Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-596/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4. EID, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Josipu Tomasu, odvjetniku u Zagrebu, Ulica baruna Trenka 5, protiv tužene RI, vl. [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ini Žepić, odvjetnici u Zagrebu, Ulica Šime Devčića 6, radi sklapanja ugovora o zakupu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Biogradu na Moru poslovni broj P-888/2023-29 od 13. lipnja 2024., 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja EI, ZI, ĐI i EID kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Biogradu na Moru poslovni broj P-888/2023-29 od 13. lipnja 2024.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja EI i ZI za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosima od po 1.244,15 EUR (tisuću dvije stotine četrdeset i četiri eura petnaest centi), a tužitelja ĐI i EID u iznosu od 1.322,27 EUR (tisuću tri stotine dvadeset dva eura dvadeset sedam centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja kojim zahtijevaju da se tuženici naloži sklapanje ugovora o smještaju mobilnih kućica na nekretnini tuženice (točka I., III. i V. izreke), kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi tužitelja kojim zahtijevaju utvrđenje da su s tuženicom sklopili ugovor o zakupu kamp mjesta, sa sadržajem kao u glavnom tužbenom zahtjevu (točka II., IV. i VI. izreke), naloženo je tužitelju 1. GI da tuženici naknadi parnični trošak od 3.000,00 EUR, u roku od 15 dana, a odbijen je zahtjev 2. tužiteljice ZI za naknadom parničnog troška u odnosu na tog tužitelja u preostalom dijelu (točka VII. Izreke), naloženo je tužiteljici 2. ZI da tuženici naknadi parnični trošak od 3.000,00 EUR, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužene za naknadom parničnog troška prema 2. tužiteljici ZI odbijen (točka VIII. izreke) te je naloženo 3. i 4. tužiteljima TI i ZID da tuženici naknade parnični trošak od 3.000,00 EUR, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška prema 3. i 4. tužiteljima odbijen kao neosnovan (točka IX. izreke).

2. Protiv navedene presude tužitelji su izjavili žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijevaju naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka i to 1. i 2. tužitelji u iznosu od po 781,25 EUR za sastavljanje žalbe te 462,90 EUR na ime sudske pristojbe za žalbu, a 3. i 4. tužitelji u iznosu od 859,37 EUR, kao i trošak sudske pristojbe u iznosu od 462,90 EUR.

3. Žalba tužitelja je neosnovana.

4. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističu tužitelji jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

4.2. Prvostupanjski je sud ocijenio koje su činjenice odlučne za rješenje spora, izveo je dokaze koje je smatrao odlučnima te ocijenio one dokaze u odnosu na koje je zaključio da su odlučni za donošenje odluke o predmetu spora i za svoju odluku naveo valjane i potrebne razloge pa nisu ostvarene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 8. i čl. 338. st. 4. ZPP.

4.3. Kako ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi pred prvostupanjskim sudom bile počinjene navedene bitne povrede, niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, a pobijana odluka pravilno je i dostatno obrazložena, nema stoga niti povrede prava pristup sudu, kao ni prava na pošteno suđenje pa nije nađeno ni da bi bile počinjene povrede čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ''Narodne novine-Međunarodni ugovori'', broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), kako to u žalbi ističu tužitelji.

5. U postupku je utvrđeno:

- da je između [obrt], vl. ĐID, kao vlasnika te JI, kao korisnika, sklopljen ugovor o smještaju mobilnih kućica (dalje: Ugovor o smještaju) na kojem nije naveden datum sklapanja, a na kojem su potpisi ugovornih strana potvrđeni od vršitelja dužnosti javnog bilježnika Zorane Brčić iz Biograda na Moru pod brojem OV-4890/2019 od 24. srpnja 2019., kojim je ugovoreno:

- čl. 1. vlasnik zemljišta daje, a korisnik prima na korištenje kamp parcele pod brojevima 1, 2, 3 i 4, na kojima korisnik može smjestiti mobilne kućice ili ih koristiti na drugi način u skladu sa pravilima vlasnika, s tim da je svaka parcela veličine 120 m2 + 2 parkirna mjesta uz kamp parcelu, a koordinate su: 43.903757, 15.517423,

- čl. 2. rok trajanja toga ugovora je minimalno do kraja 2024., a maksimalno 15 (petnaest) godina s mogućnošću produženja te da ugovor vrijedi za razdoblje od 15. srpnja 2019. do 31. prosinca 2033.,

