Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Trg sv. Josipa 12, 33520 Slatina

Poslovni broj: P-241/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu Tomislavu Kuči, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Marin Ivanović, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 14. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice u zamjeni, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103216377 od dana 24.10.2006. godine u dijelu u kojemu je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 3.106,05 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana koji slijedi nakon dana svake pojedine tužiteljičine uplate tuženiku po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do dana 31.12.2007. godine, od dana 1.1.2008. godine do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1.1.2023. pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve to u roku od 15 dana, od donošenja presude.

III. Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev u iznosu od 198,51 eura.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužiteljici.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.700,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve to u roku od 15 dana, od donošenja presude.

Obrazloženje

1. Dana 12. lipnja 2023. tužiteljica je podnijela kod ovog suda tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U tužbi se navodi da su stranke sklopile ugovor o kreditu 24.10.2006., a kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 26.905,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za adaptaciju stana, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa. Poziva se na čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO). Tuženik je mijenjao kamatnu stopu jednostranom odlukom i o promjeni se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor je sastavio tuženik u formi tipskog ugovora, a stranke nisu prethodno pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora o kreditu. U trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa; tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate o kojima ovisi visina obveze tužiteljice i uzrokuje neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Tuženik nije informirao tužiteljicu o rizicima valutne klauzule u CHF. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev i predložio sudu da donese presudu kao u dispozitivu. Tužiteljica je ustvari povukla tužbeni zahtjev za iznos od 198,51 eura, a čemu se tuženik nije protivio, stoga je odlučeno kao u dispozitivu pod točkom III.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nadležnosti. Ističe prigovor zastare. Osporava status tužitelja kao potrošača. Poziva se na odluke u kolektivnim sporovima i tvrdi da su navedene odluke nepravilne i nezakonite. Tvrdi da je tužiteljica imala dovoljno informacija temeljem kojih bi mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, a mogla je biti obaviještena i o riziku intervalutarnih promjena. Ističe prigovor radi prijeboja. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu kao stranku, te je izvršio uvid u: pregled prometa po partiji kredita, ugovor o kreditu, otplatni plan, obavijesti o promjeni kamatne stope, otplatnu tablicu, dopis, odluke u kolektivnim sporovima i u nalaz i mišljenje sudskog vještaka.

4. Tužiteljica JP navela je u svom iskazu da negdje 2006. htjela je podići stambeni kredit za adaptaciju kuće, te je išla kod tuženika kako bi se raspitala o kreditima stambenim. U banci su joj odmah ponudili kredit u CHF i rekli su joj da je to najpovoljniji kredit, a ne sjeća se da su joj nudili još neke druge kredite. Cijeli kredit iskorišten je za adaptaciju kuće i to za uređenje kata, za stolariju plastičnu i fasadu. Sve iznose osobno je uplaćivala za otplatu kredita. U banci joj ništa nisu govorili o rizicima devizne klauzule u CHF jer da je znala da može doći do porasta vrijednosti CHF nikad ne bi digla kredit u toj valuti. S bankom nije bilo nikakvih pregovora oko uvjeta kredita, već je ugovor bio tipski unaprijed otisnut. Mogla je dakle samo prihvatiti uvjete banke ili ne. Koliko se sjeća na početku je rata kredita bila oko 1.800,00 kn, a vremenom je to raslo na iznos od oko 2.300,00 kn. Kredit je otplaćen 2013. i od banke je dobila obavijest da je kredit otplaćen. Kredit je podigla u poslovnici banke u [adresa] i tada su na obradi kredita radili gospođa J i gospođa P, a ne sjeća se točno tko je njen kredit radio. Sjeća se da je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika, ali ne sjeća se da je ugovor pročitan kod javnog bilježnika, a koliko se sjeća javni bilježnik ništa joj nije govorio o uvjetima ugovora o kreditu. S bankom nije bilo nikakvih pregovora oko uvjeta kredita, a u banci joj nisu napomenuli koja je razlika u kreditima u eurima u odnosu na kredit u CHF. Išla je kod tuženika radi kredita, a to je bilo slučajno jer joj je to bilo najbliže, a učinilo joj se ima najbolje uvjete upravo tuženik. Ne sjeća se koliko se puta sastajala s osobnim bankarom prije realizacije kredita. Ugovor o kreditu je pročitala i sve joj je bilo više-manje jasno. Bilo joj je jasno da rata kredita može rasti, međutim, nije očekivala da može toliko porasti, a smatra da to nije nitko mogao pretpostaviti. Kredit je bio stambeni za adaptaciju kuće i ta kuća je bila za stanovanje. U kući nije bio nikakav obrt niti je to bilo za iznajmljivanje.

5. Iz pregleda prometa po partiji kredita sud je utvrdio transakcije po predmetnom kreditu, uplate, dug i saldo, te koliko iznosi dospjela glavnica, dospjele kamate, te iznos uplate.

6. Iz ugovora o kreditu od 24.10.2006. utvrđeno je da je sklopljen između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita, a kojim banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos od 26.905,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit je stambeni za adaptaciju. Rok vraćanja je 84 mjeseca. Ugovorena je člankom 8. promjenjiva kamatna stopa. Ugovorena je otplata kredita u 84 mjesečnih anuiteta, a kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu.

7. Iz otplatnog plana od 6.10.2011. utvrđeni su: datum dospijeća, otplatni obrok, otplatna kvota, uplata kamate i stanje kredita.

8. Iz obavijesti o promjeni kamatne stope proizlazi da je tuženik izvijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope.

9. Iz otplatne tablice od 24.10.2006. sud je utvrdio: datum isplate kredita, otplatnu kvotu, uplatu kamata i stanje kredita.

10. Iz dopisa od 11.1.2011. proizlazi da je tuženik izvijestio tužiteljicu o korekciji po predmetnom kreditu, a imajući pri tome u vidu rast tečaja CHF.

11. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Josipa Rašića utvrđeno je da je kredit isplaćen 25.10.2006. u iznosu od 26.905,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a što iznosi 124.914,53 HRK. Utvrđen je preplaćeni iznos kreditne obveze tužiteljice s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita, a sve u iznosu od 23.773,30 kuna, odnosno 3.155,26 eura. Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika nastali su radi rasta tečaja na dan plaćanja u odnosu na početni tečaj na dan isplate kredita. Utvrđen je iznos tečajnih razlika nastalih u periodima u kojima su tečajevi na dan plaćanja anuiteta, prema kojima su anuiteti obračunavani i plaćani, bili niži od početnog tečaja u iznosu od 1.495,66 kuna, odnosno 198,51 eura. Utvrđeno je da razlika između iznosa depozita u iznosu od 2.690,50 CHF obračunatog prema tečaju plasmana kredita od 25.10.2006. i depozita obračunatog prema tečaju na dan zatvaranja (isplate kredita) 18.4.2013. iznosi 4.363,99 kuna, odnosno 579,20 eura. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, a prigovori tuženika su neosnovani i neargumentirani.

12. Neosnovan je prigovor mjesne nenadležnosti. Sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru i da stoga tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, tako da je potrebno primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u kojem Zakonu su implementirane smjernice Direktive Vijeća Europske ekonomske zajednice 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se pojedinačno pregovaralo nije i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka ugovornih na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Istovjetno određuje i odredba čl. 49. i čl. 55. st. 1. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo nije ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju predmetni ugovor sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti iz čl. 12. ugovora o kojoj stranke nisu pregovarale, te tuženik nije imao nikakvog utjecaja na njen sadržaj, pa stoga ista odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu koja je sačinjena sa svrhom da se svi sporovi iz ugovora povjere sudu sjedišta tuženika, čime bi tuženik ostvario pogodnost i bitno manje troškove, a za tužitelja bi, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta od suda čija je nadležnost ugovorena, imalo za posljedicu visoke troškove dolaska na sud, što bi dovelo do znatne neravnoteže u procesnom položaju ugovornih stranaka.

13. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu dana 24.10.2006., a kojim je korisniku kredita kreditor stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 26.905,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 84 mjeseca. Sporno je međutim između stranaka jesu li ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, te ima li tužitelj pravo na isplatu po osnovi stečenog bez osnova.

14. Neosnovano tuženik prigovara tužiteljici da ima status potrošača. Zakon o zaštiti potrošača propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice, koji je sud u cijelosti prihvatio kao istinit, nedvojbeno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u smislu citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Iz samog ugovora o kreditu proizlazi da je sklopljen između banke i tužiteljice kao fizičke osobe, a radi se o stambenom kreditu za adaptaciju, a svojstvo potrošača prema sudskoj praksi suda Europske unije ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru. Za spomenuti je da se i fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz presude iz kolektivnih sporova.

15. Točkom 2. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te povodom revizije banaka između ostalih i tuženice, potvrđene presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama ZOO-a.

16. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da se radi o standardnom ugovoru koji je zaključen na unaprijed tiskanom obrascu i da se prije sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

17. Navedene presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koje se odnose i na tuženicu imaju obvezujući učinak za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o deviznoj klauzuli primjenom čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), radi čega nije niti bilo potrebno provoditi dokaze na okolnosti utvrđenja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

18. Prema odredbi čl. 118. ZZP-a (NN broj 41/14, 110/15, 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP-a (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, u postupku povodom restitucijskog zahtjeva obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača. U posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači se mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a što se naravno odnosi i na situaciju kad je kredit otplaćen kao što je u konkretnom slučaju.

19. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe bilo nije.

20. Iz financijsko – knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli preplatila tuženom iznos od 3.155,26 eura sa zakonskom kamatom na pojedinačne iznose koja teče od izvršenih uplata do isplate (čl. 29. st. 1. ZOO-a).

21. Neosnovan je i potpuno promašen prigovor zastare tuženika. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. proizlazi da ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđivanja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualne parnice potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate onih potraživanja dospjelih od 4.4.2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počev od 15.6.2018. Zastara bi nastupila tek 15.6.2023., a tužba je podnesena 12.6.2023.

22. Tužbeni zahtjevi koji se odnose na utvrđenje ništetnosti ne zastarijevaju, tako da je neosnovan prigovor zastare u odnosu na tužbene zahtjeve koji se odnose na utvrđenje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a).

23. Tuženik ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 194,21 eura (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) kao i s osnove razlike u depozitu koja je u trenutku kad je uplaćen na partiju kredita iznosio 508,94 eura više. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Što se tiče tzv. negativnih razlika, nisu ispunjene pretpostavke iz citirane odredbe Zakona. Što se tiče razlike u depozitu već u kolektivnim sporovima utvrđena je ništetnost valutne klauzule u CHF, pa je i po tom osnovu neosnovana tražbina tuženika. Osim što su tražbine tuženika neosnovane, iste su u zastari budući da tuženik nije potrošač i na istog se ne odnose odluke u kolektivnim sporovima. Od plaćanja pojedinih anuiteta kada su kamatne stope bile manje od početnih pa do utuženja prošao je zastarni rok od 5 godina, a isti slučaj je i s razlikom depozita, a koji je isplaćen po tvrdnji tuženika 13.1.2009.

24. Po osnovi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 eura, a koji troškovi se odnose na slijedeće troškove: sastav tužbe 200,00 eura, sastav podneska od 12.10.2023. kojim se tužitelj očitovao o navodima odgovora na tužbu 200,00 eura, zastupanje na ročištima 21.11.2023., 12.3.2024. i 14.5.2025. 600,00 eura (3 x 200,00 eura) i sastav podneska od 9.9.2024. kojim se tužitelj očitovao o nalazu i mišljenju sudskog vještaka 200,00 eura, PDV 300,00 eura i troškovi financijsko – knjigovodstvenog vještačenja 200,00 eura. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav svih ostalih podnesaka, žalbe i prijedloga za povrat u prijašnje stanje, jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice, a osim toga tužitelj za sastav tih podnesaka nije zatražio dopuštenje suda, niti je takvo dopuštenje ishodovao. Nisu priznati niti troškovi za izbivanje iz pisarnice, budući da se ne radi o delegiranom predmetu, a u mjestu gdje je suđeno u ovoj parnici ima dovoljno odvjetnika koje je tužiteljica mogla angažirati. Tužiteljici nisu priznati niti troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude, budući da taj trošak nije bio nužno potreban za vođenje parnice.

U Slatini 12. lipnja 2025.

Sudac:

Tomislav Kuči

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana prijema iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda na nadležni županijski sud, u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužiteljica: po punomoćniku Marinu Ivanoviću, odvjetniku iz Zagreba, Selska 46, 2. Tuženik: po Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o., Radnička cesta 22, Zagreb.