Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Gž-352/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Martine Budinski Modronja predsjednice vijeća, Kristine Devčić Merzel sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Alenke Lešić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DČ OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Iva Mesić, odvjetnica u Zagrebu, protiv I. tuženika NČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Fran-Matej Barišić, odvjetnik u Zagrebu i II. tuženice KČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi utvrđenja i povrata dara, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv djelomične presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću od 10. ožujka 2025., poslovni broj P-898/2022-16, u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se žalba tužitelja DČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], te se prinačava djelomična presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću od 10. ožujka 2025. poslovni broj P-898/2022-16 i sudi:
Utvrđuje se da je ništetna Oporuka od 17. ožujka 2018. koja je pisana u Vadini, proglašena na zapisniku kod vršitelja dužnosti javnog bilježnika Željka Petrušića 26. rujna 2019. pod poslovnim brojem Pi-57/2022.
II. O troškovima ovog žalbenog postupka odlučiti će prvostupanjski sud konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Djelomičnom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću od 10. ožujka 2025. poslovni broj P-898/2022-16 odbijen je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Utvrđuje se da je ništetna Oporuka od 17. ožujka 2018. koja je pisana u [adresa], proglašena na zapisniku kod vršitelja dužnosti javnog bilježnika Željka Petrušića 26. rujna 2019. pod poslovnim brojem Pi-57/2022.“.
2. Protiv presude iz točke 1. ove presude tužitelj je pravovremeno uložio žalbu iz svih žalbenih razloga, te navodi da je djelomična presuda u cijelosti neosnovana. Ističe da članak 35. Zakona o nasljeđivanju propisuje kako svjedoci pri sastavljanju pisane oporuke pred svjedocima, niti oporuku sastaviti po kazivanju oporučitelja, ne mogu oporučiteljevi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci, njegovi predci i posvojitelji, njegovi srodnici u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja, bračni drugovi svih tih osoba ni oporučiteljev bračni drug. Ističe da je prvotuženik jedini oporučni nasljednik a u svome iskazu je isti naveo kako je upravo on sastavio oporuku, a u dopunskom saslušanju je naveo kako su oporuku diktirali svi prisutni, što znači i oporučni nasljednik i drugi svjedoci oporuke. Ističe da je iz navedenog vidljivo da je oporučni nasljednik sastavljač oporuke, a što je protivno čl. 35. Zakona o nasljeđivanju. Nastavno u žalbi ističe da je netočno da I. tuženik nije oporuku potpisao kao svjedok oporuke. Ističe da u smislu članka 36. Zakona o nasljeđivanju je propisano da su ništetne odredbe oporuke kojima se nešto ostavlja osobi koja je oporuku sastavila, svjedocima pri njezinom sastavljanju, njihovim bračnim drugovima, njihovim predcima, njihovim potomcima,njihovim srodnicima u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja i bračnim drugovima svih tih osoba. Na kraju u žalbi tužitelj navodi da je jedan od svjedoka naznačenih u oporuci bila i AČ a koja je u vrijeme sačinjavanja oporuke bila izvanbračna družica oporučitelja. Osporava da bi svjedoci OČ i BČ bili istodobno prisutni prilikom potpisivanja oporuke, a dodaje i da u skladu s Zakonom o nasljeđivanju se na oporuci ništa ne smije precrtavati i križati, a što je suprotno činjenicama u ovom predmetu. Dodaje da je i volja oporučitelja ostala sporna. Slijedom iznesenog predlaže usvojiti žalbu tužitelja preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova tužitelju, a podredno ukinuti istu i predmet vratiti na ponovni postupak.
3. Žalba tužitelja ne navodi točno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP), a ispitujući pobijanu djelomičnu presudu ovaj sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja, donoseći pobijanu odluku, počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
4. No, ispitujući pobijanu odluku ovaj sud je, a u smislu članka 356. ZPP, utvrdio da je prvostupanjski sud, odlučujući o zahtjevu tužitelja, pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno nije primijenio odredbu članka 36. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", br. 48/2003., 163/2003., 35/2005., 127/2013., 33/2015., 14/2019., dalje: ZN) u svezi članka 35. stavak 2. ZN, kada je propustio utvrditi da je sporna oporuka ništetna iz razloga što je istu sastavio upravo oporučni nasljednik, ovdje I. tuženik.
5. Naime, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno:
- da je sporna oporuka pisana oporuka pred svjedocima, da istu nije vlastoručno sastavio ostavitelj, te da je potpisana od strane četiri svjedoka i samog oporučnog nasljednika, ovdje I. tuženika,
- da je I. tuženik, kao oporučni nasljednik, osobno sastavio oporuku vlastoručno, kako i sam navodi u svome iskazu (osnovnom i dopunskom), no da je oporuku osobno potpisao ostavitelj (kako to i saslušani svjedoci potvrđuju) a da je ista sastavljana po volji oporučitelja ali po diktatu drugih prisutnih (BČ a i dr.),
- da su spornu oporuku potpisali svjedoci oporuke ĐČ, RČ, OČ i BČ, te oporučitelj osobno,
- da su saslušani svjedoci potvrdili, OČ i ĐČ, da je ostavitelj bio upoznat prije potpisivanja sa sadržajem oporuke (izjavio pred svjedocima da je to njegova oporuka i pred njima istu potpisao) te da su svi svjedoci navedeni u spornoj oporuci (i prvoj i drugoj stranici) bili istodobno prisutni kada se oporuka potpisivala, no da nisu potvrdili da bi upravo sam ostavitelj diktirao oporuku (svjedok ĐČ navodi da mu nije poznato tko je sastavio oporuku već samo da je ona pročitana oporučitelju, a što potvrđuje i svjedok OČ koji navodi da je oporuka pisana po diktatu drugih, a ne oporučitelja, ali je oporučitelju pročitana).
6. Među strankama nije sporno da je tužitelj upućen iz ostavinskog postupka rješenjem Općinskog sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću od 30. kolovoza 2022. poslovni broj O-2094/2019-14 u parnicu radi utvrđenja valjanosti oporuke ostavitelja ČČ pisane u [adresa] 17. ožujka 2018. a proglašene na zapisniku kod v.d. javnog bilježnika Željka Petrušića 26. rujna 2019. pod poslovnim brojem O-2094/19, UPP-OS-60/19 a koja je pohranjena pod brojem Pi-57/2022. Da se radi o predmetnoj oporuci u ovom predmetu stranke ne spore.
7. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pogrešno odbija zahtjev tužitelja u dijelu da se utvrdi da je Oporuka od 17. ožujka 2018. koja je pisana u [adresa], proglašena na zapisniku kod vršitelja dužnosti javnog bilježnika Željka Petrušića dana 26. rujna 2019. pod poslovnim brojem Pi-57/2022 ništetna, pritom se pozivajući samo na odredbu članka 31. ZN.
8. Naime, u smislu članka 31. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", br. 48/2003., 163/2003., 35/2005., 127/2013., 33/2015., 14/2019., dalje: ZN) oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te je pred njima potpisati. Dakle, navedena odredba propisuje formu same oporuke (dakle pisana oporuka ali ne mora biti vlastoručna) a ne ukazuje na to tko točno može biti svjedok oporuke i tko može sastaviti oporuku (napisati). Stavkom 2. istog članka propisano je da će svjedoci se potpisati na samoj oporuci, a korisno je da se naznači njihovo svojstvo svjedoka, kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju. U konkretnom slučaju utvrđeno je da su istodobno bila prisutna čak četiri punoljetna poslovno sposobna svjedoka od kojih svakako njih dvojica nisu bila u nikakvoj rodbinskoj vezi sa ostaviteljem niti su bili oporučni nasljednici (članak 35. stavak 1. i 2. ZN).
9. No, u smislu članka 36. ZN ništave su oporučne odredbe kojima se nešto ostavlja osobi koja je oporuku sastavila, svjedocima pri njezinu sastavljanju, njihovim bračnim drugovima, njihovim predcima, njihovim potomcima, njihovim srodnicima u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja srodstva i bračnim drugovima svih tih osoba. Kako u konkretnom slučaju je upravo pisanu oporuku pred svjedocima sastavio.
10. U konkretnom slučaju, a kako to proizlazi iz iskaza samog prvotuženika, upravo je prvotuženik sastavio oporuku, a koja je u konačnici pročitana ostavitelju i koju je ostavitelj potpisao, no prilikom sastavljanja oporuke sam prvotuženik nije imao samo ulogu zapisničara (dakle, sadržaj oporuke mu nije diktiran od strane oporučitelja, već je upravo prvotuženik njezin kreator uz druge osobe koje su bile svjedoci oporuke). Dakle, kod takvog utvrđenja, nije bilo razloga da se odbije zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži da se utvrdi ništetna cijela oporuka, jer sadržaj oporučnog raspolaganja se odnosi isključivo na I-tuženika kao nasljednika te nema drugih odredaba koje bi eventualno mogle egzistirati samostalno, nakon utvrđenja ništetnosti oporuke u dijelu u kojem se raspolaže spornom oporukom u korist prvotuženika kao sastavljača oporuke, slijedom čega je bilo osnovano i opravdanom utvrditi ništetnost cijele oporuke temeljem članka 36. ZN jer bez odredaba kojima se imovina ostavlja ovdje prvotuženiku (a koje su ništetne) oporuka ne može egzistirati (nema drugih odredaba o raspoređivanju ostavine osim spornih).
11. Slijedom iznesenog, smatrajući da je prvostupanjski sud, na točno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, u odnosu na sporni dio zahtjeva, pogrešno primijenio materijalno pravo u smislu članka 365. ZPP, ovaj sud je, a temeljem članka 373. točke 3. ZPP usvojio žalbu tužitelja i preinačio djelomičnu presudu prvostupanjskog suda te odlučio kao u točki I. izreke.
12. Iako je tužitelj zahtijevao trošak žalbenog postupka u iznosu od 250,00 eur, a koji se odnosi na sastav žalbe, te je tražio i trošak sudske pristojbe na žalbu, ovaj sud ističe da je predmet ovog žalbenog postupka osnovanost žalbe na djelomičnu presudu, slijedom čega je opravdano o troškovima ovog žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci a temeljem članka 166. u vezi sa člankom 165. ZPP. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u točki II. izreke.
U Sisku 12. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća
Martina Budinski Modronja
