Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-337/2023-32

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Ljubici Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja EC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zast. po pun. iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 14. svibnja 2025., u prisutnosti zamj. pun. tužitelja Antonije Petrić odvj. vježbenice u OU Marijan Fosin i ECM iz [adresa], te zz punomoćnice tuženika Dore Pintarić odvj. iz Varaždina, a dana 12. lipnja 2025. objavio i

p r e s u d i o j e:

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-4179433 od 13.06.2007. godine sklopljen između tužitelja FC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, solemniziran po javnom bilježniku Marodi Ivanu iz Čakovca, Matice hrvatske 14, pod brojem OV-15122/07 od 05.07.2007. godine, u čl. 7., a koji glasi:

''Kredit se otplaćuje u … mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…''

te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, da tužitelju FC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 7.641,26 EUR (slovima: sedamtisućašestočetrdesetijedan euro i dvadesetišest centi) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednostiCHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

na iznos od 23,55 EUR sa kamatom od 06.09.2009. do plaćanja; na iznos od 32,87 EUR sa kamatom od 08.10.2009. do plaćanja; na iznos od 30,08 EUR sa kamatom od 08.11.2009. do plaćanja; na iznos od 35,32 EUR sa kamatom od 07.12.2009. do plaćanja; na iznos od 3,87 EUR sa kamatom od 02.01.2010. do plaćanja; na iznos od 35,65 EUR sa kamatom od 09.01.2010. do plaćanja; na iznos od 14,59 EUR sa kamatom od 02.02.2010. do plaćanja; na iznos od 30,90 EUR sa kamatom od 08.02.2010. do plaćanja; na iznos od 44,13 EUR sa kamatom od 08.03.2010. do plaćanja; na iznos od 52,23 EUR sa kamatom od 09.04.2010. do plaćanja; na iznos od 9,22 EUR sa kamatom od 02.05.2010. do plaćanja; na iznos od 41,47 EUR sa kamatom od 08.05.2010. do plaćanja; na iznos od 53,69 EUR sa kamatom od 07.06.2010. do plaćanja; na iznos od 8,37 EUR sa kamatom od 02.07.2010. do plaćanja; na iznos od 71,27 EUR sa kamatom od 08.07.2010. do plaćanja; na iznos od 24,76 EUR sa kamatom od 02.08.2010. do plaćanja; na iznos od 49,54 EUR sa kamatom od 08.08.2010. do plaćanja; na iznos od 1,78 EUR sa kamatom od 02.09.2010. do plaćanja; na iznos od 80,40 EUR sa kamatom od 09.09.2010. do plaćanja; na iznos od 77,06 EUR sa kamatom od 08.10.2010. do plaćanja; na iznos od 68,84 EUR sa kamatom od 08.11.2010 do plaćanja; na iznos od 0,20 EUR sa kamatom od 02.12.2010. do plaćanja; na iznos od 85,99 EUR sa kamatom od 09.12.2010 do plaćanja; na iznos od 108,27EUR sa kamatom od 09.01.2011. do plaćanja; na iznos od 92,64 EUR sa kamatom od 07.02.2011 do plaćanja; na iznos od 18,22 EUR sa kamatom od 02.03.2011 do plaćanja; na iznos od 79,90 EUR sa kamatom od 07.03.2011 do plaćanja; na iznos od 1,21 EUR sa kamatom od 02.04.2011 do plaćanja; na iznos od 89,94 EUR sa kamatom od 08.04.2011 do plaćanja; na iznos od 2,84 EUR sa kamatom od 02.05.2011 do plaćanja; na iznos od 89,55 EUR sa kamatom od 08.05.2011 do plaćanja; na iznos od 38,99 EUR sa kamatom od 02.06.2011 do plaćanja; na iznos od 83,00 EUR sa kamatom od 09.06.2011 do plaćanja; na iznos od 121,68 EUR sa kamatom od 08.07.2011 do plaćanja; na iznos od 145,77 EUR sa kamatom od 08.08.2011 do plaćanja; na iznos od 5,66 EUR sa kamatom od 02.09.2011 do plaćanja; na iznos od 127,73 EUR sa kamatom od 08.09.2011 do plaćanja; na iznos od 22,01 EUR sa kamatom od 02.10.2011 do plaćanja; na iznos od 97,83 EUR sa kamatom od 08.10.2011 do plaćanja; na iznos od 38,55 EUR sa kamatom od 02.11.2011 do plaćanja; na iznos od 79,84 EUR sa kamatom od 07.11.2011 do plaćanja; na iznos od 52,12 EUR sa kamatom od 02.12.2011 do plaćanja; na iznos od 52,10 EUR sa kamatom od 05.12.2011 do plaćanja; na iznos od 13,13 EUR sa kamatom od 08.12.2011 do plaćanja; na iznos od 123,81 EUR sa kamatom od 02.01.2012 do plaćanja; na iznos od 129,44 EUR sa kamatom od 02.02.2012 do plaćanja; na iznos od 43,87 EUR sa kamatom od 02.03.2012 do plaćanja; na iznos od 0,02 EUR sa kamatom od 05.03.2012 do plaćanja; na iznos od 86,31 EUR sa kamatom od 08.03.2012 do plaćanja; na iznos od 19,85 EUR sa kamatom od 02.04.2012 do plaćanja; na iznos od 106,45 EUR sa kamatom od 08.04.2012 do plaćanja; na iznos od 45,47 EUR sa kamatom od 02.05.2012 do plaćanja; na iznos od 0,01 EUR sa kamatom od 05.05.2012 do plaćanja; na iznos od 83,45 EUR sa kamatom od 07.05.2012 do plaćanja; na iznos od 55,35 EUR sa kamatom od 02.06.2012 do plaćanja; na iznos od 75,38 EUR sa kamatom od 08.06.2012 do plaćanja; na iznos od 13,78 EUR sa kamatom od 02.07.2012 do plaćanja; na iznos od 0,00 EUR sa kamatom od 05.07.2012 do plaćanja; na iznos od 113,92 EUR sa kamatom od 09.07.2012 do plaćanja; na iznos od 128,50 EUR sa kamatom od 02.08.2012 do plaćanja; na iznos od 119,70 EUR sa kamatom od 02.09.2012 do plaćanja; na iznos od 0,02 EUR sa kamatom od 05.09.2012 do plaćanja; na iznos od 6,51 EUR sa kamatom od 08.09.2012 do plaćanja; na iznos od 121,32 EUR sa kamatom od 02.10.2012 do plaćanja; na iznos od 126,55 EUR sa kamatom od 02.11.2012 do plaćanja; na iznos od 71,99 EUR sa kamatom od 02.12.2012 do plaćanja; na iznos od 30,98 EUR sa kamatom od 09.12.2012 do plaćanja; na iznos od 26,09 EUR sa kamatom od 10.12.2012 do plaćanja; na iznos od 70,38 EUR sa kamatom od 02.01.2013 do plaćanja; na iznos od 56,92 EUR sa kamatom od 11.01.2013 do plaćanja; na iznos od 71,13 EUR sa kamatom od 02.02.2013 do plaćanja; na iznos od 46,31 EUR sa kamatom od 10.02.2013 do plaćanja; na iznos od 56,84 EUR sa kamatom od 02.03.2013 do plaćanja; na iznos od 68,98 EUR sa kamatom od 11.03.2013 do plaćanja; na iznos od 1,26 EUR sa kamatom od 02.04.2013 do plaćanja; na iznos od 0,00 EUR sa kamatom od 05.04.2013 do plaćanja; na iznos od 125,29 EUR sa kamatom od 08.04.2013 do plaćanja; na iznos od 123,27 EUR sa kamatom od 09.05.2013 do plaćanja; na iznos od 113,05 EUR sa kamatom od 08.06.2013 do plaćanja; na iznos od 112,79 EUR sa kamatom od 08.07.2013 do plaćanja; na iznos od 115,30 EUR sa kamatom od 09.08.2013 do plaćanja; na iznos od 119,32 EUR sa kamatom od 02.09.2013 do plaćanja; na iznos od 124,89 EUR sa kamatom od 02.10.2013 do plaćanja; na iznos od 105,63 EUR sa kamatom od 02.11.2013 do plaćanja; na iznos od 16,39 EUR sa kamatom od 11.11.2013 do plaćanja; na iznos od 60,17 EUR sa kamatom od 02.12.2013 do plaćanja; na iznos od 63,88 EUR sa kamatom od 09,12,2013 do plaćanja; na iznos od 24,72 EUR sa kamatom od 02.01.2014 do plaćanja; na iznos od 101,64 EUR sa kamatom od 11.01.2014 do plaćanja; na iznos od 109,81 EUR sa kamatom od 02.02.2014 do plaćanja; na iznos od 112,42 EUR sa kamatom od 02.03.2014 do plaćanja; na iznos od 67,82 EUR sa kamatom od 02.04.2014 do plaćanja; na iznos od 43,74 EUR sa kamatom od 08.04.2014 do plaćanja; na iznos od 7,49 EUR sa kamatom od 02.05.2014 do plaćanja; na iznos od 101,19 EUR sa kamatom od 10.05.2014 do plaćanja; na iznos od 8,20 EUR sa kamatom od 02.06.2014 do plaćanja; na iznos od 99,55 EUR sa kamatom od 09.06.2014 do plaćanja; na iznos od 1,95 EUR sa kamatom od 02.07.2014 do plaćanja; na iznos od 106,22 EUR sa kamatom od 10.07.2014 do plaćanja; na iznos od 111,44 EUR sa kamatom od 10.08.2014 do plaćanja; na iznos od 10,73 EUR sa kamatom od 02.09.2014 do plaćanja; na iznos od 103,47 EUR sa kamatom od 06.09.2014 do plaćanja; na iznos od 83,35 EUR sa kamatom od 02.10.2014 do plaćanja; na iznos od 30,28 EUR sa kamatom od 09.10.2014 do plaćanja; na iznos od 114,43 EUR sa kamatom od 02.11.2014 do plaćanja; na iznos od 1,58 EUR sa kamatom od 14.11.2014 do plaćanja; na iznos od 117,63 EUR sa kamatom od 02.12.2014 do plaćanja; na iznos od 116,68 EUR sa kamatom od 02.01.2015 do plaćanja; na iznos od 97,47 EUR sa kamatom od 02.02.2015 do plaćanja; na iznos od 20,51 EUR sa kamatom od 12.02.2015 do plaćanja; na iznos od 30,46 EUR sa kamatom od 02.03.2015 do plaćanja; na iznos od 87,52 EUR sa kamatom od 12.03.2015 do plaćanja; na iznos od 13,15 EUR sa kamatom od 02.04.2015 do plaćanja; na iznos od 104,83 EUR sa kamatom od 12.04.2015 do plaćanja; na iznos od 20,60 EUR sa kamatom od 02.05.2015 do plaćanja; na iznos od 97,38 EUR sa kamatom od 11.05.2015 do plaćanja; na iznos od 17,29 EUR sa kamatom od 02.06.2015 do plaćanja; na iznos od 100,69 EUR sa kamatom od 11.06.2015 do plaćanja; na iznos od 3,07 EUR sa kamatom od 02.07.2015 do plaćanja; na iznos od 114,91 EUR sa kamatom od 11.07.2015 do plaćanja; na iznos od 117,98 EUR sa kamatom od 10.08.2015 do plaćanja; na iznos od 9,73 EUR sa kamatom od 02.09.2015 do plaćanja; na iznos od 108,25 EUR sa kamatom od 11.09.2015 do plaćanja; na iznos od 5,75 EUR sa kamatom od 02.10.2015 do plaćanja;

III. Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja, podnijet sudu na ročištu dana 29.7.

2024., 17.1.2025. i 14.5.2025., kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.582,65 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj EC (u daljnjem tekstu tužitelj) je podnio tužbu protiv tuženika 11. svibnja 2023. u kojoj navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 218-50-4179433 dana 13. lipnja 2007. u Čakovcu. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 99.000,00 CHF (švicarskih franaka) po srednjem tečaju za devize tuženika (banke) na dan korištenja kredita, uz kamatu od 4,95% godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Dodatno navodi da je sa tuženikom sklopio dodataka ugovoru o kreditu – konverzija broj 218-50- 4179433 iz valute CHF u valutu euro 20. veljače 2016. a koja konverzija je provedena po zakon u potrošačkom kreditiranju iz 2015. no to nije utjecalo na ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i obvezi otplate glavnice i kamata vezano uz valutu CHF. Konverzijom nije nestao uzrok ništetnosti te tužitelju nije nadoknađen iznos oštećenja zbog ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope. Tužitelj se poziva na i na ništetnost ugovorene otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima. Također tvrdi da je i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika ništetna i nepoštena. Poziva se na presudu VTS Pž-6632/2017, presudu P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-7129/13 VTS RH, Odluku Vrhovnog suda Revt-249/14 kojom su obijene sve uložene revizije, na odluku Ustavnog suda, na direktivu 93/13 EEZ, a kojom je obuhvaćena materija ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope sukladno odlukama banaka a među strankama obuhvaćenim u naprijed navedenim domicilnim odlukama obuhvaćen je i tuženik, tzv. kolektivni potrošački spor. Nadalje navodi da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu CHF nije pojedinačno pregovaralo a jednako tako ni o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke. Potrošač, ovdje tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba. Eventualno je mogao samo odustati od sklapanja takvog ugovora. Takav način postupanja banke protivan je čl. 84 ZZP/07 odnosno 96 i 99 ZZP/07 kao i prakse suda Europske unije iz kojih proizlazi da bi te odredbe trebale biti sastavljene jasno i razumljivo i do trenutka sklapanja ugovora trebali su biti izloženi svi rizici učinci i konkretna djelovanja takvih ugovornih odredbi kao i drugih faktora koji utječu na kreditu zaduženost uz predočenje razumljivih kriterija i posljedice koje iz takvih odredbi mogu proisteći za tužitelja odnosno prosječnog potrošača. Poziva se na čl. 4 st. 2. Direktive 93/13 EEZ, Odluku suda Europske unije C-26/13. Smatra da je objavljivanje niskih kamatnih stopa za kredite u švicarskim francima, a da se istovremeno propušta davanje informacije o rizičnosti kredita u CHF suprotno načelu savjesnosti i poštenja a navodile su potrošače na sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom CHF. Banka je poslovni subjekt koji je znao i morao znati za rizike franka kao "valute utočišta". Smatra da s u povrijeđene odredbe Zakona o obveznim odnosima osobito odredbe o načelu savjesnosti i poštenja da u momentu sklapanja ugovora sukladno Zakon u o obveznim odnosima na način kako je to bio navedeno u ugovoru nisu bile poznate ni cijena ni predmet a koji su bitni sastojci ugovora o kojima se nije pregovaralo već je sklopljen tipski ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika a o sadržaju kojeg kod sklapanja istog nije imao nikakvog utjecaja a jednako tkao i na eventualno promjene pojedinih odredbi u toku otplate kredita. Smatra da je na taj način tuženik od tužitelja do 30. rujna 2015. temeljem ništetnih ugovornih odredbi vezanosti otplate kredita uz valutnu klauzulu CHF naplatio iznos od 7.383,91 euro (55.634,06 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne više plaćene iznose od dospjelosti pa do isplate. Traži i utvrđenje ništetnosti čl. 7 ugovora o kreditu a kojim je otplata kredita vezana u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF. Ujedno traži isplatu onog što je tuženik kao nesavjesni stjecatelj stekao od tužitelja, a po naprijed rečenim ništetnim i nepoštenim odredbama sukladno odredbi čl. 1111 ZOO- a.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava visinu i osnov tužbenog zahtjeva. Poziva se na činjenicu da je s tužiteljem sklopio dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Tvrdi da je sukladno naprijed rečenom zakonu (ZIDZPK) provedena konverzija koju je tužitelj prihvatio te smatra da je na taj način tužitelj namiren i da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Podredno pak je tuženik u potpunosti informirao tužitelja o svim parametrima konverzije prema kalkulatoru temeljem kojeg je izračunata konverzija a dostupan je svim potrošačima. Smatra da je tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je provedena konverzija. Što se tiče valutne klauzule ista je bila dopuštena i predviđena Zakonom o obveznim odnosima čl. 22 i 26 ZOO-a a i Ustavni sud je dopustio ugovaranje valutne klauzule prema važećim propisima, tuženik prigovara zastari utuženog potraživanja. Predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije. Tuženik je na ročištu 29.7.2024. istakao prigovor radi prijeboja za eventualne negativne tečajne razlike kao i za iznos koji je eventualno tužitelju priznat dodatkom o konverziji.

3. Tužitelj se prijeboju negativnih tečajnih razlika i efekta konverzije nije protivio.

4. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

5. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja i očitovanja vještaka podneskom od 27.3.2025. specificirao tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a kako je isti naveden u izreci ove presude.

6. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio tužbi.

7. Stoga je sud je na ročištu održanom dana 14. svibnja 2025., s obzirom da daljnjih dokaznih prijedloga stranaka nije bilo, proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo.

8. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu list 11-15, u izjavu prihvata izračuna konverzije 16-17, sudsku praksu uz tužbu list 18-95, otplatni plan list 96-109, prijepis knjigov. kartice list 110-116, zahtjev za kredit list 125, dodatak ugovoru – konverzija list 126-129, pročitao vještački nalaz list 326-346, te dopunu nalaza i mišljenja od 22.3.3025. list 380-388.

9. Sud je u toku postupka saslušao tužitelja, dok odgovorna osoba tuženika nije saslušana jer se na ročište, iako uredno pozvana, nije odazvala.

10. Sud nije saslušao svj. Marinu Šiprak obzirom je tuženik od toga dokaznog prijedloga odustao.

11. Sud nije saslušao neposredno na ročištu vještakinju jer stranke nisu imale primjedaba na nalaz i očitovanje vještakinje te nisu inzistirale na neposrednom saslušanju vještakinje jer nakon dodatnog očitovanja vještaka za istim više nije postojala potreba.

12. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je specificiran tužbom i podneskom od 27.3.2025. (točka 2. zahtjeva) nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, u cijelosti osnovan, kako će dalje biti obrazloženo.

13. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

14. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

15. Nije sporno da su tužitelj EC kao korisnik kredita i banka sklopili u Čakovcu Ugovor o kreditu broj 218-50-4179433 od 13.6.2007. po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 99.000,00 CHF (švicarskih franaka) i to stambeni kredit za refinanciranje i adaptaciju na rok vraćanja od 360 mjesečna anuiteta, uz početnu kamatnu stopu od 4,95%, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Marodiju iz Čakovca.

16. Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,95% godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

17. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik (banka) sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija u valutu euro sa danom 30.9.2015. broj Konv 1/2016 od 20.2.2016.

18. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o potraživanju vezanom uz pitanja tzv. kolektivne tužbe.

19. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

20. Tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7 Ugovora u dijelu koji se odnose na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF i da ta odredba na stranke ne proizvodi nikakav pravni učinak. Traži isplatu onog što je previše platio po osnovu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli otplate kredita u CHF, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

21. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

22. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

23. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (neimovinska šteta).

24. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

25. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

26. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu).

28. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

29. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

30. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

31. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

32. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

33. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

35. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

36. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak).

37. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Pri čemu valja reći da se uz pozivanje na utvrđenja iz tzv. Potrošačkog spora poziva i na ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po odlukama kreditora-banke i po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz valutu CHF.

38. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-76/19 do C-782/19.

39. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Valja kazati da u ovoj pravnoj stvari predmet spora jest i utvrđenje ništetnosti u izreci navedenih odredaba ugovora te zastarni rok zapravo počinje teći tek od dana donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari.

40. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

41. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnijeta 11.5.2023. u dijelu ništetnosti ugovora vezanosti otplate kredita, glavnice i kamatne za valutu CHF. Zastara nastupa 14.6.2018., a tužba je podnijeta prije tog roka te u ovoj pravnoj stvari zastara nije nastupila.

42. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje. Tužitelj je tužbom i podneskom od 27.3.2024. (točka 2 zahtjeva) nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja i očitovanja vještakinje specificirao tužbeni zahtjev te traži utvrđenje ništetnosti i isplatu za iznose kako su navedeni u izreci time da ih specificira u valuti euro kao važećoj valuti, a sukladno nalazu, mišljenju od 9.10.2024. i očitovanju vještakinje, dopune nalaza i mišljenja od 22.3.2025.

43. Tužitelj EC iskazao je da je sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu u Čakovcu od 13.6.2007. a temeljem kojeg ugovora mu je tuženik odobrio i plasirao kredit u visini od 99.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Početna kamatna stopa iznosila je 4,95%, riječ je bilo o stambenom kreditu za uređenje i dovršenje kuće u [adresa], rok otplate bio je 360 mjeseci. Ugovor je identičan preslici koja mu je predočena na listovima 11-15 spisa. Sa tuženikom je sklopio i dodatak ugovora o konverziji kojim je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit s valutnom klauzulom euro s time da je isti sklopljen 1.2.2026. a u njemu je rata bila nešto manja i priznata mu je preplata u iznosu od oko 780 eura. Ugovor je već kao pripremljen prvi puta vidio tek kod javnog bilježnika kad je došao na potpis i ovjeru potpisa. Ni sa kime iz banke nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora a osobito ne o načinu promjene promjenjive kamatne stope odnosno valutne klauzule na način kako će se kredit obračunavati u valuti CHF. Ni kod javnog bilježnika a niti nitko iz banke ga nije upozorio na rizike ugovaranja kredita u CHF. Prilikom odlučivanja o kreditu gledao je i kredite u euru i kunama, međutim kad je došao u banku razgovarati o visini, najpovoljniji uvjeti koji su mu ponuđeni od banke bili su, što se tiče kamata i što se tiče visine zajma, vezani uz valutu CHF. Rekli su mu da je taj kredit, s obzirom na visinu kredita, za njega najpovoljniji. Ni jedan rizik vezan uz valutu CHF nije mu predočen. Osobito ne da je riječ o valuti koja je u krizama sklona rastu, da je to valuta utočišta i da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kunu, kao što je slučaj sa eurom. Zapravo mu ništa nije rečeno. Ubrzo nakon stavljanja kredita u otplatu mjesečni obroci su mu, kako zbog promjene valute i kamate, počeli rasti. Početni mjesečni obrok iznosio je oko 2000 kuna da bi narastao na dupli iznos na oko 4000 kuna. Tada je već u javnim medijima bilo riječi o sličnim slučajevima i počelo se govoriti o razlozima rasta kreditnih opterećenja te stoga nije ni pitao banku. Koliko se sjeća imao je trajni nalog te mu je banka s računa skidala mjesečne obroke. Iskazao je da je imao bilo kakve informacije da bi se to moglo desiti i takav rast kredita sigurno se ne bi odlučio za kredit pod takvim uvjetima gdje ni u jednom momentu nije znao koliko će mu biti sljedeći obrok i koliko će morati platiti po osnovu tog kredita. Kredit je namjenski utrošio za gradnju kuće a u toj kući sa obitelji živi i danas. Kredit je plaćao na način da mu je banka ustezala sredstva s računa. Napomenuo je da je zbog sveg što se dešavalo u tijeku otplate kredita sakupio sredstva i došao u banku s namjerom da kredit u cijelosti otplati te im je rekao neka izračunaju koliko je dužan i da s njegovog računa uzmu sredstva i zatvore kredit. Tada su mu u banci rekli da se provode konverzije i da će mu to biti povoljnije, nešto smanjen dug i povoljnije i neka prvo provede konverziju i nakon toga otplati kredit. Vjerovao je banci i pristao je na konverziju a tamo je već imao račun međutim naveo je da je znao da će iznos izračuna biti tako mali ne bi se za to odlučio i svakako bi u otplati sa nekonvertiranim kreditom bio u povoljnijoj situaciji. Ni na koji način nije sudjelovao u izračunavanju konverzije već je to u cijelosti učinila banka i već pripremljeni aneks tipski sa izračunom mu je dan na potpis a on je, vjerujući isti i potpisao. Napomenuo je da je kredit idućeg dana po sklapanju aneksa o konverziji i otplatio, a što mu je bila i prvobitna namjera prije sklapanja aneksa o konverziji, i to je bio razlog zašto je došao u banku. Ugovor i aneks sklopljeni su u Čakovcu i to je za njega bilo najjeftinije i najbliže i s najmanje troškova. Tuženik i sad ima poslovnicu u Čakovcu. U kući koju je izgradio nikada nije obavljao poslovnu djelatnost, nije imao registrirano ni trgovačko društvo ni obrt. Po zanimanju je kriminalist, nema nikakvih specijalnih financijskih znanja, razumije pojmove valute kao prosječni građanin. Ugovor je letimično pročitao i to već nakon što ga je kod JB potpisao i ovjerio. Razumio je koliki mu je bio iznos kredita i rata a ne i koliko će narasti.

44. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv i sukladan dokumentaciji iz spisa.

45. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

46. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

47. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kao i parametara temeljem kojih će se i na koji način mijenjati promjenjiva kamatna stopa sukladno odredbama kreditora.

48. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

49. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

50. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

51. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

52. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

53. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

54. Tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije tražio utvrđenje ništetnosti ugovorne kamate promjenjive po odlukama banke a o kojoj se nije pregovaralo iz razloga što smatra da je za potraživanja po osnovi ugovorene promjenjive kamate sukladno odlukama banke nastupila zastara.

55. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

56. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

57. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

58. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

59. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

60. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

61. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

62. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

63. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

64. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

65. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

66. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god.

67. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

68. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom Aneksu o prihvatu konverzije.

69. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa (Dodatka), a koji je među strankama nesporno sklopljen, nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

70. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

71. Kamatna stopa određena Aneksom (konverzija) određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

72. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom broj 1 od 20.2.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

73. Sklapanjem Dodatka (Aneks) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

74. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

75. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 (Narodne novine RH broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

76. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

77. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

78. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

79. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

80. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

81. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

82. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

83. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR (euro) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

84. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

85. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

86. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je djelomično podmiren dio kredita u EUR-u sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi, i iznos plaćenih obroka prema valutnoj klauzuli u CHF mijenjanoj u toku otplate i u odnosu na početni tečaj valute CHF.

87. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istom je priznao svojstvo potrošača.

88. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužitelj po kreditu imao preplatu u iznosu od 786,92 eura (6.005,86 kn).

89. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

90. Iz iskaza tužitelja (potrošača) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer joj se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

91. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

92. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

93. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

94. Sud je u toku postupka odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje rješenjem od 29.7.2024. radi utvrđenja visine iznosa za koji je tužitelj kao potrošač oštećen i to primjenjujući prilikom vještačenja tečaj za CHF koji je vrijedio u trenutku zaključenja Ugovora za cijelo vrijeme trajanja otplatnog odnosa, naravno sve uzimajući u obzir i efekt konverzije. Naloženo je vještaku da iskaže posebno i eventualne negativne tečajne razlike za slučaj da je tečaj u nekim periodima bio niži od početnog.

95. Tužitelj potražuje preplatu u iznosu od 7.641,26 eura s osnova promjene tečaja valute CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki dospjeli mjesečni iznos prema specifikaciji do isplate.

96. Uvidom u vještački nalaz također je utvrđeno da je u konverziji utvrđena preplata i to na dan 30.9.2015. u iznosu od 786,92 eura, a koji iznos je iskorišten za zatvaranje 50% anuiteta u eurima do iskorištenja iznosa.

97. Vještakinja je u izradi nalaza koristila dokumentaciju dostavljenu u spis.

98. Nakon primjedaba stranaka vještakinja se očitovala dopunom nalaza od 22.3.2025. radi priznanja efekta konverzije i preplate iz konverzije u visini od 786,92 eura.

99. Nakon očitovanja vještakinje stranke više nisu imale primjedaba na nalaza i dopunu nalaza a dopunom je obuhvaćen i prigovor radi prebijanja u iznosu od 786,92 eura a sa kojim prijebojem se slažu i tužitelj i tuženik. Isto tako obuhvaćene su i negativne tečajne razlike.

100. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje jer je dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju te u svom nalazu vještak je dao sve odgovore na postavljena pitanja.

101. Prigovor radi prijeboja istaknut po tuženiku za iznos od 786,92 eura se ukazuje neosnovanim. Prije svega valja kazati da je iznos istaknut radi prijeboja već umanjen u tužbenom zahtjevu a u svemu prema nalazu i očitovanju vještakinje, a osim toga ovaj sud je mišljenja da tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih rata tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sve i kad je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa primio u odnosu na to. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik kao trgovac zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivala pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače.

102. Slijedom naprijed rečenog valjalo je zahtjev tuženika za utvrđenje i prijeboj njegovog potraživanja iznijetog na ročištu 14.5.2025. i 17.1.2025. odbiti kao neosnovan.

103. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa navedenih u izreci ove presude.

104. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 31. kolovoza 2007. do zaključno 30.9.2015. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelj plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

105. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

106. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti.

107. Sud je tužitelju priznao trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 (Tarifa objavljena u NN RH broj 138/23) iste tj. 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe + PDV u iznosu 250,00 EUR, sastav podneska od 3.11.2023. + PDV u iznosu od 250,00 eura, zastupanje na ročištu 29.7.2024. + PDV u iznosu od 250,00 eura, zastupanje na ročištu 17.1.2025. + PDV u iznosu od 250,00 eura, sastav podneska od 30.7.2024. + PDV u iznosu od 62,50 eura, sastav podneska od 22.10.2024. + PDV u iznosu od 250,00 eura, zastupanje na ročištu 25.11.2024. + PDV u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 2.1.2025. + PDV u iznosu od 250,00 eura, sastav podneska od 26.3.2025. + PDV u iznosu od 250,00 eura, zastupanje na ročištu 14.5.2025. + PDV u iznosu od 250,00 eura, odnosno ukupno u iznosu od 2.312,50 eura, predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 210,00 eura, te pristojba na tužbu u iznosu od 60,15 eura, što sveukupno iznosi 2.582,65 eura.

108. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.582,65 eura, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. IV. izreke.

109. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 12. lipnja 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovačević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda pismeno u 3 primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte