Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-548/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Ivanu Frasu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Tuškan i Fras j.t.d. u Zagrebu protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 zastupane po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7815/2019-40 od 11. lipnja 2024., na sjednici vijeća 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7815/2019-40 od 11. lipnja 2024. u točkama I., II., III. i IV. izreke presude.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava te se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7815/2019-

40 od 11. lipnja 2024.:

- potvrđuje u točki V. izreke presude (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.541,99 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom,

- preinačuje u točki V. izreke presude (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 80,30 EUR-a na način da se u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka odbija kao neosnovan.

II. U nepobijanom rješenju kojim je dopuštena preinaka tužbe, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom pod točkom I. izreke presude utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu 045-50-4013992 sklopljenog 3. travnja 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora i solemniziranog 5. travnja 2007. po javnoj bilježnici Željki Horvat Pernar pod poslovnim brojem OV-5767/2007 (dalje: ugovor o kreditu) u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, dok je pod točkom II. izreke presude naloženo tuženici isplatiti tužiteljici isplati iznos od 804,27 EUR-a zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa. Pod točkom III. izreke presude utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita, dok je pod točkom IV. izreke presude naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.584,39 EUR-a zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa. Pod točkom V. izreke presude naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.622,29 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 11. lipnja 2024. Rješenjem je dopuštena preinaka tužbe.

2. Navedenu presudu i rješenje pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana u odluci o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odluci o troškovima postupka.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijelova ugovornih odredbi čl. 2. i 7. ugovora o kreditu opisanih u izreci, te zahtjev za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor dana 3. travnja 2007. sklopile ugovor o kreditu 045-50-4013992 solemniziran 5. travnja 2007. po javnoj bilježnici Željki Horvat Pernar pod poslovnim brojem OV-5767/2007, po kojemu je banka odobrila korisnici kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.994,21 CHF, s rokom otplate u 84 mjesečna anuiteta za kupnju novog automobila marke Opel, s ugovorenom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,20% godišnje,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, dalje: ZZP/07), pri čemu valja ukazati da se u ovom konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača, ''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03 (međutim, pozivanje prvostupanjskog suda na pogrešan zakon nije bio od utjecaja na pravilnost odluke) jer je predmetni kredit iskorišten za kupnju osobnog automobila koji je tužiteljica koristila za osobne potrebe, a kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice i svjedoka EH, te sadržaja samog ugovora o kreditu,

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP),

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se radi kupnje osobnog automobila obratila auto kući, u kojoj su joj rekli da sa tuženicom imaju dogovoreno kreditiranje kupnje osobnih vozila i dali joj tekst ugovora, da se raspitivala o mogućnosti promjene ugovornih odredbi ali joj je rečeno da se radi o vrsti ugovora ''uzmi ili ostavi'', da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije razgovaralo o načinu promjene kamatne stope niti su je upoznali s rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, da joj banka nije dostavljala odluke o promjenama kamatnih stopa, ali joj se rata kredita stalno povećavala uslijed promjene kamatne stope i rasta tečaja, te da je cjelokupni kredit osobno otplatila,

- da je prema nalazu financijskog vještaka Vještak Tkalec d.o.o. tužiteljica tuženici u razdoblju otplate kredita, uslijed promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu više platila iznos od 804,27 EUR-a (6.059,74 kn), a uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platila iznos od 2.584,39 EUR-a (19.472,06 kn), a koji iznosi predstavljaju razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica stvarno platila tuženici i iznosa koje bi tužiteljica platila da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćala svoju obvezu prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20% kao jedinoj joj poznatoj kamatnoj stopi te prema tečaju CHF u vrijeme isplate kredita,

- da je prigovor zastare neosnovan jer je prema pravnom shvaćanju zauzetom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20 ožujka 2018. u slučaju restitucijskih zahtjeva kad je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara je ponovno počela teći od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer do podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. nije protekao rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) od pet godina od pravomoćnosti presude,

- da vezano za tzv. negativnu razliku tuženica nije postavila niti protutužbeni zahtjev niti istaknula prigovor prijeboja, ali da u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate tužiteljica ništa nije stekla bez osnove već je samo otplaćivala kredit kako je ugovoreno,

primjenom odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 utvrdio ništetnim ugovorne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, zaključivši da tuženica u ovom postupku nije dokazala da je sa tužiteljicom kao potrošačem pojedinačno pregovarala o spornim odredbama ugovora o kreditu i da ju je informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (točka I. i III. izreke). Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je na temelju čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje u tekstu: ZOO) obvezao tuženicu da tužiteljici isplati iznos od 804,27 EUR-a na ime preplate po osnovu promjenjive kamatne stope i iznos od 2.584,39 EUR-a na ime preplate po osnovu valutne klauzule, sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose temeljem čl. 1115. ZOO od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, zaključivši da je tuženica nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli.

7. Prvostupanjski sud je, temeljem čl. 190. st. 3. ZPP-a, dopustio preinaku tužbe, koju je učinila tužiteljica podneskom od 29. studenoga 2022. kojim je istaknula deklaratorni zahtjev, a kondemnatorni zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka, zaključivši da to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

8. U žalbi tuženica ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da presuda proturječi sama sebi i razlozima presude, da su razlozi presude nejasni i proturječni, da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, da se osporena odluka može smatrati arbitrarnom jer ne sadrži odlučne razloge u smislu valjane interpretacije i primjene relevantnih normi niti je sud propisno ispitao njezine navode i prigovore, da se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije mogao pozivati na presude iz parnice ''Potrošač'' jer odredbe čl. 502.c. ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. ograničavaju vezanost suda za odluke u kolektivnom sporu samo na individualne postupke u kojima se odlučuje o naknadi štete, a ne i na tužbeni zahtjev za povrat stečenog bez osnove.

9. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da čl. 138.a ZZP/09 i čl. 502.c. ZPP-a ograničavaju vezanost suda za odluke u kolektivnom sporu samo na individualne postupke u kojim se odlučuje o naknadi štete, a ne i na tužbeni zahtjev za povrat stečenog bez osnove, a kojim navodima ističe prigovor zabrane retroaktivne primjene propisa. Naime, riječ je o odredbi koja je u smislu članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/2011.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Obzirom da tu nije riječ o nikakvom nedopuštenom povratnom djelovanju (retroaktivnoj primjeni), kako to pogrešno tumači tuženica, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenje iz kolektivnih presuda pozivom i na odredbu čl. 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, jer se sadržajno radi o ostvarivanju prava u vezi sa povredama propisa o zaštiti potrošača, a koje odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da se navedena odredba ne odnosi na ovaj parnični postupak koji je pokrenut tužbom podnesenom 12. lipnja 2019. Pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP-a u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

10. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženice kojima ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se prvostupanjski sud isključivo pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u sporu povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa i prava potrošača, bez očitovanja na brojne njezine navode i dokaze kojima se očitovala o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

11. Imajući u vidu iskaz tužiteljice (točka 10. obrazloženja prvostupanjske presude), pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljicom pojedinačno pregovarala, da ju je ozbiljno informirala o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita te da je tužiteljicu upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita. Unošenjem u ugovore neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope bez parametara o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita i bez informiranja potrošača o svim rizicima koji su vezani uz zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF tuženica je postupila suprotno načelima savjesnosti i poštenja, jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao korisnica kredita i potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju načina promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, to je test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu, pa isti nije bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu.

12. Obzirom na vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarala, da ju je prije zaključenja predmetnog ugovora upoznala sa svim parametrima koji mogu dovesti do promjene kamatne stope i na koji način će se mijenjati ta kamatna stopa, niti da je tužiteljicu prije sklapanja ugovora o kreditu obavijestila u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te utvrdio da su sporne ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjenjivosti kamatne stope ništetne temeljem odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03, te primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a naložio tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 804,27 EUR s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznos od 2.584,39 EUR-a s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

13. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo vezano za valutnu klauzulu i ugovaranje promjenjivosti kamatne stope, jer je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope ništetna zbog toga što u ugovoru o kreditu nisu bili navedeni nikakvi parametri od kojih će zavisiti promjena kamatne stope a u Općim uvjetima tuženice isti su općeniti, a ne zbog zabrane ugovaranja promjenjive kamatne stope, dok je valutna klauzula ništetna iz razloga što tuženica nije tužiteljicu na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, pri čemu valja istaknuti da nije sporno da ZOO izričito dopušta zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope počela je teći od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 12. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

15. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. To iz razloga što je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, jer je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa.

16. Tuženica i u žalbenom postupku osporava primijenjenu metodologiju pri izradi nalaza i mišljenja vještaka, te smatra da je izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu, jer obračunom kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa u visini 5,20% ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF pretvara se u kunski ugovor s fiksnom kamatnom stopom, a što je protivno volji ugovornih strana izraženoj u predmetnom ugovoru o kreditu.

17. Neosnovani su ovi žalbeni navodi tuženice jer sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom). Revizija nepoštenih odredbi značila bi njihovo djelomično ostavljanje na snazi, a takvu mogućnost odredbe o ništetnosti ne predviđaju. Prvostupanjski sud je, stoga, mogao kao mjerodavnu visinu redovne kamate uzeti u obzir jedino kamatnu stopu na dan sklapanja ugovora o kreditu, a za koju stopu je tužiteljica, a obzirom da u ugovoru o kreditu nisu bili navedeni nikakvi parametri od kojih će zavisiti promjena kamatne stope, jedino znala njezinu visinu, dok buduća kamatna stopa u samom ugovoru o kreditu nije bila niti određena niti odrediva, a time niti razumljiva, pa je zbog navedenog, a ne zbog zabrane ugovaranja promjenjive kamatne stope, iznos koji je tuženica stekla ugovaranjem ništetnih odredbi obračunat po jedinoj egzaktno utvrđenoj kamatnoj stopi, koju samo tuženica pogrešno kvalificira kao fiksnu kamatnu stopu. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice kojima osporava nalaz i mišljenje financijskog vještaka tvrdnjom da je isti trebao objasniti i odrediti parametre kojima se određuje tržišne uvjete i visine realnih tržišnih ili barem pravičnih kamatnih stopa za takvu vrstu kredita, jer nikakvi parametri nisu bili navedeni u ugovoru zaključenom između parničnih stranaka, o kriterijima temeljem kojih je tuženica mijenjala kamatnu stopu stranke nisu pregovarale te se isti i ne mogu utvrđivati naknadno u sudskom postupku za proteklo razdoblje, pri čemu valja ukazati da je vještak nalaz i mišljenje u potpunosti izradio sukladno danom zadatku od strane prvostupanjskog suda.

18. Kako je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženica u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno nije podnijela niti protutužbu, već je samo općenito stavila materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

19. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I., II., III. i IV. izreke presude.

20. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, utvrdivši tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.622,29 EUR-a, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja za radnje pobrojane u točki 35. obrazloženja prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj: 138/2023 – dalje: Tarifa), trošak vještačenja te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, te je naložio tuženici naknaditi ga tužiteljici u cijelosti.

21. Tuženica osporava odluku o trošku samo vezano za osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, te u bitnome navodi da prvostupanjski sud nije dostatno obrazložio iznose pojedinih radnji za koje je tužiteljici priznao trošak zastupanja, kao i da je pogrešno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i time povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti.

22. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o troškovima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud o troškovima pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je pravilno priznao tužiteljici trošak za radnje pobrojane u točki 21. obrazloženja.

23. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da je prvostupanjski sud nezakonito retroaktivno primijenio odredbe Tarife, jer je prvostupanjski sud u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev- 562/2024-2 od 7. svibnja 2024. odlučujući o trošku postupka pravilno primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. Obzirom je prvostupanjski sud pod točkom 35. obrazloženja jasno naveo za koje je pravne radnje i po kojem tarifnom broju tužiteljici priznao trošak zastupanja, to je po ocjeni ovog suda odluka o trošku dostatno obrazložena, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

24. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici priznao trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 51/2023) izmijenjen čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 118/2018 i 51/2023, dalje: ZOSP) i tim izmijenjenim člankom tužiteljica je oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi. Imajući u vidu da je presuda u ovom konkretnom slučaju donesena 11. lipnja 2024., to je temeljem citirane zakonske odredbe tužiteljica oslobođena od plaćanja sudske pristojbe na presudu i prvostupanjski sud joj je pogrešno priznao trošak iste u iznosu od 80,30 EUR-a.

25. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u točki V. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.541,99 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a žalba tuženice djelomično uvažena te je preinačena točka V. izreke presude (odluka o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 80,30 EUR-a i u tom dijelu je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka kao neosnovan.

26. Obzirom da tuženica u odnosu na glavnu stvar nije uspjela sa svojom žalbom, već je uspjela samo u odnosu na trošak postupka koji se sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora, to joj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

27. U nepobijanom rješenju kojim je dopuštena preinaka tužbe, prvostupanjska odluka nije bila predmet ispitivanja u žalbenom postupku pa ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu, 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun