Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-70/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužiteljice LHP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Elizabeti Božanić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Todtling & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Klinička Bolnica Dubrava sa sjedištem u [adresa], OIB: 32206148371, zastupanog po punomoćniku Tončiju Ravliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ravlić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-14815/2021-17 od 23. studenoga 2023., 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-14815/2021-17 od 23. studenoga 2023., potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 363,13 eura[1] / 2.736,18 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu (točka I. izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.007,40 eura / 7.590,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. studenoga 2023. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, zaposlene kod tuženika, liječnice, specijaliste psihijatrije, subspecijaliste biologijske psihijatrije, za isplatu razlike plaće s osnove dodatka za posebne uvjete rada, dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, te razlike naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje, za vrijeme prekovremenog rada, u vremenskom razdoblju rujan 2018. – listopad 2020. u iznosu od 363,13 eura / 2.736,18 kn bruto s kamatama.

6. Radi se o postupku u sporovima male vrijednosti iz odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP). Prema odredbi čl. 467. st. 1. citiranog Zakona presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ovoga Zakona. Stoga žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušten.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

8. I u ovoj žalbenoj fazi postupka sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva tužiteljice s utuženih osnova.

9. Žalbeni navodi tuženika u bitnome se svode na tvrdnju da tužiteljica nema pravo na kumulaciju predmetnih dodataka kako se to utvrđuje pobijanom presudom.

10. Opisani žalbeni navodi ovom sudu nisu prihvatljivi.

11. Odredbom čl. 94. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19 - dalje ZR) propisano je da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

12. Odredbom čl. 49. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj: 29/18, 92/19 - dalje KU/18) propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35 %, za prekovremeni rad 50%, za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Za rad u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i rad na dan Uskrsa, radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150% (st. 8.). Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati (st. 9.) Redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati (st. 10).

13. Prema čl. 55. KU/18 radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću te je naveden popis radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak.

14. Odredbom čl. 57. KU/18 propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12 % od osnovne plaće.

15. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo ocijenivši da tužiteljica, kada joj Kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama iz čl. 49., čl. 55. i čl. 57. KU/18 zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu dodataka po navedenim osnovama, budući da tužiteljica, i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada, te ima iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

16. Očito je zajednička namjera ugovornih strana bila da se navedena uvećanja plaće mogu kumulirati jer bi u protivnom stranke kolektivnog ugovora izrijekom odredile nemogućnost takve kumulacije (kao što su npr. čl. 56. KU/18 odredile da se položajni dodatak ne može kumulirati s uvećanjem plaće s osnove posebnih uvjeta rada). Već po samoj prirodi stvari kriterij uvećanja plaće za prekovremeni rad, kriterij uvećanja plaće za posebne uvjete rada i kriterij uvećanja plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi međusobno se ne isključuju. Naime, ukoliko radnik u redovnom radnom vremenu radi u posebnim uvjetima radi i s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi te ukoliko u istim okolnostima obavlja i prekovremeni rad onda se i kao razumno ukazuje da radnik uz pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad ima i pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i za sate prekovremenog rada. Ovo posebno imajući u vidu da uvećanje plaće s osnove posebnih uvjeta rada i s osnove iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ne ulaze u osnovicu za obračun uvećanja plaće s osnove prekovremenog rada (osnovica za uvećanje plaće s osnove prekovremenog rada je osnovna plaća – čl. 49. st. 1. al. 4. KU/18), uz to i ZR-om kao općim propisom (čl. 1.) propisano je pravo radnika na povećanje plaće po četiri osnove koje se međusobno ne isključuju i to: za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi (čl. 94.). U situaciji kada bi pravo radnika na uvećanje plaće za prekovremeni rad isključivalo pravo radnika na uvećanje plaće po drugim osnovama moglo bi se dogoditi da u određenim situacijama (kada je zbroj povećanja plaće po drugim osnovama veći od povećanja plaće za prekovremeni rad) radnik za ostvarene sate prekovremenog rada ostvari manju plaću (po satu) od plaće za rad u redovnom radnom vremenu. To bi bilo u direktnoj suprotnosti s intencijom zakonodavca iz navedenih zakonskih odredbi.

17. Stoga su neosnovani žalbeni navodi o suprotnom, pri čemu valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na 8. sjednici Građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019. zbog različite sudske prakse glede prava na uvećanje plaće za sate ostvarene u prekovremenom radu zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: " Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15-dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

18. Nadalje, prema čl. 81. ZR za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Prema čl. 34. st. 1. KU/18 radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje se naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a u stavku 2. istog članka je određeno da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Člankom 13. Dodatka II. KU/18 („Narodne novine“ broj: 92/19) propisano je da se čl. 34. mijenja i glasi "za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu odnosno visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), ako je to povoljnije za radnika".

19. Prema čl. 58. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" br. 128/17); ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, a prema stavku 2. istog članka naknada u 100% iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, pripada zaposleniku kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu.

20. Neosnovano se tuženik žalbenim navodima poziva na Zaključak broj 152 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sa sjednice održane 15. listopada 2015., budući da je isti donesen za važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 143/13 i 96/15), dok je u konkretnom slučaju u primjeni KU/18.

21. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovi tako i visini, utemeljena na odredbama iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pri čemu je za istaknuti da tuženik neosnovano pobija navedenu odluku u odnosu na trošak sastava podneska punomoćnika tužitelja od 31. kolovoza 2021., a kojim je odgovoreno na navode odgovora na tužbu tuženika, na koji trošak ima pravo prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142./12., 103./14., 118./14., 107./15., 37./22., 126./22.).

22. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

23. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci, 12. lipnja 2025.

Sutkinja

Dubravka Butković Brljačić