- čl. 3. da cijena paušala za svaku godinu iznosi 3.700,00 EUR po kućici, u kojoj su uključeni svi troškovi komunalija, doprinosa, odvoza smeća te da cijena smještaja se godišnje ne povećava,

- čl. 4. da korisnik može dati parcelu djelomično ili potpuno u najam trećoj osobi, da korisnik može kućice iznajmljivati turistima bez dodatnih troškova do vlasnika, a ako korisnik prodaje jednu ili više kućica, da će se napraviti novi ugovor za novog vlasnika kuće pod istim uvjetima kao i taj ugovor, s tim da novi vlasnik kuće preuzima sve troškove najma za parcelu,

- čl. 9. da korisnik može otkazati ugovor nakon 5 godina do kraja tekuće godine za slijedeću godinu, u otkaznom roku od mjesec dana od pismene obavijesti vlasniku i ukloniti mobilne kućice i terase i drugo o svom trošku, kao i da se taj ugovor sklapa za minimalno razdoblje do 31. prosinca 2024. s mogućnostima produženja do 15 godina, pod istim uvjetima,

- čl. 10. da vlasnik ima pravo otkazati ugovor u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2033. samo u slučaju da korisnik ne podmiri dugovanja prema vlasniku kako je navedeno u čl. 3. ugovora,

- da je 6. siječnja 2022. sklopljen kupoprodajni ugovor između JI kao prodavatelja i EI i DI kao kupaca za objekt "Mobilna kućica br. 2, model LUXRUY 5, broj [šasije], za kupoprodajnu cijenu od 50.000,00 EUR, koja da je već plaćena, uz napomenu da prodavatelj prodaje, a kupac kupuje predmet kupoprodaje u viđenom i postojećem stanju bez jamstva,

- da je 6. siječnja 2022. sklopljen kupoprodajni ugovor između JI kao prodavatelja i ZI kao kupca za objekt "Mobilna kućica br. 2, model LUXRUY 5, broj šasije [šasije], za kupoprodajnu cijenu od 50.000,00 EUR, koja da je već plaćena, uz napomenu da prodavatelj prodaje, a kupac kupuje predmet kupoprodaje u viđenom i postojećem stanju bez jamstva,

- da je 27. rujna 2022. sklopljen kupoprodajni ugovor između JI kao prodavatelja i ĐI i HI kao kupaca za objekt "Mobilna kućica br. 4, model LUXRUY 5, broj šasije ..., za kupoprodajnu cijenu od 70.000,00 EUR, koja da je već plaćena, uz napomenu da prodavatelj prodaje, a kupac kupuje predmet kupoprodaje u viđenom i postojećem stanju bez jamstva te napomenu da kupac ima pravo i obvezu preuzeti postojeći ugovor o najmu između prodavatelja (JI) i najmodavca ĐID sa svim pravima i obvezama, s tim da kupac također ima mogućnost odlučiti drugačije.

6. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelji, na kojima je bio teret dokazivanja, nisu uspjeli dokazati osnovanost osnovnih tužbenih zahtjeva na način kako su isti postavljeni. Takav zaključak temelji na ocjeni iskaza svjedoka JI u odnosu na činjenicu vremenskog trajanja ugovora o smještaju (od 24. srpnja 2019.) kojega ocjenjuje kontradiktornim odnosno nejasnim i to iz razloga što u dijelu svog iskaza navodi da RI nije mogla raskinuti ugovor do 2024., odnosno da ga je mogla raskinuti jedino u slučaju neplaćanja ugovorenog paušala od strane njega kao korisnika, što da bi značilo da jedino on ima pravo produljiti taj ugovor od 2033., iako pritom navodi da je taj ugovor zaključen do 2024., odnosno da isti traje do 2024. Stoga u pogledu tumačenja vremenskog trajanja tog ugovora prihvaća kao vjerodostojan iskaz tuženice, koja je navela da se prava volja stranaka potpisnica toga ugovora treba tumačiti kako je to navedeno u čl. 9. st. 2. ugovora, u smislu da se taj ugovor sklapa na minimalno razdoblje do 31. prosinca 2024. do kada stranke potpisnice mogu odlučiti hoće li isti održati na snazi i produžiti ga do 31. prosinca 2033. Pritom nadalje zaključuje da je ugovor (od 24. srpnja 2019.) pripremljen od strane JI, odnosno njegovih odvjetnika pa da i zbog toga nejasne odredbe treba tumačiti u korist tuženice, pozivajući se pritom na čl. 319. st. 1. i čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

7. Neosnovano tužitelji u žalbi navode da sud prvoga stupnja nije dao jasne i dostatne razloge za zaključak da je predmetni ugovor sklopljen do 2024. godine te da iskaze stranaka i svjedoka nije ocijenio u skladu s čl. 8. ZPP, već da zaključak o neosnovanosti tužbenih zahtjeva isključivo temelji iskazu tuženice i svjedoka JI, a pritom zanemaruje i cjelokupan sadržaj odredbi ugovora od 24. srpnja 2019.

7.1. Naime, prilikom ocjene iskaza tuženice i navedenog svjedoka, prvostupanjski je sud imao u vidu sve odredbe navedenog ugovora (točka 10.1. obrazloženja), koje je i prema ocjeni ovoga suda pravilno ocijenio te pravilno zaključio da je volja ugovornih strana bila zaključenje ugovora na minimalno razdoblje od 5 godina, u kojem korisnik isti nije mogao otkazati (čl. 9. st. 1. ugovora), već je to mogao učiniti tek nakon proteka tog roka pa do kraja tekuće godine za sljedeću godinu, u otkaznom roku od mjesec dana. U skladu s tim je i ugovoreno da se navedeni ugovor sklapa za minimalno razdoblje do 31. prosinca 2024.

7.2. U odnosu na pozivanje žalitelja na odredbu čl. 10. st. 1. ugovora, treba reći da su stranke tom odredbom ugovorile pretpostavke pod kojima vlasnik (tuženica) ima pravo otkazati ugovor u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2033. , a ne i trajanje predmetnog ugovora do 31. prosinca 2033., kako to tvrde tužitelji. Naime, kada se navedena odredba tumači u skladu s čl. 2. st. 1. i čl. 9. st. 2. ugovora, proizlazi da se navedena odredba odnosi samo na razloge pod kojima tuženica ima pravo otkazati navedeni ugovor, ali to pod uvjetom da stranke trajanje ugovora sporazumno produže za danje razdoblje, a najdulje do 31. prosinca 2033., kako je to ugovoreno čl. 2. st. 1. i čl. 9. st. 2. ugovora. Prema tome, odredba čl. 10. st. 1. ugovora ne dovodi do zaključka da je i korištenje kamp parcele ugovoreno do 31. prosinca 2033., kako to u žalbi tvrde tužitelji. Iz navedenih razloga tužitelji neosnovano osporavaju i ocjenu prvostupanjskoga suda da je iskaz svjedoka JI kontradiktoran (i nejasan) jer je naveo kako jedino on ima pravo produljiti taj ugovor od 2033., iako je pritom na više mjesta u iskazu naveo da je ugovor zaključen do 2024., odnosno da traje do 2024.

7.3. Tužitelji u žalbi nadalje navode da, ako je ugovor sklopljen 24. srpnja 2019. (kad su ovjereni potpisi ugovornih strana) i ako se izričito u čl. 9. st. 1. ugovora spominje mogućnost za korisnika da otkaže ugovor tek nakon pet godina, da tada nije logično da bi ugovorne strane ugovarale mogućnost otkaza nakon 5 godina (dakle, nakon 24. srpnja 2024.) ako sam ugovor prestaje 31. prosinca 2024. U odnosu na navedeno treba reći da činjenica isteka navedenog roka za korisnika (i to usred sezone kampiranja) sama po sebi ne predstavlja razlog za drugačije tumačenje predmetnog ugovora te da u skladu s čl. 2. ZOO, sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a jedino ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

7.4. Točno je da su se čl. 2. ugovora stranke sporazumjele da ugovor vrijedi za razdoblje od 15. srpnja 2019. do 31. prosinca 2033., međutim tužitelji pritom ispuštaju iz vida prvu rečenicu tog članka, kojom je ugovoren minimalni i maksimalni rok trajanja tog ugovora.

7.5. Neovisno o tome što bi iz iskaza svjedoka JI proizlazilo da ugovor nije sastavljen od strane njegova odvjetnika, već da je uzet u obzir obrazac ugovora koji je tuženica zaključila s prethodnim vlasnikom, u odnosu na žalbene navode treba reći da suprotno proizlazi iz iskaza tuženice, koja je navela da je mobilne kućice na njezinu nekretninu smjestila firma Luxmobile, bez ugovora, da nikome iz Luxmobilea nije nudila ugovor o smještaju mobilnih kućica, već da je ta firma kućice na njezinoj zemlji imala na temelju dogovora s JI. Međutim, sve navedeno nije od odlučujućeg značaja za ishod spornog odnosa među strankama jer je i prema iskazu navedenog svjedoka predmetni ugovor u konačnici sastavio njegov odvjetnik, a prvostupanjski je sud u vezi s tim također pravilno ocijenio da odredbe o trajanju ugovora doista nisu najjasnije sročene te pravilno zaključio da su trajanje predmetnog ugovora stranke ugovorile kao mogućnost, a ne i kao obvezu i to prije svega tuženice, kako to tvrdi navedeni svjedok i navodi da je isključivo na zakupniku odluka hoće li produljiti ugovor ili ne. Osim toga, tužitelji također ispuštaju iz vida dio iskaza navedenog svjedoka u kojem navodi:

- da se s RI dogovorio i potpisao ugovor na način da je isti zaključen do 2024., s mogućnošću produljenja do 2033., kao i

- da je rok trajanja ugovora kojega je zaključio s RI bio kraj 2024. (list 266 spisa), u kojem dijelu je prvostupanjski sud njegov iskaz također pravilno ocijenio.

7.6. Kako i prema ocjeni ovoga suda iz sadržaja ugovora od 24. srpnja 2019. ne proizlazi da bi odluka o tome hoće li produljiti ugovor ili ne bila isključivo na zakupniku te kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni (čl. 3. ZOO) te su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO), pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je produljenje trajanja ugovora do 31. prosinca 2033. ugovoreno kao mogućnost, kako to i proizlazi iz čl. čl. 2. st. 1. i čl. 9. st. 2. navedenog ugovora, a dijelom u svom iskazu potvrđuje i svjedok JI te da se tuženici stoga ne može naložiti sklapanje predmetnog ugovora za daljnje razdoblje jer bi se ona time isključila od opcije da svojom voljom može odlučiti hoće li produljiti predmetni ugovor ili neće.

7.7. U odnosu na žalbene navode tužitelja kojima ističu da prvostupanjski sud svoju presudu pogrešno temelji isključivo na tumačenju ugovora od 24. srpnja 2019., koji je sklopljen između JI i tuženice, treba reći da je pravno stajalište prvostupanjskoga suda u tom dijelu također ispravno jer tužitelji svoja prava u odnosu na korištenje nekretnine tuženice upravo i izvode iz ugovora kojega je JI sklopio s tuženicom pa prava volja tužitelja i razlozi zbog kojih su sklopili ugovor s JI odnosno njihovo viđenje i tumačenje odredaba ugovora od 24. srpnja 2019., ni na koji način ne utječu na prava i obveze tuženice koje proistječu iz ugovora od 24. srpnja 2019., sklopljenog s JI, u odnosu na koji je sud u ovom postupku trebao raspraviti i utvrditi pravu volju ugovornih stranaka u vezi s trajanjem ugovora jer je upravo o tim činjenicama ovisila i osnovanost tužbenih zahtjeva tužitelja, kao novih korisnika.

7.8. S obzirom na navedeno, razlozi presude koji se odnose na sadržaj ugovora nisu proturječni sadržaju predmetnog ugovora pa nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje u žalbi ukazuju tužitelji, a materijalno pravo iz čl. 319. i 320., u vezi s čl. 519. i čl. 545. st. 1. ZOO pravilno je primijenjeno.

8. Neosnovano tužitelji ističu da razlozi koje sud navodi kao razloge odbijanja eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva nisu valjani jer da se svode na iste razloge zbog kojih je odbijen osnovni (kondemnatorni) tužbeni zahtjev (na utvrđenje da su ugovori sklopljeni), čime da je također počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

8.1. Naime, budući da je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da su stranke imale mogućnost, ali ne i obvezu sklopiti ugovor za daljnje razdoblje nakon 2024. godine te da je pravilno ocijenio neosnovnim tužbene zahtjeve kojima tužitelji (tek) zahtijevaju sklapanje takvih ugovora za razdoblje od 6. lipnja 2022. do 31. prosinca 2033., onda su evidentno neosnovani i njihovi zahtjevi za utvrđenjem da su takvi ugovori sklopljeni pa je odluka prvostupanjskoga suda i u tom dijelu pravilna (čl. 519. ZOO).

9. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove drugostupanjske presude).

10. Budući da odluku o parničnom trošku tužitelji ne pobijaju određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).

11. Tužitelji nisu uspjeli sa žalbom pa im ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je, na temelju čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos