R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-537/2022-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 7. svibnja 2025. provedene u prisutnosti punomoćnice tužitelja Andrijane Bošnjak Milić, odvjetnice, i zamjenice punomoćnika tužene PM, odvjetničke vježbenice, nakon javne objave presude, 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 51400302-42- 26000049688/2005 od 21. srpnja 2005. godine sklopljenog između tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 kao kreditora i tužitelja ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 23.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u jednakim mjesečnim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja (članak 2. i članak 3. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.785,87 € (slovima: jedna tisuća sedamsto osamdeset pet eura i osamdeset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatama koja teče od 02. rujna 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, u razdoblju od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1. srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose kako slijedi:

- 4,87 € od 02. rujna 2005. godine do isplate

- 4,78 € od 02. listopada 2005. godine do isplate

- 4,52 € od 02. studenog 2005. godine do isplate

- 4,75 € od 02. prosinca 2005. godine do isplate

- 3,61 € od 02. siječnja 2006. godine do isplate

- 2,15 € od 02. veljače 2006. godine do isplate

- 0,25 € od 02. ožujka 2006. godine do isplate

- 8,48 € od 02. studenog 2008. godine do isplate

- 8,31 € od 02. siječnja 2009. godine do isplate

- 10,29 € od 02. veljače 2009. godine do isplate

- 12,10 € od 02. ožujka 2009. godine do isplate

- 9,36 € od 02. travnja 2009. godine do isplate

- 9,22 € od 02. svibnja 2009. godine do isplate

- 3,61 € od 02. lipnja 2009. godine do isplate

- 1,02 € od 02. srpnja 2009. godine do isplate

- 2,20 € od 02. kolovoza 2009. godine do isplate

- 4,47 € od 02. rujna 2010. godine do isplate

- 3,62 € od 02. listopada 2009. godine do isplate

- 2,51 € od 02. studenog 2009. godine do isplate

- 6,03 € od 02. prosinca 2009. godine do isplate

- 8,86 € od 02. siječnja 2010. godine do isplate

- 12,08 € od 02. veljače 2010. godine do isplate

- 12,45 € od 02. ožujka 2010. godine do isplate

- 17,32 € od 02. travnja 2010. godine do isplate

- 16,18 € od 02. svibnja 2010. godine do isplate

- 18,53 € od 02. lipnja 2010. godine do isplate

- 33,55 € od 02. srpnja 2010. godine do isplate

- 30,13 € od 02. kolovoza 2010. godine do isplate

- 42,31 € od 02. rujna 2010. godine do isplate

- 36,59 € od 02. listopada 2010. godine do isplate

- 31,90 € od 02. studenog 2010. godine do isplate

- 47,17 € od 02. prosinca 2010. godine do isplate

- 56,39 € od 02. siječnja 2011. godine do isplate

- 49,89 € od 02. veljače 2011. godine do isplate

- 51,53 € od 02. ožujka 2011. godine do isplate

- 47,74 € od 02. travnja 2011. godine do isplate

- 49,22 € od 02. svibnja 2011. godine do isplate

- 64,95 € od 02. lipnja 2011. godine do isplate

- 67,60 € od 02. srpnja 2011. godine do isplate

- 85,72 € od 02. kolovoza 2011. godine do isplate

- 80,60 € od 02. rujna 2011. godine do isplate

- 69,65 € od 02. listopada 2011. godine do isplate

- 69,64 € od 02. studenog 2011. godine do isplate

- 68,87 € od 02. prosinca 2011. godine do isplate

- 73,00 € od 02. siječnja 2012. godine do isplate

- 76,91 € od 02. veljače 2012. godine do isplate

- 77,39 € od 02. ožujka 2012. godine do isplate

- 75,38 € od 02. travnja 2012. godine do isplate

- 76,36 € od 02. svibnja 2012. godine do isplate

- 78,09 € od 02. lipnja 2012. godine do isplate

- 77,12 € od 02. srpnja 2012. godine do isplate

- 76,60 € od 02. kolovoza 2012. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 2.426,54 € (slovima: dvije tisuće četiristo dvadeset šest eura i pedeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1. srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom (ranije Slavonska banka d.d.) kao kreditorom dana 21. srpnja 2005. godine Ugovor o kreditu broj 51400302-42-26000049688/2005 koji je solemniziran (potvrđen) po javnom bilježniku KM dana 21. srpnja 2005. godine pod brojem OV-6165/2005, a kojim Ugovorom se tuženik kao Kreditor obvezao staviti na raspolaganje tužitelju kao Korisniku kredita iznos od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju za devize Kreditora na dan korištenja kredita. Istim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 7 godina s početno ugovorenim mjesečnim anuitetom kunske protuvrijednosti od 324,26 CHF (vidljivo iz otplatnog plana) po srednjem tečaju tuženika za devize na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju prvog dana u mjesecu. Ugovorena je valutna klauzula. Godine 2009. došlo je do pripajanja Slavonske Banke d.d. i tuženika (koji je tada imao naziv Hypo Alpe Adria banka d.d.. Tzv. Kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. Kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se učinaka citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria bank d.d. ili Slavonska banka d.d. s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi." (Pravno shvaćanje Županijskog suda u Splitu od 12.11.2020. godine broj Gž 1258/2020.) Nadalje se ističe kako upisom pripajanja u sudski registar društvo preuzimatelj postaje univerzalni građanskopravni sukcesor imovine, prava i obveza društva koje se pripaja, a pripojeno društvo briše se iz sudskog registra (čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima). Statusno promjenom pripajanja, jedno društvo ili više njih (pripojeno društvo) prenose cijelu svoju imovinu drugom društvu (društvu preuzimatelju) i time prestaju postojati bez provođenja likvidacije, a društvo preuzimatelj postaje sveopći pravni slijednik i stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Radi se o univerzalnoj građanskopravnoj sukcesiji koja je uzrokovala procesnopravnu sukcesiju kojoj se društvo preuzimatelj kao pravni slijednik pripojenog društva ne može protiviti. (Pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda u Zagrebu u odluci broj Pž 3076/2016 od 06.06.2017. godine. Predmetni kredit tužitelj je otplatio u cijelosti. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine, točkom I izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnom presudom utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkim kreditima koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Slijedom navedenog tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je pretplatio temeljem valutne klauzule. Temeljem odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09), a sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj nije bio upoznat s rizikom ugovaranja kredita u CHF. Tužitelj je potpisao već unaprijed pripremljen – tipski ugovor i nije imao mogućnosti isti mijenjati niti na bilo koji način pregovarati o njegovim odredbama. Tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Tuženik je dakle raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije prezentirao. Po pitanju valutne klauzule nije se pojedinačno pregovaralo, budući je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, bez da je tužitelja kao korisnika upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja. Kod takvog ugovaranja ugovorna odredba dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita. Tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Odredbe kojima se glavnica veže uz CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošak prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Tužitelj s tuženikom nije imao prilike niti je pregovarao o valutnoj klauzuli. Ovlaštena osoba tuženika nije posebno pojašnjavala niti ukazala na mogućnost promjene iznosa anuiteta kredita. Tužitelj tužbu podnosi Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iako je člankom 14. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, tužitelj ističe kako je navedena ugovorna odredba, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi tužitelja u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi tužitelja u skladu su s aktualnom sudskom praksom. Slijedom navedenog tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je pretplatio temeljem valutne klauzule. Tužitelj pridržava pravo da, ukoliko predmetna dokumentacija nije potpuna i dovoljna za izračun visine tužbenog zahtjeva da sud službenim putem od tuženika zatraži dostavu sve relevantne dokumentacije potrebne za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nakon čega će tužitelj urediti tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog tužitelj predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik izričito osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati te pored toga ističe kako je tužba nedopustiva obzirom ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku. Naime, u tužbi se neosnovano tvrdi kako je tužbeni zahtjev postavljen sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Tuženik ističe kako nisu ispunjene pravne pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe u ovom konkretnom slučaju. Prema navedenoj odredbi „U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.“ Iz sadržaja predmetne odredbe razvidno je kako moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (i to kumulativno) za valjano postavljanje tzv. nespecificiranih kondemnacija: a) mora biti riječ o situaciji u kojoj tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje posjeduje tuženik i b) mora biti riječ o podacima koje je tuženik dužan dati tužitelju prema sadržaju građanskopravnog odnosa ili o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. U ovom slučaju nije ispunjen niti jedan od spomenutih uvjeta. U prvom redu, tuženik ističe kako tužitelj raspolaže (ili bi barem trebao raspolagati) svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Sva dokumentacija iz kojih su razvidni svi potrebni podaci bili su već dostavljeni tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope i otplatne planove nakon svake izvršene promjene. Isto tako, tužitelj je taj koji je vršio uplate po Ugovoru o kreditu pa bi tužitelj trebao znati koliko je i kada plaćao na ime mjesečnih anuiteta. Iz navedenog je razvidno kako za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva nije uopće potrebno dostaviti tužitelju spomenutu dokumentaciju obzirom da je tužitelj i bez tuženika u mogućnosti pribaviti sve potrebne podatke radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva (jer sve potrebne dokumente već ima). Tuženik ističe kako nije ispunjen niti ovaj uvjet obzirom da ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi tuženik bio u obvezi dostaviti tužitelju zatražene podatke, i to niti po jednoj od zakonom predviđenih osnova: (i) ne postoji obveza prema sadržaju građanskopravnog odnosa

– navedeno iz razloga što je kredit prema Ugovoru o kreditu u cijelosti otplaćen 2012. godine. Dakle, Ugovor o kreditu je ispunjen odnosno obveznopravni odnos između stranaka prestao je ispunjenjem sukladno članku 160. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Navedeno znači kako između stranaka ovog spora više ne postoji nikakav građanskopravni odnos, a pogotovo ne takav odnos u okviru kojeg bi tuženik bio dužan dostaviti tužitelju zatražene podatke; (ii) ne postoji obveza niti temeljem razloga da bi podaci bili zajednički za obje stranke – iz sadržaja podataka koje tužitelj traži razvidno je kako nije riječ o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke u smislu odredbe članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za postavljanje tužbenog zahtjeva prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Riječ je o iznimci od pravila propisanog u članku 186. stavku 1. Zakona o parničnom postupku da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi. Obzirom da nema pretpostavki za primjenu navedene iznimke, tužitelj ne može izbjeći primjenu spomenutog članka 186. stavka 1. u uvjetima u kojima je tužitelj objektivno u mogućnosti odrediti odnosno specificirati svoj tužbeni zahtjev. Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, iako je tužitelj propustio naznačiti u tužbi pravnu osnovu svoje navodne tražbine odnosno pravni propis temeljem kojeg smatra da bi njegov tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, iz tužbe se dade zaključiti kako tužitelj smatra da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Ugovoru o kreditu) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Ugovoru o kreditu. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen je dana 21. srpnja 2005. godine. Ukoliko, pak, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11-2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Iz svih naprijed navedenih argumenata jasno proizlazi kako je tuženikov prigovor zastare osnovan slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu je prestao postojati. Dakle, ne postoji više dužničko-vjerovnički odnos između stranaka. Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika. Utvrđenje ništetnosti podrazumijeva, prije svega, postojanje odredaba ugovora u odnosu na koje se traži od suda da utvrdi njihovu ništetnost. Međutim, u ovom konkretnom slučaju navedene odredbe više ne postoje, a tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. U prvom redu, tuženik naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Tužitelj smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to: Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno: (i) da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i (ii) da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope; Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (ii) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope; Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (i) koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF. Međutim, tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu; b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; c) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Ugovor o kreditu. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. ZZP’07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. Obzirom da tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja u parnici potrebno je da sud utvrdi ništetnost predmetnih odredaba. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje, tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog jasno proizlaze sljedeći zaključci: (i) da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita); (ii) da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Naprijed navedeno stajalište izraženo je u pravnoj teoriji, konkretno u stručnom članku mr. sc. CM, dipl. iur., u članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18. Obzirom da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Ugovora o kreditu. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. S tim u vezi, mr. sc. ĆM, dipl. iur. u spomenutom članku utvrđuje sljedeće: „...pravomoćnost presude ne odnosi na neodređen broj fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi i prava povrijeđeni ili su mogli biti povrijeđeni. U parnici koja je pokrenuta kolektivnom tužbom može biti utvrđeno da je tuženik, primjerice, povrijedio interese ili prava potrošača općenito, ali ne i da je povrijeđeno određeno pravo ili interes AM, koji treba (ako hoće) pokrenuti posebnu parnicu.“ „Budući da se u čl. 502.c govori o posebnim parnicama koje mogu pokrenuti fizičke i pravne osobe, nije moguće izvoditi zaključak da ta odredba proširuje subjektivne granice pravomoćnosti. Činjenica da se fizičke i pravne osobe u tim posebnim parnicama mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev iz kolektivne tužbe i da je sud u posebnoj parnici za to pravno utvrđenje vezan ne znači proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti.“ U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i članak 83. ZZP’03 koji propisuje da „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik ukazuje na Presudu Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03.09.2018. godine, Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine, Odluku Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. godine te Odluku Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03.09.2018. godine. U navedenom sporu potrošač je u svojstvu tužitelja, između ostalog, osporavao valjanost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ističući kako je riječ o potpuno neodređenoj formulaciji koja nije mogla biti jasna tužitelju. Bez obzira što se radi o kreditu vezanom uz valutu EUR (a ne CHF) potrošač se u parnici pozivao i na pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora, a drugostupanjski sud je prihvatio tumačenje prema kojoj se može u smislu navedenih odluka na odgovarajući način sagledati i pravna situacija u ovoj parnici. Za odluku žalbenog suda o osnovanosti žalbe bilo je ključno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj/potrošač po struci diplomirani ekonomist i vlasnik trgovačkog društva koje pruža usluge investicijskog društva, plasmana financijskih instrumenata, posredovanja pri sklapanju financijskih poslova i dr. U takovim činjeničnim okolnostima Županijski sud u Puli je utvrdio kako promjenjiva kamatna stopa nije bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da je tužitelj kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s time se suglasio, ali i to da odredba o kamatnoj stopi nije nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača obzirom da je ista tužitelju bila razumljiva. Ovdje se citiraju ključni dijelovi predmetne drugostupanjske presude: „Po ocjeni ovog suda ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu čl. 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. st.2. ZOO, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način, na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit.“ „Dakle, budući da ugovorna odredba o kamati tužitelju nije bila ni nejasna ni nerazumljiva, nije ju dopušteno ocjenjivati u smislu odredbe čl. 99. ZZP. S obzirom na razumljivost odredbe o kamatama i s obzirom na to da je odredba o kamatama samom tužitelju bila razumljiva, te ju je potpisivanjem ugovora prihvatio, prema njegovim navodima u postupku o visini kamate se i pregovaralo, odredba nije nepoštena ni u smislu čl. 96. ZZP, a u postupku nije dokazano ni da je uzrokovala znatnu neravnotežu u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da u postupku nije ni utvrđivano koliko bi kamate tužitelj platio da je ugovorio fiksnu kamatnu stopu za vrijeme cijelog trajanja kredita.“ Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine. U navedenoj odluci sud je utvrdio da su za pitanje meritornog odlučivanja u kolektivnom sporu pravno relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita odnosno općenita komunikacija banaka sa svim potrošačima te da su, s druge strane, informacije koje su potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora prilikom sklapanja ugovora o kreditu pravno relevantni za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Na taj način VTSRH potvrđuje kako činjenične okolnosti od kojih zavisi donošenje meritorne odluke u kolektivnom sporu i pojedinačnim sporovima nisu iste. Kolektivni spor ima u vidu apstraktnog („prosječnog“) potrošača dok se u pojedinačnim sporovima odlučuje o pravima konkretnih pojedinačnih potrošača koji se međusobno razlikuju po stupnju znanja i informiranosti. Odredbe koje možda nisu razmljive prosječnom potrošaču ne moraju nužno biti nerazumljive i u odnosu na sve konkretne pojedinačne potrošače. VTSRH utvrđuje sljedeće: „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Odluka Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. godine: U navedenoj odluci sud je utvrdio da: „Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.“ Odluka Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine: U navedenoj odluci sud je utvrdio da: „...nacionalni sud mora provjeriti je li pružatelj usluga predmetnim potrošačima priopćio sve relevantne informacije koje im omogućuju da ocijene ekonomske posljedice ugovorne odredbe, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, po njihove financijske obveze.“ „...članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. (...) Na nacionalnom sudu je da izvrši potrebne provjere u tom pogledu.“ Iz naprijed navedene argumentacije jasno i nedvojbeno proizlazi kako bi slijepo citiranje presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima – bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja – zasigurno bilo pravno pogrešno obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, već i prekršilo načeo poštenog suđenja zajamčeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz navedenog razloga tuženik smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika. Valutna klauzula sadržana je u članku 2. i 3. Ugovora o kreditu koji glase: „Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske te po Pravilniku o ovlastima, odobrava stambeni kredit za dovršenje kuće u iznosu od 23.000,00 CHF (slovima …) odnosno u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita.“ „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja.“ Tuženik u ovom odgovoru na tužbu tvrdi i detaljno argumentira da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Ustavni sud je prilikom donošenja svoje odluke pošao od osnovnog cilja i svrhe valutne klauzule u hrvatskom pravnom sustavu. Naime, iz obrazloženja Zakona o obveznim odnosima iz 1993. godine, kada je valutna klauzula propisana kao dozvoljena, proizlazi da je cilj valutne klauzule bio zaštita jednake vrijednosti činidaba u doba visoke inflacije. U tom smislu, poučeni povijesnim okolnostima odnosno gospodarskim i monetarnim prilikama u bivšoj državi u uvjetima visoke inflacije pravni učinci valutnih klauzula za hrvatske građane općenito predstavljaju notornu činjenicu. Upravo imajući u vidu ove nepobitne činjenice Ustavni sud je utvrdio da: „cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja.“ „Temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO-a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže.“ „Iako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku)...“ Isto tako, tuženik ukazuje i na činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske svojim Mišljenjem Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16- 12-7 od dana 04.10.2012. godine odbila prijedlog Kluba zastupnika Hrvatskih laburista

– Stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti članak 22., pozivajući se pritom na stručne rasprave koje su dovele do zaključaka kako u Republici Hrvatskoj – gdje je visoka razina štednje u stranoj valuti (čak 80% svih štednih i oročenih depozita u bankovnom sustavu), zaštita tražbina vjerovnika od gubitaka, stabilnost financijskog sustava zemlje te u konačnici i zaštita dužnika od mogućih neizravnih negativnih posljedica – opravdava postojanje mogućnosti ugovaranja valutne klauzule. Navedeno mišljenje također predstavlja dokaz o općoj razini informiranosti hrvatskih potrošača kada su u pitanju rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule. U tom smislu, tuženik argumentira kako je i ovdje tužitelju zasigurno bilo poznato, a u najmanju ruku nije mu moglo ostati nepoznato, na koji način bi porast vrijednosti CHF mogao utjecati na njegove ugovorne obveze. Tuženik ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP'03 sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'03. Stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP'03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Ugovora o kreditu: (i) mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i (ii) mora biti riječ o odredbama koje su: jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Ugovora o kreditu. Navedeno iz razloga što su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test. Valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno je kako je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik ističe kako je naprijed navedeno stajalište (da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora) također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih tako i europskog suda. Tuženik ukazuje na sljedeće odluke: Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od dana 09.04.2015. godine Navedeni je sud utvrdio sljedeće: „...kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora...“ Presuda Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine Navedeni je sud utvrdio sljedeće: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Ugovoru o kreditu (čl. 2. i 3.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive. U člancima 2. i 3. Ugovora o kreditu jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu. Na takav zaključak upućuje nekoliko razloga koje tuženik detaljno obrazlaže u nastavku. U prvom redu, tuženik naglašava činjenicu kako je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno članku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Tuženik je mišljenja kako sud ne bi smio zanemariti i olako prijeći preko ovako važne odredbe. Riječ je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija javnih bilježnika i pravnog instituta solemnizacije. Ratio solemnizacije je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koje iz istog proizlaze. Javni bilježnik ne bi solemnizirao Osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Radi dokazivanja navedenih okolnosti tuženik predlaže provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu. Nadalje, zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Isto tako, tuženik smatra bitnim iznova napomenuti kako je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu, u Republici Hrvatskoj je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili za deviznu štednju – da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju se u protuvrijednosti strane valute (pretežito u EUR). Općepoznato je da je Republika Hrvatska visoko eurizirana zemlja. Na strani hrvatskih građana postoji povećana svijest o izražavanju obveze u stranoj valuti. Tužitelj ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 1990-ih godina obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na Republiku Hrvatsku i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima je vrlo dobro poznat Stabilizacijski program iz 1993. godine i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve su to okolnosti koje jasno upućuju na zaključak kako prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takovim specifičnim činjeničnim okolnostima odnosno s takovim specifičnim povijesnim iskustvima, prosječnog hrvatskog potrošača odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga, ne može se osnovano tvrditi kako prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače opće poznati. Iako je riječ o notornim činjenicama koje stoga ne bi trebalo niti dokazivati, tuženik opreza radi u privitku ovog podneska dostavlja i odgovarajuću stručnu literaturu koja obrađuje ove teme. Ne samo da je tuženik putem svog kreditnog referenta unaprijed odnosno prije sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja već je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. S tim u vezi, tuženik dostavlja članke objavljene u službenom glasilu „HYPO Times“ u kojima su objavljene sljedeće informacije: Članak „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF?“, HYPO Times br. 7, VI/05, str. 14 „(...) Kredit odobren uz valutnu klauzulu znači da je anuitet koji korisnik kredita plaća banci kunska protuvrijednost određenog iznosa valute uz koju je vezan njegov kredit. Za korisnika kredita ovdje postoji tečajni rizik, što znači da zbog promjene visine tečaja može doći do promjene visine anuiteta koji mora platiti. Korisnik kredita mora donijeti odluku je li tijekom otplate kredita rizik rasta tečaja švicarskog franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na isti rizik koji preuzima vežući svoj kredit prema euru.“ „Dakle, pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit (EUR ili CHF) mora se uzeti u obzir ne samo pogodnost niže kamate, nego i mogućnost rasta tečaja. (...) No, iako iz povijesnih podataka ne možemo predvidjeti kretanje tečaja pojedine valute u budućnosti, možemo ih, među ostalim, iskoristiti kao podlogu ta donošenje odluke uz koju valutu vezati svoj kredit, uzimajući posebno u obzir da je riječ o dugoročnom kreditu čiji rok otplate može biti i d o 30 godina.“ Članak „Kretanje tečaja CHF i EUR – uz koju valutu vezati kredit?“, HYPO Times br. 8, XII/05 „Od proljeća prošle godine, kada su se prvi puta u Hrvatskoj u bankarskoj ponudi našli stambeni krediti vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, traje i diskusija o prednostima i nedostacima vezanja dugoročnog kredita uz tu valutu. Prošli smo put vidjeli da pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit treba razmotriti ne samo kamatnu stopu po kojoj nam se kredit nudi, nego i mogućnost promjene tečaja valute uz koju smo kredit odlučili vezati. (...) No, što možemo očekivati? Pitanje je donekle nezahvalno, no možemo ga, pojednostavljeno, promatrati s dva aspekta. S jedne strane, zbog političkih previranja i recesije u eurozoni euru pozicija na tržištu slabi, a potražnja se seli k „starim“ valutama s dugom tradicijom koje se percipiraju kao „sigurno utočište“ (safe-haven) – kao što je švicarski franak. Time švicarski franak jača prema euru, što znači da jača prema kuni. (...) Dugovoročno gledano, to znači viši iznos koji treba izdvojiti u kunama za kredite čija je rata vezana uz švicarski franak.“ „S druge pak strane, Hrvatska vodi pregovore o pristupanju Europskoj uniji, što će dugoročno zasigurno utjecati na povećanje našeg kreditnog rejtinga. Povećanjem kreditnog rejtinga može se ostvariti i snažniji priljev inozemnoga kapitala koji bi, među ostalim, podržao dugoročniji trend jačanja kune (put koji su prošle gotovo sve valute najnovijih članica EU iz istočne Europe). Jačanje kune znači, u konačnici, i osjetno smanjenje iznosa rate kredita s valutnom klauzulom.“ Pritom tuženik napominje kako su naprijed navedeni članci dostavljani izravno na adrese tuženikovih klijenata te su dijeljeni klijentima u svim poslovnicama banke. Prema tome, nesporno je kako je tuženik prije zaključivanja ugovora o kreditu provodio aktivne kampanje podizanja javne svijesti o pitanjima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u odnosu na sve potencijalne klijente, korisnike kredita. Međutim, opća razina svijesti potrošača- potencijalnih korisnika kredita o rizicima koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom nije podizana samo temeljem aktivnosti tuženika već su i Hrvatska narodna banka (HNB) te guverneri HNB u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takovih kredita. S tim u vezi, tuženik ukazuje na sljedeće materijale:

Bilten o bankama br. 12 HNB-a iz kolovoza 2006. koji sadrži članak pod naslovom „Analiza rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom“ Članak objavljen u mediju 24sata pod naslovom „HNB: Krediti vezani uz franak su visokorizični“ dana 26.08.2006. godine – u kojem HNB vrlo jasno i izravno upozorava građane na izloženost mogućoj promjeni kamatne stope i deprecijaciji kune. HNB daje i svoje predviđanja kako je vjerojatno da će u narednom 6-mjesečnom razdoblju doći do povećanja anuiteta korisnika kredita i do 18%. Članak objavljen u mediju Novi List pod naslovom „NE UZIMAJTE KREDITE U ŠVICARSKIM FRANCIMA“ objavljen dana 20.07.2005. godine – u kojem HNB i ekonomski analitičari upozoravaju da bi kod dugoročnih kredita, na 15 ili više godina, očekivano jačanje CHF moglo stvoriti velike kumulativne troškove za korisnike kredita vezane uz tu valutu. Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „Franak može naplatiti danak“ objavljen dana 18.07.2005. godine – u kojem se upozorava da iako su krediti u „švicarcima“ jeftiniji, oni koji se za njih vežu preuzimaju rizik da tijekom 20-godišnje otplate tečaj franka ojača 10 do 15%, a time i otplatne rate. Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „U godinu dana rata povećana za 541 kn“ objavljen dana 25.08.2006. godine – u kojem je prezentirana simulacija HNB-a koji upozorava na veliki rizik uzimanja kredita vezanih uz „švicarce“. Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „Opasni krediti u francima“ objavljen dana 09.07.2005. godine – u kojem sadašnji guverner HNB-a upozorava na opasnosti kod ovakvih kredita. Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „PREKO NOĆI PORASTAO DUG GRAĐANA BANKAMA: Rata od 3000 kn od sutra 3500 kn“ objavljen dana 25.08.2006. godine Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima/nedostacima ugovaranja iste. Navedeno znači da su odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula uočljive, jasne i tužitelju zasigurno sasvim razumljive. Tužitelj je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom, procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju Ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP’03 ista ne može utvrditi nepoštenom. Podredno gore navedenim argumentima, tuženik naglašava kako odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP'03: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: (i) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; (ii) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; (iii) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. Kao što je već naprijed utvrđeno, tužitelj je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tužitelj nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sam tužitelj je za sebe ocijenio kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužitelja bila je upravo sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Ugovor o kreditu. Dakle, tužitelj je taj koji je sam tražio upravo takav kredit predmet kojega je obveza povrata glavnice izražena u valuti CHF. Već iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba (v. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine). U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita je taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. S druge strane, primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Prema tome, jasno je kako u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe. U takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamata, i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. S druge strane, primatelj kredita ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko HRK koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a. Naime, ovisno o tečaju HRK/CHF nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem Ugovora o kreditu tužitelju nisu odobrene kune već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tuženik je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja i ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Jednako tako većina hrvatskih štediša (za koje smo utvrdili da pretežito štede u stranim valutama) ugovaraju devizne štednje, dakle valutne klauzule, s ciljem da se dugoročno zaštite od gubitka vrijednosti domaće valute u odnosu na izabranu stranu valutu u kojoj štede. U tom kontekstu, jednakost u pravima ugovornih strana osigurava se upravo ugovaranjem valutne klauzule kojom se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povrata protučinidbe. S navedenim stajalištem slaže se mr. sc. ĆM, dipl. iur. koji u svom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18 tvrdi: „Upravo je bit zaštitne valutne klauzule da se vrijednost ugovorne obveze izražene u određenoj valuti, a koja se ispunjava kroz dulje razdoblje, zaštiti od promjene vrijednosti te valute tako da se veže uz cijenu zlata ili uz tečaj prema nekoj drugoj stabilnoj valuti.“ S tim u vezi, nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati) što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak je na ostvarenju „jednakosti“ koje ima dijametralno suprotno značenje pojmu „neravnoteže“ u smislu članka 81. ZZP'03. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 3.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Zaključno i podredno gore navedenim argumentima, tuženik ističe kako se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u Ugovoru o kreditu također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Članak 83. ZZP'03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“. Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja Ugovora o kreditu, jasno je kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba. Tuženik u prvom redu ističe kako isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva također dokazuju ne samo da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja već i da je primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Čak štoviše, tuženik je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Naime, iz spomenutih objava u člancima HYPO Times je razvidno kako je tuženik postupao savjesno i proveo potrebne analize svih faktora koji su mogli utjecati na promjenu tečaja kroz odgovarajuće vremensko razdoblje, ali uvijek jasno i transparentno naglašavajući kako korisnik kredita mora sam donijeti odluku o tome je li mu rizik rasta tečaja franka prema kuni prihvatljiv ili ne. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. To naprosto nije moguće. Nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile bi svaki cilj i smisao. S navedenim stajalištem slaže se mr. sc. ĆM, dipl. iur. koji u svom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18 tvrdi: „Ako bi bilo moguće u ovom trenutku predvidjeti koliko će kuna kao protuvrijednost za 500 švicarskih franaka ili eura korisnik kredita biti dužan platiti za deset, petnaest ili dvadeset godina, onda bi ugovaranje valutne klauzule bilo bez smisla, odnosno bilo bi nepotrebna zakonska odredba o valutnoj klauzuli.“ „...ne postoji banka koja bi mogla dati informaciju na temelju koje bi korisnik kredita mogao znati u trenutku sklapanja ugovora koliko će npr. za 10 godina biti dužan platiti u kunama za ratu od 500 švicarskih franaka (EUR, USD).“ Na ovu okolnost – da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK/CHF

- tuženik predlaže saslušanje svjedoka te dostavlja dokumentaciju s projekcijama o kretanju tečaja koja potvrđuje ove činjenice. S tim u vezi, tuženik također ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika Niels Wahl od dana 27.04.2017. godine danog u predmetu koji se vodio pred Sudom Europske unije pod brojem C-186/16 koji je potvrdio kako je nemoguće predvidjeti kretanje CHF za cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa, navodeći sljedeće: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.“ Prema tome, sasvim je jasno kako tuženik nije nikako mogao predvidjeti oscilacije u tečaju HRK/CHF – jedinu okolnost koja je utjecala na povremeno povećanje kreditnih obveza tužitelja. Iz toga, pak, proizlazi u istoj mjeri jasan zaključak da tuženik ni u kojem trenutku (znači kako prije tako niti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U konačnici, nije uopće jasno što tužitelj traži odnosno koji novčani iznos. Tužitelj tvrdi da će se iznos utvrditi vještačenjem, međutim nejasan je zadatak koji daje vještaku. Naime, tužitelj predlaže izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem „na ime preplate s osnova promjenjive kamatne stope i valute CHF“. Nejasno je što to uopće znači. U odnosu na koji tečaj HRK/CHF i u odnosu na koji iznos kamate tužitelj smatra da valja računati „preplatu“, ostaje otvoreno pitanje. Temeljem ovako određenog zadatka ne može se provesti nikakvo vještačenje jer vještak naprosto ne bi znao što treba vještačiti. Ukoliko tužitelj zapravo želi reći da pod „preplatom“ smatra razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po Ugovoru o kreditu i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom (nepostojećem) kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom – jer iz tužbe se ne može izvesti drugi zaključak negoli taj da tužitelj smatra kako uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kredit postaje kunski s fiksnom kamatnom stopom – tuženik smatra bitnim već u ovoj fazi postupka istaknuti kako takovo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što volja ugovornih strana kod sklapanja Ugovora o kreditu nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je jasno napisano u Ugovoru o kreditu: da je odobren kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (članak 2.); da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (članak 3.); Pri donošenju meritorne odluke u ovom sporu ne može se zanemariti nepobitna činjenica kako je tužitelj temeljem Ugovora o kreditu pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Tako su danas, na primjer, kamatne stope za istovrsne kredite daleko niže od onih ugovaranih u razdoblju od 2004. do 2008. godine pa bi sam tužitelj bio oštećen ako bi sud prihvatio njegovu tezu o fiksiranju kamatne stope. Prema tome, pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa će uvijek biti promjenjiva obzirom da su stranke tako ugovorile i to je bila njihova volja, a sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Navedeno je zaključio i Sud Europske unije u predmetu Banco Español de Crédito, SA protiv B Calderón Camino od dana 14.06.2012. godine, broj C-618/10 gdje je utvrđeno da: „...u odnosu na pitanje izmjene ugovora odnosno pojedine njegove nepoštene odredbe, nacionalni sudovi ovlašteni su jedino isključiti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu, a ne vršiti i izmjenu ugovora. U suprotnom bilo bi narušeno načelo djelotvornosti jer bi prodavatelji ili pružatelji usluga mogli rabiti takvu nepoštenu ugovornu klauzulu, koja bi se iznimno, tj. u najgorem slučaju mogla izmijeniti odlukom suda.“ Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik se protivi prijedlogu za izvođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem. Navedeni prijedlog nije valjano postavljen te se istom ne može udovoljiti.

85. Ukoliko sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem knjigovodstveno- financijskog vještačenja, a kojem prijedlogu se tuženik izričito protivi, prilikom utvrđivanja preplate po predmetnom Ugovoru, moguće je eventualno kao početnu kamatnu stopu primijeniti prosječnu kamatnu stopu banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke te na taj način utvrditi da li je tužitelj uopće išta preplatio po navedenom Ugovoru, kako to isti uporno tvrdi bez dostavljanja ikakvog dokaza. Ukoliko je vještaku potrebna dodatna dokumentacija, tuženik će istu naknadno dostaviti. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik u prvom redu predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku ili, podredno, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja; tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Ugovoru o kreditu obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Ugovoru o kredita koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti); valutna klauzula nije nepoštena odredba prema ZZP’03, pa stoga niti ništetna i naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu br. 51400302-42-26000049688/2005 od 21. srpnja 2005., zatim je saslušan svjedok KM, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Andriji Ilakovac te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 13. ožujka 2023. čemu se tuženik protivio, odnosno protivio se preinaci tužbenog zahtjeva jer se radi o povećanju istog.

4.1. Ovaj sud je na raspravnom Zapisniku od 22. studenog 2024. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva od 13. ožujka 2023. jer je ista učinjena nakon nalaza financijskog vještaka i bila je svrhovita radi cjelovitog rješenja spora među strankama. Također, tuženik se protivio i preinaci tužbenog zahtjeva iz podnesak od 19. studenog 2024. koji je pobliže opisani u izreci, međutim sud je na istom ročištu 22. studenog 2024. raspravnim rješenjem dopustio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska od 22. studenog 2024. obzirom da se radi samo o preinaci glede valute iz kn u eur, što sud cijeni svrhovitim.

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o namjenskom kreditu br. 51400302-42-26000049688/2005 od 21. srpnja 2005. na iznos od CHF 23.000,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog 21. srpnja 2005., a pobliže opisane u izreci ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je stavio prigovor zastare utuženog potraživanja, zatim tuženik prigovara da tužitelj tužbeni zahtjev obrazlaže isključivo pozivajući se na presude iz Kolektivnog spora donesene u presudama iz spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (tzv. slučaj franak) zanemarujući da je Ugovor sklopljen sa Slavonskom bankom Osijek d.d. koja je u vrijeme sklapanja Ugovora bila samostalni pravni subjekt. Ista banka nije bila stranka spomenutog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Stoga je po navodu tuženika neosnovan tužiteljev navod o navodnoj beziznimnoj vezanosti ovog suda za taj kolektivni postupak.

7.1. Ovaj sud je mišljenja da je 2009. došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. i tuženika (koji je tada imao naziv Hypo Alpe Adria banka d.d.). Tzv. Kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li Ugovor zaključila Hypo Alpe Adria banka d.d. ili Slavonska banka d.d. s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

8. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Andrije Ilakovca utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 1.785,87 eur glede promjene tečaja CHF. Također, vještak je utvrdio i tzv. potplaćeni iznos koji u ovom postupku nije relevantan kao niti naknadno utvrđenje vještaka glede usporedbe stvarnog otplatnog plana sa izračunom u kojem bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite. Ovaj zadnji dio Nalaza vještaka je irelevantan obzirom da je sud prihvatio tužbeni zahtjev glede ništetnosti odredbe o tečaju.

8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja, primarno u dijelu u kojem je vještak utvrdio tečajnu razliku.

9. Iz iskaza svjedoka KM, javnog bilježnika, utvrđeno je da je ovjerila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, radilo se o običnoj ovjeri potpisa. Prilikom ovjere potpisa strankama nije ništa dodatno pojašnjavano osim onog što piše u Ugovoru.

9.2. Iz iskaza tužitelja kao bitno je utvrđeno da je s bankom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita. Misli da je Otplatni plan dobio naknadno nakon zaključenja Ugovora. Vjerojatno su se rate kredita koje je otplaćivao kasnije mijenjale u odnosu na prvotno dostavljenom Otplatnom planu. Ugovor je zaključio s promjenjivom kamatnom stopom. Otplate kredita vezane su bile za tečaj švicarskog franka. U početku otplate kredita rate su bile "normalne", a kasnije su otišle na više. Ugovor je tužitelj pročitao. Nije mogao mijenjati niti jednu odredbu Ugovora ukoliko mu ne bi odgovarala nego je dobio napisani Ugovor koji mu je ponuđen po principu "uzmi ili ostavi". U banci su mu rekli da je ovo za njega povoljan kredit i nisu mu rekli da je za njega rizično što Ugovor zaključuje s promjenjivom kamatnom stopom, a otplate veže za tečaj CHF-a. U banci tužitelju nisu rekli da HNB nema utjecaja na tečaj CHF- a. Po dolasku u banku tužitelj je dobio unaprijed napisan i pripremljen Ugovor od banke koji je potpisao i odnio kod javnog bilježnika. Ugovor je sklopljen radi adaptacije kuće. Koliko se sjeća, javni bilježnik ga nije upoznao s odredbama Ugovora. Prije ovog Ugovora tužitelj nije zaključivao ugovore gdje bi otplata bila u stranoj valuti. Zna što znači pojam tečaj. Prije ovog Ugovora tužitelj nije zaključivao ugovore s valutnom klauzulom. Zna razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope. Kod zaključenja Ugovora nije tražio promjenu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru, takvo što mu nije nitko ni nudio, a ne zna da li je takvo što bilo moguće. U trenutku zaključenja Ugovora mogao je birati između Ugovoru u eurima i Ugovora u francima, a u banci su mu rekli da je za njega povoljniji Ugovor u švicarskim francima. Prije zaključenja ovog Ugovora o kreditu tužitelj nije imao deviznu štednju.

9.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem, tužena nije u cijelosti informirala tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 5. listopada 2022., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

10.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Sukladno članku 502. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.1. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

12.2. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

12.3. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.4. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12.5. Sukladno članu 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.6. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

13. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Andriji Ilakovcu.

13.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su tužitelj i tužena zaključili dana 21.srpnja 2005. godine Ugovor o kreditu broj 51400302-42- 260000449688/2005 u kojem se Banka (tužena) obvezuje Korisniku kredita (tužitelju) staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF liste Banke na dan korištenja kredita. Dana 26.07.2005. kredit je isplaćen u iznosu 23.018,53 CHF u protuvrijednosti HRK. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,90 %. Kamatna stopa je promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Kamata se obračunava u CHF sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Kredit u iznosu 23.018,53 CHF otplaćuje se 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća prema ot- platnoj tablici Uvidom u dokumentaciju koja priliježe spisu ovoga suda utvrdio sam da je tužena u razdoblju 26.07.2005. -01.08.2012. godine primjenjivala slijedeće kamatne stope: od 26.07.2005. kamatna stopa iznosila je 4,90 %, od 01.10.2007. kamatna stopa iznosila je 5,40 %, od 01.01.2009. kamatna stopa iznosila je 6,00 %, od 01.06.2009. kamatna stopa iznosila je 6,75 %, od 01.01.2011. kamatna stopa iznosila je 6,50 %, i od 01.11.2011. kamatna stopa iznosila je 6,30 %.

13.2. Nadalje, kao bitno iz Nalaza vještaka je utvrđeno da je vještak na temelju dokumentacije koja mu je bila dostupna utvrdio tečajnu razliku za CHF kojeg je tužena primjenjivala prilikom svakog plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu 1.785,87 eur.

13.3. Glede Nalaza i mišljenja koji je vještak dostavio na sud, a koji se odnosio na utvrđenje tzv. negativnih razlika, odnosno razlika kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita, za sud nije relevantan.

13.4. Naime, tuženica je samo općenito stavila materijalno pravni prigovor koji zapravo samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnh odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, pa stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Naime, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetna, potrebno je da takva strana u takvom smislu postavi tužbeni zahtjev odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, ili materijalno pravni prigovor prijeboja. Ovaj stav suda potvrđen je revizijskom odlukom Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023.

14. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

15. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

16. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.426,54 eur koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastava tužbe u iznosu 200,00 eur prema Tbr.7.točka 1.OT, sastav podnesaka 28. prosinca 2022., 18. siječnja 2023., 10. ožujka 2023. i 29. studenog 2023. 4x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, sastav podneska 14. studenog 2024. 200,00 eur prema Tbr.8.točka 3.OT, sastav podneska 4. veljače 2025. 50,00 eur prema Tbr.8.točka 4.OT, zastupanje na ročištima 10. siječnja 2023., 22. studenog 2024. i 7. svibnja 2025. 3x200,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu odluke 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, troškovi vještačenja 450,00 eur te pristojba na tužbu 26,54 eur.

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 12. lipnja 2025.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.