REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.: P-2759/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, u pravnoj stvari tužiteljice SŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, koga zastupa punomoćnik Sanja Vukina, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vukina i partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. veljače 2025. godine u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) dana 12. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se da je ništetna odredba čl. 11 Ugovora o kreditu broj 51929/06 zaključenog između tužiteljice i tuženika 25. rujna 2006. u dijelu kojim je ugovoreno da tužiteljica može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka s tim da je dužna podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.

II Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužiteljici SŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 326,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2011. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužiteljici SŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 849,50 eura sa zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 25. rujna 2006. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 51929/06, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 31.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NHB na dan plaćanja na rok od 84 mjeseca. Odredbom čl. 11 ugovoreno je da tužiteljica može otplatiti kredeit jednokratno prije ugovorenog roka s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora. Tužiteljici je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 326,71 eura dana 20. prosinca 2011. sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Tuženik nije prethodno a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se oni sastoje niti zašto je određena naknada u tom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice čini u potpunosti neodređenom i posljedično nepoštenom i ništetnom prema odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je to definirano u čl. 81 st. 1 i st. 2 i čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane. Nezakonitim i nepoštenim ugovornim odredbama tuženik je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na unaprijed pripremljeni sadržaj ugovora o kojem se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako u ugovoru nije bilo navedeno u kojem iznosu će se obračunati sporna naknada. Slijedom toga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kako je to utvrđeno u točki I i II izreke ove presude te da naloži tuženiku da tužiteljici plati trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Osporava da se navedena odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom. Tuženik osporava potrošačko svojstvo tužiteljice. Iznosi opsežno svoje stajalište vezano uz ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te tako navodi da je sporna odredba jasno i razumljivo sastavljena te da je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužiteljice jednokratno podmiriti troškove naknade za prijevremenu otplatu kredita a tužiteljica je u trenutku sklapanja ugovora znala da će morati platiti naknadu i to u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Iznosi svoja stajališta vezano uz tumačenje i primjenu odredaba Direktive 2008/48/EZ europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. godine. Mišljenja je da sporna ugovorna odredba nije bila nejasna ili nerazumljiva, da naplata te naknade za prijevremenu otplatu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva te nema razloga da se ocjeni nepoštenom u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Navodi da je tužiteljica u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i spornu ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecaja odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužiteljici značenje sporne ugovorne odredbe. Ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju. Ističe prigovor zastare kao i pravo tužitelja na potraživanje zatezne kamate prije podnošenja tužbe, prigovara VPS-u. Slijedom svega izloženog predlaže da sud tužiteljicu odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. U provedenom postupku izvršen je uvid i pročitano je obračun (list 6 spisa), potvrda tuženika (list 7 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu (list 10 do 12 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka (list 35 spisa).

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 25. rujna 2006. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno određenom aktu kreditora.

6. Sporno je da li j e ta ugovorna odredba temeljem koje je tužiteljoco uskraćen iznos za prijevremenu otplatu kredita od 326,71 eura dana 20. prosinca 2011. godine nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te posljedično tome pravo tužiteljice na isplatu utuženog iznosa a ta visina nije sporna.

7. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

8. Na ročištu 17. veljače 2025. godine saslušana je tužiteljica kao stranka, navela je da je pročitala pobijanu ugovornu odredbu ali nije znala na što se ona odnosi ali nitko od službenika nije ništa objašnjavao vezano uz ugovorne odredbe. Tek kada je došla prijevremeno otplatiti kredit od službenika je dobila iznos koji treba platiti bez objašnjenja na što se odnosi. Dakle iz iskaza tužiteljice proizlazi, koji je iskren i životno logičan, da očito nije bilo pregovora o spornoj odredbi, da joj nitko od službenika banke nije objasnio u koju svrhu se ta naknada plaća, a za visinu je saznala tek kod prijevremene otplate kredita.

9. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužiteljice vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita.

10. Prigovor zastare nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Treba navesti i Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine

11. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, treba navesti da je tužiteljica potrošač odnosno fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklopio u svrhu renoviranja kuće te da o odredbama ugovora nije bilo pregovaranja a posebno ne o spornoj odredbi citiranog ugovora. S obzirom da je tužiteljica temeljem čl. 11 predmetnog Ugovora platila tuženiku jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, time da tuženik nije objasnio u koju svrhu se ta naknada naplaćuje, od čega se sastoje troškovi, itd., očito je da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Citirana odredba ugovora o kreditu na koju tužiteljica nije mogla utjecati, već je tuženik taj koji je odlučio o toj odredbi i stavio tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Slijedom toga ovaj sud prihvaća navode tužiteljice o ništetnosti jednokratne naknade za prijevremenu obradu kredita, točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužiteljici da zahtjeva isplatu iznosa od 326,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2011. do isplate (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Visina plaćene naknade među strankama nije bila sporna. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

13. Tuženik neosnovano prigovara VPS-u koji je tužiteljica postaviča na iznos od 1.327,23 eura i 326,71 euro. Tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev na utvrđenje te isplatu predmetnog iznosa. VPS je postavio sukladno odredbi čl. 37 st. 1 ZPP-a koji propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, VPS se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Dakle, tužitelj je odredila VPS uzimajući u obzir postojanje deklaratornog i kondenmnatornog zahtjeva.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi čl. 155 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice i tuženika po punomoćniku odvjetniku prema OT, VPS te uspjehu tužiteljice i tuženika u sporu.

15. Sud je tužiteljici priznao trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7 točka 1 – 200,00 eura, za sastav podneska 26.7.2024. prema tbr. 8 točka 1 – 200,00 eura, zastupanje na ročištu 17.2.2025. prema tbr. 9 točka 1 – 200,00 eura, što ukupno iznosi 600,00 eura, koje treba uvećati za 25 % PDV ili 150,00 eura, trošak pristojbe na tužbu 33,18 eura i presudu 66,36 eura, pa priznati trošak iznosi 849,50 eura. Sud je tužiteljici priznao kamatu na parnični trošak prema odredbi čl. 30 Ovršnog zakona, te je odlučeno kao u izreci pod III.

U Zagrebu, 12. lipnja 2025. godine

Sudac:

Irena Šafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.