REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Poslovni broj: P-1521/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužiteljice ČE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Vedranu Miličeviću, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 59, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. veljače 2025., u nazočnosti tužiteljice osobno, te njezine punomoćnice, te Metea Mandića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, u zamjenu za punomoćnicu tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu ZPP-a), 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 1. /prvo/ IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 029-50-3857821 od 28. 12. 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:"...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja."

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7. /sedmo/ NAČIN OTPLATE Ugovora o kreditu broj 029-50-3857821 od 28. 12. 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..."

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 59, Zagreb da isplati tužitelju ČE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa],iznos od 3.205,11 EUR / 24.148,73 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

2,24 Eur od 31.ožujka 2008.

12,44 Eur od 31. listopada 2008.

1,76 Eur od 30. studenog 2008.

15,33 Eur od 31. prosinca 2008.

17,42 Eur od 31. siječnja 2009.

18,36 Eur od 28. veljače 2009.

16,03 Eur od 31. ožujka 2009.

16,53 Eur od 30. travnja 2009.

12,49 Eur od 31. svibnja 2009.

9,52 Eur od 30. lipnja 2009.

10,31 Eur od 31. srpnja 2009.

11,88 Eur od 31. kolovoza 2009.

11,74 Eur od 30. rujna 2009.

10,15 Eur od 31. listopada 2009.

13,13 Eur od 30. studenog 2009.

15,51 Eur od 31. prosinca 2009.

18,90 Eur od 31. siječnja 2010.

18,12 Eur od 28. veljače 2010.

22,73 Eur od 31. ožujka 2010.

21,85 Eur od 30. travnja 2010.

23,56 Eur od 31. svibnja 2010.

38,28 Eur od 30. lipnja 2010.

35,25 Eur od 31. srpnja 2010.

44,51 Eur od 31. kolovoza 2010.

41,31 Eur od 30. rujna 2010.

36,17 Eur od 31. listopada 2010.

47,03 Eur od 30. studenog 2010.

60,84 Eur od 31. prosinca 2010.

51,06 Eur od 31. siječnja 2011.

54,49 Eur od 28. veljače 2011.

50,13 Eur od 31. ožujka 2011.

50,91 Eur od 30. travnja 2011.

69,43 Eur od 31. svibnja 2011.

71,24 Eur od 30. lipnja 2011.

86,44 Eur od 31. srpnja 2011.

78,51 Eur od 31. kolovoza 2011.

69,84 Eur od 30. rujna 2011.

68,71 Eur od 31. listopada 2011.

68,04 Eur od 30. studenog 2011.

72,17 Eur od 31. prosinca 2011.

75,76 Eur od 31. siječnja 2012.

76,24 Eur od 28. veljače 2012.

73,76 Eur od 31. ožujka 2012.

75,44 Eur od 30. travnja 2012.

76,59 Eur od 31. svibnja 2012.

74,65 Eur od 30. lipnja 2012.

75,16 Eur od 31. srpnja 2012.

73,71 Eur od 31. kolovoza 2012.

70,58 Eur od 30. rujna 2012.

73,92 Eur od 31. listopada 2012.

75,52 Eur od 30. studenog 2012.

74,40 Eur od 31. prosinca 2012.

68,10 Eur od 31. siječnja 2013.

73,45 Eur od 28. veljače 2013.

73,92 Eur od 31. ožujka 2013.

71,82 Eur od 30. travnja 2013.

65,30 Eur od 31. svibnja 2013.

65,13 Eur od 30. lipnja 2013.

66,73 Eur od 31. srpnja 2013.

69,30 Eur od 31. kolovoza 2013.

72,86 Eur od 30. rujna 2013.

71,02 Eur od 31. listopada 2013.

72,32 Eur od 30. studenog 2013.

73,80 Eur od 31. prosinca 2013.

71,27 Eur od 31. siječnja 2014., sve do 1. siječnja 2008. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 3. /treće/ NAKNADA Ugovora o kreditu broj 029-50-3857821 od 28. 12. 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..."

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 59, Zagreb da isplati tužitelju ČE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa],iznos od 440,59 EUR / 3.319,63 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 3. 1. 2007. s time da zakonska zatezna kamata do 1. siječnja 2008. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 59, Zagreb da naknadi tužitelju ČE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. lipnja 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 28. prosinca 2006. tužitelj sklopila Ugovor o kreditu broj 029-50-3857821, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju novih vozila OPEL, u iznosu od 21.917,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom u članku 2. određena je kamatna stopa u visini od 5,50 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Raiffeisenbank Austria d.d. Predmetni kredit otplaćivan je u mjesečnim ratama, a rok otplate je bio 84 mjeseca. Kredit je otplaćen i zatvoren u cijelosti. Predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Smatra nedopuštenom i nepoštenom i odredbu o tzv. ulaznoj naknadi tj. naknadi za troškove obrade kredita od 3,30% od iznosa kredita. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 (Visoki trgovački sud RH – Pž- 7129/13; VSRH – Revt-249/14) od 4. 7. 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 1. Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Tuženik je na taj način stekao bez osnove iznos od 3.205,11 EUR / 24.148,73 HRK. Također, Ništetna je odredba ugovora o naknadi za obradu kredita Ugovorna odredba na koju tužitelj upire ovom tužbom je dio odredbe članka 3. predmetnog ugovora o kreditu koji glasi: "NAKNADA – 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog koristenja kredita..."Tuženik je takvu ugovornu odredbu koristio kao određenu naknadu za troškove obrade kredita, iako je potpuno jasno da nikakvi posebni troškovi nisu tuženiku nastali prilikom obrade kredita jer se radilo o uobičajenom i standardnom poslu kojeg tuženik obavlja, te za koji se tuženik uobičajeno "naplaćuje" kroz ugovaranje kamate na kredit. Navedena odredba, dakle, nema u svojoj suštini nikakav logički i opravdani smisao, nego se radi o tome da je tuženik takvu odredbu jednostrano nametnuo u sadržaj ugovora (koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika na unaprijed pripremljenom obrascu), a tužitelj o toj odredbi nije mogao pregovarati niti ju je mogao promijeniti. Radilo se o odredbi "uzmi ili ostavi", te je zapravo tužitelj na takvu odredbu bio prisiljen pristati kako bi u konačnici mogao realizirati novčani iznos kredita. Na taj je način tuženik ostvario nepripadajuću imovinsku korist u visini od 3,30% iznosa kredita, što u ovome slučaju iznosi 723,26 CHF / 3.319,63 HRK / 440,59 EUR. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovora na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, smatra da je tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se odluke iz kolektivne tužbe čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“, također u presudi VTSRH posl.br. Pž- 6632/17; , „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“ Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Nadalje, sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, o istoj se pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 5-6 ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. 4 Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe, jer ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu.

2.1.Nadalje navodi, da nije djelomično ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita jer je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima, ali i u tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Zbog svega navedenog tuženik smatra da uopće nije dopušteno ispitivati poštenost sporne odredbe. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na način određen tužbenim zahtjevom. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 9-13), otplatni plan (list 14-32), saslušana je tužiteljica (list 77). Tuženik je na ročištu 2. listopada 2024. naveo da povlači prigovor visine tužbenog zahtjeva te isti čini nespornim.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nesporno je među strankama:

-da je 28. prosinca 2006. tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 029-50-3857821, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju novih vozila OPEL, u iznosu od 21.917,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan korištenja kredita, po kamatnoj stopi u visini od 5,50 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Raiffeisenbank Austria d.d., a otplaćuje se po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća (valutna klauzula), a rok otplate je bio 84 mjeseca.

- da je u članku 3. Ugovora određeno je da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u iznosu od 3.30% od iznosa kredita. Tuženik je naplatio korisniku kredita ovu naknadu prilikom korištenja kredita dana 3. siječnja 2007. u iznosu od 3.319,63 HRK, a što je po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) iznos od 440,59 EUR.

-da je tijekom razdoblja otplate došlo do višestrukih povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj te valutu u odnosu na hrvatsku kunu kao tada važeću valutu, uz manje oscilacije tečaja kada je isti bio manji od početnog.

- da je kredit otplaćen u cijelosti.

- visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporno je jesu li odredbe čl. 1., čl. 2.1., 4. i 8. Ugovora o kreditu nepoštene odnsno ništetene, odnosno je li tuženik dužan vratiti više uplaćeni iznos stečen temeljem ništetnih odredbi ugovora, te je li potraživanje u zastari.

Zastara

7.Prigovor zastare stoga nije osnovan.

7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7.2. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

7.3.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev- 43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U- III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

7.4. Također, u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi zauzet je pravni stav na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., u pravnom shvaćanju broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

7.5.Stoga, pokretanjem kolektivnog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te su zastarni rokovi na pojedinačne zahtjeve za restitucijom počeli teći iznova danom pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Takvo pravno shvaćanje potvrđeno je u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presudom i rješenjem posl. br. Rev 2245/17-2, od 20. ožujka 2018. te potom i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom pod posl. brojem Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022.

7.6. Kako se ovaj postupak vodi nastavno na kolektivni spor pokrenut tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, a tužba radi ostvarivanja pojedinačnog restitucijskog zahtjeva je podnesena 13. lipnja 2023. to je prigovor zastare neosnovan budući je postupak svakako pokrenut u zastarnom roku od pet godina od nastupa pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. to prigovor zastare nije osnovan.

Osnova

8. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati.

8.1.Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.

8.2.Navedeno proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/18 od 19.03.2019. godine u kojoj se (na str. 6.) obrazlaže da: „…citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“

8.3. I Ustavni sud Republike Hrvatske, zauzeo je stav da radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u svojoj odluci U-III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. kojom je potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud obrazlaže: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. “

9.Iz navoda tužbe te izjave tužiteljice proizlazi da joj je u autosalonu predočen ugovor o kreditu, jer je autosalon imao suradnju s bankom tuženika, i tamo je potpisala ugovor koji je bio unaprijed pripremljen. Koliko se sjeća posrednik joj je objasnio da joj može ponuditi samo ugovor u CHF, to je bio jedina valuta koju su nudili, drugu valutu nisu nudili, ne sjeća se da joj je itko objasnio da je njena rata vezana za promjenu tečaja a ona je kao laik ugovor pročitala te ga razumjela. Automobil je koristila za osobne potrebne, nije obrtnik niti privatni poduzetnik.

9.1.Dakle, nesumnjivo je tužiteljica bila u slabijem položaju u odnosu na tuženika, te je pristala na prethodno sastavljene odredbe ugovora bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, a svakako nije bila valjano informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula posebno nije jasno iz kojeg je razloga banka forsirala ugovore u valuti CHF, i zašto su isti bili povoljniji na tržištu, dok tužiteljica sigurno nije imala potrebna znanja da rizik promjene tečaja CHF na tržištu sama predvidi ili prevenira.

9.2.Također, smatra se da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena jer tuženik nije dokazao da je s tužiteljicom pregovarao o uvjetima kredita, niti je tužiteljica na bilo koji način mogla utjecati na sadržaj istoga, a svakako nije mogla predvidjeti da će tečaj CHF porasti tako da joj je rata s oko 1.300,00 kn porasla na 2.000,00 kn (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet AE protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).

10.Iz svega navedenog proizlazi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli propisane člancima čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu jer tuženik kao jača ugovorna strana sam određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune, a time jednostrano i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a) koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze.

11. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

11.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

12. Kako su dakle odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi.

Visina

13.Obzirom su predmetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF nepoštene i ništetne, a tuženik je kod obračuna otplatnih obroka primjenjivao te odredbe, korisnik kredita odnosno tužiteljica je zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate kredita do njegove potpune otplate, preplatio tuženiku ukupan iznos od 24.148,73 HRK što, zbrojeno prema pojedinačnim iznosima preplate obračunatim po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22, 88/22), iznosi 3.205,11 EUR, a što sve proizlazi iz dokumentacije uz tužbu, kojeg tuženik nije osporavao u visini. Stoga ovaj sud u potpunosti prihvaća izračun tužitelja.

14. Slijedom navedenog, u smislu odredbe čl. 323. st. 1. u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, valjalo je tužbeni zahtjev prihvatiti, te odlučiti kao u izreci, točka I. i II.

Naknada

15. Po mišljenju suda ništetna je i Odredba članku 3. Ugovora određeno je da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita kojom Banka ima pravo naplatiti jednokratni naknadu sukladno važećim odlukama Banke, te je banka nesporno naplatila ovu naknadu prilikom korištenja kredita 3. siječnja 2007. u iznosu od 3.319,63 HRK odnosno 3,30% od iznosa kredita, a što je po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) iznos od 440,59 EUR, a to iz razloga jer tužiteljica kao potrošač također nije pregovarala o ovoj naknadi nego je i ovu odredbu kao već gotovu i unaprijed pripremljenu bila dužna prihvatiti.

15.1. Činjenica da je isti taj uvjet za dobivanje kredita ona prihvatila, ne znači da je ta naknada bila i opravdana, iako je bila općepoznato uobičajena, posebne jer tuženik nije u vrijeme sklapanja kredita, a niti u ovom postupku dokazao na što se ta naknada uopće odnosi, te kakve je točno konkretne troškove tuženik imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva.

15.2.Ugovor o kreditu, s odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi sklopljen je prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Tako je tuženik odredio tužitelju plaćanje naknade za sklapanje ugovora prema svojim vlastitim odlukama i uvjetima poslovanja pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna.

15.3.Također, navedena obveza/naknada prema tako stipuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, koju je pripremio tuženik, nije uopće za tužitelja bila određena, a ni odrediva, što je također protivno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO a posljedica čega je ništetnost navedene ugovorne odredbe, temeljem čl. 270 st. 1 ZOO, a jer je svakako suprotna prethodno citiranoj odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). U prilog ovome govori i presuda suda Europske unije u spojenim predmetima C224/19 i C-259/19 gdje je zaključeno da provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška, dok članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15.4.Tuženik u konkretnom slučaju nije ničim dokazao u čemu se sastoje troškovi obrade zahtjeva kredita odnosno prijevremenog povrata kredita (a što izlazi iz uobičajenih radnji koje i inače obavljaju zaposlenici banke a za koje radnje su plaćeni i ne predstavljaju trošak koji treba platiti klijent). Navedeno je u suprotnosti s odredbom čl. 81. ZZP/2003, a takve nepoštene ugovorne odredbe su ništetne sukladno odredbi čl. 87. ZZP-a.

16.Stoga je Tuženik sukladno članku čl. 323. st. 1.:u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti navedene naknade tužiteljima ukupnom iznosu od iznos od 716,82 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama teku od dana 27. rujna 2007. kao dana plaćanja do isplate, sve temeljem čl. 1115. ZOO, a sve u visini određenoj temeljem čl. 29. ZOO-a, stoga je odlučeno kao u izreci presude, točka III. i IV.

17. Obzirom da su tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada im pravo na naknadu troška koji se odnosi na: sastav tužbe od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT), sastav podneska od 19. srpnja 2024. iznos od 100 bodova (Tbr 8.t.1. OT), zastupanje na ročištu dana 2. listopada 2024. i 20. veljače 2025. za svako iznos od 100 bodova, ukupno 400 bodova odnosno 800,00 EUR sve uvećano za PDV od 25% na ovaj iznos od 200,00 EUR, ukupno 1.000,00 EUR.

17.1.Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO-a a teku od dana presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP.

U Samoboru, 12. lipnja 2025.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, od dana dostave presude, a ista se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

RJ

DNA:

- tužiteljici po pun.

- tuženiku

Kal. 30 dana