Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-234/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Martine Budinski Modronja predsjednice vijeća, Kristine Devčić Merzel sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Alenke Lešić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska br. 2, OIB 94472454976, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Štih odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 16. siječnja 2025., poslovni broj P-1973/2021-34, u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se žalba tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 16. siječnja 2025. poslovni broj P-1973/2021-34 i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

“Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranju d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, OIB: 94472454976, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, iznos od 3.077,63 eura / 23.188,41 kuna (slovima: tri tisuće sedamdeset sedam kuna i šezdeset tri lipe/dvadeset tri tisuće sto osamdeset osam eura i četrdeset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama od 12. studenog 2020. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana, te se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623.“ kao neosnovan.

Nalaže tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknaditi tuženiku Adriatic osiguranju d.d. trošak ovog postupka u iznosu od 1.375,00 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu mirovinsko osiguranje naknaditi tuženiku Adriatic osiguranju d.d. trošak žalbenog postupka u iznosu od 389,73 eur u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski građanskog suda u Zagrebu od 16. siječnja 2025. poslovni broj P-1973/2021-34, točka I. izreke, usvojen je u cijelosti zahtjev tužitelja te je suđeno:

"Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranju d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, OIB: 94472454976, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, iznos od 3.077,63 eura / 23.188,41 kuna (slovima: tri tisuće sedamdeset sedam kuna i šezdeset tri lipe/dvadeset tri tisuće sto osamdeset osam eura i četrdeset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama od 12. studenog 2020. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana."

Točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijen je zahtjev tuženika Adriatic osiguranja d.d. za nadoknadom troškova postupka u iznosu 1.781,25 eura (slovima: tisuću sedamsto osamdeset jedan euro i dvadeset pet centi ) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 16. siječnja 2025. do isplate.

2. Na takvu presudu tuženik Adriatic osiguranje d.d. (dalje: tuženik) je pravovremeno uložio žalbu a u kojoj navodi da prvostupanjsku presudu pobija iz svih žalbenih razloga: zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, ali i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da prvostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti podredno ukine istu. U žalbi tuženik ističe da:

- je prvostupanjski sud je donio nezakonitu presudu te je pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo od značaja za odluku o tužbenom traženju, a ujedno je pravno stajalište izraženo u osporenoj presudi u protivnosti i sa najnovijim recentnim ustaljenim stajalištima sudske prakse izraženim u odlukama Vrhovnog suda RH ali sudske prakse ostalih drugostupanjskih i prvostupanjskih sudova. Ističe da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje: ZOOP) sve budući je nesporno je da tužitelj u ovom predmetu potražuje naknadu štete od tuženika i to po polici osiguranja od automobilske odgovornosti radi čega je i obvezu tuženika potrebno utvrđivati primjenom odredbe čl. 27. ZOOP-a.,

- pored pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, tuženik ističe kako je osporenom presudom prvostupanjski sud povrijedio tuženikova ustavna i konvencijska prava jamčena odredbama članka 29. stavka 1. Ustava RH i članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda jer mu je pobijanom presudom onemogućen pristup sudu,

- da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio visinu zahtjeva tužitelja, a sve iz razloga jer nije savjesno i brižljivo cijenio provedene dokaze, ali i tvrdnje stranaka, a temeljem stanja spisa nema dokaza na temelju kojeg je sud mogao utvrditi da je isti osnovan u svojoj visini te je pravilnom primjenom pravila tereta dokaziva sud morao odbiti zahtjev,

- osporava da bi dokument, kojim tužitelj dokazuje visinu svoga zahtjeva, imao svojstvo javne isprave,

- smatra da tužitelj nije dokazao visinu svoga zahtjeva te ističe da tužitelj ne tvrdi da postoji razlika po ZOOP-u niti istu razliku potkrjepljuje adekvatnim dokazima, a da je Vrhovni sud jasno naveo na koji se način pravilno primjenjuje materijalno pravo,

- ističe da je slijedom navedenog i odluka o parničnim troškovima stranaka bespredmetna jer da je sud donio pravilnu i zakonitu odluku uspjeh stranaka u parnici bio bi znatno drugačiji što bi izravno utjecalo i na odluku o parničnim troškovima stranaka.

Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da pravilnom primjenom materijalnog prava i pravila o teretu dokazivanja odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku prouzročene parnične i žalbene troškove, a podredno, predlaže se prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da su neosnovni navodi žalbe tuženika slijedom čega predlaže odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu.

4. Žalba tuženika, iako se poziva na bitne povrede, ne navodi točno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 23/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), a ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja, donoseći pobijanu odluku, počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. No, ispitujući pobijanu odluku ovaj sud je, a u smislu članka 356. ZPP utvrdio da je prvostupanjski sud, odlučujući o zahtjevu tužitelja, pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je odlučujući o visini pripadajućeg iznosa štete tužitelju po osnovi isplata invalidske mirovine osiguraniku tužitelja, primijenio odredbu članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., dalje: ZMO, a koji je bio na snazi u vrijeme isplata spornih mirovinskih primanja) a nije primijenio odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., dalje: ZOOP), a koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti obzirom na vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno trenutka kada su izvršene sada utužene isplate mirovina - pa kao i Vrhovni sud RH u Rev 1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev 3401/2018-3 od 20. travnja 2022., Rev-66/2022-2 od 1.veljače 2022.).

5. Naime, tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je slijedeće:

- da je nesporno je da je osiguranik tužitelja CG doprinio nastanku štetnog događaja 50% te da je doprinos osiguranika tuženika MG nastanku štetnog događaja 50%, te da je nesporno da je tužitelj priznao svome osiguraniku invalidsku mirovinu te da je na invalidnost utjecala 50% ozljeda izvan rada (predmetna prometna nesreća),

- obzirom na doprinos osiguranika tužitelja KG nastanku predmetnog štetnog događaja u omjeru 50% da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 23.188,41 kuna/ 3.077,63 eura,

- da je zakonska zatezna kamata dosuđena od 12. studenog 2020. do isplate temeljem članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13.) zbog štete nastale isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1. listopada 2018. do 30. rujna 2020, u visini određenoj člankom 29. ZOO,

- da je iz obračuna mirovine tužitelja (list 58 spisa) utvrđeno da je u utuženom periodu u razdoblju od 1. listopada 2018. do 30. rujna 2020. tužitelj isplatio invalidsku mirovinu svome osiguraniku KG u iznosu od 98.307,52 kuna, s tim da je na invalidnost utjecala 50% utjecala ozljeda izvan rada (predmetna prometna nesreća), te da su isplate tužitelja svom osiguraniku vezane za predmetni štetni događaj iznosile 46.376,81 kuna, a s obzirom na doprinos osiguranika tužitelja KG prometnoj nezgodi u omjeru 50% (46.476,81 kuna -50%) pripadajuća šteta tužitelju iznosi 23.188,41 kuna/3.077,63 eura,

- da je u smislu čl.165. ZOMO potraživanje naknade štete zastarijeva istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, a rokovi zastare potraživanja počinju teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je osiguraniku odnosno korisniku mirovine priznato pravo na mirovinu, da tužitelj trpi štetu uslijed isplate mirovine, a tužitelj potražuje štetu od 1. listopada 2018. do 30. rujna 2020., da je tužba je podnesena 18. ožujka 2021. te da nije nastupila zastara u smislu čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje: ZOO/05).

6. Tako utvrđeno činjenično stanje tuženik sada svojom žalbom ne osporava, izuzev u dijelu utvrđenja visine štete gdje ističe da se isprave tužitelja, osnovom kojih je utvrđena visina ne mogu smatrati javnom ispravom slijedom čega tužitelj nije dokazao visinu svoga zahtjeva. U ostalom dijelu žalba tuženika isključivo sadržajno upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava (u odnosu na primjenu ZOOP kao lex specialis, a ne primjenu odredaba ZMO) kako u dijelu prava tako i u dijelu pripadajuće visine štete tužitelju. Slijedom takvih žalbenih razloga ovaj sud je, a temeljem članka 365. ZPP, kod utvrđenja da nisu počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ispitivao prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda.

7. Iz dokaza navedenih pod točkom 5. ove presude prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je u upravnom postupku a temeljem članka 9. stavka 2. i članka 105. Zakon o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, br. 102/98., 71/99., 127/2000., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 94/09., 40/10., a koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o pravu osiguranika tužitelja, dalje: ZOMO/98.) upravni organ, kao apsolutno nadležni, utvrdio pravo svog osiguranika i temeljem takvog prava visinu mirovine (invalidske), slijedom čega je sud sada apsolutno nenadležan preispitivati u sudskom postupku pravo na mirovinu osiguranika tužitelja kao što nije nadležan niti preispitivati visinu tako priznate mirovine ovlaštenicima na tu mirovinu.

8. Odredbom članka 161. stavak 1. ZMO određeno je da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Stavkom 2. istog članka propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja. Stavkom 3. članka 161. ZMO propisano je da zahtjevom za naknadu štete tužitelj može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje. Stavkom 4. istog članka određeno je da kada se šteta sastoji u obvezi tužitelja na trajna novčana davanja, taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi tužitelj po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje.

9. S druge strane odredbom članka 27. stavak 1. i 2. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika (dakle, između ostalog bitan je i doprinos osiguranika tuženika, a koji je konkretnom predmetu nesporno utvrđen u omjeru od 50%) i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a stvarnom se štetom, u smislu citirane odredbe, smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Prema stavku 3. navedene odredbe, razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

10. U pogledu odredbi članka 161. ZMO i odredbi članka 27. ZOOP, koje se odnose na istu materiju, postoji kolizija propisa.

11. Naime, članak 27. stavak 4. ZOOP propisuje da se odredbe članka 27. stavak 1., 2. i 3. odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja

12. Dakle, za odluku u ovom sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv odgovornog osiguratelja vozila kojim je upravljao štetnik, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine (konkretno invalidske) osiguranika tužitelja, mjerodavne su odredbe ZOOP, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete za Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine (pa tako i VSRH u Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev- 113/2022-2 od 9. studenog 2022.).

13. Naime, tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika, kao osiguratelja, u pogledu utvrđivanja visine odnosno obima obveze tuženika kao osiguratelja, primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP (jer izvan ugovora o osiguranju nema niti odgovornosti osiguratelja, dakle radi se o ugovornoj odgovornosti, a ne izvanugovornoj kao prema stvarnom štetniku).

14. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila kojim je upravljao štetnik se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP temeljem kojega zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi ZOOP i granicama sklopljenog ugovora o osiguranju. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego, temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila, imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP.

15. Odredbom članka 8. stavak 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.

16. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

17. Stoga se u ovoj pravnoj stvari, a u pogledu visine odgovornosti tuženika, ima primijeniti odredba članka 27. ZOOP koja uređuju subrogacijske zahtjeve nositelja mirovinskog osiguranja (pa tako i VSRH br. Rev-552/2022-2 od 17. svibnja 2022.), a koju odredbu, prilikom odmjeravanja prava tužitelja, prvostupanjski sud nije primijenio, slijedom čega je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

18. Slijedom iznesenog, a u skladu s člankom 27. stavak 1., 2. i 3. ZOOP stvarna šteta, vezana za štetu koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine svome osiguraniku, a koju tuženik kao društvo za osiguranje je u konkretnom slučaju obvezno nadoknaditi tužitelju, je razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

19. Da bi takva razlika eventualno postojala, tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao. Naime, tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka, a u smislu članka 219. ZPP u svezi članka 221a ZPP, nije predložio dokaz na okolnost utvrđivanja razmjernog iznos mirovine, a koji bi iznos bio stvarna šteta koju je tuženik dužan platiti (kao razliku između konkretne invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja za osiguranika tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu). Slijedom navedenog, u konačnici, temeljem članka 219. u svezi članka 221.a. ZPP, je ovaj sud utvrdio da tužitelj nije dokazao (kako to osnovano u svojoj žalbi ističe tuženik) visinu svoga zahtjeva po osnovi isplate invalidske mirovine u odnosu na tuženika, odnosno da bi takva razlika kao stvarna šteta postojala, slijedom čega nema niti obveze tuženika podmiriti istu pa je usvojena žalba tuženika te je preinačena, temeljem članka 373. točka 3. ZPP, prvostupanjska presuda i odbijen je zahtjev tužitelja kao neosnovan te je odlučeno kao u točki I. izreke.

20. Stoga je odlučeno kao u izreci.

21. Obzirom da je sud preinačio odluku o glavnoj stvari, valjalo je temeljem Odluka o troškovima temelji se na članku 166. stavak 2. u svezi člankom 151. stavak 1. ZPP.

22. Tuženiku je priznat trošak odgovora na tužbu u iznosu od 250,00 eur (Tbr 8/1, 52/3, 54 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23., dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 10. svibnja 2023. u iznosu od 250,00 eur (Tbr 8/1, 52/3, 54 i 46 Tarife), sastav podneska od 22. travnja 2024. u iznosu od 62,50 eur (Tbr 8/4, 52/3, 54 i 46 Tarife), trošak pristupa na ročište od 16. veljače 2022., 22. travnja 2024. i 25. studenog 20254. za svako u iznosu od 250,00 eur (Tbr 9/1, 52/3, 54 i 46 Tarife), trošak pristupa na ročište od 13. studenog 2023. u iznosu od 62,50 eur (Tbr 9/5 52/3, 54 i 46 Tarife), odnosno ukupno trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 1.375,00 eur a koji trošak je naloženo da plati tužitelj te je odlučeno kao u točki I. izreke. Na tako dosuđeni trošak tuženiku je dosuđena i zatražena zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od prvostupanjskog presuđenja (u odnosu na preinačenu odluku o trošku od dana donošenja prvostupanjske odluke) a temeljem članka 151. stavak 3. ZPP i to u visini određenoj člankom 29. ZOO.

23. Tuženiku je priznat i zatraženi trošak žalbenog postupka (a kojim je ovaj sud u smislu članka 2. ZPP vezan) i to trošak sastava žalbe na presudu u iznosu od 312,50 (Tbr 10/1, 52/3, 54 i 46 Tarife) te pristojbe na žalbu u iznosu od 77,23 eur (članak 4. točka 1. Zakona o sudskim pristojbama "Narodne novine", broj: 118/18. dalje: ZOSP te tbr 3/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi "Narodne novine", broj: 53/19., dalje Uredba), od odnosno ukupan trošak žalbenog postupka u iznosu od 389,73 eur a koji je naloženo da plati tužitelj te je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Sisku 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja