REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3302/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Dragani Vidović, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 19. svibnja 2025. godine u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnicu tužiteljice Dragane Vidović, odvjetnice i punomoćnika tuženika VE, odvjetničkog vježbenika, dana 12. lipnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravni učinak odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 041-50-3333981 od 13. ožujka 2006. godine zaključenog između tužiteljice NE, iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora u dijelu koja glasi:
"3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita".
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, platiti tužiteljici NE, iz [adresa], iznos u visini od 238,92 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, naknaditi tužiteljici NE, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.151,55 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12 . lipnja 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 041-50- 3333981 dana 13. ožujka 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 11.667,78 CHF i da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 3,30%, a na koju naknadu je bila primorana pristati kako bi joj odobrili kredit, pa je tako tužiteljici naplaćena tzv. ulazna naknada u visini od 1.800,20 kn. Tužiteljica navodi da je sklopila tipski ugovor o kreditu koji je pripremljen od strane tuženika unaprijed i o čijim se odredbama nije unaprijed pregovaralo, da ugovor o kreditu kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Ističe da je čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade ništetne. Tužiteljica navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti joj je tuženik prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita niti joj je prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena.
Tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Ističe da je navedena ugovorna odredba čl. 3. jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, a obveza tužiteljice iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu je određena. Nadalje navodi da je tužiteljica kao i svaki prosječni potrošač sposobna izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, da je tužiteljica iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije i da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom ugovora izjavila da je s istima upoznata i pristala na njihovu primjenu. Tuženik navodi sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženika se poziva na odluku Sud EU C- 621/17 od 3.10.2019. godine. Osporava navode tužiteljice da bi tuženik morao u sadržaju Ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva, time da sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužiteljica svakako mogla utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Navodi da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Poziva se na odluke Županijskog suda i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.
3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 13.03.2006. g., prijepis knjigovodstvene kartice, otplatni plan (list 4-24 spisa), Potvrdu od 18.05.2024.g. (list 25 spisa), promotivne uvjete tuženika (list 33-35 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i odluku Suda EU (list 36-45, list 52-89 spisa), saslušana je tužiteljica.
Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.
Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
4. U tijeku postupka tužiteljica osporava navode iz odgovora na tužbu, osporava istaknuti prigovor zastare, sadržajno kao u podnesku od 18. rujna 2024. godine (list 48-51 spisa). U tijeku postupka tuženik ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu.
5. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužiteljica u tužbi te nije sporno da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.
6. Predmet ovog spora je iznos naplaćen s osnova naknade za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita koji je tužiteljici odobren u visini od 11.667,78 CHF i koji je kredit isplaćen u umanjenom iznosu za ugovorenu naknadu (čl.3. Ugovora o kreditu).
Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.
Sud je uvidom u Potvrdu od 18.05.2024. godine utvrdio da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.800,20 kn sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu.
7. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan.
Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.
8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora saslušao tužitelja. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je trebala vozilo za osobne potrebe, trebao joj je kredit i otišla je u poslovnicu tuženika gdje je prihvatila kredit nakon što joj je predočen otplatni plan. U odnosu na ugovor o kreditu navodi da nije čitala sve odredbe, obratila je pažnju na visinu rate kredita i kamatnu stopu i na visinu kredita ukupno koji je odobren. Iskazuje da je nitko nije upozorio da bi trebala platiti naknadu za obradu kredita, dakle nije niti znala da se ista plaća i nitko je nije niti upozorio da će platiti naknadu niti joj je djelatnica banke pojašnjavala ugovorne odredbe, pa niti ovu odredu o naknadi za obradu kredita i na što bi se ista odnosila i koja joj je visina. Nadalje navodi da se ne sjeća kolika bi bila visina naknade. Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.
9. Tužiteljica tijekom postupka i u svom iskazu navodi da nisu pregovarali o visini ulazne naknade, niti joj je netko pojašnjavao na što se odnosi navedena naknada za obradu kredita. Tuženik ističe kako je odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva te da je naplata jednokratne naknade za korištenje kredita propisana tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 3. Ugovora o kreditu.
10. Sud je navode tuženika kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 80/22 i 155/23, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3.istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
11. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 3,30% od iznosa kredita. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da joj djelatnici banke nisu pojašnjavali da spornu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi niti je upozorila da naknadu za obradu kredita treba platiti niti je znala na što bi se ista odnosila, iz čega proizlazi da predmetni ugovor bio je unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom nije se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome valja navesti da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.
12. Tužiteljica i tuženik su učinile nespornim visinu naplaćene naknade kako je prethodno navedeno, a da je ista naplaćena sud je utvrdio uvidom u Potvrdu od 18.05.2024. godine. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu utvrdio da je ugovorena isplate naknade od 3,30% od odobrenog i isplaćenog kredita u visini od 11.667,78 CHF.
S obzirom da je tužiteljica temeljem točke 3. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini iznosa od 1.800,20 kn koju visinu je sud utvrdio uvidom u Potvrdu tuženika od 18.05.2024. godine, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. i II. izreke presude.
13. U odnosu na tijek zatezne kamate tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana naplate jednokratne naknade za obradu kredita. Tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka jednokratne naknade sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.
14. Sud je odlučivao o troškovima postupka na temelju čl. 154.st.1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 24.05.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: Tarifa), trošak sastav podneska od 17.09.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.t.1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 07.03.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 19.05.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), pristup na ročište - objava presude dana 13.06.2025.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9.t.3. OT-a), ukupno 900,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, ukupno 1.125,00 EUR, te je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, ukupno 1.151,55 EUR.
Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 27.05.2024. godine jer isti nije bio nužan. Sud nije priznao tužiteljici trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbe. sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).
Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate dosuđena je prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.
U Zagrebu, 12. lipnja 2025. godine
Sudac:
dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.
DNA:
1. tužiteljici po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
