REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1878/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o. Zagreb, Radnička 47, protiv tuženika OTP BANK d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica iz Odvjetničkog društva VUKINA & PARTNERI d.o.o. Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 30. travnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, s danom objave 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 15956/06 od dana 10. ožujka 2006. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HVB - SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „KAMATNA STOPA / NAKNADA“, a u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva iznos od 777,72 EUR sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.317,50 EUR sa zateznom kamatom od 12. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 255,00 EUR sa zateznom kamatom od 12. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 13. rujna 2024. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je ŠE iz [adresa] kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom dana 10. ožujka 2006. sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 15956/06 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredit u iznosu od 248.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem deviznom tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 240 mjeseci. U članku 5. Ugovora o kreditu pod nazivom "KAMATNA STOPA/NAKNADA" predviđena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom u iznosu od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, s time da je plaćanje navedene naknade jednokratno, prije korištenja kredita, dok se korisnik kredita istu obvezuje platiti neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.

1.2. Tužitelj nadalje u tužbi navodi da je Ugovor o kreditu koji je sklopljen između korisnika kredita i prednika tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane prednika tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. U odnosu na odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu ističe da o istoj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio korisniku kredita mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve s obzirom da je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika. Štoviše, tvrdi da korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Tužitelj navodi da je takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita pa da time plaćanje predmetne naknade iz čl. 5. Ugovora o kreditu u iznosu od 777,72 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnik kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu troškova kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, koji je umanjen iznos od 777,72 EUR od iznosa kredita.

1.3. Dalje tužitelj navodi da je korisnik kredita, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu refinanciranja postojećih kredita, što nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu. Stoga smatra da korisnik kredita nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom bila jasna i lako razumljiva, za razliku od pravnog prednika tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je predmetni Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač u odnosu na pravnog prednika tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje sporne odredbe. Tvrdi da je sve navedeno dovelo do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen, čime je pravni prednik tuženika izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

1.4. Nadalje, tvrdi da se prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, tvrdi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena ugovorna odredba te je da je stoga ista, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništetna. U tom smislu, upire i na to da je odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (dalje u tekstu: Direktiva) također propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je pravni prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je prema tvrdnjama tužitelja sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje pravnog prednika tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 777,72 EUR. Pri tome ističe kako pravni prednik tuženika u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, ne spominjući što točno ista obuhvaća, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato.

1.5. Stoga slijedom navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, tužitelj ističe da se po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati što prema njegovim tvrdnjama znači da je ista odredba ništetna. Također ističe i da je očito i nesporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, koju je korisnik kredita platio 17. ožujka 2006. godine u iznosu od 777,72 EUR / 5.859,74 kn prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st.1. ZZP, sve u smislu odredbe čl. 81. st.1. ZZP, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Nadalje upire na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisano da je slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi da je pravni prednik tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 777,72 EUR.

1.6. Tužitelj završno u tužbi navodi da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je ustupitelj (korisnik kredita) ustupio primatelju (tužitelju) svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju predmetnog Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, o čemu je tuženik obaviješten pisanim putem.

1.7. Stoga tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti sporne odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu te zahtijeva isplatu iznosa od 777,72 EUR sa pripadajućim kamatama s osnove plaćene naknade za obradu kredita temeljem tako ništetne ugovorne odredbe.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu svih tužbenih zahtjeva, kao i osnovu, visinu i tijek zateznih kamata, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i promašene pasivne legitimacije tuženika u bitnome navodeći da tužitelj nije potrošač u smislu ZZP te da je sklopljeni Ugovor o ustupu tražbine ništetan jer tražbina iz navedenog Ugovora o kreditu ne smije biti predmet ustupa jer je usko vezana za osobu vjerovnika, konkretno korisnika kao potrošača te se radi o njegovom strogo osobnom pravu. Tuženik također tvrdi da tužitelj nije dokazao da je on, odnosno korisnik kredita, izvršio jednu uplatu na ime dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu, slijedom čega smatra da ne postoji osnova za potraživanje stjecanja bez osnove. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare navodeći da tužitelj nije potrošač pa da se treba primijeniti zastara za tražbine stjecanja bez osnove iz nepotrošačkih ugovora, odnosno rok od 5 godina od svake pojedine uplate. Nadalje, tuženik ističe, osim da tužitelj nije dokazao da je zaista i platio predmetnu naknadu, kako prema ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, a tuženik tvrdi da je ista bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, pri čemu je korisnik kredita pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba predmetnog ugovora te da prihvaća pravne posljedice koje iz njega proizlaze. Smatra i da tužitelj, kako nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva, nema pravni interes za podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti sporne odredbe. Nadalje ističe, ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe dopušten, da se pojedina ugovorna odredba može smatrati nepoštenom samo ako se ispune kumulativno tri uvjeta, odnosno da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opreza radi ističe kako niti Vrhovni sud Republike Hrvatske niti Visoki trgovački sud Republike Hrvatske niti Trgovački sud u Zagrebu prije odlučivanja u postupku pokrenutom u kolektivnoj tužbi nisu našli da bi sporna odredba bila nepoštena i posljedično ništetna.

3.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu broj 15956/06 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 10. ožujka 2006. (list 9. do 20. spisa), obavijest o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 21. do 22. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 23. do 28. spisa), pisana izjava svjedoka ŠE (list 30. do 32. spisa), zahtjev za dostavu potvrda o uplatama ulazno/izlaznih naknada od 29. kolovoza 2024. i odgovor tuženika (list 33. do 39. i 41. spisa), obračun prijevremene otplate kredita od 25. siječnja 2016. (list 40. spisa), početni otplatni plan (list 43. do 59. spisa), izvod iz računa ŠE (list 60. do 84. spisa), sudska praksa (list 85. do 88., list 95. do 110., list 141. do 151., list 153. do 182., list 186. do 194. spisa), Direktiva vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (list 89. do 94. spisa), ispis sa web stranice www.hnb.hr "kada se plaća naknada za prijevremeni povrat kredita" (list 128. do 131. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (list 152. spisa), Izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenog 2020. (list 183. do 185. spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka ŠE (iskaz na listu 209. spisa).

3.2. Tužitelj je tijekom postupka odustao od prijedloga da se sasluša odgovorna osoba tužitelja kao i kod prijedloga da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje pa sud taj dokaz nije provodio.

4. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom te zahtjev za isplatu iznosa od 777,72,00 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

6. Među strankama nije sporno nije sporno da je pravni prednik tuženika s korisnikom kredita ŠE (ranije IE) sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 15956/06 od 10. ožujka 2006. list (12. do 20. spisa) niti je sporno da je korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika dana 18. siječnja 2016. sklopio Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 15956/06 kojim je izvršena konverzija, nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 10. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji te nije sporno da je 17. ožujka 2006. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 777,72 EUR pa stoga nije sporna visina točke II. tužbenog zahtjeva, a nije sporan niti utuženi tijek zatezne kamate.

7. Među strankama su sporne osnova tužbenog zahtjeva, sporna je aktivna legitimacija tužitelja jer predmet tužbe nije mogao biti predmet cesije, sporan je status korisnika kredita kao potrošača te je sporno je li nastupila zastara.

8. U odnosu na istaknuti prigovor vrijednosti predmeta spora treba navesti da isti nije osnovan. Naime, tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 2.104,95 EUR. S obzirom da se tužbeni zahtjev iz točke I. odnosi na nenovčanu tražbinu, za taj je dio zahtjeva vrijednost predmeta spora pravilno naznačena u iznosu od 1.327,22 EUR sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i čl. 40. st. 2. ZPP, dok je vrijednost predmeta spora za točku II. tužbenog zahtjeva iznos od 777,72 EUR (čl. 35. st. 1. ZPP). Prema tome, tužitelj je vrijednost predmeta spora i za nenovčani i za novčani zahtjev ispravno naveo u tužbi.

9.1. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj (list 13. do 18. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita ŠE (tada IE) i prednika tuženika kao kreditora za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 248.000,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, sa namjenom refinanciranja stambenog kredita ĆE (koja je konkretni ugovor potpisala kao sudužnik), hipotekarnog kredita LE (koji je konkretni ugovor potpisao kao sudužnik) i hipotekarnog kredita IE (sada LE).

9.2. U odredbi članku 5.2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u visini od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prije korištenja kredita neovisno o iskorištenom iznosu kredita.

10. Tuženik je na ročištu održanom 18. veljače 2025. učinio nespornim da je 17. ožujka 2006. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 777,72 EUR, slijedom čega je tuženik učinio nespornom visinu točke II. tužbenog zahtjeva pri čemu je tuženik učinio nespornim i utuženi tijek zatezne kamate (od 18. ožujka 2006. do isplate).

11. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 23. do 28. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita ŠE, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, o čemu je tuženik nesporno obaviješten (učinjeno nespornim na ročištu 18. veljače 2025.).

12.1. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, valja navesti slijedeće. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

12.2. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, kako to tuženik tvrdi, a nije riječ niti o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na ovdje tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

12.3. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

12.3. Slijedom iznijetoga ovaj sud je ocijenio istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovanim, a imajući u vidu da je nesporno korisnik kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopio s pravnik prednikom ovdje tuženika, sud je i istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije također ocijenio neosnovanim.

13. Tuženik je osporio da bi korisnik kredita u konkretnom slučaju imao status potrošača, međutim, sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je navedena tvrdnja tuženika neosnovana. Naime, iz samog Ugovora o kreditu razvidno je da se radi o kreditu koji je sklopljen u svrhu refinanciranja stambenog kredita i pratećih hipotekarnih kredita, a i iz iskaza svjedokinje ŠE (korisnice kredita) također proizlazi da je s predmetnim kreditom refinancirala raniji kredit predmet kojega je bila kupnja roditeljske kuće u [adresa] u kojoj danas žive njezini roditelji. Iz njenog iskaza također proizlazi da se ona nikada nije bavila nikakvom gospodarskom djelatnošću u toj nekretnini. Stoga je ovaj sud iz provedenih dokaza, kao i iz iskaza navedene svjedokinje, kojem iskazu je ovaj sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, zaključio kako je korisnica kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, potrošač. Dakle, sredstva dobivena kreditom nisu korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita.

14. Nadalje, iz iskaza saslušanog svjedoka proizlazi i da svjedokinja kao korisnik kredita nije imala mogućnost pregovaranja bilo koje odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji je bio unaprijed pripremljen od strane banke i bio je tipski pa tako niti nije imala mogućnost pregovaranja predmetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom. Također iz iskaza proizlazi da nije imala niti mogućnost traženja objašnjenja te odredbe, kao niti drugih odredbi, jer se radilo o situaciji "uzmi ili ostavi" pri čemu svjedokinja nije razumjela niti što konkretna naknada obuhvaća niti na koji način se obračunava, a niti što u sebi taj iznos naknade sadrži.

15. Iz navedenog proizlazi da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi ove naknade, jednako kao i da mu djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Iz navedenog stoga proizlazi da korisniku kredita odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

16.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

16.2. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16.3. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17.1. Na tuženiku je teret dokazivanja da je njegov prednik sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li predniku tuženika bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

17.2. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

17.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, proizlazi da prednik tuženika nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita te da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

18.2. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja prednik tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

19. Slijedom prednjih zaključaka, ocjena je ovog suda kako je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtejva i upravljanje kreditom sukladno odredbi čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP-a ništetna.

20. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

21. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 777,72 EUR, čija visina među strankama nije sporna.

23.1. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je od tuženika istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

23.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

24.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.2. Ocjena je ovog suda da je prednik tuženika morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu i odobrenje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako među strankama nije sporan utuženi tijek zatezne kamate ovaj sud je stoga ocijenio osnovanim i zahtjev za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos naknade od dana 18. ožujka 2006. do isplate.

24.3. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

25. Obzirom na sve ranije navedeno, ovaj sud je ocijenio osnovanim tužbene zahtjeve tužitelja te je slijedom toga odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

26.1. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 212. do 213. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

26.2. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita (Tbr. 36. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR

- trošak sastava podneska od 16. rujna 2024. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 28. listopada 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 18. veljače 2025. (Tbr.9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 30. travnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda (Tbr. 9.3. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,75 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 33,75 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.317,50 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

28.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

29.1. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak sastava podneska od 16. rujna 2024. iz razloga što se prema sadržaju istoga radi o podnesku za koji je nagrada propisana Tbr. 8.4. Tarife, a ne Tbr. 8.1. Tarife kako je to tužitelj zatražio. Tužitelj je na ime sudske pristojbe za tužbu i presudu u troškovniku zahtjeva ukupni iznos od 135,00 EUR, s time da nije odredio koje točno iznose zahtijeva s osnove koje od navedenih pristojbi. Međutim, tužitelj je uz tužbu dostavio dokaz da je pravovremeno platio sudsku pristojbu za tužbu u polovici propisanog iznosa te pristojbe Tarifom, odnosno u iznosu od 33,75 EUR pa mu je u toj visini taj trošak i priznat. Nadalje, tužitelju je u istom iznosu od 33,75 EUR priznat i trošak sudske pristojbe za presudu. Naime, odredbom čl. 7. st. 3. ZSP-a propisano je da na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. Tako je tužitelj u obvezi plaćanja sudske pristojbe za presudu u navedenom iznosu od 33,75 EUR, ukoliko ju plati u propisanom roku od tri dana, dok sam snosi krivnju za eventualno nepravovremeno plaćanje iste i slijedom toga plaćanje razlike do punog iznosa pristojbe propisanog Tarifom (razlika u iznosu od 33,75 EUR). Stoga je na ime zatraženih sudskih pristojbi tužiteljev zahtjev prihvaćen za ukupni iznos od 67,50 EUR, dok je odbijen u odnosu na preostalo neosnovano zatraženi iznos od 67,50 EUR.

29.2. Slijedom navedenoga, tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen je kao neosnovan za ukupni iznos od 255,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 12. lipnja 2025.

SUDAC

Iva Karin Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.