REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-7428/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: HS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, Kranjčevićeva 8, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 7. svibnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i tužiteljičinog opunomoćenika te zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 12. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, broj: 3204619604/05, kreditna partija: 7102661018, sklopljenog 12. travnja 2005. između tuženika i tužiteljice, a koja glasi:
''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.''
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 707,05 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2005. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.100,16 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
IV. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 12. prosinca 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je 6. travnja 2005. tuženik s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu, broj: 3204619604/05, kojim je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, kredit u iznosu 74.460,00 CHF. Odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora je tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje svih naknada i troškova za usluge kreditora sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, koji troškovi se odnose na obradu kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvojbeno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem postotku niti u kojem konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica se pri tome poziva na presudu Suda EU broj C-224/19 i C-84/19. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca, kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u Ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, na koji način će navedena naknada biti naplaćena-gotovinskom uplatom tužiteljice ili će iznos biti ustegnut od cjelokupnog iznosa kredita ili na neki treći način. Tuženik je tužiteljici na ime naknade za obradu kredita prilikom isplate kredita 21. travnja 2005. naplatio iznos 5.327,26 HRK odnosno obračunato po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 HRK, tužiteljica na ime naknade za obradu kredita zahtijeva iznos 707,05 EUR sa zateznim kamatama. Na taj način je tuženik prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravični i objektivni možebitno nastali troškovi, a koje bi kreditor imao, bili u izravnom odnosu sa sklapanjem Ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Slijedom iznesenog, predlaže se donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe glede tzv. ulazne naknade i posljedično isplate iznosa 707,05 EUR sa zateznim kamatama od 21. travnja 2005., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 19. veljače 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 27), u kojem se navodi da tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila tužbu. Tuženik ističe kako je vrijednost predmeta spora od strane tužiteljice naznačena suviše visoko (2.034,27 EUR), s obzirom da je tužiteljica postavila kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa 707,05 EUR (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr- 774/05-2 od 13. prosinca 2005.). Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 707,05 EUR naplaćena 21. travnja 2005., a tužba je podnesena 2024. godine, znači nakon više od 15 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljičin zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osim što je zahtjev po istoj osnovi zastario, zahtjev je u cijelosti neosnovan. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022. Tuženik u cijelosti osporava tužiteljičine navode da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, odnosno nepoštenom sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako tužiteljica ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Prije svega, tuženik ukazuje na stanje propisa, a što tužiteljica tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženika-banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat, kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Nadalje, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 101/17. od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobrenje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 101/17. od 12. listopada 2017.) Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., 46/07. i 79/07.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odlukom o Tarifi naknada za usluge je u toč. B3.4.1.1. na jasan, razumljiv i određen način propisana naknada za obradu kredita bez jamca u iznosu od 1,5% od iznosa kredita. Odluka o Tarifi naknada za usluge je uvijek dostupna u poslovnicama banke (tuženika). Naime, tužiteljica je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila informirana i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobrenju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja banke u toč. 5. Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife tuženika, koja je propisivala naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,5% od iznosa kredita, ovdje je riječ o fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita. Tuženik se poziva na presude Općinskog suda u Varaždinu posl. br. P-752/2019 od 24. kolovoza 2021. i posl. br. P-548/19-40 od 3. lipnja 2022. te presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-829/2022-2 od 27. listopada 2022. i Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2101/2022 U slučaju da sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne)poštenosti, tuženik poglavito ističe kako je u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi je li predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Tuženik se poziva na presude Suda Europske unije broj C- 415/11 i broj C-621/17 od 3. listopada 2019. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade određeno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti podliježe li takva odredba uopće testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne)poštene ugovorne odredbe o naknadama. Podredno, u slučaju da sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne)poštenosti, tuženik ističe kako je sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a poglavito: 1) iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa; 2) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa; 3) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i 4) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.
3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3204619604/05, kreditna partija: 7102661018, od 12. travnja 2005. (list 5-12), pregled prometa po kreditu/specifikaciju uplate (list 14-22), Odluku o Tarifi naknada za usluge (list 41-55), izvadak iz Upute za odobravanje kredita građanima- osnovna uputa, od svibnja 2006. (list 46-48) i tuženikove Opće uvjete poslovanja, s primjenom od 1. listopada 1999. (list 50-54) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 7. svibnja 2025. (list 71-73).
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva odnosno tzv. ulazne naknade, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Nije sporno da je tuženik s tužiteljicom sklopio u Zagrebu 12. travnja 2005.
Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3204619604/05.
Sporna je ništetnost navedenog uglavka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost, dok nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor zastare.
6. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3204619604/05, kreditna partija: 7102661018, od 12. travnja 2005. (list 5-12), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita, u svezi kredita u iznosu 74.460,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a te se korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom (čl. 1.); ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima navedeni iznos kredita i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 5,50% godišnje, i interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja; U slučaju dospjele, a nepodmirene bilo koje tražbine koja proizlazi iz istog Ugovora korisnik kredita obvezuje se platiti kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama zagrebačke banke d.d., Zagreb, koje su promjenjive, odnosno zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša, računajući od dospijeća tražbine do namirenja i korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge za usluge u poslovima koje obavlja kreditor (čl. 2.); ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina te tražbina kreditora po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 12. travnja 2036. i na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava se redovna kamata te se redovna kamata obračunava za cijelo vrijeme postojanja tražbine po istom Ugovoru, od dana stavljanja kredita u otplatu (čl. 3.); ugovorena je namjena kredita za kupnju stana u [adresa], čest. br. 2066/1700, k. o. [katastarska općina], po novoj izmjeri čest. br. 3189 k. o. [katastarska općina] (čl. 6.) i korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu 416,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a, koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja te iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamate obračunate temeljem kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja istog Ugovora; Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog st. te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora; Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta, u vremenskim razmacima naznačenim u st. 1. ovog čl.; Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u idućem mjesecu nakon iskorištenja kredita, ili računajući od isteka roka iz čl. 4. istog Ugovora ili računajući od davanja izjave korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita ili računajući od isteka posebnog produljenog ugovorenog roka korištenja i prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u idućem mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu (ako je ugovoren kredit bez počeka), ili od onoga mjeseca u kojem je istekao poček otplate kredita (ako je ugovoren kredit s počekom) (čl. 7.).
7. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 7. svibnja 2025. (list 71-73), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2005. godine podigla predmetni stambeni kredit, vezan uz CHF uz promjenjivu kamatnu stopu, uz rok otplate od 30 godina. Isti predmetni kredit je tužiteljici prvi kredit, kojim je ujedno riješila svoje stambeno pitanje. Dakle nema nikakvog ranijeg iskustva u potrošačkom kreditiranju. U vrijeme sklapanja Ugovora je tužiteljica bila nositeljica obrta- [obrt], s registriranim sjedištem u [adresa]. Predmetnim stambenim kreditom je tužiteljica kupila stan u [adresa], koji sam koristila isključivo za vlastite potrebe dakle za stanovanje sebe i svoje obitelji. Kupnja stana bila joj je nužna, s obzirom da je bila u osmom mjesecu trudnoće te se je htjela stambeno zbrinuti. Predmetni stan nije u nikakvoj svezi s navedenim obrtom niti je bio unesen u kapital/imovinu obrta odnosno trgovačkog društva. Izabrala sam je tuženika kao kreditora, jer je isti bio tužiteljičina matična banka, kod koje je imala otvoren svoj prvi račun. Tužiteljica nije imala mogućnosti pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu, već nakon razgovora i utvrđenja tužiteljičinih kreditnih sposobnosti je tuženik istaknuo da tužiteljica ima mogućnost podići samo predmetni kredit pod navedenim uvjetima, odnosno dočekao ju je gotov nacrt Ugovora. Tom prilikom je tužiteljica uvidjela spornu ugovornu odredbu glede tzv. ulazne naknade te je istaknula da joj je ista dodatno povećala trošak i pokušala je u svezi istoga pregovarati odnosno istu naplatu naknade izbjeći, no tuženik je odgovorio da su "takva pravila banke i tu se na žalost ništa ne može promijeniti". Nitko od ovlaštenih osoba tuženika nije informirao tužiteljicu o sadržaju i značenju ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih. Tužiteljica je pročitala isti Ugovor prije nego ga je potpisala-sklopila te joj nisu bile jasne i razumljive sve ugovorne odredbe, ali je morala pristati na takav ponuđeni Ugovor, s obzirom na životne okolnosti u kojima se je tada našla, poglavito s obzirom na trudnoću i nužnost stambenog zbrinjavanja. Predmetni kredit je tužiteljici otkazan odnosno isti kredit je tijekom 2016. godine zatvorila refinanciranjem. Dakle u ovom slučaju nije došlo do konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Isključivo je tužiteljica otplaćivala sve anuitete kredita i to putem administrativne zabrane. Nitko od tuženika nije predočio tužiteljici tuženikove Opće uvjete poslovanja, premda iz Ugovora proizlaze kao sastavni dio Ugovora. Tužiteljica je pitala tuženikovog djelatnika za pojašnjenje na što se sve odnosi naknada za obradu kredita, no, na isto joj je odgovoreno "takva su pravila banke". Također niti javni bilježnik nije pojasnio tužiteljici značenje predmetne ugovorne odredbe glede tzv. ulazne naknade kao niti posljedice iste. Tužiteljica nije pročitala tuženikove Opće uvjete poslovanja, koji su inače sastavni dio Ugovora o kreditu. Naplata predmetne tzv. ulazne naknade je financijski ugrozilo tužiteljicu, premda je ista naknada ustegnuta pri isplati-korištenju predmetnog kredita, a to tim više što je tužiteljica u to vrijeme imala malu plaću.
8. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 20. ožujka 2025. (list 63 i 64) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).
9. Ujedno, uzgred rečeno, valja imati na umu i recentnu sudsku praksu, prije svega odluke donesene u korist potrošača, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).
10. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana za stambeno zbrinjavanje tužiteljice i njezine obitelji, dakle novac koji je utrošila iskoristila je namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.
11. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, pa stoga tužiteljica nije niti pokušala pregovarati odnosno utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornog uglavka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, odnosno glede naplate naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, pa stoga za tužiteljicu najpovoljnije.
Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornoj odredbi, pa da se stoga ista ne bi mogla smatrati nepoštenom. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, kao što je ovdje slučaj (refinanciran), isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.
12. Neosnovan je prigovor zastare glede tražbine po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 2. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.
13. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.), je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.
14. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužiteljici niti sklapanje takvog Ugovora da ista ugovorna odredba (sporan uglavak čl. 2.) nije bila uključena u Ugovor, kako to proizlazi i iskaza saslušane tužiteljice, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.
Osim toga, upravo pravilno tužiteljica tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužiteljica, kao korisnik kredita, mogla je samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem iste odredbe u Ugovor, pa je logički izvjesno da od nje niti odstupa pa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da je pravilna. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužiteljice, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.
Međutim, spornom ugovornom odredbom je u biti tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita i to u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, dakle potpuno neodređeno, to tim više što ista nije određena niti u postotku. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).
15. Nadalje, mjerodavnom odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, na spornu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C- 224/19 i C-259/19, upravo u svezi pitanja naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe istog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje određuju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu br. C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodan postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da glede pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.
Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim uglavkom u Ugovoru, kojim je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana sukladno tuženikovoj Odluci o Tarifi naknada za usluge, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. Stoga, proizlazi da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužiteljica je nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao banku, kako glede njezine pregovaračke moći, tako i njezina stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i o kojim parametrima izravno ovisi visina predmetne naknade. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužiteljici razjasniti zašto joj je naplatio obradu kredita, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Također, sadržaj navedene odredbe nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna iste naknade niti su isti tužiteljici izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to sukladno svojoj jednostranoj odluci, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica se je tuženiku obvezala platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobrenja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužiteljice. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužiteljica plaća (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.) Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana isplate kredita, kada je naplaćena naknada za obradu kredita do isplate, valja reći da tužiteljica osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravnog i činjeničnog stanja potrošača u kojem bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.
16. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.
17. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.
18. Zaključno, kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita nepoštena, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužiteljice, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž- 2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.
19. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora, valjalo je odlučiti kao pod toč. I. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa 707,05 EUR (s obzirom na fiksni tečaj konverzije) naknade za trošak obrade kredita, jer ista visina i datum naplate proizlaze iz pregleda prometa po kreditu / Specifikacije uplate (list 14-22), odnosno kao 6. stavka od 21. travnja 2005. naznačena je naknada za obradu zahtjeva u iznosu 5.327,26 HRK (5.327,26 HRK / 707,05 EUR), a kako tužiteljica i zahtijeva tužbom, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2005., kao dana naplate iste naknade (list 14), s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.
20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).
21. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podneska od 27. veljače 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 20. ožujka 2025. i 7. svibnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 800,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (200,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 33,40 EUR i za presudu u zahtijevanom iznosu 66,76 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.100,16 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. IV. izreke presude).
22. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podneska od 25. travnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 20. ožujka 2025. i 7. svibnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 800,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (200,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe po odluci suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen, kako glede radnje, tako ni glede visine (čl. 164. st. 2. ZPP-a). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.000,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude.
23. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.
24. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 12. lipnja 2025.
S u d a c:
Mario Klarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).
DNA: - opun. tužiteljice, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 66,79 EUR i - opun. tuženika.
