od 23. rujna 2021. na listu 196-198, podnesak tužitelja od 8. studenog 2021. na listu 206-207 uz priloge tužitelja na listu 208-211, nalaz i mišljenje finan. knjig. vještaka Dajane Vuković na listu 212-231, prilozi (otplatni plan, specifikacija uplata, pregled prometa za klijenta) na listu 232-242 spisa, podnesak tužitelja od 27. prosinca 2021. na listu 249-251 spisa, podnesak tuženika od 17. siječnja 2022. na listu 252-254, izvršen je uvid u sudsku praksu na listu 255-281 spisa, pročitan je podnesak tužitelja od 7. veljače 2022. na listu 284, podnesak tuženika od 28. veljače 2022. na listu 285-287, podnesak tužitelja od 6. ožujka 2022. na listu 288 te podnesak tuženika od 25. ožujka 2022. na listu 289-292 spisa, potvrda o plaćanju na str. 337, drugostupanjsko rješenje str. 342-346, dopuna nalaza vještaka str. 352-364, podnesak tuženika od 8.svibnja 2025. u kojem je sadržan troškovnik str. 359-370 spisa.

5. Temeljem opisanog dokaznog postupka dana 16. svibnja 2022. ovaj Sud donio je i objavio presudu poslovni broj: P-365/2021-24, kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev. Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Sisku rješenjem Gž- 626/2022-3 od 20. ožujka 2025. ukinuo je navedenu presudu te je vratio predmet na ponovno suđenje. Iz drugostupanjskog rješenja razvidno je da je presuda ukinuta, između ostalog, i iz razloga što prvostupanjski sud nije omogućio tuženiku da dokaže svoje navode da se o spornim odredbama pregovaralo jer je odbio tuženikove dokazne prijedloge da se na te okolnosti saslušaju u svojstvu svjedoka djelatnica tuženika GL i javni bilježnik Mandica Popović.

5.1. U ponovljenom postupku Sud nije izveo dokaz saslušanjem osobnog bankara GL u svojstvu svjedoka i javnog bilježnika Mandice Popović , čije je saslušanje predlagao tuženik, jer je podneskom zaprimljenim 7. travnja 2025. (str. 348 spisa) tuženik odustao od njihovog saslušanja. Uz to treba naglasiti da je svjedok GL nedostupna, a što je sudu poznato iz većeg broja istovrsnih predmeta u kojima je ista također pozivana kao svjedok, jer se ista nalazi na radu u Irskoj te već duži niz godina ne boravi na adresi na kojoj ima prijavljeno prebivališta, već na istu dolazi povremeno, pretežno sezonski, na godišnji odmor. Sud je saslušao tužitelja na okolnosti mogućnosti neposrednog pregovaranja s tuženikom o spornim odredbama Ugovora, kao i je li tužitelj od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF, ima li isti svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Na kraju dokaznog postupka ponovo je izvršen uvid u dokumentaciju koja prileži sudskom spisu, a koja je već pobliže opisana u točki 4. obrazloženja ove presude te dodatno u drugostupanjsko rješenje str. 342- 346, dopunu nalaza vještaka str. 352-364, podnesak tuženika od 8.svibnja 2025. u kojem je sadržan troškovnik (str. 359-370 spisa).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Među strankama nije sporno da je između stranaka dana 3. travnja 2007. sklopljen predmetni Ugovor koji je ovjeren kod javnog bilježnika Mandice Popović 24. travnja 2007. pod brojem OV-4267/07. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu namjenskog kredita za dovršetak kuće u iznosu 35.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate od 15 godina. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne na dan plaćanja. Nesporno je i da je tužitelj u međuvremenu predmetni kredit u cijelosti otplatio.

8. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

9. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je prvo podigao kredit 2003. u eurima radi kupnje kuće. Budući sredstvima iz tog kredita nije uspio u cijelosti urediti kuću, obratio se tuženikovom pravnom predniku 2007.g. te mu je istu ponudio kredit u CHF. Pojasnili su mu da su ti krediti najpovoljniji i da su opće prihvaćeni pa se stoga i odlučio isti podići. Sredstva iz predmetnog kredita utrošio je dijelom za zatvaranje ranijeg kredita u eurima kojeg je podigao 2003. te je preostali dio iskoristio za uređenje kuće. Kuću je cijelo vrijeme koristio isključivo za stanovanje, nije ju iznajmljivao niti je u istoj obavljao bilo kakvu djelatnost. Prilikom sklapanja ugovora djelatnici tuženikovog pravnog prednika nisu mu pojašnjavali rizike valutne klauzule, sam je bio svjestan da bi možda moglo doći do povećanja rate, međutim, kako su mu prezentirali, da su ti krediti najpovoljniji i u to vrijeme opće prihvaćeni, nije posumnjao da bi moglo doći do znatnije promjene, već je mislio da i ako bude došlo do promjene zbog tečajne klauzule, to neće biti u iznosu mjesečne rate više od plus minus 5%. Međutim, došlo je do znatnog porasta otplatne rate jer je ista u početku otplate bila 1.100,00 kn, da bi kasnije rasla sve do 1.900,00 kn, što je predstavljalo iznimno visoko opterećenje za njega, zbog čega je kredit jedva vraćao. Kako bi izašao iz teške financijske situacije, podigao je novi kredit u Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. u valuti kuna iz kojeg je kredita u cijelosti zatvorio predmetni kredit kod tuženika. Naglasio je da nije mogao utjecati prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet spora na sadržaj pojedinih odredbi, jer je na popis dobio ugovor koji je sročila banka. Mogao je samo pristati potpisati isti, a da nije potpisao, tad ne bi realizirao kredit koji mu je bio potreban.

11. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaz tužitelja, jer je isti dan jasno i okolnosno. Tužitelj je u cijelosti iskazivao u skladu sa tekstom i sadržajem ugovora, na postavljena pitanja dao je konkretne odgovore pa stoga ne postoji ni jedan razlog da sud posumnja u vjerodostojnost njegovog iskaza.

12. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka DV Consulting d.o.o. od 8. prosinca 2021. (str. 212-242 spisa) i dopune nalaza od 22. travnja 2025. (str. 352-364 spisa) proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Na taj način, a vezano isključivo za tečajnu razliku u otplati anuiteta, koja je predmet ovog spora, tuženik je od tužitelja po kreditu naplatio 6.994,48 EUR više od utvrđenog početnim otplatnim planom, a što proizlazi i iz dopune nalaza (str. 358 spisa) te iz Nalaza sudskog vještaka (str. 231 spisa), s tim da je u nalazu taj iznos prikazan u valuti HRK u iznosu od 52.699,90 kn , a što preračunato prema fiksnom tečaju konverzije predstavlja naprijed navedeni iznos u eurima. U taj zbirni iznos pretplate po tečajnoj razlici uračunate su negativne razlike, odnosno razlika koja je nastala kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Vještak nije posebno u nalazu iskazao kolika je preplata ako se izuzmu negativne razlike, međutim, zbrajanjem pozitivnih stavki u tabličnom prikazu Nalaza (str. 226-230 spisa, odnosno 353-357 spisa), dobiva se iznos od 7.603,23 eura. U nalazu je vještak posebno iskazao razliku koja se odnosi na pretplatu po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 13.121,23 kn, a što je razvidno iz tabličnog prikaza na str. 221-224 spisa. Slijedom navedenoga, jasno proizlazi da je prilikom izračuna pretplate sudski vještak u obzir uzeo i pretplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nalaz i dopunu nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Prigovor tuženika da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi, da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenje dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je tuženikov pravni prednik pa samim tim i ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija tuženika.

14. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

16. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

17. Prije svega treba naglasiti da ne mogu biti osnovani navodi prema kojima pravna shvaćanja navedena u presudama iz spora ''potrošač'' nisu primjenjiva na ovaj konkretan spor, obzirom da je osnovni ugovor o kreditu sa tužiteljem sklopila Slavonska banka d.d., koja nije bila stranka u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012.. To stoga što pripajanje trgovačkog društva predstavlja statusnu promjenu na strani pripojenog društva kojom dolazi do prijenosa cijele imovine pripojenom društvu te pripajanjem preuzimatelj pripojenog društva (a u ovom slučaju je to upravo tuženik) sukladno odredbi čl. 549. u vezi čl. 512. Zakona o trgovačkim društvima (''Narodne novine'' broj: 111/1993., 34/1999., 51/2000.,118/2003.,107/2007.,146/2008., 137/2009., 152/2011., 111/2012. i 68/2013.) odgovara za obveze tog trgovačkog društva. Navedene činjenice pravnog sljedništva od Slavonske banke d.d. preko Hypo Alpe Adria bank d.d. do Addiko bank d.d. opće su poznate te ih tuženik tijekom postupka nije uopće osporavao.

18. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravna utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru temeljem utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

19. Navedeni zaključci ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog Ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se je o njima prilikom sklapanja Ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi završetka nekretnine, koju je nekretninu tužitelj koristio za stanovanje sebe i svoje obitelji, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Iz iskaza tužitelja nadalje proizlazi da su djelatnici tuženika tužitelju samo paušalno isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora u valutnoj klauzuli. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe i rizici valutne klauzule u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio, jer je prema izjavi tužitelja i svjedokinje istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit i ne bi dobio novac koji mu je bio potreban. Da je tome tako proizlazi i iz dijela iskaza svjedokinje u kojem je navela da je klijentima bilo bitno da im je otplatna rata što manja, a što ukazuje da klijenti u suštini nisu razumjeli sam rizik valutne klauzule, jer da su ga razumjeli, bili bi svjesni da postoji mogućnost rasta mjesečnih anuiteta, a što itekako može biti opterećujuće s obzirom na njihova primanja i cjelokupno financijsko opterećenje pod kojim se nalaze. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena u smislu u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

20. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbe Ugovora, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Stoga je sud odlučio kao u izreci pod I.

21. Ništetnost djela odredbe Ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbe Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbi bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu. Konačno, tužitelj je u skladu sa Nalazom i zaključkom sudskog vještaka koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st.2 ZPP-a, pravilno postavio tužbeni zahtjev.

22. Utvrđeni preplaćeni iznos, koji predstavlja ono što je tuženik od tužitelja primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO-a. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci pod II..

23. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 26. ožujka 2021. Dakle, tražbina tužitelja nije u zastari jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

24. U odnosu na tuženikov prigovor presuđene stvari, još jednom treba naglasiti da iz nalaza sudskog vještaka jasno proizlazi da je isti razlučio pretplatu koja se odnosi na ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je i utvrđena ranije u pravomoćno okončanom predmetu između istih stranaka, vezano za isti ugovor o kreditu, u predmetu P-130/17. U takvim okolnostima jasno proizlazi da je predmet ovog spora bilo utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te utvrđenje pretplate po osnovi utvrđenja ništetnim te odredbe pa se ni u kom slučaju ne može govoriti o presuđenoj stvari. Vještak je vodio računa da prilikom izračuna pretplate po osnovi ništetne odredbe o tečajnoj razlici izuzme iz izračuna pretplatu koja je nastala utjecajem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Činjenica što je utvrđena pretplata po osnovi promjenjive kamatne stope od strane vještaka u ovom predmetu, neznatno veća od iznosa koji je dosuđen tužitelju u predmetu P-130/2017, nije od utjecaja na pravilnost izrađenog nalaza, jer je riječ svega o razlici od 37,34 kune (13.121,23 kn – 13.083,89 kn). Tužitelju dosuđen iznos preplate sukladno utvrđenju sudskog vještaka po osnovi preplate tečajne razlike, bez umanjenja za negativnu razliku, odnosno razdoblje kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog tečaja, iz razloga što tuženik tijekom postupka nije potraživao negativne razlike, odnosno, isti nije istaknuo odgovarajući prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja, stoga nije bilo niti pravne osnove da se navedeni utvrđeni iznos umanji za tu razliku.

25. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje N. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu održanom 23.rujna 2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 18. lipnja 2021. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tužitelj tim podneskom očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- zastupanje na ročištu održanom 23. rujna 2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

-sastav obrazloženog podneska po punomoćniku odvjetniku od 27. prosinca 2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se u tom podnesku očitovao o nalazu vještaka te je prema istom specificirao tužbeni zahtjev,

- zastupanje na glavnoj raspravi održanoj 31. ožujka 2022. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

-sastav obrazloženog podneska od 6. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tužitelj u tom podnesku očitovao na nalazu vještaka te je prema istom specificirao tužbeni zahtjev,

- zastupanje na ročištu održanom 14.svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu presude 12.lipnja 2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife).

Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.700,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25% pa troškovi zastupanja ukupno iznose 2.125,00 eura. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 265,44 eura, a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 eur i za presudu 117,45 eura. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 2.534,43 eura.

26. Tužitelj je u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova sastava podneska od 29.ožujka 2021., iz razloga što taj podnesak po ocjeni suda nije od utjecaja na ishod postupka. Uz isti je dostavljena samo potvrda o uplati. Također, isti je odbijen i sa zahtjevom za naknadnom troškova sastava podnesaka od 8.studenog 2021., 7.veljače 2022. i 3.ožujka 2022., iz razloga što je u tim podnescima isti dostavio sudsku praksu na koju se i ranije pozivao u samoj tužbi te istaknuo navode koje je također ranije istaknuo u tužbi, pa je ustvari ponovio navode koji su ranije istaknuti, a što također nije bilo presudno za njegov konačan uspjeh u ovom postupku.

Valpovo, 12. lipnja 2025.

SUDAC

GORAN JOKIĆ

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude, putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku