Poslovni broj: P-1769/2019-43

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicama iz ZOU Anita Vrkić i Iva Vrkić odvjetnice u Rijeci protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 08. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te javne objave dana 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012159688, solemniziran dana 18. prosinca 2006.g. kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke pod posl. br. OU-1335/2006, kojeg su dana 12. prosinca 2006. godine sklopili tužitelj MZ kao Korisnik kredita, DZ kao Založni dužnik i RZ kao Sudionik i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, kao i odredbe I. Dodatka Ugovora o kreditu broj 9012159688 zaključen između tužitelja i tuženika te RZ kao Sudionika dana 09.12.2010.g.; odredbe II. Dodatka Ugovora o kreditu broj 9012159688 zaključen između tužitelja i tuženika te RZ kao Sudionika dana 14.03.2012.g.; te odredbe III. Dodatka Ugovora o kreditu broj 9012159688 zaključen između tužitelja i tuženika te RZ kao Sudionika dana 18.04.2013.g. u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,55% godišnje.

Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012159688, solemniziran dana 18. prosinca 2006.g. kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke pod posl. br. OU-1335/2006, kojeg su dana 12. prosinca 2006. godine sklopili tužitelj MZ kao Korisnik kredita, DZ kao Založni dužnik i RZ kao Sudionik i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, kao i odredbe I. Dodatka Ugovora o kreditu broj 9012159688 zaključen između tužitelja i tuženika te RZ kao Sudionika dana 09.12.2010.g.; odredbe II. Dodatka Ugovora o kreditu broj 9012159688 zaključen između tužitelja i tuženika te RZ kao Sudionika dana 14.03.2012.g.; te odredbe III. Dodatka Ugovora o kreditu broj 9012159688 zaključen između tužitelja i tuženika te RZ kao Sudionika dana 18.04.2013.g. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju ĐZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati:

-a) iznos u visini od 18.294,59 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01. listopada 2015.g. do isplate

-b) iznos u visini od 4.678,22 €

-c) iznos u visini od 1.083,92 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01. listopada 2015.g. do isplate

po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom kojim na iznos od 4.678,22 EUR potražuje zakonske zatezne kamate od 01. listopada 2015 do isplate kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 6.601,59 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 12. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj odbija.

riješio je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 18. veljače 2025.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi i podnescima navodi da je sa tuženikom 12. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9012159688 u svojstvu korisnika kredita uz valutnu klauzulu u CHF ( švicarskim francima ) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Visina odobrenog kredita je 146.289,76 CHF. Banka da je ponudila jedino sklapanje predmetnog ugovora u naprijed navedenoj valuti. Tuženik da ga nije obavještavao o promjenama kamatne stope tako da nije niti mogao tome prigovoriti. Početna ugovorena kamatna stopa iznosila je 4,55 %. Promjene koje je tuženik učinio u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. te nisu opravdane niti sa jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. potvrđenoj u dijelu koji se odnosi na ništavost ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. da je utvrđeno kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke ništetna jer je protivan odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Sud da je u toj presudi utvrdio kako standardni ugovor o potrošačkom kreditu tuženika sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke da nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze a niti ugovor niti opći uvjeti na koje se Ugovor poziva ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Sud je utvrdio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna. Dalje navodi da je pravno stajalište koje je zauzeo sud u tužbi radi povrede kolektivnih interesa obvezujuće za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači a sam tuženik je bio stranka u postupku odnosno tuženik u tom sporu. Tužiteljica se poziva na odredbu čl. 502 c Zakona o parničnom postupku te ističe da su odredbe ugovora o predmetnom kreditu ništave a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj stoga kao prethodno pitanje traži utvrđenje ništetnim dijela odredbe ugovora o kreditu povezanih s tako ugovorenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi te potražuje povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi.

Nadalje u odnosu na valutnu klauzulu poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godina U točki 1 iste je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2014. godine u dijelu točke 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovaranja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je navedenom presudom Visokog trgovačkog suda sada pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio pravo tužitelja kao potrošača korisnika kredita na način nepošteno i ništetnu ugovornu obvezu kojim je ugovorena valuta usko vezana glavnica u švicarskim francima, tužitelj tužbom traži da se naloži tuženiku da s osnova preplata na ime povećanja po nezakonito ugovorenoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli potražuje od tuženika s osnove preplaćenih kamata iznos od 58.963,71 kn i s osnove preplate zbog tečajnih razlika iznos 64.484,25 kn s kamatama od dana plaćanja svakog takvog više plaćenog iznosa s troškovima postupka.

Podneskom od 4. svibnja 2020. tužitelj navodi da iako je kredit konvertiran Sklapanjem Dodatka ugovoru nije riješeno pitanje načina rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, odnosno na koji način bi trebalo riješiti ništetnost tih odredbi. Ništetnost predmetnih odredbi nastupila je upravo zbog činjenice da su Banke bez prethodnog pregovaranja, tj. nepošteno mijenjale kamatnu stopu, odnosno nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, odredba čl. 19 ZID ZPK sadrži načelo konverzije kredita, te je smisao navedene pravne norme da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Slijedom naprijed navedenog, ne stoje tvrdnje Tuženika da je tužitelj svoje pravo čije ostvarenje traži, konverzijom i ostvario. Naprijed navedeno potvrđuje i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev- 2686/2018, u kojoj je navedeno da potrošači, kao tužitelji, imaju pravnog interesa ustati tužbama za utvrđenje ništetnosti i isplatu, unatoč izvršenoj konverziji! Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora što upućuje na primjenu instituta stjecanja bez snove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno činjenica da je do sklapanja spomenutog Dodatka došlo zbog stupanja na snagu ZID ZPK-a, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi nepoštenih/ništetnih ugovornih odredbi. Predmetno se može utvrditi jedino na temelju provedenog vještačenja. Glavni cilj i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Dakle, sklapanjem Dodatka regulirala se otplata budućih nedospjelih rata, a nipošto se nije riješilo pitanje ništetnih odredaba u osnovnom Ugovoru! Način izračuna konverzije vršio se na temelju „simulacije“ sa euro kreditom, a koji krediti su, također, u sebi sadržavali nepoštene, time i ništetne, odredbe o načinu promjene kamatne stope. Dakle, konverzijom, potrošač, tužitelj, nije obeštećen. Nadalje proširuje tužbeni zahtjev na način postavlja zahtjev i za utvrđenjem ništetnosti ugovora o kreditu zaključenog između stranaka te dodatka broj 1 ugovora o kreditu zaključenog 09.12.2010, dodatka broj II zaključenog između stranaka 14.03.2012 i dodatka broj III zaključenog između stranaka 18.04.2013 u dijelu u koje je ugovorena promjena kamatne stope sukladno odluci tuženika preko ugovorene od 4,55 % godišnje i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule uz valutu švicarski franak.

Tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 18. veljače 2025. te potražuje s osnove preplaćenih kamata iznos od 6.826,06 EUR, a s osnove preplate zbog tečajnih razlika iznos od 11.468,53 EUR s kamatama od 01. listopada 2015. nedovoljno umanjenu glavnicu provedenu u konverziji u visini od 1.083,82 EUR sa kamatom od 01.10.2015. te iznos od 4.678,22 EUR (Kao razliku između obračunate zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i tečaja do 30.09.2015. u visini od 9.342,66 EUR i preplate priznate u konverziji u visini od 4.664,44 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom od 10.10.2015. do isplate zajedno s troškovima postupka.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti. Ističe prigovor zastare naime prama niti jedno propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe ne prekida zastaru za konkretno potraživanje. Ističe kako je ugovor je konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK-a. Činjenica prihvata konverzija da je odlučna za nastavak ovog postupka. Sklapanjem Anexa ugovora prestao je postojati osnovni ugovor o kreditu, pa je u cijelosti promašen postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, pa na temelju tog ugovora tužitelj ne može ništa niti potraživati od banke. Sve tužiteljeve uplate, s osnove povišenja kamatne stope i tečaja CHF uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate u otplatu usporednog kredita u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK. Konverzija je nastupila na temelju valjano očitovane volje tužitelja , koja konverzija je izvršena sukladno Zakonu, a sklapanjem anexa nastao je novi pravni odnos između tužitelja i tuženika te su time riješili sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, na način propisan Zakonom. Prihvatom konverzije tužitelje je prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava sve uplate po svim osnovama koje je tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate, a usvajanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj, značilo bi zapravo dvostruku naplatu na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate- preplate te na temelju donijete presude tužitelj bi ponovno naplatio taj isti iznos s osnova kamate.

Navodi da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22 i 26 izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, a osim toga sadržaj Ugovora te njegovo postupanje da su u cijelosti usuglašeni s lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Naveo je da u Ugovoru o kreditu se ne navodi da se kredit uplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama već da u Ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima te da je smisao zakonske odredbe čl. 22 ZOO-a jer da se cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. Naveo je da kako je temeljem čl. 22 ZOO-a valutna klauzula nedopuštena onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati. Naveo je da zbog opstojnosti primjene valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, a s obzirom na regulatorne propise HNB-a gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika i realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio drže u stranoj valuti. Tuženik potom navodi da je Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika i da ima snagu javnobilježničkog akta te da bez obzira na činjenicu da su sklapani ugovori o kreditu i solemnizacija istog odraz stvarne volje ugovornih strana da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima već da je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu pa da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe tog Ugovora neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora da nije izdvojio niti jedno pitanje koje je sporno ili tražio bilo kakva rješenja svojih ugovornih obveza unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika i da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Banke ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, a što da je tužitelj nesporno i učinio i da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Potrošač/korisnik kredita poslovno je sposobna osoba koja je od njega prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom Ugovora, a taj isti Ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tuženik navodi kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obzirom da isti očito zaključuje da je temelj te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Sud da nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nego da je nedopuštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Naveo je da kamata koja bi se odnosila na konkretni Ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, dakle da je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Također da je nesporna činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali da su ga do tada obvezivale odredbe tada važećeg propisa na definiranje uvjeta o promjenjivosti kamatne stope čemu da je on u cijelosti udovoljio. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope sukladno odredbama ZOO-a jedino koliko ugovorena visina kamatne stope ne prelazi zakonom dopuštenu visinu stope da se ista može smatrati nezakonitom. ističe kako sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja Ugovora te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladnosti njima po potrebi korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom, a tužitelj da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima na najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope stoga da nije bilo mjesta primjeni bilo koje druge kamatne stope po kreditu izuzev tako ugovorene. Nadalje navodi da kod ugovaranja promjenjive kamatne stope je riječ o samostalnom određivanju cijene i da tako sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu te da temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva da se izravno dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera pa da navedeno sukladno odredbi čl. 143 st. 1 i 2 ZOO-a i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Naveo je da kriteriji promjene kamatnih stopa odnosno način obračuna kamate s određenim općim uvjetima poslovanja banke, a što da znači da on ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Njegovo postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u njegovom postupanju kao i da promjenama kamatne stope nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Naveo je da nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a što da nije bila volja ugovornih strana, a čime bi izazvala povredu načela jednake vrijednosti činidaba. Naveo je da je jedino nedvojbeno što proizlazi iz navoda tužitelja zahtjev na promašenoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje kao i da je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku kamata kao i razliku tečaja za CHF koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Naveo je da čak štoviše da je potraživanje tužitelja kao i da je kamatna stopa trebala ostati fiksna da negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojoj se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u Ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te da je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da za čitavo razdoblje trajanja Ugovora o kreditu zaračuna početnu kamatnu stopu. Naveo je da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje prakse Vrhovnog suda RH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom Ugovoru da su određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Naveo je da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, a u konkretnom slučaju da ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamate i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Navodi kako je kredit konvertiran te da je obveza tužene na povrat više plaćenih iznosa po ništetnim odredbama ( ako se one takvim utvrde) prestala sklapanjem sporazuma o konverziji. Dakle korisnik kredita koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK nema pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

U odnosu na precizirani tužbeni zahtjev od 18. veljače 2025. navodi kako je došlo do povećanja istog pa se učinjenoj preinaci protivi, ističe i prigovor zastare u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva budući je tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja moga konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš iz društva Marimar-fin d.o.o.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-A ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja gotovo u cijelosti osnovanim.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje potražuje i razliku glavnice utvrđena na dan 30.09.2015. -dan konverzije u CHF i glavnice koja bi na navedeni dan bila utvrđena da se primjenjivala za period otplate početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj CHF-a.

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 9012159688 12. prosinca 2006. kojim je u čl. 1. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 146.289,76 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski (čl. 2. Ugovora) kupovina stambenog objekta, te da je čl.4. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4,55% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana . Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 7 obvezao predmetni kredit otplatiti u 312 mjeseci, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke-kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavala svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivala predmetni kredit, te je istog u cijelosti otplatila. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope 4,25% godišnje. Stranke su potom sklopile tri dodatka ugovoru o kreditu i to dodatak broj 1. 09.12.2010. kojim je ugovorena prijevremena djelomična otplata kredita, visina kamate stope od 6,00% te produljen rok otplate kredita, zatim dodatak broj II 14.03.2012. kojim je ugovoren poček otplate kredita te visina kamate od 5,50 %, te dodatak broj III od 18.04.2013 kojim je ugovore poček otplate nedospjele glavnice na rok od 6 mjeseci.

Nadalje nije sporno da su stranke 15. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi 76.838,47 eur , prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate , veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30.09.15 pa ta razlika predstavlja preplatu u visini od 4.700,93 EUR-prema čl. 5 dodatka .

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 2 ugovora o kreditu da je predmetni namjenski kredit podignut za kupnju stambenog objekta te iz iskaza tužitelj kako je kredit utrošen za kupnju stana veličine oko 54 m 2 u kojem i danas živi jasno proizlazi, pravni posao nije zaključen u svrhu poslovne djelatnosti, a suprotno tome tuženik nije dokazao.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (NN 79/07 i 125/07).

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,55 % godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,55 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužitelj u iskazu navodi kako mu je znao da je kamatna stopa promjenjiva no nije mu ništa pojašnjeno o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na isto nije ništa pojašnjeno.

Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi. Tuženik je odustao od saslušanja osobnog bankara koji je u ime banke pregovarao s tužiteljem

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke , a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita ,a što nije učinio.

Slijedom navedenog ugovorna odredba ugovora o kreditu, kao i kasnije sklopljenih dodataka do konverzije u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke su ništetni u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).

Nadalje valja navesti kako iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da tužitelj kao prosječni potrošač od strane tuženika nije informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu kao i svih kasnije sklopljenih dodataka do konverzije koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita ništetan pa je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti u cijelosti obeštećenje tužitelju zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se tiču kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i zbog primjene valutne klauzule u CHF. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu dakle nema govora da su u dodatku ugovora o kreditu tužitelju priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06. 2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 10 .lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž- 6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev od podnesak od 18. veljače 2025.. kojim je došlo do povišenja tužbeno zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnova zastare također nema, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Pored toga valja uvažiti pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Goranke Šmer Maraš iz društva Marimar-fin d.o.o. list 416-502 spisa proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora odnosno u visini zzk od 3,23% od 01.01.2014. iznosi 6.826,06 eur. Dok razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 11.468,53 EUR. U odnosu na konverziju navodi kako je na dan 30.09.2015 glavnica u eur kako nepriznati iznos glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. iznosi 1.083,92 EUR. Nadalje navodi kako je tuženik izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužitelj uplatio po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose preplate anuiteta s osnova promjene kamatne stope i tečaja utvrđene ovim vještačenjem pod prvom i drugom alinejom zadaće. Tuženik je tužitelju u konverziji na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio preplatu u iznosu od 4.664,44 EUR.

Po prijedlogu tužitelja iz podnesak od 14.11.2024 koji prijedlog je ovaj sud usvojio provedeno je dopunsko vještačenje na način da je vještaku dana zadaća izračunati zatezne kamate koje teku na pojedinačne preplaćene iznose koje se odnose na ništetne odredbe za promjenjivu kamatnu stopu (6.826,06 EUR) te valutnu klauzulu (11.468,53 EUR) od uplate pojedinih iznosa preplate do izvršene konverzije, od navedenog iznosa na ime zateznih kamata odbiti iznos utvrđene pretplate u konverziji potom navesti preostalo potraživanje tužitelja.

U dopunskom nalazu i mišljenju od 20. siječnja 2025. vještak navodi kako zatezna kamata za razdoblje do 30.09.2015. godine na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope ukupno iznosi *4.572,37 EUR i s osnova promjene tečaja ukupno iznosi 4.770,29 EUR, a što sveukupno iznosi 9.342,66 EUR, na dan 30.09.2015. godine, preplata u anuitetima s osnova promjene kamatne stope i tečaja uvažavajući samo pozitivne razlike iznosi 18.294,59 EUR, obračunata zatezna kamata na svaki pojedinačni iznos preplate do 30.09.2015. godine umanjena za preplatu iz konverzije iznosi 4.678,22 EUR i razlika u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije iznosi 1.083,92 EUR. Dakle, ukupna tužiteljeva tražbina na dan 30.09.2015. godine, uvažavajući samo pozitivne razlike, s obračunatim zateznim kamatama umanjenim za preplatu utvrđenu po tuženiku u konverziji kredita iznosi 24.056,73 EUR.

Tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 18. veljače 2025. te potražuje s osnove preplaćenih kamata i osnove preplate zbog tečajnih razlika iznos od 18.294,59 EUR s kamatama od 01.10.2015., nedovoljno umanjenu glavnicu provedenu u konverziji u visini od 1.083,92 EUR s kamatama OD 01.10.2015. te primjenom odredbe čl. 172 ZOO-a iznos od 4.678,22 EUR ( kao razliku između obračunate zatezne kamate na utvrđene preplaćene iznos kamate i tečaja do 30.09.2015 -9.342,66 EUR i preplate koja je tužitelju priznata u konverziji u visini od 4.664,44 EUR) sa daljnjom kamatom od 01.10.2015. do isplate zajedno s troškovima postupka.

U odnosu na nalaz i mišljenje tuženik je iznio primjedbu navodeći kako je isto bespredmetno, a zbog činjenice da je među strankama sklopljen dodatak ugovoru o kreditu te da bi prihvaćanjem zahtjeva tužitelja isti bio dva puta obeštećen.

Sud nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Primjedbe tuženika ne odnose se na matematični izračun vještaka već na pravna tumačenje zahtjeva tužitelja o čemu se sud već ranije očitovao.

Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji ispravno je tužitelj uzeo u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 5 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate kako je to tužitelj i učinio.

Stoga je valjalo u usvojiti tužbeni zahtjeva tužitelj te tužitelju dosuditi na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos 6.826,06 eur na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 11.468,53 dakle sveukupno 18.294,59 EUR. Na sve te iznose tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od 01.10.2015. dana nakon provedene konverzije kako je to tužitelj i tražio, a sve budući je na preplatu kamate i tečaja već obračunata zakonska zatezna kamata do 30.09.2015 radi primjene odredbe o uračunavanju prema čl. 171 i 172 ZOO-a, pa na te iznose preplate daljnja kamata može teći od 01.10.2015. U odnosu na obračunatu - uglavničenu kamatu na utvrđene iznose preplate tečaja i valute koja iznosi 9.342,66 EUR pravilno je tužitelj isto potraživanje umanjio za iznos preplate priznate u konverziji u visini od 4.664,44 EUR, te konačno utužio 4.678,22 EUR. Stoga je odlučeno kao u točkama II a i b izreke ove presude.

No, na iznos od 4.678,22 EUR ne može teći daljnja kamata kako to tužitelj traži jer je isto u suprotnosti s odredbom čl. 31 ZOO-a stoga je u tom dijelu za isplatom zakonskih zateznih kamata od 01. listopada 2015. tužbeni zahtjev neosnovan pa je odlučeno kao u točki III izreke presude.

Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja-uplate tužitelja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste.

Tužitelju pripada iznos od 1.083,92 eur na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015. a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na u CHF na dan 30.09.2015. vršio po tečaju na taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Navedeni zahtjeva tužitelja nije u zastari jer je istog tužitelj utužio u općem zastarom roku od 5 godina. Na navedeni iznos tužitelju pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove stoga je odlučeno kao u točki II c izreke ove presude .

Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje utužene iznose .

Stoga je odlučeno kao mu točki II izreke ove presude.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, jer tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom zahtjeva pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 04.05.2020, 14.04.2023., 18.02.2025. i 12.03.2025. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1),za sastav podnesak od 14.11.2024. i 16.01.2024. u visini od 125 bodova (Tbr 8 toč.2) za zastupanje na ročištima 22.05.2023., 15.09.2023. i 08.05.2025. svako u visini od po 250,00 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zatim je valjalo priznati i trošak preliminarnog vještačenja u visini od 66,36 EUR prema računu koji je dostavljen uz podnesak od 04. svibnja 2020, koji trošak je bio nužan ada bi tužitelj mogao prilikom utuženja precizirati tužbeni zahtjev radi isplate, zatim trošak financijskog vještačenja u iznosu od 700 EUR , te sudsku pristojba na tužbu u visini od 210,23 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi od 6.601,59 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj neosnovano potražuje naknadu troška za sastav podneska od 5.12.2023., 5.11.2024. i 27.01.2025. kojima se samo dostavlja dokaz o uplati predujma i jer se ne radi o troškovima nužnim za vođenje ove parnice. Tužitelju ne pripada trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče.

Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci IV. izreke ove presude.

U Rijeci 12. lipnja 2025.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika