Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-306/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. (OIB: 23057039320) iz Rijeke, Jadranski trg 3A, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković&partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 2. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika, dana 12. lipnja 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A da tužitelju HZ iz [adresa] isplati iznos od 8.047,75 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima:

- na iznos od 1,36 eura od 2. rujna 2006. pa do isplate

- na iznos od 1,41 eura od 2. listopada 2006. pa do isplate

- na iznos od 6,59 eura od 2. studenog 2008. pa do isplate

- na iznos od 23,06 eura od 2. siječnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 24,80 eura od 2. veljače 2009. pa do isplate

- na iznos od 12,22 eura od 2. ožujka 2009. pa do isplate

- na iznos od 17,16 eura od 2. travnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 17,86 eura od 2. svibnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 11,57 eura od 2. lipnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 13,89 eura od 2. srpnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 10,97 eura od 2. kolovoza 2009. pa do isplate

- na iznos od 14,97 eura od 2. rujna 2009. pa do isplate

- na iznos od 10,61 eura od 2. listopada 2009. pa do isplate

- na iznos od 15,07 eura od 2. studenog 2009. pa do isplate

- na iznos od 12,89 eura od 2. prosinca 2009. pa do isplate

- na iznos od 21,32 eura od 2. siječnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 25,58 eura od 2. veljače 2010. pa do isplate

- na iznos od 26,33 eura od 2. ožujka 2010. pa do isplate

- na iznos od 30,94 eura od 2. travnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 38,31 eura od 2. svibnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 39,53 eura od 2. lipnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 53,60 eura od 2. srpnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 56,98 eura od 2. kolovoza 2010. pa do isplate

- na iznos od 73,31 eura od 2. rujna 2010. pa do isplate

- na iznos od 60,84 eura od 2. listopada 2010. pa do isplate

- na iznos od 62,10 eura od 2. studenog 2010. pa do isplate

- na iznos od 78,55 eura od 2. prosinca 2010. pa do isplate

- na iznos od 86,99 eura od 2. siječnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 75,35 eura od 2. veljače 2011. pa do isplate

- na iznos od 80,29 eura od 2. ožujka 2011. pa do isplate

- na iznos od 78,43 eura od 2. travnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 86,71 eura od 2. svibnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 105,27 eura od 2. lipnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 123,19 eura od 2. srpnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 150,41 eura od 2. kolovoza 2011. pa do isplate

- na iznos od 117,07 eura od 2. rujna 2011. pa do isplate

- na iznos od 103,52 eura od 2. listopada 2011. pa do isplate

- na iznos od 103,94 eura od 2. studenog 2011. pa do isplate

- na iznos od 6.174,76 eura od 19. studenog 2011. pa do isplate,

time da kamate u razdoblju od 2. rujna 2006. pa do 31. srpnja 2015. teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamate teku po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A da tužitelju HZ iz [adresa] naknadi trošak postupka u iznosu od 2.081,81 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužitelj s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 125,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.

IV Odbija se tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.151,55 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.

i

r i j e š i o je

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj HZ je dana 31. svibnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom 21. lipnja 2006. i to u dijelu u kojemu je ugovoren iznos kredita u valuti švicarski franak. U tužbi tužitelj traži isplatu iznosa od 1.459,95 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana dospjelosti pojedinog iznosa pa do isplate.

2. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja u podnesku od 24. siječnja 2025. tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 8.047,75 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana dospjelosti pojedinog iznosa pa do isplate na način kao što je to pod točkom I. izreke navedeno.

3. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 51404627-5103035811, 21. lipnja 2006. (dalje: Ugovor). Tužitelj u tužbi nadalje navodi da se tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 48.450,00 CHF po prodajnom tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

4. Tužitelj u tužbi navodi da je uredno otplatio kredit u cijelosti.

5. Tužitelj u tužbi nadalje ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojemu strane nisu pregovarale pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj.

6. Tužitelj nadalje navodi da je iz Sporazuma o osiguranju novčane tražbine u čl. 1. vidljivo da je on sa Erste&Steiermärkische bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 51404627-5103035811 na iznos od 48.450,00 CHF te da je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno tuženika. Na dan sklapanja Ugovora kamatna stopa bila je ugovorena u visini od 7,99% godišnje. Rok otplate kredita iznosio je 144 mjeseci, te se je imalo otplatiti 144 jednaka mjesečna anuiteta.

7. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je dogovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Tužitelj nadalje navodi da ga tuženik nije upoznao niti s rizicima vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak na način da je rizik promjene u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na valutu euro kao i to da je rast tečaja švicarskog franka bio gotovo potpuno izvjestan.

8. Tužitelj u tužbi nadalje ističe da je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje tuženik je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i čl. 97.

9. Tužitelj navodi da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača, odnosno korisnika kredita i to tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je stoga ista ugovorna odredba ništetna. Tužitelj nadalje navodi kako su ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava iz razloga što je tuženik koristio nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu koja se odnosi na valutu uz koju je vezana glavnica CHF, budući je ista protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj nadalje navodi da je ponašanje tuženika prilikom potpisa ugovora i za vrijeme trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu jer je tuženik propustio u cijelosti informirati tužitelja o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i vezi zaključenja ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer predmetne odredbe nisu razumljive. Ovo stoga što u Ugovoru o kreditu uz odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule. Tužitelj u tužbi navodi i to kako se valutna klauzula koristila protivno zakonom predviđenoj svrsi zaštitne klauzule od gubitka vrijednosti novca te kako je tuženik imao saznanje o svim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, a kredit u CHF je prikazivao kao povoljniji, bez konkretnih izračuna kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu Euro i mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama. Kako je tužitelj imao povjerenje u kreditnu instituciju naprijed navedene okolnosti prihvatio je kao točne. Tuženik je dakle, propustio pružiti tužitelju odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila procijeniti je li predloženi Ugovor prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji te mu pojasniti bitne značajke predmetnog proizvoda i učinaka koje mogu imati za njega. Tuženik je propustio dati tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskih francima u ugovoru o kreditu.

10. U odgovoru na tužbu i tijekom cijeloga postupka tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tužitelja navodeći da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti i u pogledu pravne osnove i u pogledu visine. Tuženik je istaknuo prigovor zastare utuženog iznosa navodeći da su iznosi dospjeli prije više od 5 godina u odnosu na datum podnošenja tužbe.

11. Tuženik u odgovoru na tužbu nadalje navodi da je Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Tuženik nadalje navodi da su navedene odredbe jasno koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

12. Tuženik nadalje navodi da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da tužena banka nije imala razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Tečaj CHF je bio stabilan dugi niz godina te tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita nije mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti obraniti tečaj CHF/EUR. Istaknuo je i prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sesvetama.

13. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara dakle, osnovi i visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

14. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-5), obavijest o otplaćenom kreditu (list 7-9), obračune plaće tužitelja (list 10-71 i 78-89), potvrdu o stanju kredita (list 73), sporazum o osiguranju novčane tražbine (list 74-76), odgovor na tužbu (list 96-103), dokumentacija u valuti CHF (list 132-177), ugovor o kupoprodaji (list 189-192), brisovno očitovanje (list 195-197), izračun kredita na temelju uvida u javne registre (list 198-201), nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka dip. ecc. CZ (list 211-216), konačno specificirani tužbeni zahtjev (list 200-222) i iskaz tužitelja kao stranke (list 229-230).

15. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

16. Tužitelj HZ u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 dana 21. lipnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 51404627-5103035811. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Tužitelj je kredit u cijelosti uredno otplatio pa tužbom traži isplatu tečajne razlike za cijelo vrijeme otplate kredita.

17. Vrhovni sud je u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. iznio stajališta da nižestupanjski sudovi nisu dužni izvoditi dokaze u smislu da li se radi o prosječnom potrošaču u svakom pojedinom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP/03 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/03 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14 te da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a te obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu nije potrebno ponovno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i vezivanja glavnice za valutu CHF, jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

18. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 114/19; dalje ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te posebno određenog čl. 1a), taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja. Citirana Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav u ZZP- u u kojem je u čl. 49 st. 1 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19. Uvidom u Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (list 74-76) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj o ugovornoj klauzuli (čl. 1 – valutna klauzula) pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljem, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

20. Iz iskaza tužitelja kao stranke (list 229-230) proizlazi da je 2006. godine imao potrebu podići stambeni kredit za kupnju stana. Kako je bio klijent Erste banke otišao je u poslovnicu u Zagrebu te se raspitao o uvjetima kreditiranja. Namjeravao je podići kredit u eurima, ali na savjet djelatnice banke podigao je kredit u švicarskim francima jer mu je djelatnica banke rekla da je franak stabilna valuta dok euro varira, pa se na kraju odlučio za kredit u CHF. Podigao je iznos od 48.450,00 CHF sa rokom otplate od 12 godina. Prilikom zaključenja ugovora uručen mu je otplatni plan iz kojeg je bila vidljiva mjesečna rata kredita za svih 12 godina. Rata mu je iznosila oko 2.200,00 kuna što je odgovaralo njegovim financijskim mogućnostima na mjesečnoj razini. Dogovoreni anuitet mu je bio oko godinu dana, a onda je anuitet počeo rasti jer su kamata i tečaj počeli naglo rasti te mu je mjesečna rata bila preko 3.000,00 kuna, što mu je stvaralo probleme jer nije na to računao. Tužitelj je naveo da je ugovor pročitao, ali nije posebno pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, već ga je ugovor dočekao pripremljen nakon što je u banci dogovorio iznos kredita koji će podići i kolika će mu biti mjesečna rata. Naveo je da zna što znači valutna klauzula, ali nije očekivao da će CHF tako drastično rasti, niti ga je tko na to upozorio. Naprotiv, djelatnica banke ga je uvjeravala kako je CHF stabilna valuta i kako bi bilo pametno podići kredit u CHF. Kredit je u cijelosti otplatio, a tužbu je podnio iz razloga što smatra da je oštećen zbog naglog rasta valute CHF, pa traži od banke da mu vrati razliku koja se odnosi na iznos koji je bio povećan zbog nalog rasta CHF.

21. Nesporno je da je tužitelj s tuženikom sklopio dana 21. lipnja 2006. Ugovor o kreditu, broj 51404627-5103035811, u kojem je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 48.450,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na kredit sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 7,99% koja se obračunava u CHF mjesečno i sadržana je u anuitetima, te dospijeva na naplatu zajedno s njima, dok je ugovoren rok otplate kredita od 114 mjeseca, s time da se kredit od 48.450,00 CHF i kamata otplaćuju u 114 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora.

22. U ovom postupku sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je također je li u konkretnom slučaju nastupila zastara obzirom da je tuženik tijekom postupka navodio da tužitelj ne može svoj zahtjev zasnivati na presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa, već da tužitelj treba u konkretnom predmetu dokazati da su mu povrijeđena ili ugrožena prava koja dovode do eventualne ništetnosti, a što on u ovom postupku ne dokazuje.

23. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

24. Prema odredbama čl. 82. prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 81. istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

25. Prema odredbi čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

26. Odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a propisan je obvezujući učinak presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

27. Potrošač, odnosno tužitelj od samog početka ugovornog odnosa doveden je u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli bila takva da korisnici kredita nisu mogli predvidjeti što će se sa tečajem valute događati. Takva ugovorna obveza uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama kredita potrošača nasuprot banke – trgovca kao druge ugovorne stranke, a što je suprotno načelima ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

28. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

29. Odredbe o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu su nepoštene u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP-a iz 2003. i čl. 102. ZZP-a te su takove ugovorne odredbe ništave.

30. Prema čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 47/14, 110/15 i 114/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

31. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

32. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

33. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena, te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

34. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što podrazumijeva tumačenje u skladu s praksom Suda, u čijoj je isključivoj nadležnosti kroz institut prethodnog tumačenja (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije) tumačiti pravo Europske unije, a na koji je način, imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlukama te postojanje vezanosti u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, za odlučivanje i pravna shvaćanja u kolektivnim sporovima radi zaštite potrošača.

35. Valutna klauzula je odlučujuća ugovorna odredba pa je tužitelj doveden u neravnopravan položaj jer nije imao potpune informacije o tečaju strane valute. Iz tog razloga odredba o vezivanju otplate kredita uz valutu švicarski franak suprotna je odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) u kojoj je propisano da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih obveza, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge stranke, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (čl. 10. ZOO).

36. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenjem odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, po ocjeni ovog suda tuženik kao bankarska ustanova nije upozorio tužitelja na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF, također se smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84 ZZP-a, jer nije bila razumljiva, tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF, ugovor je sastavljen po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru, što pak upućuje na to da se o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

37. Primjena valutne klauzule u CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite rizika, snažnog jačanja valute CHF, pa su sve posljedice teretile tužitelja, dok je tuženik kao banka dobivao veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

38. Također tijekom postupka tuženik nije dokazivao da se zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima, a čime bi eventualno mogao opravdati svoje tzv. "neznanje o stabilnosti valute u vrijeme sklapanja ugovornog odnosa".

39. Tuženik nije prilikom ugovaranja predmetnog kredita tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, odnosno nije ga informirao o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, a koji proizlazi iz sustava "fluktuirajućih tečaja", a na koje rizike su upozoravale međunarodne financijske institucije, također tužitelja nije upozorio na rizike vezane uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini za euro, kao i riziku vjerojatnog i izvjesnog rasta tečaja švicarskog franka, a na što je jasno upozoravao MMF.

40. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO, propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

41. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke dipl. ecc. CZ (list 211-216) proizlazi da je pri plaćanju obveza po predmetnom kreditu zbog razlike tečaja po kojem je izvršena isplata kredita i tečaja po kojem je tužitelj platio anuitete i prijevremenu otplatu nastala preplata u ukupnom iznosu od 8.047,75 eura.

42. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka niti tužitelj niti tuženik nisu imali primjedaba. Tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem financijsko knjigovodstvenog vještaka.

43. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka iz razloga što je isti izrađen objektivno i stručno u skladu sa pravilima struke te ima uporište u dokumentaciji koja se nalazi u spisu.

44. Prema čl. 323. st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

45. Kako je sud utvrdio da je ugovorna odredba o vezanosti uz valutu švicarski franak ništetna usvojio je konačno specificirani tužbeni zahtjev u cijelosti i naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos naveden pod točkom I. izreke zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

46. Sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog preplaćenog pojedinog anuiteta do isplate ( čl.1115. ZOO-a) obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečajne razlike rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a i točke I Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke ("Narodne novine" broj: 132/07).

47. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Radi se o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača koji se temelji na odluci donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Nesporno je da su presudama Visokog trgovačkog suda Pž-7129/14 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno okončani predmetni sporovi, čl. 215 ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu.

48. Osim toga, građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. donio je stajališta da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO/05, odnosno čl. 104 st. 1 ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti, jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću gore citiranih odluka, dakle od 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. Tužba u ovom postupku podnesena je 31. svibnja 2023., dakle prije proteka zastarnog roka od 5 godina obzirom da je u odnosu na valutnu klauzulu zastara počela teći 14. lipnja 2018.

49. Nakon provedenog postupka sud zaključuje da je tužitelj dokazao i osnovanost i visinu tužbenoga zahtjeva pa je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio i odlučio kao pod točkom I. izreke.

50. Odluka o kamati u skladu je sa odredbama čl. 29. ZOO i čl. 1115. ZOO.

51. Prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu nije osnovan pa je riješeno kao u izreci.

52. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka isticao da je zakonskim odredbama određena općemjesna nadležnost za tuženika i to odredbom čl. 46. i čl. 48. ZPP-a te da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci, odnosno sud u mjestu sjedišta banke.

53. Točno je da su stranke ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u skladu sa odredbom čl. 70. st. 1. ZPP, što bi u konkretnom slučaju bio sud u Rijeci. Međutim, sud smatra da je odredba čl. 14. st. 1. Ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa je odbio prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu čl. 49. ZZP. Iako je tužitelj potpisivanjem ugovora prihvatio odredbu čl. 14. st. 1. kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u Rijeci ta odredba je nepoštena u smislu čl. 3. Direktive 93/13 iz razloga što se o toj odredbi nije posebno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer bi tužitelj trebao putovati u Rijeku, a podnošenjem tužbe sudu u mjestu svojega prebivališta ima manji trošak i ne treba ulagati dodatno vrijeme i novac da putuje u Rijeku.

54. Odredbom čl. 49. ZZP propisano je da je ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.

55. Odredbom čl. 51. ZZP propisano je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 55. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

56. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.

57. Kako sud smatra da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u Rijeci u ništetna ugovorna odredba odbio je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

58. Kako je tužitelj uspio u ovom postupku dosuđen mu je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužitelju je dosuđen trošak postupka u iznosu od 2.081,81 eura (točka II. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Tužitelju je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 Eura (Tbr 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 23. svibnja 2024., 23. listopada 2024. 27. ožujka 2025. i 02. svibnja 2025., svako u iznosu od 200,00 Eura (Tbr 9/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 06. kolovoza 2024. i 24. siječnja 2025., u iznosu od 200,00 Eura (Tbr 8/1 Tarife) i PDV u iznosu od 350,00 Eura. Tužitelju je nadalje priznat trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 Eura.

59. Kamate na trošak parničnog postupka u skladu su sa odredbom čl. 151. st. 3. ZPP.

60. Tužitelj je odbijen s djelom zatraženog troška postupka u iznosu od 125,00 Eura zajedno s kamatama na taj iznos (toč. III. izreke). Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura niti PDV na taj iznos pozivom na čl. 155. ZPP-a. Napominje se da punomoćnik tužitelja na ročištu za objavu odluke nije niti bio.

61. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.151,55 eura pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

62. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 12. lipnja 2025.

Sudac

Ljiljana Košić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. presuda nepravomoćna

4. vidi upisnik 'P'

5. tužitelj je oslobođen plaćanja pristojbi

6. kal. 15 dana