REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-1052/2019-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Tamari Došen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nataši Maletić, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika OTP Banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Gorana Veljovića, Merime Ibrahimović, Ivane Bilić Komparić, Vladimira Veljovića i Alana Alagića, odvjetnika iz Pule, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 9. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, objavljene 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 5.1. Ugovor o kreditu broj 46490/08 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6. listopada 2008., a koja glasi:

"…nominalna kamatna stopa iznosi…promjenjiva…"

te u odredbi čl. 11.1. koja glasi:

"redovna kamatna stopa je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora…" pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 46490/08 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6. listopada 2008. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 2.2. koja glasi: "…po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita."

u odredbi čl. 2.3. koja glasi:

"…sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način u izabranoj stranoj valuti (CHF kao valuta ugovora)…"

te u odredbi čl. 2.4. koja glasi:

"…u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF) vrijedećeg na dan plaćanja…"

te u odredbi čl. 10. u dijelu koji se poziva na CHF pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati 34.962,72 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koje teku:

(pretplata s osnova plaćene kamate)

-na iznos od 2,48 eura od 13.01.2009. do isplate,

-na iznos od 76,61 eura od 12.02.2009. do isplate,

-na iznos od 69,45 eura od 16.03.2009. do isplate,

-na iznos od 76,56 eura od 17.04.2009. do isplate,

-na iznos od 0,25 eura od 07.05.2009. do isplate,

-na iznos od 74,27 eura od 21.05.2009. do isplate,

-na iznos od 0,06 eura od 05.06.2009. do isplate,

-na iznos od 76,57 eura od 23.06.2009. do isplate,

-na iznos od 74,28 eura od 10.07.2009. do isplate,

-na iznos od 76,73 eura od 10.08.2009. do isplate,

-na iznos od 150,96 eura od 14.10.2009. do isplate,

-na iznos od 66,20 eura od 10.11.2009. do isplate,

-na iznos od 60,03 eura od 11.12.2009. do isplate,

-na iznos od 103,20 eura od 19.01.2010. do isplate,

-na iznos od 103,00 eura od 15.02.2010. do isplate,

-na iznos od 93,12 eura od 18.03.2010. do isplate

-na iznos od 1.801,76 eura od 30.07.2015. do isplate,

-na iznos od 62,98 eura od 23.06.2016. do isplate

(pretplata s osnova tečajnih razlika )

-na iznos od 18,24 eura od 10.11.2008. do isplate,

-na iznos od 43,74 eura od 02.01.2009. do isplate,

-na iznos od 14,33 eura od 07.01.2009. do isplate,

-na iznos od 0,31 eura od 12.01.2009. do isplate,

-na iznos od 46,99 eura od 13.01.2009. do isplate,

-na iznos od 0,01 eura od 10.02.2009. do isplate,

-na iznos od 67,29 eura od 12.02.2009. do isplate,

-na iznos od 0,12 eura od 10.03.2009. do isplate,

-na iznos od 54,50 eura od 11.03.2009. do isplate

-na iznos od 21,25 eura od 16.03.2009. do isplate,

-na iznos od 35,23 eura od 10.04.2009. do isplate,

-na iznos od 18,89 eura od 17.04.2009. do isplate,

-na iznos od 0,01 eura od 07.05.2009. do isplate,

-na iznos od 31,54 eura od 11.05.2009. do isplate,

-na iznos od 16,13 eura od 21.05.2009. do isplate,

-na iznos od 0,00 eura od 05.06.2009. do isplate,

-na iznos od 29,46 eura od 10.06.2009. do isplate,

-na iznos od 11,43 eura od 18.06.2009. do isplate,

-na iznos od 4,43 eura od 23.06.2009. do isplate,

-na iznos od 52,28 eura od 10.07.2009. do isplate,

-na iznos od 38,59 eura od 10.08.2009. do isplate,

-na iznos od 0,04 eura od 10.09.2009. do isplate,

-na iznos od 66,12 eura od 14.10.2009. do isplate,

-na iznos od 1.496,46 eura od 10.11.2009. do isplate,

-na iznos od 2,10 eura od 10.12.2009. do isplate,

-na iznos od 28,71 eura od 11.12.2009. do isplate,

-na iznos od 5,47 eura od 11.01.2010. do isplate,

-na iznos od 45,27 eura od 19.01.2010. do isplate,

-na iznos od 0,12 eura od 10.02.2010. do isplate,

-na iznos od 59,33 eura od 15.02.2010. do isplate,

-na iznos od 0,00 eura od 10.03.2010. do isplate,

-na iznos od 62,31 eura od 18.03.2010. do isplate,

-na iznos od 98,30 eura od 27.10.2010. do isplate,

-na iznos od 21,77 eura od 10.11.2010. do isplate,

-na iznos od 26,09 eura od 14.12.2010. do isplate,

-na iznos od 34,45 eura od 14.01.2011. do isplate,

-na iznos od 31,96 eura od 17.02.2011. do isplate,

-na iznos od 34,80 eura od 16.03.2011. do isplate,

-na iznos od 31,74 eura od 14.04.2011. do isplate,

-na iznos od 36,62 eura od 13.05.2011. do isplate,

-na iznos od 41,26 eura od 15.06.2011. do isplate,

-na iznos od 47,60 eura od 15.07.2011. do isplate,

-na iznos od 54,65 eura od 16.08.2011. do isplate,

-na iznos od 44,18 eura od 15.09.2011. do isplate,

-na iznos od 40,78 eura od 14.11.2011. do isplate,

-na iznos od 41,48 eura od 15.12.2011. do isplate,

-na iznos od 44,48 eura od 13.01.2012. do isplate,

-na iznos od 45,35 eura od 15.02.2012. do isplate

-na iznos od 44,48 eura od 15.03.2012. do isplate,

-na iznos od 45,64 eura od 13.04.2012. do isplate,

-na iznos od 45,40 eura od 15.05.2012. do isplate,

-na iznos od 46,03 eura od 14.06.2012. do isplate,

-na iznos od 45,13 eura od 13.07.2012. do isplate,

-na iznos od 44,41 eura od 14.08.2012. do isplate,

-na iznos od 53,45 eura od 14.09.2012. do isplate,

-na iznos od 45,17 eura od 15.10.2012. do isplate,

-na iznos od 45,84 eura od 14.11.2012. do isplate,

-na iznos od 45,09 eura od 14.12.2012. do isplate,

-na iznos od 44,21 eura od 15.01.2013. do isplate,

-na iznos od 43,32 eura od 14.02.2013. do isplate,

-na iznos od 43,51 eura od 15.03.2013. do isplate,

-na iznos od 47,57 eura od 15.04.2013. do isplate,

-na iznos od 42,92 eura od 15.05.2013. do isplate,

-na iznos od 42,39 eura od 13.06.2013. do isplate,

-na iznos od 20,00 eura od 12.07.2012. do isplate,

-na iznos od 40,55 eura od 14.04.2014. do isplate,

-na iznos od 45,70 eura od 13.05.2014. do isplate,

-na iznos od 46,17 eura od 12.06.2014. do isplate,

-na iznos od 7,74 eura od 14.07.2014. do isplate,

-na iznos od 47,45 eura od 13.08.2014. do isplate,

-na iznos od 47,83 eura od 12.09.2014. do isplate,

-na iznos od 7,593,21 eura od 28.07.2015. do isplate,

-na iznos od 20.018,21 eura od 30.07.2015. do isplate,

-na iznos od 27,70 eura od 13.08.2015. do isplate,

-na iznos od 15,71 eura od 11.09.2015. do isplate,

-na iznos od 13,84 eura od 07.09.2015. do isplate,

-na iznos od 13,92 eura od 06.11.2015. do isplate,

-na iznos od 13,80 eura od 04.12.2015. do isplate,

-na iznos od 16,32 eura od 08.01.2016. do isplate,

-na iznos od 19,73 eura od 05.02.2016. do isplate,

-na iznos od 20,28 eura od 16.03.2016. do isplate,

-na iznos od 20,24 eura od 06.04.2016. do isplate,

-na iznos od 236,57 eura od 06.05.2016. do isplate,

-na iznos od 19,37 eura od 09.05.2016. do isplate,

-na iznos od 15,71 eura od 17.05.2016. do isplate,

-na iznos od 33,44 eura od 23.06.2016. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 6.397,52 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. lipnja 2025.do isplate dok se u iznosu razlike do 8.835,02 eura zahtjev tužiteljice odbija.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom troška od 10.000,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužbom od 11. lipnja 2019. tužiteljica navodi da su njezin pravni prednik OD **.**.2008., kao korisnik, a ona kao sudužnik, zaključili s prednikom tuženika ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 46490/08, u iznosu kunske protuvrijednosti 207.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s otplatom u 300 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, da je ugovorena promjenjiva, godišnja, redovna kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20%, a utvrđuje se odlukama banke, da ugovorom nisu utvrđeni parametri i metode njihovog izračuna koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope, da je takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima ugovornih strana na štetu tužitelja, jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju ovaj ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema egzaktnih kriterija, da ga je u odnosu na valutnu klauzulu tuženik propustio u cijelosti informirati o svim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da je ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe već ga samo prihvatiti. S obzirom na ništetnost ugovornih odredbi tužitelj zahtijeva povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao. Podneskom od 22. srpnja 2024. uređuje točku III. tužbenog zahtjeva s nalazom vještaka, a podneskom od 9. prosinca 2024. zahtjev za isplatom iskazuje u važećoj valuti.

2. Odgovorom na tužbu od 11. listopada 2019. tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, jer su stranke zaključile aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora, ističe prigovor zastare protekom trogodišnjeg roka od izvršenih uplata, protivi se preinaci zahtjeva te ističe prijeboj manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike i kamatne stope.

3. U dokaznom postupku je pročitano rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O- 536/09, ugovor i dodatak ugovoru o kreditu, provedeno je financijsko vještačenje i saslušana tužiteljica.

3.1. Člankom 2. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 46490/08 od 6. listopada 2008. predniku tužitelja je Societe generale-Splitska banaka d.d. odobrila kredit u protuvrijednosti 207.000,00 CHF prema prodajnom tečaju tuženika na dana korištenja kredita, člankom 3. je određena namjena kredita refinanciranje postojećeg stambenog kredita i adaptacija, člankom 4. dogovorena je otplata u 300 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke za CHF na dan plaćanja, a člankom 5. određena je promjenjiva redovna godišnja kamata u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20%.

3.2. Rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj O-536/2009 od **.**.2012. CD stekla je pokretnine, dugove i prava iza pokojnog supruga OD pa tako i prava i obveze po kreditu Societe Generale Splitske banke d.d stambenom kreditu 46490/08 od 10. listopada 2008.

3.3. Sporazumom o konverziji ugovora o kreditu broj 46490/08 od 13. lipnja 2016. tužiteljica i tuženik su člankom čl. 1. utvrdili da je tražbina banke dospjela u cijelosti, da je tužiteljica temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) pristala na konverziju kredita radi promjene valute iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u EUR, te je došlo do promjene valute i izračuna obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, člankom 2. su utvrdili da neplaćena tražbina kredita iznosi 12.705,49 EUR u kunskoj protuvrijednosti i treba se uvećati za troškove nastale neurednom otplatom, tužiteljica ga je dužna platiti jednokratno na račun broj 01011254815 u roku od 30 dana u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan uplate.

3.4. Financijskim vještačenjem od 25. svibnja 2021. po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš dipl.oec. utvrđena je razlika stvarno plaćene kamate iz CHF kredita i početne kamate iz početnog otplatnog plana za CHF kredit od 4.794,97 CHF, ili 22.366,14 kuna, razlika stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja u anuitetima od 241.060,51 kuna pri čemu ostaje nepodmirena glavnica. Vještak nije mogao odgovoriti da li su iznosi preplate obuhvaćeni u glavnici nakon konverzije kredita u EUR jer cjelokupan izračun konverzije nije u spisu.

3.4.1. Dopunom od 16. ožujka 2024. vještak navodi da je do otkaza kredita 19. studenog 2014. ukupno uplaćeno prema knjigovodstvenim podacima 375.092,30 kuna dok je prema tuženiku taj iznos 367.432,50 kuna, a razlika je nastala zbog obračuna po tečaju koji nije primijenjen u otplati, da bi prema početnim parametrima obveza tužitelja iznosila 258.549,03 CHF (glavnica 207.000,00 CHF redovna kamata 51.549,03 CHF), da je tužiteljica platila 196.266,84 CHF (56.344,00 CHF na ime kamata i 139.922,84 CHF glavnice) prema tečaju na dan plaćanja odnosno 1.156.547,20 kuna, a da je primijenjen početni tečaj njezino plaćanje bi bilo manje za 241.060,51 kunu.

3.5. Tužiteljica iskazuje da je njezin pokojni suprug bio nositelj kredita zaključenog 2008. kojim su kupili kuću na Fažanskoj cesti i otplatili prvi kredit, da mu je u Splitskoj banci rečeno da je kredit u CHF povoljniji, kao sudužnik nije sudjelovala u razgovorima, suprug ju je obavještavao o bitnom, misli da se ništa suštinski ne bi promijenilo niti da joj je netko objasnio pod kojim uvjetima će kamata rasti ili da tečaj CHF-a nije zaštićen u RH, da je konverziju zaključila jer je iz banke dobila poziv jer će u protivnom stan svekra i svekrve i kuću na Fažanskoj dati na ovrhu, dan joj je na potpis papir s iznosom duga bez objašnjenja, izračuna, visine budućih anuiteta, da je kreditom kupljena kuća za 160.000,00 eura, suprug je ubrzo preminuo, a ona je ostala s dvoje djece i kreditnom obvezom, radila je dva posla, s jednom plaćom je otplaćivala anuitete koji su tada bili dvostruko veći nego na početku, iznosili su oko 6 tisuća kuna, ona je sa Splitskom bankom komunicirala mailom, a oni bi uzvratili telefonskim pozivom, kuću je prodala za 120.000,00 eura i novac prebacila izravno Splitskoj banci podmirivši glavnicu kredita, s djecom je preselila u stan svekra i svekrve. Osnovni ugovor je banka sama sastavila, riječ je o špranci koju su suprug, majku i ona potpisali na šalteru banke, a potom otišli bilježniku na ovjeru. Aneks je sastavila banka, nitko joj ni prije, a ni poslije potpisivanja nije objasnio na koji način je napravljen izračun konverzije.

4. Utvrđeno je da:

– je prednik tuženika s prednikom tužiteljice OD **.**.2018. zaključio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 46490/08 u iznosu kunske protuvrijednosti 207.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s otplatom u 300 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, koji dospijevaju 10-tog dana u mjesecu,

- je ugovorena promjenjiva, godišnja, redovna kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 %, a utvrđuje se odlukama banke,

- se kamatna stopa promijenila 10. siječnja 2009. na 5,90%, 10. prosinca 2009. na 6,40%, 10. prosinca 2010. na 5,99%, 1. siječnja 2014. na 3,23%.

- da je ugovor o kreditu sastavio tuženik na svome standardnom obrascu,

- da ugovor ne sadrži obavijest o povećanom riziku promjene tečaja CHF,

- da ugovor ne sadrži definirane parametre za promjenu kamatne stope,

- ukupna preplata anuiteta s osnova preplaćene kamate i preplaćenog tečaja na dan konverzije iznosi 263.426,65 kuna,

- preplata u anuitetima kao razliku stvarno plaćene kamate iz CHF kredita i početne kunske kamate iz početnog otplatnog plana za CHF kredit ukupno iznosi 22.366,14 kuna,

- preplata u anuitetima kao razlika stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja CHF ukupno iznosi 241.060,51 kunu.

- zbog nepostojanja obračuna konverzije nije moguće utvrditi da li je tužiteljici priznata preplata prilikom izračuna glavnice konvertiranog kredita.

5. Prema čl. 29. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine isti se ne primjenjuje na kredite sklopljene do tada osim u slučajevima iz čl. 2. kojim se između ostalih definiraju pojmovi:

„potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja“,

„ugovor o kreditu, u smislu ovoga Zakona, je ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka“ i

„potrošačko kreditiranje je pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu“.

6. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. istoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz istoga članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sud u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ne bi trebao prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih ugovornih odredbi.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je OTP banka Hrvatska d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003.godine do 06.08.2007.godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.godine pa nadalje , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio odlukom Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je OTP banka Hrvatska d.d. u razdoblju od 01. rujna 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Ustavni sud RH je odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021. odbio ustavne tužbe podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke.

10. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) bio je na snazi do 6. kolovoza 2007. od kada je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.) koji je izmijenjen i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013.) vrijedio do 8. travnja 2014., stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/2014., 110/2015. i 14/2019.).

Članak 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003,79/2007) definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) važećem u vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Postupanje u skladu s čl. 62. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača obavještavanjem potrošača nakon sklapanja ugovora o zajmu o svakoj promjeni godišnje kamatne stope ili bilo kojeg drugog troška, u razumnom roku nakon izvršene promjene nema utjecaj na ništavost ugovorne odredbe.

11. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca u pogledu pregovaračke snage i razine obaviještenosti, u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova.

Članak 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može je učiniti bitnom činidbom. Sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4. stavka 2. te direktive u pravni poredak te države članice.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata.

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba. (Presuda Suda Europske unije od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19).

12. Člancima 1021-1025 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023.) uređen je ugovor o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Članak 1022. st.2. Zakona o obveznim odnosima određuje da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka i u slučaju insolventnosti korisnika čak i kad nije utvrđena sudskom odlukom, u slučaju prestanka pravne osobe ili smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima davatelj kredita došao u bitno nepovoljniji položaj. Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit.

Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao na kojeg se primjenjuju temeljna načela obveznog prava načelo ravnopravnosti, dužnosti suradnje sudionika, načelo savjesnosti i poštenja.

Zakon o obveznim odnosima određuje sadržaj ugovora o kreditu na način da ugovor sadrži uvjete davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor bi trebao sadržavati kamatu, cijenu bančinih novčanih sredstava.

13. Nije sporno da je ugovorena zaštitna valutna klauzula odobrenjem kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita i njegovom otplatom u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Nije sporno da ugovor ne sadrži kriterije na temelju kojih bi korisnik mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule. Tuženik je znao za rizik koji nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije obavijestio korisnika da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro.

Tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestio tužitelja.

14. Odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja odlukom o kamatnim stopama kreditora ne ukazuje da su ugovorne strane pregovarale o okolnostima buduće promjene kamatne stope. Nesporno je ugovornim stranama bila poznata visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora određena po banci, ali nisu bili poznati kriteriji za kasniju izmjenu kamatne stope, zbog čega buduća promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva u vrijeme zaključenja ugovora, a pristanak korisnika na promjene potpisom unaprijed formuliranog standardnog ugovora o kreditu ne može se smatrati valjanim.

Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti unijeta je u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj. Davatelj kredita je korisnika doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta. Nametnuta obveza uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer mu nisu poznati kriteriji što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, stoga ništetna u skladu s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima

15. Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. dodana je iza članka 19. glava IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ s ciljem da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pri čemu se kredit konvertira radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran, a izračunava na način određen člankom 19.c. Sporazumom o konverziji od 13. lipnja 2016. nije vidljivo da bi nakon izračuna konverzije postojao višak ili manjak uplaćenih sredstava, već da postoji neplaćena tražbina od 12.705,49 eura.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim uvjetima, kada je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, koje propisuje čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

17. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

18. Prema odluci suda Europske unije broj C-452/18 od 09. srpnja 2020 potrošač bi se mogao, sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

19. Tužitelj se sklapanjem sporazuma (dodatka, aneksa) nije odrekao tih prava, niti je dao niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak, nije se odrekao prava na obeštećenje. Kada bi pristanak postojao ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku jer u vrijeme sklapanja dodatka valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čega bi se pristankom ili odricanjem odrekao.

Sporazumom se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa, ne navodi se iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, a konverzijom su primijenjene kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke.

20. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, ali u manjoj mjeri.

21. Kamatna stopa određena sporazumom ugovora određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, o kamatnoj stopi i njenoj promjeni nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika.

22. Konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer sporazumom o konverziji ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je definiran budući ugovorni odnos stranaka.

23. Sporazum između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, niti Sporazumom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima s valutom u CHF, način rješavanja eventualne ništetnosti zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama mijenjala kamatnu stopu, pitanje preplaćenih kamata kroz utuženi period.

24. Budući da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv tužitelju treba vratiti ono što je na temelju takvog dijela Ugovora o kreditu platio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je stjecatelj dužan vratiti dio imovine neke osobe ukoliko prijelaz imovine nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi.

25. Sud je sukladno čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH („Narodne novine“ br. 57/22. i 88/22.) izvršio preračunavanje novčanih iznosa primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro, navedenog u Odluci Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 85/22.).

26. Prema zapisniku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, Posl. br. Su IV – 162/2021 26. studenoga 2021. dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

Sud smatra da je u odnosu na zahtjev postavljen podneskom od 22. srpnja 2021. kojim je zahtjev usklađen s izračunom financijskog vještaka riječ o preinaci koju tužitelj nije mogao izvršiti do zaključenja prethodnog postupka za što nije on kriv te je u skladu s člankom 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014.) izmijenjenim člankom 39. u vezi s člankom 117. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19) te se odnosi na sve postupke u tijeku, raspravljanje dovršeno po preinačenom zahtjevu.

27. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje da je 4. travnja 2012. podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. za preplaćenu kamatu i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od dana 14. lipnja 2018. za preplaćeni tečaj.

Prema točkama 4. i 5. zapisnika sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Su-IV-33/2022-2 održane 31. siječnja 2022. pravna posljedica tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka jeste da rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

Budući da do podnošenja tužbe 11. lipnja 2019. nije protekao rok od pet godina za preplaćenu kamatu računajući 13. lipnja 2014. ni za razliku tečaja računajući 14. lipanj 2018. prigovor zastare nije osnovan.

28. Sud nije prihvatio prigovor tuženika radi umanjenja njegove obveze za iznos kada su kamate i tečaj bili manji od početnih jer je cijeli postupak ispravljanje posljedica povrede interesa potrošača, pa stoga vraćanje primljenog na temelju ništetnih odredbi kojima je povrijeđena ravnoteža na štetu potrošača ne podrazumijeva umanjenje tuženikove obveze isplate za onoliko koliko je tužitelj platio manje u vrijeme kada su kamatne stope ili tečaj CHF bili niži od početno ugovorenih, jer negativna razlika nije novčani iznos kojeg tužiteljica duguje tuženiku te kao potraživanje ne postoji, a kada bi i postojao bio bi u zastari.

29. Zatezna kamata teče od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa utvrđenog nalazom vještaka do isplate, a određena je u skladu s čl. 29. st. 1 i 2. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke od 9% ("Narodne novine" 1/08., 75/08., 1/09., 76/09., 1/10., 82/10. i 1/11.) odnosno, počevši od 30. lipnja 2011. godine, 7% ("Narodne novine" 74/11.,1/12.,73/12.,1/13.,83/13., 1/14.,80/14. i 1/15.) koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, počevši od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a počevši s 1. siječnjem 2023. po stopi nastaloj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a počevši s 30. prosincem 2023. uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

30. Tužitelju je priznat trošak vještačenja od 265,45 eura, pristojbe na tužbu od 194,57 eura (jer je plaćena), a prema visini tužbenog zahtjeva nagrada punomoćniku za sastav tužbe, podneska od 4. studenog 2019., 10. veljače 2021., zastupanja na ročištu 18. siječnja 2021. po 250 bodova, zastupanja na ročištu 12. studenog 2019. prema Tbr.9.2OT 125 bodova, sastav podneska od 22. srpnja 2021. 500 bodova, zastupanja na ročištu 7. listopada 2024. prema Tbr.9.2 OT 250 bodova, zastupanja na ročištu 9. prosinca 2024. 500 bodova, ukupno 2375 bodova, što primjenom Tbr. 46., 52.st.3., 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023.) iznosi 5.937,50 eura.

Tužitelju nije priznat trošak nagrade punomoćniku za sastav podneska od 5. rujna 2019., 8. rujna 2020.s obzirom na sadržaj i podneska od 9. prosinca 2024. koji je predan prije ročišta za koje je nagrada priznata u cijelosti.

Prema članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) oslobođeni su plaćanja pristojbe potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa zbog čega tužitelj nije pozvan na uplatu pristojbe na presudu.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi člankom 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br.. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023)

32. Sud je na zahtjev tužitelja u skladu s člankom 151. stavak 3. Zakona o parničnom postupku odredio plaćanje zatezne kamate na troškove postupka po stopi utvrđenoj člankom 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

U Puli 12. lipnja 2025.

S u d a c

Tamara Došen

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka odluke. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavna naredba:

1. punomoćnici tužitelja Nataši Maletić, odvjetnici iz Pule

2. punomoćniku tuženika Alanu Alagiću, odvjetniku iz Pule