REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-821/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. RL, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. ČL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupanih po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-258/2023- 8 od 24. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-258/2023-8 od 24. veljače 2025. u točki I. izreke.

II. Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačava presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-258/2023-8 od 24. veljače 2025. u točki II. izreke i sudi:

„II.  Nalaže  se  tuženiku  Raiffeisenbank  Austria  d.d.,  OIB: 53056966535 , Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužiteljima 1. RL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.373,39 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. veljače 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine; sve u roku od 15 dana.“

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 Zagreb, Magazinska cesta 69 da tužiteljima 1. RL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 2.532,64 EUR-a/19,982,17 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 4,19 € / 31,57 kn sa kamatom od 10.4.2009 do plaćanja;

na iznos od 13,04 € / 98,27 kn sa kamatom od 13.5.2009 do plaćanja;

na iznos od 8,30 € / 62,55 kn sa kamatom od 10.6.2009 do plaćanja;

na iznos od 5,42 € / 40,81 kn sa kamatom od 11.7.2009 do plaćanja;

na iznos od 6,28 € / 47,30 kn sa kamatom od 12.8.2009 do plaćanja;

na iznos od 7,98 € / 60,14 kn sa kamatom od 16.9.2009 do plaćanja;

na iznos od 7,83 € / 59,02 kn sa kamatom od 14.10.2009 do plaćanja;

na iznos od 13,41 € / 101,00 kn sa kamatom od 29.10.2009 do plaćanja; na iznos od 18,22 € / 137,26 kn sa kamatom od 14.11.2009 do plaćanja; na iznos od 21,62 € / 162,90 kn sa kamatom od 12.12.2009 do plaćanja; na iznos od 24,35 € / 183,46 kn sa kamatom od 14.1.2010 do plaćanja; na iznos od 28,23 € / 212,69 kn sa kamatom od 13.2.2010 do plaćanja; na iznos od 27,34 € / 205,99 kn sa kamatom od 13.3.2010 do plaćanja; na iznos od 32,61 € / 245,67 kn sa kamatom od 14.4.2010 do plaćanja; na iznos od 8,49 € / 64,00 kn sa kamatom od 5.5.2010 do plaćanja;

na iznos od 31,61 € / 238,14 kn sa kamatom od 12.5.2010 do plaćanja; na iznos od 33,55 € / 252,81 kn sa kamatom od 12.6.2010 do plaćanja; na iznos od 50,41 € / 379,80 kn sa kamatom od 14.7.2010 do plaćanja; na iznos od 43,70 € / 329,24 kn sa kamatom od 12.8.2010 do plaćanja; na iznos od 293,98 € / 2.215,00 kn sa kamatom od 4.9.2010 do plaćanja; na iznos od 57,54 € / 433,52 kn sa kamatom od 11.9.2010 do plaćanja; na iznos od 53,87 € / 405,93 kn sa kamatom od 8.10.2010 do plaćanja; na iznos od 48,43 € / 364,87 kn sa kamatom od 10.11.2010 do plaćanja; na iznos od 60,41 € / 455,19 kn sa kamatom od 10.12.2010 do plaćanja; na iznos od 76,23 € / 574,32 kn sa kamatom od 12.1.2011 do plaćanja; na iznos od 65,03 € / 489,97 kn sa kamatom od 9.2.2011 do plaćanja;

na iznos od 72,54 € / 546,55 kn sa kamatom od 9.3.2011 do plaćanja;

na iznos od 64,79 € / 488,15 kn sa kamatom od 27.4.2011 do plaćanja; na iznos od 73,95 € / 557,15 kn sa kamatom od 24.5.2011 do plaćanja; na iznos od 88,15 € / 664,15 kn sa kamatom od 2.7.2011 do plaćanja;

na iznos od 426,11 € / 3.210,55 kn sa kamatom od 19.7.2011 do plaćanja; na iznos od 86,21 € / 649,55 kn sa kamatom od 23.9.2011 do plaćanja; na iznos od 83,95 € / 632,55 kn sa kamatom od 29.10.2011 do plaćanja; na iznos od 82,46 € / 621,31 kn sa kamatom od 24.11.2011 do plaćanja; na iznos od 276,58 € / 2.083,93 kn sa kamatom od 29.1.2012 do plaćanja; na iznos od 91,75 € / 691,31 kn sa kamatom od 23.3.2012 do plaćanja; na iznos od 92,42 € / 696,31 kn sa kamatom od 26.4.2012 do plaćanja; na iznos od 51,66 € / 389,24 kn sa kamatom od 16.5.2012 do plaćanja; od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. pa do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 , Zagreb, Magazinska cesta 69 da tužiteljima 1. RL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.337,50 EUR- a, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv presude, odluke o troškovima postupka pravovremenu žalbu podnose tužitelji. Ukazuju da je u obrazloženju odluke sud dosudio tužiteljima trošak u iznosu 1.373,39 eura, a da je omaškom u izreci naznačio iznos od 1.337,50 eura.

3. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitnih povreda postupka (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP), pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je sud pogrešno utvrdio da stranke nisu pregovarale o valuti, da je tužitelj imao mogućnost izbora između više predloženih ugovora, da su mu djelatnici tuženika objasnili sve važne činjenice za donošenju odluke o zaključenju ugovora, da je sud trebao utvrditi je su li sporne odredbe jasne , lako razumljive i uočljive, a kako su takve nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ističe da je ugovor ispunjen, da nije pravilno primijenjena odredba čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Osporava i odluku o trošku. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje iste i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

4. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4.1. Žalba tužitelja je osnovana. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.532,64 eura sa zateznim kamatama, a osnovom ništetne odredbe Ugovora o kreditu 218-50-4211850 od 27. lipnja 2007. i to odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, a koji Ugovor je sklopljen između prednika tužitelja kao korisnika i tuženika kao kreditora. Tužitelji, kao nasljednici, se pritom pozivaju na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Postupak je započet je podnošenjem tužbe 29. ožujka 2023.

6. Nije sporno u postupku da je prednik tužitelja sklopio predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 19.192,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila, da su međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća (valutna klauzula). Nije sporna niti visina zahtjeva.

6.1. Sporno je, je li u Ugovoru sadržana odredba o valutnoj klauzuli ništetna odredba i slijedom toga je li tuženik dužan tužitelju vratiti plaćeni iznos od 2.532,64 eura sa zateznim kamatama.

7. Sud prvog stupnja prihvatio je zahtjev tužitelja uz utvrđenja i zaključke:

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u parnici radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno da su, a u vremenu u kojem je sklopljen predmetni Ugovor, odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF; da su te odredbe nepoštene jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača

- da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštiti mogu pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, pa presuda obvezuje sve ostale sudove, čl. 502.a ZPP

- da zato nije bilo potrebno ponovno utvrđivati je su li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, čl. 502.c ZPP

- da i iz iskaza tužitelja slijedi da kredit ne bi njihov prednik bio uzeo da ga je tuženik obavijestio da će nakon promjene tečaja CHF rata kredita narasti više od 40% a iz čega zaključuje da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna,

- da prigovor zastare nije osnovan jer zastarni rok iznosi pet godina, da je presuda u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćna 14. lipnja 2018., pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao rok od pet godina;

slijedom čega je tuženik dužan isplatiti tužitelju traženi iznos sa zateznim kamatama primjenom odredbe čl. 322., čl. 1111 i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05; dalje ZOO).

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga određeno navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. ZPP) utvrđenje je ovoga suda da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj. Bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP nisu počinjene.

9. Presuda ne sadrži razloge o svim bitnim činjenicama, odnosno o konkretno uzrokovanju znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a niti o tome je su li odredbe tužitelju bile jasne, razumljive, lako uočljive. Nedostatno je i obrazloženje u dijelu odluke o tijeku zatezne kamate, pa se ne može ispitati. U dijelu koji se odnosi na utvrđenu činjenicu da stranke o odredbama Ugovora nisu pregovarale nije počinjena navedena bitna povreda. Neovisno o počinjenoj bitnoj povredi iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, odluku je valjalo potvrditi jer se bitne činjenice mogu utvrditi iz izvedenih dokaza, čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP.

10. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, zato je prvostupanjski sud pravilno svoju odluku o osnovanosti zahtjeva utemeljio upravo na pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Dakle, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019).

11. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP iz 2007. godine.

12. Stoga, primjenjujući valutnu klauzulu tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakve nerazumljive ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli o kojoj nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05.; ZOO) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 4. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 10. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

13. Promjenom tečaja uslijedi primjene valutne klauzule u CHF sav rizik tečajnih razlika prebačen je na tužitelje (prednika istih) kao korisnika kredita, iz čega slijedi, cijeneći i visinu tražbine, da su takve obveze znatno povećale kreditno opterećenje prednika tužitelja kao potrošača i tako prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, pojedinačno pregovaranje je u konkretnom slučaju izostalo (tuženik suprotno nije dokazao), pa tuženik nije s tužiteljem (prednikom) kao potrošačem postupao pošteno, odnosno pravedno, a tužitelj je, odnosno prednik istih, kao potrošač doveden u znatno nepovoljniji položaj od onog u kojem bi inače bio da je izostalo takvo postupanje tuženika. Niti mogućnost izbora između kredita u valuti euro ili chf ne vodi k zaključku da se o odredbama Ugovora pregovaralo.

14. Osim toga, prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, tuženik-banka nije postupao u dobroj vjeri.

15. Test poštenosti sporne ugovorne odredbe (i glede primjene promjenjive kamatne stope) proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac, banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnoj odredbi, a tužitelji imaju pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli prema pravilima o stjecanju bez osnove.

16. Dakle, ta je odredba o valutnoj klauzuli (sadržana u čl.7. Ugovora) nepoštena, koji je zaključak u skladu i s pravom Europske unije. Nije nedopušteno ugovaranje valutne klauzule budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, ali je nedopušteno takvu odredbu unijeti u ugovor, formalni ugovor, o čemu nije pregovarano niti su tužitelju (predniku) dane sve potrebne informacije, a istom tužitelj snosi sav rizik promjene tečaja. Stoga, takva odredba, ne slijedi duh zakonske odredbe, pa nije niti izuzeta od primjene Direktive 93/13. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., izjasnio se kako je ta odredba (o valutnoj klauzuli) po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla; a upravo je to izostalo u konkretnom slučaju – jednakost obiju ugovornih strana kroz ugovaranje i primjenu tako ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.

17. Nastavno, presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. godine u predmetu C- 26/13, odlučeno da članak 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu predniku tužitelja morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti primjene valutne klauzule, odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njezine ekonomske posljedice, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

18. Kod ovoga pitanja, kao i kod sljedećeg pitanja koje se odnosi na zastaru, treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu RLN i ČLN Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

18.1. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

19. Prigovor zastare glede tražbine osnovom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije osnovan, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. ZOO.

20. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio, kao prethodno pitanje, da su odredbe Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula ništetne, da nije nastupila zastara te, nastavno, obvezao tuženika na vraćanje više uplaćenog iznosa (čl. 323. ZOO), koja visina nije sporna.

21. Prema odredbi čl. 1115. ZOO/05, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten jer je, cijeneći i sve već navedeno, znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja (s odredbama o kamatnoj stopi) predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka. Upravo je postupanjem tuženika tužitelj (prednik) doveden u neravnopravni položaj koji je u konačnici uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu istog kao potrošača, što sve slijedi iz presude(a) tzv. kolektivnog spora. Takvo je postupanje, cijeneći da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu. Zato su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani.

22. Neodlučan je prigovor tuženika da je ugovor otplaćen, izvršen jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, čl. 328. ZOO, a ne radi se niti o zabrani manjeg značaja jer je, odredbama (o valutnoj klauzuli) povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama.

23. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. i čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

24. Odluku o trošku je valjalo preinačiti prihvaćanjem žalbe tužitelja jer je sud prvog stupnja, iako je pravilno odmjerio naknadu tužiteljima za tražene radnje, plaćene pristojbe, odnosno vještačenje, iznose pogrešno zbrojio. Stoga, pravilno tužitelji ukazuju da im je valjalo dosuditi trošak u iznosu 1.373,39 eura, čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško